ŠTA ZNAČI Z A L I H O V A C

Na tom prostoru gdje se danas nalazi
Zalihovac u nekom ranijem vaktu bile su magaze u kojima se skladištilo nešto što
je trebalo imati u zalihi. Zbog toga je taj prostor označen kao Zalihovac –
mjesto, prostor gdje se čuvaju zalihe.Međutim, pošto se riječju ”zalihost”
označavao višak nečega moguće je da je prostor današnjeg Zalihovca dobio svoje
ime i po tome što je to bio prostor koji je bio višak od nekog velikog imanja,
od neke prostrane zamljišne površine.


6.1.15

JARANI (povodom 22 godine od pogibije Amira Žilića)



JARANI (povodom 22 godine od pogibije Amira Žilića)

Šehidsko mezarje u Travniku
-Kad bude otvor džamije zovi, reče mi jaran doktor, dok je ona bila negdje na polovici svoga obnavljanja.
-Nego šta ću, nego te pozvati.
-Ti si ionako pozvan od kad si upoznat s idejom njene obnove. Ustvari, šta te imam pozivati bujrum kad god budeš htio i u Majdan i u džamiju i kod mene.
-Kapije su ti širom otvorene.
I, nađosmo se samoj džamiji.
 Kismet.
-Idemo u Sarajevo na susret s jaranima, potvrdismo jedan drugom pogledima i još jednom riječima potvrdismo ranije zamišljenu ideju koju smo prije par dana dogovorili putem elektronske pošte i telefonskim razgovorima.

Sve je već bilo dogovoreno, i u džamiji na Zalhovcu potvrđeno prilikom tog našeg bratskog susreta.

Već sutradan sjedamo u auto i krećemo put glavnog grada.
Sa radija u autu nije se čulo ništa. 
Ugasih ga čim smo krenuli iz Sanskog Mosta.
 Imamo toliko toga za razgovor da nam radio ni u kom slučaju nije potreban. Da se ispričamo trebalo bi nam puno više nego put do Sarajeva.
Prolazimo kroz Vrhpolje i zagledasmo bijele nišane.
Šehidsko mezarje uz cestu stoji kao opomena na dešavanja iz zadnjeg rata. Bijeli šehidski nišani svojim blještavilom opominju na nezaborav, na bol i patnju kroz koje je prošlo samo Vrhpolje i sva ostala mjesta na Sanskoj opštini i sva ostala mjesta u državi nam, Bosni i Hercegovini.

TRAVNIK

Dolazimo u Travnik.
Prilazmo još jednom šehidskom mezarju s lijeve strane ceste. Bez ikakvog dogovora i prupitivanja jedan drugog hoćemo li se ustavljati, stajemo pred glavnim ulazom.
Obilazak ovog mezarja se podrazumjeva. Nezaobilazno je to mjesto kojeg posjećujemo kad god u Travnik dolazimo, s bilo koje strane.
Fatiha.
Proučismo je pred glavnom kapijom.
Čitajući ajete iz Kur'ana ugravirane na centralnom spomeniku, ulazimo kroz kapiju i zastajući, ponovno se susrećemo sa blještavilom bijelih nišana. Osjeća se ista ona poruka sa šehidskog mezarja Vrhpoljskog.
Prolazimo, polahko da ne remetimo tišinu počivališta najboljih sinova naše nam države. Zastajkujemo čitajući imena šehida. Pusta mladost bosanska- ponavljam u sebi dok se između nišana provlačimo upučujući se tako u pravcu uzvišenja mezarja. Na tom dijelu je mezar našeg rahmetli jarana. Mog vrlog prijeratnog jarana Amira Žilića.
Osvrćući se oko sebe prilazimo Amirovom mezaru.
Zastajemo na konačnom odredištu kojeg sebi zacrtasmo u ovom mezarju. Zastajemo pored bijelih nišana koje obilježavaju kabur mog vrlog jarana.
I opet, Fatiha.
 Stojimo netremice gledajući mezar komandanta drugog bataljona 17 krajiške brigade.
Razgovaramo o herojstvu ovog insana a u meni sjećanja naviru i pretičući jedna drugu izmamljuju duboke uzdahe i gorčinu u duši.
Nauzdahivah se kao i svaki put kad o Amiru razmišljam, kao i svaki put kad pored njegovog mezara stanem.
Zadržasmo se ja i moj jaran saputnik pored mezara rahmetli jarana našeg Amira. Prokomentarisasmo njegov ratni put, negovo herojstvo zbog kojeg je posthumno odlikovan najvišim ratnim ordenom „Zlatni ljiljan“ i najvećim armijskim priznanjem – “Zlatnim grbom sa mačevima”.
Dok ispisujem ove redove, šesti je januar dvije hiljade i petnaeste godine.
    Danas je tačno dvadeset i dvije godina od preseljenja na bolji svijet, inša'Allah, mog vrlog prijatelja prijeratnog.
Tragična pogibija Amira Žilića dogodila se na Visočkom ratištu, na jednom od bojišta na kojima se od četničkog agresora branila Bosna i Hercegovina. U temelje slobodne Bosne i Hercegovine, najvrijednije što su imali, svoje živote, dali su mladići o čijim herojstvima svjedoče šehidska mezarja razasuta širom naše domovine. U Travničkom šehidskom mezarju nalazi se evo mezar mog vrlog jarana prijeratnog, mog Amira. Čovjek koji je i dalje moj vrli jaran i to će ako Bogda ostati dok teče mene na ovom dunjaluku.

Provlačimo se ponovo, između biljelih nišana i obazirući se po ko zna koji put oko sebe prilazimo glavnoj kapiji. Napuštajući sa mojim jaranom šehidsko mezarje opraštamo se od trećeg jarana sa nijjetom da  u hairu stignemo na slijedeće odredište...Sarajevo.
Tamo nas čeka još nekoliko jarana.
U prijatnom društvu nastavljam put.
U duši uznemirena obojica ćutimo i osjećamo da isto mislimo. Kao ni jaranu svome s kojim se taj dan uputih za Sarajevo tako ni Amiru u vrijeme našeg druženja nisam morao govoriti o čeme razmišljam. Znali smo vrlo dobro o čeme razmišljamo. Ćutke sam dogovarao i razgovarao sa Amirom u našim prijeratnim druženjima. Isto to mi se dašava i sa jaranom s kojim putujem.
Sjedamo u auto.
Šutimo.
Šutimo obojica i znamo šta ćutimