Prim. Dr. Muhamed Saračević: Interesne borbe u svim segmentima bošnjačkoga djelovanja umanjuju šansu za uspješnu odbranu RBIH

Prim. Dr. Muhamed Saračević

Poštovani doktore Saračević ova godina je bila veoma značajna na planu vaše aktivnosti u pogledu osnivanja Kongresa Bošnjaka Svijeta, šta je predhodilo ovom velikom poduhvatom ?

 KBS je projekat koji je već dugi niz godina kao potreba dijaspore bio tema razgovora izvjesnom broju Bošnjaka u USA, kao i Bošnjaka razasutih širom Svijeta. Od same ideje koja je javno izrečena na skupu Bošnjaka u Jacksonville, Florida USA, 2009 god., preko Incijativne Skupštine u Saint Louis kada je ustanovljeno tijelo koje će raditi na polaznim materijalima, koordinirati aktivnosti i uspostaviti veze sa zainteresovanim Bošnjacima u Svijetu, i na kraju organizovati Osnivačku Skupštinu u Sarajevu 16. Jula 2011 god. Posljednje konsultacije i strateški dogovori obavljeni su u Phoenix, Arizona 29.05.2011 god. To je bio dug i naporan proces koji je zahtijevao dosta novca i rada. Sve je krunisano uspješnom Osnivačkom Skupštinom u Domu Mladih, gdje sam izabran za predsjednika KBS. Na Osnivačkoj Skupštini su bili prisutni delegati iz 22 zemlje širom Svijeta i iz BiH. Nakon Osnivačke Skupštine održao istu noć svečanom večerom u hotelu Holiday Inn, se je završio proces stvaranja KBS.

Kako ste doživjeli samu Osnivačku Skupštinu KBS?

Nekoliko dana prije same Osnivačke Skupštine održavani su konsultativni sastanci sa delegatima iz Svijeta gdje su usklađivana mišljenja i napravljen završni tekst Platforme i Deklaracije. Mada je bio juli, vrijeme godišnjih odmora, iz opravdanih i ne opravdanih razloga javnost nije upoznata sa događajem. Ipak prisustvo i interes za Osnivačkom Skupštinom je nadmašio naša očekivanja. Preko 130 delegata i stotinjak gostiju govori o uspješnosti ovog skupa. Prisustvo izaslanika člana predsjedništva BiH, izaslanika Reis Ul Uleme kao i predstavnika raznih organizacija dalo je značaj skupu. Poslije Skupštine u Domu Mladih održan je prijatan koktel uz druženje prisutnih. Ovdje moram napomenuti da je prisustvo medija koji su propratili Osnivačku Skupštinu bilo iznad svih očekivanja. Ne mogu a da ne kažem da je bilo i onih pojedinaca i organizacija koji aw prije same Skupštine nisu slagali sa idejom. Glavni razlog je bio što nisu bili uključeni u istu ili što oni nisu organizatori, i ako su na vrijeme bili pozvani da se uključe. Takvi stavovi su već temeljni problem Bošnjaka i njihovih sujeta.

Ovih dana ste izašli sa Proglasom za vraćanje legalnog Ustava RBiH iz 1990 godine. (http://webpublicapress.net/?p=5066).  Da li se KBS sa ovim proglasom politički deklarisao?

Dozvolite mi da vas uputim na deklaraciju i platformu djelovanja KBS Iz ta dva dokumenta se vidi na kojim pozicijama stoji KBS. Ustav BiH je najviši pravni akt na kojem se temelji njena državnost, i koji nikada nije opozvan ni jednom odlukom Skupštine BiH, koja je jedina pravno legitimna da izglasa promjenu istog. Dajton je mirovni sporazum koji ni kao takav nije ispoštovan, i doveo je BiH u nefunkcionalnu poziciju. Dao je mogućnost pojedincima i interesnim grupama da djeluju van ustavnih okvira i dovedu BiH u situaciju u kakvoj se trenutno nalazi. Povratak na ustavne temelje vraća državu u pravne okvire koji joj omogućavaju da funkcioniše po svim postulatima međunarodnog prava. Isto tako svakom pojedincu daje slobodu djelovanja u svim segmentima pravne države, i ujedno štiti pojedinca i državu od protivustavnih radnji.

Koje projekte imate u bližoj budućnosti?

Za sada se samo povremeno oglasimo po fundamentalnim pitanjima za BiH poput zakona o denacionalizaciji i povratu privatne imovine i imovine vjerskih zajednica, podjeli državne imovine. Javno smo iznjeli svoje mišljenje o Ustavu BiH i uputili zahtjev Parlamentu BiH.Punu pažnju posvećujemo našoj statutarnoj materiji KBS-a, kao i infrastrukturi. U procesu smo osnivanja nekoliko kancelarija u Sarajevu, Istanbulu, Washingtonu, Bonu i eventualno u još nekim mjestima. Nadam se da ćemo biti spremni za naredne lokalne izbore u BiH. U međuvremenu ćemo reagovati na sve aktuelne događaje vezano za BiH.

Bošnjačka zajednica u Sjevernoj Americi  je podijeljena po linijama  sujeta dojučerašnje avangarde prošlog sistema i frustracijama imigranata starosjedilica                                                                                       

U Sjevernoj Americi je prilično složena situacija u bošnjačkim organizacijama. Koji su uzroci narušavanja jedinstva?

Veoma je kompleksno pitanje odnosa unutar bošnjačke dijaspore u USA, ali i drugim djelovima Svijeta. Prije svega trebalo bi ući u analizu strukture izbjeglica, kako po njihovom nivou obrazovanja, tako i po odnosu: urbana sredina i selo. Zatim po vremenu odlaska iz BiH: prije, u toku ili poslije rata. Onih koji su prošli kroz logore, onih koji su preživjeli strahote rata i onih koji su pobjegli. Onih koji su se borili i onih koji su “dezertirali”. Emigranata starosjedilaca i novopridošlih izbjeglica, Hercegovaca, Krajišnika, Fočaka, Babinih, komunjara, vjernika i ko zna kojih. Sa ovim, podjele nisu definitivne. Sve je ovo determinisalo odnose izmedju grupa iz kojih su proizašle mnogobrojne podjele. Pojedinci koji su bili potpuni anonimusi u svojim sredinama u BiH, bez škole, bez sposobnosti, dolaze u situaciju da formiraju lažnu sliku o sebi, a time i ambicije.  Nije zanemariti ni djelovanje raznih specijalnih i obavještajnih službi koje su i danas vrlo aktivne i koriste ovu razjedinjenost. Na kraju sujete, vlastite ambicije, uticaji iz BiH raznih grupa i pojedinaca, da bi pridobili dio dijaspore za vlastite interese, daje odgovor na postavljeno pitanje.

Chicago i Saint Louis su “naj bošnjačkiji” gradovi u Sjevernoj Americi, uz to i naj razjedinjeniji, zbog čega je to tako?

Na prostoru ovih gradova se nastanio relativno veliki broj Bošnjaka, sa svim onim suprotnostima i razlikama koje sam naveo. Rezultat je podjela Bošnjaka na ne učinkovite, samozadovoljne i samodovoljne grupacije koje nisu u stanju da poluče rezultate kakve postižu daleko manje emigrantske skupine iz zemalja sa Africkog kontinenta ili Južne Amerike. O tome vam može mnogo više reći naš bivši konzul u Chicagu gosp. Kajević.Posebna priča je IZ odnosno džemati sa svojim UO-ma. U većim gradovima se formira više džemata koji ni ne komuniciraju između sebe. Odgovor na to pitanje vjerovatno se može dobiti na drugom mjestu. Razjedinjena zajednica ne zna ni ko se bira, ni kako se bira, ni ko je njen predstavnik u Saboru Rijaseta. Interesne borbe, u svim segmentima Bošnjačkog djelovanja su na sceni, i bez obzira na epilog, u koliko se nešto značajno ne promijeni, svi smo na gubitku.

U BiH političke i druge institucije kao i pojedinci se bave uglavnom oblastima koje nisu u opisu njihovih radnih mjesta

Kako bi ocjenili trenutnu političku situaciju u Bosni i Hercegovini  ?

Već sam naglasio da je na sceni vanustavno djelovanje i to u svim segmentima. To je dalo mogućnost korupciji, krađi, ne savjesnom poslovanju, pojedincima bez stručnih ili sa kvazi  naučnim titulama da upravljaju društvenim i nacionalnim resursima zemlje, a da pri tome ne odgovaraju nikome. Ovo se posebno odnosi na one koji ne vole vlastitu zamlju. Poslijeratno vještačko ustrojstvo BiH je dovelo zemlju u ne prirodno stanje u kojem malo šta funkcioniše. Centripetalne sile iz Banja Luke, a sada i Hercegovine djeluju snagom destrukcije i ne ustavno, a najviši organi drzave BiH nemaju načina, a nisu ni vješti da odgovore na nametnutu situaciju.

Bošnjački elemenat je zaokupljen sam sobom. Razjedinjen, suprostavljen, servilan, sujetan, prodan, ne sposoban, ne orijentisan, bar ovaj dio koji je u poziciji. Selekcijom pogodnih umjesto sposobnih, partiski servilnih, korumpiranih, ucjenjenih, onih koji nigdje ne bi imali priliku da budu izabrani na funkcije koje obavljaju, izuzev pod pokroviteljstvom stranaka koje su ih promovirale. Naravno usluga i korist je obostrana.

Gubitnici su narod i država koja je okvir i garant opstanka tog naroda. Postoji naravno i masa onih drugih u zemlji i van nje, koji znaju i hoće da promjene stanje. Problem je što su potisnuti na margine, i što ne postoje instrumenti i institucije kontrole koje bi generirale i otvorile proces pozitivnog efekta.

Da li bošnjački političari imaju znanja i snage da se suprostave daljnjem rastakanju BiH?

Vrijeme koje je iza nas govori koliko imaju znanja i snage da promjene negativne procese! Pa oni su ti koji su proteklih petnestak godina vodili državu, politiku, ekonomiju, obrazovanje, sigurnost itd.

Pratio sam proteste penzionisanih boraca i RVI iz proteklog rata pred Skupštinom. Pada mi u oči da je najveći dio njih mlad za status koji uživaju. Beneficije koje traže trebale bi da budu iz budžeta koji se puni iz ekonomije, koja ne postoji. Država je ne moćna da to plati. Pitanje je koliko je među penzionerima stvarno onih koji ispunjavaju uvjete. Sada se postavlja drugo pitanje: koliko je veliki broj onih koji nisu ispunili kriterije, koji su falsfikovanim dokumentima, lažnim ljekarskim uvjerenjima, obmanuli državu. Da li je država pokušala da reguliše sve to po cijenu da mnogi, pa i ljekari, budu sankcionisani i da zaštiti buđet, a ne da kupuje na kratke staze mir, na uštrb istinskih patriota. Ovo je samo jedan u moru primjera.

Od osnivanja SDA , pa i poslije agresiji na BiH ste bili jedan od kadrova ove stranke , kako je sada vidite?

Istina je da sam bio jedan od onih koji je od osnivanja stranke učestvovao u njenom djelovanju. Namjera stranke je bila poštena i patriotska. Bila je stranka jednog naroda “Bošnjaka” ali nije bila nacionalistička. Taj atribut su joj dale službe KOS-a, koje su htjele da je u startu negativno deklarišu. Ona je ispunila istorijsku ulogu. Naravno moglo je biti i mnogo bolje, ali to je već predmet šire analize, nego što ovaj prostor dozvoljava. Da li su se u nju uključili svi oni koji su mogli pomoći, da li su vjerske i ideološke barijere bile uzrok bošnjačkog raslojavanja, da li su pogrešni savjetnici uticali na krucijalne odluke i da li je uska grupa donosila važne odluke. Takođe upitno je da li je zbog moći i pozicije postala atraktivna i za one koji su je kasnije preuzeli, a nisu dorasli situaciji ni znanjem ni moralom, i doveli jedan narod do pozicije u kojoj se sada nalazi. Ne treba zanemariti ni uticaj međunarodnog faktora, kao i ne dozrelost domaćih aktera i njihove vlastite interese. Ja sam već prije rata došao u političke sukobe sa određenim krugovima unutar stranke. To moje ne slaganje s vremenom se  produbljavalo i nije ne poznato unutar stranačkih struktura tog ratnog i poratnog vremena. Ipak bez obzira na sve ona je učinila mnogo. Ne osporno je da je odavno bilo vrijeme da se prestruktuira, kadrovski promjeni, i da ponudi drugačiji, atraktivniji, politički jasan okvir djelovanja. U koliko ostane ovakva nisam siguran da ce moči privuči glasače koji su joj davali do sada podršku, pa nekada i bez pokrića.

Neminovno se nameće i pitanje uticaja Islamske zajednice, Rijaseta i samog Reis Ul Uleme na sva društveno politička pitanja u BiH, jesu li ove institucije izašle izvan dometa svojih ovlasti ?

 Islamska zajednica je prolazila kroz teške faze u istoriji svog djelovanja. Nama je teško shvatiti ulogu i odgovornost IZ poslije odlaska Osmanlija kada je ona stala u zaštitu pripadnika Islamske vjeroispovjesti. Trebalo je hrabrosti, morala i znanja suprostaviti se procesima pokrštavanja, političkih uticaja moćne Austro-Ugarske, pa Kraljevine Jugoslavije, Pavelićeve NDH, komunističke diktature. Prošla je kroz procese agrarne reforme koja je osiromašila Bošnjake, oduzimanje vakufa, krustracije vjernika, vjeronauke i uleme. Ona je ne dvojbeno dobrim djelom očuvala indentitet i vjeru kojoj pripadaju Bošnjaci.Naravno ima i suprotnih primjera koji su u ime IZ radili protiv njenog vlastitog interesa, a i samih vjernika. Tu je pitanje lustracije koja je morala biti provedena i koja  bi sigurno dala odgovore na mnoga pitanja, ali to je pitanje ne samo IZ nego i cjelokupnog BiH društva. Koliki je uticaj IZ na politički zivot, nije samo pitanje IZ. To je pitanje i bošnjačke politike koja je svojim ne djelovanjem ili pogrešnim djelovanjem ostavila ogroman prostor u koji upadaju s pravom ili ne, mnogi, pa i IZ. Pitanje je i ne kompetentnosti ili ne sposobnosti u vlastitom prostoru djelovanja, pa se onda ekonomisti bave umjetnošću, umjetnici bezbjednošću, i druge ne zamislive kombinacije. Naravno onda i IZ silom prilika napravi pogrešne korake baveći se stvarima kojim ne bi trebala, a zapostavi pitanja koja su od interesa po nju. Naravno postoji i mnogo negativnosti prema IZ od kojih ona mora da se brani, a namjere onih koji ih upućuju su veoma sumnjive.Mislim da dijaspora nije svijetla tačka države BiH. Malo je spremnosti na suradnju i zajedničko djelovanje. Dijaspora se samo posmatra kroz novčane doznake i turistički priliv deviza.

Ni IZ BiH nije posvetila pažnje dijaspori. Bojim se da je više razjedinila nego povezala dijasporu. Grub primjer je, da predstavnik Rijaseta za dijasporu, ograničava učešće Bošnjacima koji se bave politikom, da učestvuju u upravnim odborima IZ u dijaspori. To je klasičan primjer ograničavanja ljudskih sloboda, narušavanja Ustava države u kojoj se ova odluka nameće. Kada pravne konsekvence države čiji je Ustavni prostor ugrožen, ne pridržavanjem zakona ( By Low) o ne profitabilnim organizacijama budu provedene, to će nanijeti više štete i podjela nego koristi IZ. Bez obzira na sve, ogromno je breme odgovornosti na IZ.

Šta je sa našom inteligencijom?

         Inteligencija u doba komunizma i postkomunističkom vremenu, zemljama koje su bile pod vlašću represivnog režima, je poseban sociološki fenomen. Večina inteligencije u takvom sistemu bila je “ sistemska” , razmišljala je i djelovala po zahtjevima vladajučeg režima. Poltronska, preplašena za vlastiti uspjeh i egzistenciju, povinovala se nametnutim pravilima nagrade prema privrženosti. Rijetki su i časni primjeri slobodnih mislilaca, koji su razmišljali i govorili otvoreno u tako kontrolisanim sredinama, bez obzira na posljedice. U bivšoj Jugoslaviji to se posebno odnosilo na intelektualce u BiH, a taj stil ponašanja velikim djelom ostao je i sada, bez obzira ko je na vlasti. Problem je u tome što to ograničava razvoj intelektualne misli i na buduče vrijeme, čime se teško izlazi iz začaranog kruga. Ni sam “Preporod” koji bi trebao da bude nosilac bošnjačkog intelektualnog promišljanja i največi kritičar trenutnog pogubnog stanja, nije opravdao očekivanja i utopio se u sivilo svakodnevnice. Tragično je da se intelektualna snaga Fakulteta Političkih Nauka, kao i Filozofskog Fakulteta, umjesto da bude avangarda ne ovisnog reagovanja na društvene promjene i izvor idejne supstance, nastavila ponašati kao potpora i nijemi saučesnik stanja. Sve podsjeća na ponašanje istih u prošlom sistemu.

Istina mi u BiH imamo pojedinaca zavidnog intelektualnog kapaciteta, ali teško je zaraditi svojim intelektualnim radom pristojna primanja na jeziku i veoma ogranicenom tržišnom prostoru. U svakom slučaju trebali bi učiniti daleko više i biti neovisno daleko angažovaniji.

 Od Kulina Bana i dobrijeh dana do Dodika i lošijeh dana. Je li ova sintagma označava ovog čovjeka kao moćnog  i odlučujućeg za daljnu sudbinu BiH ili nemoć prvenstveno bošnjačkih političara da mu se politički  i pravno suprostave?

Mislim da pridajemo mnogo značaja Dodiku koji ga u istinu ne zaslužuje. Mnogo je više do nas i naših političara, njihove ne spretnosti, sujeta, razjedinjenosti i želje za pozicijom. Da li je Dodik kriv sto nam ekonomija ne funkcioniše? Ko je kriv za ne organizovanost u Sarajevu, najsporiju i naj skuplju izgradnju autoputeva, ne legalnu privatizaciju, sporu skupu i ogromnu administraciju. Kriminal i ne sigurnost na teritoriji za koju smo mi zaduženi. Naravno da za sve to nije kriv Dodik.

Ko nam je kriv sto smo naivni ili podkupljeni pa previše vjerujemo i međunarodnoj zajednici. Koliko je toga obečanog ispunjeno prema BiH i Bošnjacima? Zar posljednnji primjer iznevjerenih obećanja Međunarodne Zajednice-MZ oko Mostara kao jedinstvenog grada i posljednje odluke Ustavnog suda o izbornim pravilima “jedan čovjek – jedan glas” iza koje stoji i MZ, nije uvođenje trećeg entiteta na mala vrata. Ovo nije izuzetak ovo je pravilo u ponašanju MZ. Zašto ista ta MZ ne stane iza zahtjeva jedan građanin jedan glas na nivou cijele BiH. Nismo ni mi  Bošnjaci bez grešaka, ali negativno iskustvo iz proteklog perioda ( dogovori u Karađorđevu, Gracu, zločin u Ahmićima itd. ) učinili su nas opreznim.

Da proširim temu. Suđenje Mladiću u Hagu trebalo bi da dovede do osude. Da li će on biti osuđen kao general vojske RS koji je počinio genocid, što automatski negira postojanje tog entiteta nastalog na genocidu. U koliko bude osuđen za zločine u 26 ili (17) općina u BiH, a kao general Jugoslovenske-Srpske armije onda se ponovo dovodi u pitanje Optužba u Hagu protiv Srbije i oštete za nanesenu ratnu štetu u BiH u toku agresije. MZ, izmedju ukidanja RS kao tvorevine nastale na genocidu ili osude Srbije za obeštećenje za nanesenu ratnu štetu, će sigurno izabrati licemjerno ponašanje, tj. ne mjenjanje stanja silom dok se političari u BiH ne dogovore.  Frankenštajnska tvorevina od dva ili tri entiteta, sa najgorim ishodom po nas Bošnjake, moguća je ako naši političari ne izaberu agresivniju politiku, kako unutar prostora kojim vladaju ( da bi pokazali da mogu ) tako i prema MZ, jer sva međunarodna prava su na našoj strani, osobito ne derogirani legitimni Ustav BiH. Može se i on promjeniti, ali samo u Parlamentu BiH.

Ima li u BiH sada politički pravac ili stranka u BiH koja može narod i zemlju dovesti do nekog ekonomskog i političkog  smiraja?

Neka buduća politička opcija u BiH prije svega mora biti jedinstvena i usklađena uz političke i ekonomske hitne i organizovane akcije svih probosanskih snaga. Potrebno je napraviti takve agresivne i bolne hirurške zahvate na bolesnom tkivu, koji moraju odstraniti prije svega sve nezdravo u vlastitom prostoru. Tu mislim na političke i zakonske instrumente koji će vratiti povjerenje u pravni sistem. Zakoni ekonomskog poslovanja, društvenih odnosa, sigurnosno-bezbjedonosne situacije, suprostavljanje korupciji, kriminalu, poštovanju pozitivnih vrijednosti i sankciji ne savjesnog poslovanja, promovisanju znanja nad podobnošću i ponovnoj izgradnji radnih navika kakve vladaju na zapadu, na uštrb zivota na humanitarnoj pomoći. Sve spomenuto, uvoditi u dnevni život korak po korak, je jedini izlaz iz ove situacije. Možda ovo zvuči nestvarno i ne izvodljivo, ali nema alternative. I sami znamo, da ništa ne pada sa neba, i ne dolazi bez truda.Ako nismo spremni na ovo, ostaje sporo odumiranje do nestanka.

Kakva će BiH biti za deset godina, i kakvu će transformaciju za to vrijeme doživjeti BiH dijaspora ?

Mi smo narod koji je strpljiv, koji je preživio niz genocida i nikada nije radio komšijama ono, što su oni činili njemu. Spremni da praštamo, ali ne zaboravljamo. Mi želimo bolji život u BiH za sve one koji u njoj žive. Mi ne želimo majorizaciju nad bilo kim. Postoje mehanizmi da se to osigura. Naša država je BiH u kojoj ćemo živjeti skladno i u dobrim odnosima sa drugim narodima. Naš jezik je Bosanski, BiH državljanstvo i nacionalnost. Da bi to postigli moramo dokazati prvo sebi da možemo i da hoćemo. Moramo zavesti pravni, ekonomski i svaki drugi red ovdje, među nama. Ako to možemo, onda moramo dokazati i drugima da isto pravo i obaveze važe za sve. Država BiH je omeđena svojim istorijskim granicama i kao takvi ulazimo u odnose sa MZ odnosno EU.

 Što se tiče dijaspore, manje sam optimista. Asimilacija čini svoje. Postoje naučne studije o emigraciji i dijaspori, koje su veoma egzaktne. Primjeri daleko većih emigracija i dijaspore poput Italijana, Njemaca, Iraca, orijentalaca, i drugih emigranata i izbjeglica širom svjeta nemaju velikih razlika. Svi se postepeno utapaju u tzv “melting pot”- lonac za topljenje, i donose jedan mali dio svoje posebnosti odnosno egzotičnosti u američku kulturu, a sami preuzimaju najveći dio Američke stvarnosti i postaju postepeno naturalizovani Amerikanci, a potom Amerikanci sa znanim ili ne znanim porijeklom. To je pravilo, razlika je samo što neki uz veliki trud produžavaju malo to vrijeme asimilacije. Mi Bošnjaci smo to činili preko IZ i svojih džamija, ali po meni generacijski će biti u tim džamijama sve manje Bošnjaka, a više drugih. Znam da ovo zvuči grubo, ali to je realnost. Svi projekti koji su Bošnjake dovodili u države-domaćine, znali su što rade i šta im je namjera. Srećemo ovdje mnoge Hrvate i Srbe čiji su preci davno došli. Oni više ne znaju ni jezik ni mjesto iz kojeg su došli, samo znaju po prici da su njihovi pretci tamo negdje iz Hrvatske ili Srbije. Ima i izuzetaka, ali oni nisu pravilo.

SLIJEPI PUTEVI BALKANSKI

 piše: Sonja Radošević

1.DECEMBAR       --ODGOVORNOST MEDJUNARODNE ZAJEDNICE ZA NAVLACENJE LUDACKE KOSULJE NAMA , ZA NJIH DALEKIH, U BALKANSKOJ KRCMI SA NEIZMIRENIM RACUNIMA, VELIKA JE . KAKO DRUGACIJE OBJASNITI CINJENICU DA SE NAJBLIZI MILOSEVICEVI, KARADZICEVI I MLADICEVI SARADNICI POPUT VELJKA KADIJEVICA , MOMIRA BULATOVICA, MILA DJUKANOVICA, SVETOZARA MAROVICA  I BROJNIH DRUGIH, NIJESU NASLI PRED HASKIM TRIBUNALOM.


,,U nastavku suđenja Radovanu Karadžiću prikazani su snimci prva dva sastanka koje je Ratko Mladić održao neposredno nakon ulaska srpskih snaga u Srebrenicu 11. Jula 1995. godine. Novi svjedok optužbe Evert Rafe kazao je da je sve što se događalo u Srebrenici, uključujući i deportacija muslimanskog stanovništva, bilo "unaprijed organizovano" Na to je, po svjedoku, ukazivalo to što su autobusi i kamioni koje je Mladić zatražio 11. jula pred ponoć već narednog jutra bili u Potočarima, zatim način na koji je izvedeno razdvajanje žena u muškaraca, kao i "medijski spektakl" za koji su bili zaslužni kamermani VRS koji su snimali sve što je trebalo, uključujući i Mladića kako djeci dijeli bombone, kako se dere na holandske oficire i kako predstavnicima izbjeglica "nudi" da biraju hoće li "opstati ili nestati".,,

Ovo je dio izvjestaja sa juce nastavljenog sudjenja haskom optuzeniku Radovanu Karadzicu koga optuznica tereti za genocid u Srebrenici i jos osam gradova u BiH. U otuznici se navodi da je Karadzic u dogovoru sa drugima počinio , planirao , podsticao, naredio ili pomagao i podržavao progone bosanskih Muslimana ili bosanskih Hrvata na političkoj ili vjerskoj osnovi u opštinama:Banja Luka, Bijeljina, Bosanski Novi, Bratunac, Brčko, Foča, Hadžići, Ilidža, Ključ, Novi Grad, Novo Sarajevo, Pale, Prijedor, Rogatica, Sanski Most, Sokolac, Višegrad, Vlasenica, Vogošća i Zvornik kaoi za cetvorogodisnju opsadu Sarajeva.

. U pomenutom dijelu Bosne i Hercegovine nastalom na genocidu i etnickom ciscenju , predsjednik Srbije Boris Tadic juce je sa Miloradom Dodikom I Emirom Kusturicom otvorio dionicu puta Banja Luka –Gradiska , Put ce , kako je receno , ,, doprinijeti snažnijem povezivanju srpskog entiteta u BiH i Srbiji i ekonomskom jačanju regije”

Predsjednik Tadić istakao je “da je završetak prve velike dionice autoputa u Republici Srpskoj veoma važan u simboličkom i funkcionalnom smislu, jer će podstaći razvoj regije i omogućiti otvaranje novih radnih mjesta koja su u vrijeme krize najvažnije pitanje za svaku Vladu”.,,

On je poručio okupljenima “da Srbija želi da, osim zaobilaznim putem preko Hrvatske, ostvari i direktna infrastrukturna povezivanja sa Republikom Srpskom kod Bijeljine i Višegrada”. Nije za cudjenje sto Tadic nastavlja politiku velikosrpskog projekta , realizovanog na teoriji ,,kvi i tla,, sto negira drzavnost BiH i jaca veze sa ,,srpskim entitetom,, .

Time zapravo potvrduje realnost –da se drzava Srbija i njen narod ne samo nije, vec ne zeli suociti sa najtezim zlocinima pocinjenim u XX vijeku nad svojim susjedima.

Nije za cudjenje ako se zna da je za vecinsku Srbiju , haski optuzenik za ratne zlocine Ratko Mladic- heroj .

Nije za cudjenje sto je u takvoj drzavi vec stasala nova generacija omladine ciji su heroji Arkani, Legije, Karadzici, Mladici, Plavsicke.

Nije za cudjenje ovakva sadasnjost al jeste se plasiti za buducnost koja ocekuje Balkan gdje se nakon 17 godina od rata u Hrvatskoj i BiH ne zeli priznati da nijesu ruseni Beograd, Nis, Podgorica , da su ,, spomenici,, jedne sulude poltike zacrtane davnih godina u projektu Ilije Garasanina- stotine hiljada zrtava i milioni raseljenih, kao i jedno Sarajevo, Mostar, Srebrenica, , Vukovar , Dubrovnik…

Za cudjenje je sto je najsmjelije izjave predsjednik Tadic Srbima na Kosovu uputio iz Banja Luke .

Pitanje je sto je htio poruciti ovim jacanjem veza sa entitetom nastalom na genocide i to u u vrijeme kada je jasno da se na Kosovu blokadama ne mogu zavrsiti zacrtani planovi.

Zasto Tadic juce nije bio tamo gdje je kao predsjednik trebao biti –na Kosovu da pojasni tamosnjim Srbima ono sto im je porucio iz Banja Luke da ,,se ne moze u rat sa NATO-om.

Pogresna politika Srbije , i Crne Gore naravno, ,cija odgovornost za ratove na podrucuju bivse Jugoslavije nije manja , kostala je narode na ovim prostorima isuvise.

Nesuocavanjem sa prosloscu i nastavljenjem te politike , drugim sredstvima, zrtvuju se oni kojima se u nasledje ostavlja breme zlocina.

Odgovornost medjunarodne zajednice za navlacenje ludacke kosulje nama , za njih dalekih, u balkanskoj krcmi sa neizmirenim racunima, velika je . Inace, kako drugacije objasniti cinjenicu da se najblizi Milosevicevi, Karadzicevi i Mladicevi saradnici poput Veljka Kadijevica Momira Bulatovica, Mila Djukanovica, Svetozara Marovica i brojnih drugih, nijesu nasli pred Haskim tribunalom.

tekst preuzet sa:  WWW.SLOBODNACRNAGORA.EU

BiH - Portugal iz mog "ćoška"

...ZNAM, MENI JE TO NEMOGUĆE!

Igra je samo igra i što je prije kao takvu shvatimo mnogo će nam lakše biti pebroditi razočarenja, iznenadjenja... Toliko je razloga zbog kojih nam treba jedna dobra sportska pobjeda a nje k'o u inat nema. Neda nam se na Evropsku i svijetsku sportsku arenu. K'o u inat. K'o uz ćorluk. Bojim se početi nabrajat' razloge zašto bi bilo dobro da pobjedimo. Rečiću samo "Dobro bi bilo zbog Bosne nam i Hercegovine", zbog države nam naše i njene historije i devera njenog. Zbog naroda njenog napaćenog' i ispaćenog' i ispamećenog'. Zbog naroda što je zdušno voli i pjeva joj i kad spava. Zbog naroda što u redu po dvanes' sahata stoji da kupi kartu za Bilino Polje...čeka, dočeka prodaju karata al' kartu ne kupi jer oni što biznis od sporta prave opet one poštene navijače prevare. Prevarat' navijača BiH je ravno prodaji domovine.

"Ne diraj nam Bosnu
Jer, uz molitvu Bogu
Bit će protiv tebe oni
Koji bez Bosne ne mogu!"

  Valjala bi nam pobjeda zbog fudbalera, zlatnih ljiljana i zmajeva naših i srca njihovih i matera njihovih i matera i očeva naših. Valjala bi nam pobjeda pa da jednom rahat i punim plućima odahnemo. Valjala bi nam pobjeda da sadašnjeg' nam Papeta na rame dignemo. Njega na jedno a Ćiru na drugo. Valjala bi nam pobjeda zbog odredjenih papaka što u parlamentu BiH sjede a za BiH ne navijaju pa ni ime jednog' fudbalera ne znaju. Bože Dragi zaštiti i očisti mi državu moju od onih što je mrze.
Puno je razloga zašto bi bilo dobro da smo sinoć u Lisabonu pobijedili. Da smo pobijedili i prodavači đinđi-minđi bi i danas profitirali. Ovako su profitirali Portugalci a ni Bosna i Hercegovina nije opet ništa izgubila jer uz nju ostadoše oni koji je volješe, onikoji vole. Biće kvalifikacija i prilika za odlazak na evropske i svijetske arene. Biće toga kol'ko god ho'š. Baš k'o što će i Bosne i Hecegovine biti. I opet će se na karte po maziji i po dvanes' sahata čekati. Zavrijedjuješ to draga BiH. Zavrijedjuju to ljudi što u tvoje ime igraju i igrajuć' te predstavljaju.
     Još jednom hvala mojoj prijateljici što mi "vaktile" stihove poslala, i rahm. Safetu Isoviću hvala što ih napis'o i tebi Bosno i Hercegovino, iz kojeg god ćoška da da te gledam hvala. Bogu Dragom' hvala što mi omogućio da te vidim i u tebi se rodim, državo moja. Još samo da mi te se je nagledat'... Teško, ustvari znam, to je meni nemoguće.        

                            Bosna i Hercegovina, godina 1992,
godina zla i posna
kule leže, polja pusta,
ali samo reknem Bosna
i namah mi puna usta.:))

Pa se sjetim tad slobode
strmi šljivik, plast i buša
i bijela kuča na četiri vode
a u mene puna duša.:))

Akšam dršče, sunce gasne
ko krv naša, ruj se toči,
modre šume, ceste jasne,
gledam, pa mi pune oči.

Silna povijest patarena
ma moja zemlja, moji ljudi!
Slavna hrabrost, djeca njena,
ponosa mi pune grudi.

I dali iz trave rosne
il sa neba začuh glas
i zebnja me bolno kosne
to mi srce kaza spas:
ma nek smo vazda puni Bosne
a i Bosna puna nas!

Umrla nam nane Fatma

Umrla nam nane Fatma

Jedne od onih izbjegličkih godina u Njemačkoj provrdenih bijaše mevlud rahm. Vejsilu Hasaniću.
 Par dana pred odlazak u Njemačku pita mene starina Vejsil: "jel' dijete, hoćemo li zajedno za Njemačku?" "Hoćemo ako Bog da", odgovorih i nakon par dana se nadjosmo u vozu. U kupeu sjedimo, putujemo, eglendišemo pa ćutimo dok se osjećanja i sjećanja mješaju i mrse pretičući jedni druge. Sjedimo tako ja, Vejsil i njih još četvoro. Kraj njega njegova životna saputnica Fatma a kraj mene moji roditelji i Sudo, jaran iz djetinjstva, mahale, škole, vojske...
 Zaklember'o onaj vlak ili ti voz od Minhena negdje prema nekom  "banhofu"... k'o biva, "konačnoj" destinaciji. Aman Bože Dragi. Glava ćuprija pa to ti je.
 Zagledo se Vejsil negdje u daljinu pa pogledom i voz i sve granice provalio. Zagledo se ne trepće, ukočio pogled pa ni glavom ne mrda. "Bože moj, šta li gleda, o čem' razmišlja. Ama, da mi je znati šta li je to ugled'o i po kojem ćošku svog' sjećanja čačka", pomislih, ne skidajući pogled s njega.
Tišina.
Niko ni mukajat.
  "Šta je stari, šta s' se to zamislio", upita  ga njegova Fatma prekidajući tako Vejsilov odlutali pogled i razmišljanje njegovo. Svi se usredotočismo na njihov razgovor a Vejsil veli:"E, stara moja. Gledam evo u ove kofere iznad naših glava. Gledam u što nam stade pedeset godina zajedničkog života", nostalgično i šaljivo odgovori joj Vejsil a mi ostali, isto tako prihvatismo njegov odgovor pa se pri tom nasmijasmo i zamislismo u isti mah.
  Ne prodje dosta vakta nakon toga umrije nam naš Vejsil. Ovodunjalučka mu se staza u Njemačkoj završi a na njegovom mevludu, u sobici maloj izbjegličkoj sakupilo nas se podosta pa sjede gdje je ko našao mjesta. Mevlud traje a medju onima koji su učili bijaše i Fatma... Vejsilov'ca. Počela Fatma učiti dio mevluda a u rukama drži neku knjigu. Sjedio sam taman iza njenih ledja pa pogledah u njen tefter i začudih se nečem što nism imao priliku ranije vidjeti. Na prvi pogled mi ne bi jasno kako to Fatma uči mevlud na našem, bosanskom jeziku, a slova arapska. Skontah... arebica.
Arebicom je u Fatmin tefter pisan mevlud pa otud meni ona nerazjašnjenost s početka, čuj arapska slova a izgovor i jezik naš. Učila Fatma kao dijete arebicu i arebicom  pisan mevlud naučila. Naučila i ne zaboravi sve one njene godine što joj se preko glave prevališe. Glava ćuprija.
 Dosta sam puta to spomenuo i o tome razgovarao, sa roditeljima najčešće.
Umrla i nane Fatma.
Dana 27-og okt. 2011 u ikindiju, bila džennaza nani Fatmi... Vejsilov'ci.
   Nakon duže bolesti preselila  nane Fate i iza sebe izmedjuostalog' ostavila i ovo sjećanje. Preselila nane Fate a ja Allaha Dragog' molim da joj lijepi džennet podari i bašče je džennetske tiho uvede. Onako tiho kako je i život svoj živjela...skrušeno...tiho...tiho... ...t i h o...
Amin.

Narod vodja i politika

Osam godina od preseljenja  Alije Izetbegovića    

Autor Nihad Krupic

Politička zrelost jednog naroda se ne mjeri brojem političkih lidera i opcija koje im se nude nego sposobnošču da u jednom od lidera pronađu dosljednog predstavnika  politike koja im najviše odgovara. Kod bošnjačkog naroda se desilo upravo da im lider uveliko nadmaši političku zrelost. Mnogi svjetski državnici  nisu uzalud dolazili na Alijinu samrtničku postelju po savjet, odaju priznanja ili priliku da kažu kako su imali za prijatelja lidera jednog malog naroda koji je nadživio svo zlo krvoločnog Balkana zadnjih trinaest godina. I osmu godina poslije smrti Alije Izetbegovića mnogi Bošnjaci nisu svjesni da im se zaista desio veliki vođa u njihovom najtežom povijesnom periodu?



Vođe jednog naroda mogu biti političke, vojne, duhovne, kulturne…Od svih njih narod najviše voli one koji ih povedu u slobodu i neovisnost…u demokratiju i pravdu.
Bošnjaci su u jednom povijesnom tijesnacu imali borbu za neovisnot, slobodu,  pravdu i demokratiju. Sa početnim crnim oblacima koji su se nadvili nad Bosnom, u Bošnjaka se desilo… i moralno… i političko… i vojno…i duhovno osvješćivanje. Nijedna nacionalna renesansa nije prošla bez duhovne platforme stvorene u glavi vođa tog pokreta. Kod Bošnjaka se desio Alija i sa njim se sve moglo svesti na jednu izdrživu i dostojanstvenu mjeru.  Imati političkog lidera koji je u biti humanista i ratnog komadanta koji je pacifista, a opet sačuvati i političku i vojnu poziciju se moglo desiti samo nama, zadnjim Mohikanci balkanske kulture, humanizma i civilizacije. Biti kulturan, humanista i civilizovan i nije neka prednost u svijetu gdje preovladavaju nadnacionalni interesi, u biti uvijek na štetu drugog. Balkan je u svojoj historiji uvijek imao više negativnih lidera i njihovih sljedbenika, tako da se je vremenom na tim prostorima utaložila sintagma da se dobrota i pravda veže samo za slabiće. Takav Balkan je bio oduvijek dobar poligon za ispitivanje novih svjetskih poredaka, kojem se sa vremena na vrijeme ubacivao otrov i gledalo kako će reagovati. Zadnji pokus je bio pedeset godina komunizma.Kada se isti počeo urušavati, nastade strah od gubitka dominacije jednog naroda na novo stvorenim državama.I baš u tim silnim raspadima se kod nanepolitičnijeg naroda Evrope, Bošnjaka,  desi i politička partija i lider. Iz ovoga nastade organizacija svega što je dovelo do neovisnosti putem referenduma te kasnije vojnog odgovora na neprijateljsku agresiju. Neki vole reći sve se je dešavalo spontano; i Patriotska Liga, i Zelene Beretke, i Armija BiH, i odbrana Sarajeva, Bihaća Tuzle… Ovdje dolazimo I do paradoksa. Naši neprijatelji upravo potvrđuje da smo mi i te kako bili organizovani. Nije valjda da su oni svesniji od podosta bošnjačkih tzv.nezavisnih intelektualaca. Problem nas samih je uvijek predstavljala misao da samo čisti inferiorci mogu da prate jedan određeni politički pravac,  pa je zbog toga i danas kod Bošnjaka prisutna mnogobrojna stranačka šarolikost. Iz straha da se ne postaje stadom došlo se do situacije da ima skoro više čobana nego stada. Neki će opet to opravdati velikim osjećajem za demokratijom, pri tom zaboravljajući da je važniji opstanak naroda od bilo koje demokratske  opcije.

Šta će ti demokratija, sloboda i pravda ako nema naroda?

Narod može stvoriti  državu od domovine samo ako je u stanju da je svojim patriotizmom sa vremena na vrijeme odbrani od agresora. Prošlo je vrijeme kada su stranci donosili civilizaciju, danas stranci donose metodu  domaćeg rada za njihovu korist. Kordoba, Sevilja…može plakati za civilizacijom koju su donijeli muslimani , I sve ostaje na tome. Sjećanje i uzdah a naroda nema.

Nismo mi nikad bili narod koji je znao cijeniti svoje. To se moglo opravdavati visokom stepenu  individualnosti i nesklonosti da se povodimo čoporativno za jednom idejom. Mali narod bez političke umješnosti je osuđen na nestanak jer u nedostaku vojne sile gubi i zadnju nit u očuvanju svog identiteta. Mjesto Alije Izetbegovića zasigurno nije mogao zauzeti: ni Adil Zulfikarpašić, ni Muhamed Filipović, ni Haris Silajdžić, ni Muhamed Čengić, ni Nijaz Duraković, ni Alija Isaković, ni Abdulah Sidran…ni nijedan drugi Bošnjak. Od svih nabrojanih Alija je imao najviše strpljenja u transformaciji od jutarnjeg skrušenog vjernika, popodnevnog vojnog komadanta i političkog lidera, do predvečernjeg uzornog muža, oca i djeda, ukratko humanisti kojem je sudbina namjenila da bude vođom jednog veoma zahtjevnog naroda. O Aliji Izetbegoviću ja imam pravo da pričam jer je on bio moj vođa. Ni Bernard Levi,  Bil Clinton, Tadeusz Mazowietski,  Peddy Aschdown,  kralj Fahd,  Stipe Mesić,  Aloyz Mock…ni niko od njegovih svjetski poznatih poklonika,  me ne može nadjačati u spoznaji da se radilo o čovjeku izuzetne vrijednosti, dobrih namjera, motiva, intelektualcu istančanog sluha za stalnu prisutnu agoniju dobrog dijela čovječanstva za pravednim svijetom.

Alija u svojoj knjizi “Islam između Istoka I Zapada”  kaže:

Nauka ne vodi humanizmu a  ni religija progresu.  U toj spoznaji gradio je sopstveni lik racionalnog korisnika nauke i predanog vjernika, svjesnog da samo duhovna podloga omogućuje opstanak civilizacije, tradicije, kulture i nadasve identiteta bez kojeg nema dosljednost u očuvanju samobitnosti. Znao je takođe da bez bošnjačke političke zrelosti nema opstanka između dva susjedna naroda koje smo izgleda oduvijek vrijeđali svojim postojanjem. Oni junačke a mi ljubavne, oni barikade a mi YU zastave, oni vozači autobusa a mi putnici na zadnjem sjedištu. Oni lideri a mi njihovi glasači. Tako je bilo decenijama. I najprostiji srpski i hrvatski seljak je bio političniji u bivšoj državi od prilično obrazovanog Bošnjaka koji su uglavnom bili narod bez kore, friško meso za roštilja. Alija je to sve znao i na svojoj koži osjetio šta znači ne biti u masi koja ne želi da mu drugi striže vunu. Mi smo bili narod koji je u korijenu sjekao svoje najistaknutije članove, pronalazivši mu hiljadu mahana. I danas, kada nam se osvetila ta nakaradnost, ne stojimo baš dobro sa ovom do kraja destruktivnom osobinom.
Alija se nije obazirao na uvrede, Jednostavno se obraćao običnom narodu, a mudro i oštroumno svjetskim političkim prvacima. Aliji kaže vojni kuhar iz travničke kasarne: “Predsjedniče, evo za Vas maksuz smo malo pekmeza ispekli. Jedva iščupašmo koju kilu šljive prije kazan. Alija se nasmija, namaza pekmezom komad kruha i u svom šarenom  poluveru poput dede sjede među borce. Prije toga više od godinu reče Radovan u Skupštini da će jednog naroda nestati, Alija poslije toga mu mirno odgovori da takvu Jugoslaviju koju hoće Karadžić neće više niko, pa čak ni pošteni Srbi.
Danas, nigdje Jugoslavije a Radovan u Hagu.Ta čudna transformacija u naizgled krhkom tijelu je ulivala veliku dozu milosti među Bošnjake, a poštovanja čak i agresoru. Odjednom se desilo da Bošnjaci imaju nekog koji će ih predstavljati linijom njihove neizmjerne tolerancije, dobročinstva, humanosti, kulturne i vjerske opredjeljenosti, običnosti koja je postala vrstom nacionalne liturgije i sve to bez imalo inferiornosti i podrećenosti drugačijim pogledima na sve što može da bude od važnosti za bitisanje na stoljetnim ognjištima.
“Ja se nikad nisam spremao za politiku, ona je moja zla kob”:
govorio je Alija, mošda i sam svjestan da narodu kojem pripada  nikad nije ni trebao ortodoksni političar. Unatoč svemu, on je nadmašio svoj narod i u političkoj zrelosti. Davno je shvatio ako se narod ne bavi politikom ona će se baviti njime jer su Bošnjaci bili jedini narod u bivšoj Jugoslaviji koji su po pravilu uvijek glasali za tuđe. Đemo, Hamdija i Nijaz su prolazili zahvaljujući ključu i Titi. Čak i onaj general konjskog lica ,Adžić, je znao da vođe jednog naroda moraju biti iz njega. Iz tog razloga je na Alijin prijedlog u Ohridu da zbog povjerenja Bošnjaka u JNA u Bosni stavi njihove generale na glavne komandne pozicije odgovorio:
“JNA je srpska vojska, kako će toj vojsci komandovati neko ko nije Srbin.”
A Alija znajući i to, i mnogo drugih stvari imade u svojoj vojsci i generala Jovana i generala Stjepana, jer Bosna je to, za svakog mjesta, ako ga želi.
Alija je znao je i da će smrt uskoro. Senadu Hadžifejzoviću je samo dvije sedmice prije preselenja u direktnom javljanju iz bolnice rekao da se neće više sresti. Rekao je da svi budemo manje Bošnjaci, Srbi i Hrvati a više Bosanci i Hercegovci. Prije toga je poslije svog omiljenog jela,pure sa kajmakom, dočekao i Bila Klintona, i Peddia, i mnoge druge, kao i svoju hanumu, djecu i unučad. Dan prije odlaska u penziju je rekao da dolaze sretnija i manje interesantna vremena koje nažalost neće doživjeti. Momenat kada se rukovao sa Miloševićem i Tuđmanom u Deytonu je bio sretan da su agresorski lideri priznali  pravni legimitet države Bosne I Hercegovine, a tužan jer je znao da će proći dosta vremena da ta država zaživi na svom čitavom prostoru.
Bio je vođa koji je između politike i naroda uvijek birao narod.
Politiku nije volio ali se je služio sa njom zbog svjetskog priznanja sopstvenog naroda.
“Želio bih ostati upamćen kao onaj koji je uvijek imao na umu narod”;
rekao je Alija Izetbegović, zadnji bosanski plemić koji je ušao u dušu svog naroda i srce svoje zemlje, konačno spasavajući i jedno i drugo.
Neka je vječni rahmet našem dragom predsjedniku.

IZMEDJU GMAZA I GLODARA

"Tranzicija kakvu smo sebi dopustili nije morala biti takva kakva je bila. Ona je proizvela sasvim novi tip čovjeka, što nije uspjelo ni Hitleru ni komunizmu, a to im je i bio cilj. Ta tranzicija je stvorila spodobu koja je na Darwinovoj ljestvici potpuno nepoznat stvor i nalazi se u razvoju negdje između gmaza i glodara, i od ljudskih osjećaja zna samo za glad i strah." (Akademik Abdulah Sidran u emisiji Hadži Face od 2. aprila 2011.) Piše: Nihad Krupić, autor i publicist,    15. septembra 2011 godine na ahiret je preselio Nedžad Ibrašimović,  Kanadajedan od najznačajnijih BiH književnika u zadnjih pedeset godina. Nenadano, prerano, još nedorečen u svojoj umjetničkoj viziju novog kulturnog zanosa svog naroda, priznat i hvaljen od kolega po peru akademske provenijencije, neshvaćen od dobronamjernih, uspravnih i gordih običnih smrtnika, a pljuvan i anatemisan od onih stvorova o kojima je pričao Avdo u Senadovom Dnevniku. "Nikoga ne optužujem i nikoga ne krivim za džehennem kroz koji sam prolazio cio svoj život, evo već pedeset godina na svojoj rodnoj grudi, jer je tako Allah odredio, ali nikome i ne zahvaljujem na sreći, snazi i zadovoljstvu i ushićenju koje danas osjećam, osim Allahu džellešanuhu", govorio je rahmetli Nedžad Ibrišimović.  Dr. Ferid Muhić, predsjednik Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti - BANU u povodu preseljana na ahiret Nedžada Ibrišimovića je rekao: "Međe života svakog čovjeka označene su sa dvije kapije: one kroz koju stupamo u život, i one kojom iz života odlazimo. Nedžad Ibrišimović, čovjek-smrtnik, otišao je. Nedžad Ibrišimović, čovjek-vječnik našao je način kako da zauvijek ostane u prostoru između one dvije kapije, ovdje, gdje se zbiva sav život"  "Imali smo mi niz velikih, odličnih književnika i umjetnika, od Kulenovića do Dizdara, koji su živjeli i umrli sa svojevrsnom mimikrijom, svojevrsnim zagušenjem, kao mučenici: morali su se ponašati pa i pisati kako je to od njih tražio tadašnji društveni i politički poredak, a to znači negirati svoje istinsko biće, i samo su u potaji ili pred istinskim prijateljima ostavljali tragove svoga sanjanog muslimanstva ili pripadnosti islamu. Nedžad Ibrišimović je, hvala Bogu, bar djelimično izbjegao tu sudbinu", rekao je reisu-l-ulema IZ-a u BiH Mustafa ef. Cerić.  "Često su me u sarajevskim književnim krugovima ismijavali kada bih rekao da BiH nije iznjedrila darovitijeg umjetnika od Nedžada Ibrišimovića. I danas mislim tako", rekao je Avdo Sidran nakon smrti svog suvremenika i bliskog prijatelja, akademika Ibrašimovića.  Ako ovako tri velika živa autoriteta u Bošnjaka misle i kažu za jednog rahmetliju, onda je on zaista samo fizički preselio, a ostao svojim umjetničkim djelom i dalje među nama, sve do sudnjeg dana. Ima li sumnje da reisu-l-ulema dr. Mustafa ef. Cerić, akademici Muhić i Sidran nisu mjerodavni da kažu ovo što su rekli!? Da su oni predstavnici druga dva naroda u Bosni ne bi bilo ni trunke sumnje, ali pošto su najviši duhovni i akademski predstavnici Bošnjaka, kod kojih je sumnja konstanta, ako ništa biće "More biti da je tako, a more i ne biti." Tako su Bošnjaci kodirani zadnjih stotinjak godina. Obična raja vjerovatno neće ni razmišljati o ovim izjavama a ni o rahmetliji dok im ne padne u ruke jedna od njegovih knjiga. A ona neobična tzv. kulturna avangarda, koja misli da je živa samo ako je kritična prema svome ponajprije (k'o bojagi zbog objektivnosti i titule tzv. nezavisnih intelektualaca), će ako ništa gledati da učepi koji dolar od tuđih poslodavaca secirajući navode pomenute trojice novim jezičkim varijantama u svojim domaćim i internacionalnim kolumnama što su i požurili odmah po dženazi u horu se pitajući  "Odkud reisu-l-ulema može biti književni kritičar i kako se je usudio i ko je on da se, kao, odriče Dizdara, Kulenovića, Selimovića", namjerno stavljajući u drugi plan činjenicu da se sudbina naših velikana pisane riječi, od kojih je nekoliko njih reisu-l-ulema pomenuo, tiče svakog od nas. Ne što im imamo nešto zamjeriti, nego što nas i danas bole njihove nesretne sudbine. Na kraju njihovim sudbinama nije Islamska zajednica bila sevep progona nego sistem kojem su svojevoljno srecem i dušom, a Skender i cjelokupnim familijarnim begovskim imetkom ideološki pripadali i bili na kraju i njegova avangarda. Hvala Bogu da je Skender napisao: „Na pravi put sam ti majko izašao", Mak „Kamenog Spavača", Meša „Derviš i smrt" i tako za sva vremena ipak ostali u pisanoj riječi ono što jesu Bosanci- Bošnjaci, muslimani.  Razmišljajući o onim Avdinim gmazovima na putu do glodara neumitno mi pada na pamet da komunizam u BiH od običnog bošnjačkog naroda i nije mogao stvoriti ništa, kao što danas ne može stvoriti ni ovaj dosad nedoživljeni i neviđeni poredak u raspamaćenoj Bosni i Hercegovini. Kako ni onda tako ni danas obična raja se bog zna kako i ne trudi da čuva poredak i sebe u njemu ili čuva svoje potomstvo od devijacija koje je taj poredak stvorio. Dakle, obična raja, onako sićušna i u strahu, nema skoro nikakav uticaj na javni život zemlje u kojoj živi. Na drugoj strani, međutim, i dalje se množe bosanski - bošnjački ili crnogorsko - bošnjački ...gmazovi koji su zarad svog opstanka zanavijek izbrisali onaj dio mozga gdje stoji ponos i dostojanstvo na narod, zemlju i vjeru iz koje dolaze. Oni su spremni na sve, samo da opstanu. Ima ih za ne povjerovati. U domovini su kodirani da sve rade u behutu, a ovi u dijaspori su programirani da razvale sve i jedan značajniji projekt koji bi služio u svrhu očuvanja punog identiteta i integracija u novo društvu, te spriječio "profesionalne patriote" u redovima nove BiH -dijaspore da žive od prodaje našeg dostojanstva.  Da nam je japanskog ponosa i kubanskog rodoljublja Šta je u suštini ponos i dostojanstvo jednog naroda, pitao sam se mnogo puta, neprekidno tražeći odgovor u svojim putovanjima širom svijeta. Upoređivao sam druge narode sa svojim, u strahu  i prije, a još više danas, da ne izgubimo ono parče zemlje po kojem smo to što jesmo. Uz sav optimizam kojeg mi nikad nije nedostajalo, znam da će proći dosta vode Bosnom, Drinom, Unom, Savom, Neretvom...dok se ne kutarišemo za sva vremena otrova naše kaste iz redova gmizavaca.  Početkom februara 2008. godine, ujutro, u jednom hotelu u Nariti, gradu udaljenom kojih stotinjak kilometara od Tokija, razgledao sam primjerke raznih japanskih dnevnih novina tražeći barem jedne na engleskom jeziku. Naime, interesiralo me je kako je naša nogometna reprezentacija prošla sa Japancima u noć ranije odigranoj prijateljskoj utakmici. Nailazio sam na izvještaje i slike, ali sve na japanskom jeziku,  pa potražih nekog od zaposlenih da mi kaže rezultat. I opet teškoće. Samo se klanjaju uz odgovor "No English". Napokon mi priđe recepcionar. Ja ga upitah za utakmicu, a on se, po tradicionalnom japanskom običaju duboko nakloni i pokaza prstima obje ruke. Japan tri, a BiH krug, znači nula. Ja mu rekoh da sam iz Bosne. On se zacrvenio kao da ga je bilo sramota, još više se sagnu i  reče "sorry, sorry". Nakon toga razvuče lice u širok osmjeh i reče ubrzanim glasom: "Osim, Osim..." i pokaza palcem gore, što je najvjerovatnije značilo da vole Ivicu Osima koji je još bio u teškom stanju nakon moždanog udara. Kasnije sam šetajući ulicama tog grada vidio da nema engleskih oznaka. Čak ni u McDonaldsu! Samo slike i sve na japanskom. Na svakom koraku je takav red da nema zemlje koja se može uporediti sa Japanom. I sve uz osmjehe i naklone ljudi. Tada sam se direktno uvjerio da je sav uspjeh i progres japanske države zasnovan na njihovoj disciplini u konstantnom održavanju sopstvene tradicije i kulture, bez obzira što im, od vremena atomskih bombi bačenih na Hiroshimu i Nagasaki, Amerikanci i danas određuju sudbinu. Za Japance se može reći da i nisu ni veliki vjernici, ali su domovinu izjednačili sa Bogom.  17. februara 2008, samo koju sedmicu od japanskog iskustva, šetao sam biserom islamske kulture u Indiji, gradom pod nazivom Agra, u kojem se nalaze Tadž Mahal, Crvena Tvrđava i palače Akbara. (čuvenog indijskog vladara.) U gradu je većina muslimanskog življa. Skoro na svakom uglu džamije, ezani sa svih strana, rekao bi oaza islamskog uma i duha, ali strani čovjek, pogotovo bijeli, je svakog momenta na udaru prevare onih koji rade za državne službe, od taksista do portira, čuvara, a posebna priča su recepcionari u hotelima. Cijene su, kako za koga! Moji indijski domaćini su to znali pa su mi unaprijed platilil prevoz vozom do Delhija, te taksi od glavnog grada Indije do 180 kilometara udaljene Agre. Uz sve to poslali su mi provjerenog pratioca koji me skoro držao za ruku braneći me od naleta tih varalica. Kada mi je jedan od portira na ulazu čuvene "Crvene tvrđave" pokušao po drugi put zaredom naplatiti kartu upitao sam ga je li musliman? Alhamdulillah, odgovorio je. Pa muslimani ne trebaju varati, ja već imam kartu, a uz to sam kao i ti musliman - rekao sam mu. On  je samo iskezio zube poput hijene  i otišao u potragu za novom žrtvom. Tih dana se nisam mogao nagledati ljepote onog što je muslimanski narod Agre napravio prije 600, 700 godina. Međutim, bio sam više nego zbunjen i ožalošćen spoznajom da mnogi muslimani Agre sada nemaju nikakvog ponosa, dostojanstva na svoje porijeklo i da su obična masa onih koji upravo gmažu i glodare na bogatoj riznici svojih časnih predaka. Samo Tadž Mahal godišnje skupi više novca od turizma nego sve bivše Yu - države u 20 godina. Istovremeno je preko 200 miliona muslimana u Indiji sa kompleksom niže vrijednosti i manje je politički, ekonomski i svakako drugačije uticajan od 20 puta manjeg broja Sikha koji već nekoliko godina zaredom daju premijera Indije. Posebna priča je prljavština indijskih gradova, čiji smrad sam osjećao u nosu mjesecima poslije posjete ovoj ogromnoj zemlji.  Prošle godine u novembru, u prvim danima odmora na Kubi, mogao sam osjetiti sa koliko poštenja i ljubavi obični Kubanci osjećaju svoju zemlji, porijeklo, časni i puni dostojanstva koje nije ubilo ni 50 godina izolacije i samoće koje im je priredio režim Fidela Castra.  Za mene je kubanski narod sinonim ponosa na svoje korijene, pamet, obrazovanje, ljepotu, poštenje, i nadsve, ljubav prema svojoj domovini. Oni su potpuno odvojili politički sistem koji vlada u državi  od onog šta za njih znači i predstavlja domovina. Čak neće ni da diskutuju o Kastru i komunizmu, iako su dovedeni na mizeriju svakodnevnog preživljavanja. Mnogi od Kubanaca sa kojima sam razgovarao su mi pominjali da samo žele imati pasoš i putovati svijetom, poput drugih ljudi,  ali bez selenja u druge zemlje. Pitam se šta bi bilo da je kod nas u Bosni standard Kubanaca, (gdje profesor na univerzitetu ili hirurg u bolnici za svoju platu može kupiti 5 kg mesa). Kako bi tek onda  naši raspamećeni svakojaki kritičari izbjegli i stvorili sebi novinske baze blizu Zagreba ili Beograda, poput onih Kubanaca u Majamiju, i svakodnevno svijet zapljuskivali kako je Bosna zemlja primitivaca i radikalaca. Bošnjačkom narodu, kojem i sam dušom i srcem pripadam, nametnuta je sudbina upravo tog nepoznatog stvora između gmaza i glodara sistemom koji je od njega potiskivao imena zarad šifara i obmanu zarad karijere. Biće i dalje velike borbe na život i smrt između onih sa kičmom i onih bez kičme.  Koliko god naporno bilo pominjanje bošnjačke uloge u očuvanja tog svog jedinstvenog bića, niko ne može negirati činjenicu da su Bošnjaci odlučujući faktor u opstanku države Bosne i Hercegovine. Da bez te države nema ni njih, ni njihove vjere, ni duha, ni tradicije, ni kulture, ni jezika, a ni Evrope na Balkanu, pa ni časnih bosanskih katolika, bosanskih pravoslavaca i drugih koji vole svoju Bosnu, svoju Hercegovinu kao i mi i koji su je rame uz rame sa nama branili u zadnjoj agresiji. Kamo sreće da je drugačije pa da se ne bavimo ovakvim teškim temama i pustimo drugima da budu i više od nas BiH patriote i domoljubi.

Nek' ti je rahmet dragi naš Hoki

     Volio bih pisati o vedrim temama, al' k'o da mi neko na dušu sjede i to na onaj kraj gdje se radost nalazi. Iskreno govoreći volio bih da ništa ne pišem. Emocije su su ustvari ono što svako toliko časa provriju i razliju se po papiru a tu bih 'fleku' da sa vama podijelim.
       Bijaše jedan momak kojeg nikad nisam vidio ljutog, slabe volje i kaharli. Bijaše to momak sa izrazitim i posebnim smislom za humor. Mnogo šta je odlikovalo ovog momka, u mnogo čeme bio poseban al' opet običan i sasvim normalan. Tražeći mjesto svojoj glavi pod kapom nebeskom ne morade ići daleko. Svoj komad neba pronašao je u svom rodnom Majdanu, u avliji svojoj.
 Vrijedno radeći i tako služeći svoj kruh bijaše mnogima na usluzi, i opet... ni odkog nisam čuo da Hoki nije htio nekom' pomoći.
 Svoju mladost i kratki svoj vijek proboravio je u svom rodnom mjestu  i... tu ostao. Dana 27 08. '11. upravo u mjestu iz kojeg nije išao, u mahali u kojoj se i rodio, pred avlijom svojom završi se ovodunjalička staza Muharemova.
   U 42-goj god. na ahiret je preselio Zahić Muharem "Hoki".

Pun je život iznenadjenja i nepredvidivosti rekao bi neko.

Kod Dragog' Boga iznenadjenja nema pa je suvišno o tom i raspravljati i na taj način otvarati šejtanu vrata. Sve se dogadja onako kako biti mora. Nama koji ostajemo da koračamo dunjalučkom stazom ostaje da iz svega onog' što se oko nas zbiva uzmemo pouku.  Jesmo li svjesni onog' što se oko nas zbiva? Koliko smo svjesni? I Hokijevo preselenje na ahiret nek' nam svima bude razlog više da se zamislimo i shvatimo prolaznost našeg' života. Dragog Allaha molim da Hokijevoj majci, braći, sestri, rodbini, prijateljima dadne snage i sabura u ove za sve njih teške dane.

 Allahovi smo i Njemu se vraćamo.
  Tebi dragi naš Hoki nek' je lahka zemlja Staromajdanska. Molim Dragog Allaha da te čuva i na boljem svijetu pomogne.
  Amin.
Suza je ono što insanu u ovakvim momentima iz oka poteče. Boli ona kad  poteče iz srca a ja bih rek'o ono što je u jednoj kasidi lijepo rečeno "Nemoj žalit' suzama već se sjeti dovama, nemoj da ti suza krene kad probudiš uspomene.."

Srpski general Ratko Mladić

OGLEDALO SVOG NARODA

 

 

 

 

200 godina je srpski narod proizvodio krvoloke i Ratko Mladić je najgori od svih. Ti krvoloci su instrument koji funkcioniše po šablonu da uvijek u bosanskom muslimanu vidi nekakvu prijetnju fizičkom opstanku čak i kada su ih procentualno dvostruku nadmašivali. Analizirajući motive srpskog zločina u Bosni i Hercegovini dolazimo do neoborive činjenice da Srbi imaju stoljetni problem razdvajanja dobra od zla, časti od sramote, istine od laži, herojstva od kukavičluka...I još mnogo bi mogao pričati o osobinama ovog naroda, što i može i ne mora da utiče na njihov daljni odnos prema nama, ali na kraju ipak ostaje da oni sami odluče šta i kako dalje sami sa sobom pa tek kako se u budućnosti ponašati prema narodima u svom bližem okružju.

 

 

 

 

Autor: Nihad Krupić, pisac i publicist

Srpski general Ratko Mladić 

   Na samom otvaranju suđenja, dok je kamera prikazivala mrzovoljno lice generala Ratka Mladića osjetio sam silnu mješavinu žalosti i gađenja, skoro bez trunka mržnje, za koju sam ranije mislio da će me ovladati. Žalost je duboko u meni budila pomisao na dugo čitanje imena srebreničkih žrtava tokom masovnih dženaza, uplakane majke, sestre, žene,kćerke, sinove... više zelenom čohom prekrivenih tabuta, koji u redu čekaju na spuštanje u kabur. Gađenje nije bilo vezano samo za tog orunulog starca koji pokušava odglumiti zadnju predstavu časnog generala, nego svima onima u srpskom narodu koji generala Mladića smatraju herojem. A takvih je mnogo više nego što normalan um može i zamisliti.

        To gađenje nema kraja i bojim ga se jer naprosto ne vidim način da se normalno može živjeti pored, sa ili uz narod kojem je general Mladić simbol vojničke časti i discipline. Ratko Mladić je sve ono što su Srbi osmislili, planirali i izvršili u zadnih dvjesta godina prvenstveno nad svojim komšijama Bošnjacima. On nije bez razloga rekao u prvom satu zauzimanja Srebrenice da je to poklon srpskom narodu i osveta „Turcima“ za „Buna protiv dahija“. Čak i slavni srpski antifašizam tokom II Svjetskog rata je zatamnjen bošnjačkom krvi koja je tekla rijekom Drinom danima.

200 godina je srpski narod proizvodio krvoloke i Ratko Mladić je najgori od svih. Ti krvoloci su instrument koji funkcioniše po šablonu da uvijek u bosanskom muslimanu vidi nekakvu prijetnju fizičkom opstanku čak i kada su ih procentualno dvostruku nadmašivali. Analizirajući motive srpskog zločina u Bosni i Hercegovini dolazimo do neoborive činjenice da Srbi imaju stoljetni problem razdvajanja dobra od zla, časti od sramote, istine od laži, herojstva od kukavičluka...I još mnogo bi mogao pričati o osobinama ovog naroda, što i može i ne mora da utiče na njihov daljni odnos prema nama, ali na kraju ipak ostaje da oni sami odluče šta i kako dalje sami sa sobom pa tek kako se u budućnosti ponašati prema narodima u svom bližem okružju.

   

Phoenix, USA

28 maja 2011,

tokom 16. Susreta Bošnjaka Sjeverne Amerike,

u društvo sa Azemom Derviševićem Zengom i dr. Esom Boškailom, dva dana nakon hapšenja generala Mladića

Kada bi birao snagu i moć koju je oduvijek imao srpski narod i naivnost i slabost sopstvenog naroda , ostao bih i dalje slab i naivan jer ne bi mogao podnijeti i od sramote bih iskopnio da se moj general na ovakav način pojavi pred međunarodnim sudom za ratne zločine a ja ga i dalje branim, ne hajući šta čitav svijet kaže o njemu, usput ga u medijima braneći nekakvom svojom istinom. I sve što bih mogao reći o krvoloku Mladiću malo bi bilo. Svejstan sam da on nije sam. I onda i sada iza njega stoji više od 90 posto srpskog naroda, jer na kraju ovaj general je ogledalo njihovih planova i nada da žive u zemlji gdje će do kraja dominirati i bez ikakve prepreke uzimati ono što nije njihovo, ponižavati, protjeravati, paliti, ubijati i silovati i ne odgovarati nikome za to.

       Ovih dana u razgovoru sa prijateljima sam želio čuti njihove utiske i osjećaje povodom hapšenja i pojavljivanja generala Mladića pred haškim tužiocima i pošto su autentični i interesantni podijeliću ih sa vama.



 Azem Dervišević Zenga,

heroj odbrane Sarajeva

Boston , USA

Ratko Mladić je bio komandir kasarne u Štipu, Makedonija, dok sam služio regularnu JNA, 1987 godine. Bio je tada u činu potpukovnika. U gađanju bestrzajnog topa sam bio najbolji i on mi je lično u nekoliko navrata uručivao nagradno odsustvo kao i značku primjernog vojnika. Pamtim ga kao čvrstog, fanatičnog i odlučnog oficira kojeg su se više bojali oficiri nego obična vojska. Nije volio kancelarijske , štapske oficire i dok je bio u kasarni vladala je nevjerovatna disciplina. Ujutro su svi oficiri sa vojskom radili vježbe i on je to lično nadgledao. Po svemu što sam moga primjetiti bio je ubjeđeni Jugosloven, čuo sam kasnije da je čak istjerao četnike iz kasarne u Kninu gdje je imao zadnju prekomandu prije nego je došao u Bosnu. Nažalost sa ovim osobinama je bio spreman i odlučan da naredi i provede genocid u Srebrenici jer onda a i danas u Hagu je njegovo ubjeđenje da je pravilno postupio i mislim da se nikada neće pokajati zbog toga. Danas kada ga gledam u Hagu, ne mogu da pronađem ni najmanju sličnost sa onim potpukovnikom iz 1987 godine i vraćajući sve događaje unazad ne mogu da nađem ni najmanji detalj iz tog mog vojničkog života koji bi me makar i na momenat uputio da misao kako je i onda Mladić bio skriveni nacionalista i četnik najgore vrste. General Ratko Mladić je sigurno i sinonim za mnoge bivše JNA oficire koji su svoju čast, zakletvu i vojnička pravila na najgori način zloupotrijebili nad mojim narodom. Žalim što nas je svijet zaustavio kada je Armija Republike BiH stala na vrat zlikovcima ovakve vrste i bila spremna da ih vojnički porazi i oslobodi Bosnu i Hercegovinu za sva vremena od njih.

Dr. Esad Boškailo,

Ljekar-psihijatar, autor dvije naučne studije-knjige iz oblasti ratnih trauma, vanredni profesor na Phoenix Univerzitetu, USA

Ne slažem se sa mnogim izvještajima o Ratku, kako će Srbija nešto dobiti, kako je on živio na slobodi ovolike godine itd. Mislim da se takvim vjestima umanjuje veličina i važnost hapšenja , te sudjenja pred medjunarodnim sudom za sva zlodjela koja on učinio. Mi sada trebamo biti ponosni da ne pripadamo narodu čija su tri GLAVNA lidera 20.vijeka završila u Hagu. Slobodan Milošević, ne zaboravite, je umro u zatvorskoj ćeliji, Radovan Karadžić je na sudjenju skoro svaki dan i dugo će tamo ostati, i na kraju general Mladić. Ratko je živio u jednom strahu koji je teško opisati. On je SVAKI DAN, ama baš Svaki DAN zadnjih 16 godina samo razmišljao kad će biti uhapšen. Njegov život ovih zadnjih 16 godina nije ličio na život. Na pojavljivanju u Hagu, tokom prvog saslušanja, mogu se vidjeti klasični znaci trauma kroz koju je prolazio zbog stalnog straha od hapšenja. Možda mu je to bila veća kazna od moguće doživotne robije koja ga vjerovatno čeka.

Važno je napominjati da je ova “Trojka” uhapšena i sudjena od strane medjunarodne zajednice. Medjunarodna zajednica se jasno opredjelila i pokazala odakle zločinci dolaze a i gdje završavaju. Što se tiče protesta po Srbiji i proglašavanju zločinca Ratka za nacionalnog junaka, moram reći da me ne čudi a i ne smeta mi plaho. Onima koji su u stanju slaviti ubice više od osam hiljada nedužnih za samo nekoliko dana, mogu slobodno poručiti da im se budalesanja po ulicama niko ne boji.

Nova generacije sljedbenika srpskih zlikovaca

Koliko god naslov ovog teksta izgledao prejak, baziran je na procjenama proisteklih iz mog 18. godišnjeg dijasporskog saznanja da ogromna većina srpskog naroda danas smatra generala Mladića herojom i potpuno nevinim po svim tačkama optužnice. Za mali dio, možda manji i od 5 posto, Mladić je možda i prljavi masovni ubica i ne žele imati njegovu krv na svojim rukama ali svakako žele imati Republiku Srpsku i dalje, što znači ne smeta im što je stvorena genocidom i agresijom i samo za nijansu se razlikuju od one većine, sa tim da im je zajedničko ostalo da skupa grle i njeguju krajnji proizvod Radovana Karadžića i Ratka Mladića zvanu „RS“. Ja još nisam čuo iz usta nijednog Srbina da kaže kako „Republiku Srpsku“ treba ukinuti. Jeste li vi?

Od života koji nam je ostao , najmanje što želimo je da mrzimo ili se bavimo nečijom mržnnjom. Vjerujem da većina Bošnjaka ne mrzi ali sudbina nam je dala težak teret da se ipak moramo baviti nečijom mržnjom i naći načina da je neutrališemo. Zbog samog našeg opstanka. I iz tog razloga nema bošnjačke familije čiji dan zadnjih 16 godina je prošao a da se makar u mislima na tren nije pojavio lik Ratka Mladića. A Bog sami zna koliko suza je proliveno za životima koje je on uzeo, ognjištima koje je spalio... Suđenje Ratku Mladiću i Radovanu Karadžiću je i suđenje izboru srpskog naroda da agresijom i genocidom stvori etnički čisti prostor na krvi nevino ubijenih i zemlji tuđoj. To je suđenje „Republici Srpskoj“, rezultatu zločina nad Bošnjacima i njihovoj domovini.

Koliko je važna misija opstanka ove genocidne tvorevine za buduće srpske generacije, bilo gdje da se nalaze pokazuje, pripremljeni propagandni materijal srpske omladine koja je sa bosansko-hercegovačkog štanda na evropskom folklornom festivalu u Vankuveru, samo dva dan nakon hapšenja generala Mladića, počela da dijeli propagadni materijal (kojeg imate na slici) sve dok se nisu članice društva Zambak upustile u poravu borbu sa tim pročetnicima i maltene iz ruku im otimali tu brošuru. Na kraju je došao predsjednik festivala i zaplijenio im taj materijal. General Ratko Mladić je nesumnjivo neraskidivi dio srpske historije i histerije i treba ga prihvatiti kao takvog sve do onog momenta kada ga se deklarativno odrekne njegov narod i taj čin bude krunisan pravnom likvidacijom Republike Srpske. Dobro pogledajte ovaj letak i razmislite šta vam je dalje raditi.





BOŠNJAK

Sasvim slučajno, u jednoj od knjižara moga grada ugledah knjigu „Bosnom i Hercegovinom uzduž i poprijeko“.

      Ništa posebno, rek'o bi čovjek... pa na tu temu se kod nas sevdalinke pjesme pjevaju. Pažnju mi privuče godina na koricama knjige. 1896-ta. To je ustvari godina u kojoj je pisac knjige Heinrich Renner prošao Bosnom i Hercegovinom i o tome, u to vrijeme, knjigu napisao. Stara knjiga i plaho dobra.

     Nije mi nijet pisati o ovoj nego o drugoj knjizi... knjizi „Bošnjak“i o Bošnjacima iz vremena 1.sv. Rata.

I tu knjigu nadjoh u istoj knjižari. Zainteresiralo me je šta je to Hans Fritz o Bošnjacima napisao.

Otvorih knjigu. Prelistah je 'nako na brzinu. Aferim. Meni draga tema, Bošnjaci u 1. sv. ratu. Soški front. Autor knjige je ustvari jedan od komandujućih i čovjek što cijelo vrijeme rata proživi među Bošnjacima te sebe nazva Njemačkim Bošnjakom.

      Trinaest godina nakon rata, služeći se svojim ratnim zapiscima napisa knjigu u kojoj izražava zahvalnost svojim saborcima te na taj način pokušava podstaći stvaranje „literaranog spomenika“ bosanskohercegovačkim jedinicama, elitnim jedinicama Austrougarske armije.

S obzirom da je razlog pisanja ovog' posta da vam približim autorova zapažanja dozvolite mi da vam ih prenesem u njihovom izvornom obliku.

                                                         * * * * * * * *

...Prvoj bosanskohercegovačkoj pješadijskoj regimenti pristupio sam dobrovoljno i služio sam samo od bosanskih trupa, pa se osjećam prinuđenim priložene skice dnevnika predati javnosti d bih izrazio dužnu zahvalnost svojim uvijek vijernim bosanskim prijateljima.

Bošnjaci imaju jedan jedini spomenik u Vojnom muzeju u Beču... Ko danas još ide u ove počasne dvorane stare austrijske armije?

S toga želim potaći stvaranje literarnih spomenika Bosancima.

Nijemac po rođenju i porijeklu, ipak, ostajem zauvijek „Bošnjak“

                                                                                                            Hans Fritz

                                                                                                           Waidhofen a.d. Ybbs, u ljeto

                                                                                                                                                     1931.

...Bošnjaci su bili pravi vojnici. Car je zapovijedio da se jave u vojsku, krenu na front, i oni su poslušno išli u rat, baš kao u polje. Znali su da je rat, ali su se pomirili s tim da se ne može suprostaviti sudbini. Smatrali su da ako u Knjizi sudbine piše da će neko pasti (poginuti), on će pasti (poginuti), pa makar ga čuvao bilo kakav oklop. A ako nekom piše da će opet svoju Bosnu vidjeti, on će je vidjeti, makar ga kuršumi izrešetali kao sito...

                                                                                                                                     Hans Fritz

...Specifičan način odijevanja izdvajao je bosanskohercegovačke jedinice od ostalih jedinica k.u.k. Vojske. Bosanskohercegovački vojnici su nosili svijetloplave uniforme „turske hlače“ i gamaše. U početku su samo muslimani nosili fes, a kasnije svi pripadnici bosanskohercegovačkih jedinica. Od 1909. za sve dijelove k.u.k. Armije, izuzev konjice, uvedene su ratne uniuforme, pa je i fes, prepoznatljivo obilježje bosanskohercegovačkih jedinica dobio ratnu, sivomaslinastu boju.

                                                                                                  W.Schachinger, „Bošnjaci dolaze“

                                                    BIJAŠE JEDNOM

     Naši Bošnjaci – priznajem to otvoreno: i danas me guši, teško gutam a kroz srce mi prolazi neizreciv, bolan osjećaj kad negdje čujem naš stari paradni marš „Bošnjaci dolaze“...

Tada nisam ni zašta...

     Vidim ih pred sobom, tu raskošnu momčad, visoku kao jablani, s očima sokola i vijernih srca, čujem njihov čvrst strojevi korak, koji je pripadao posebnim obilježjima bosanskohercegovačkih regimenata stare monarhije.

      Pod tamnocrvenim fesom, otvorena lica, veselo po vratu skakuće svilena crna kićanka. I ta dva poznata mesing dugmeta, na neobičnim pantalonama, zlatno svjetlucaju na suncu...

I kada se čuje pjesma „Marširala, marširala Prva regimenta“... ne bi se čovjek ni s jednim kraljem mijenjao. Kakve su to bile neustaršive i ponosne trupe!

      Davno, davno skinuo sam vojničko odijelo i nikada, nikada više neću voditi neko bosansko odjeljenje. Nikada više neću, ponosom zažarenih očiju, gledati „svoje“ momke i blistavom sabljom ih pozdravljati. Nikada više slatke djevojke neće stati na ulici i mahati nam – meni i mojim Bošnjacima.

                  Bijaše jednom...

                                                                                                      odlomak iz knjige „Bošnjak“

                                                                                                                            Hans Fritz 1931.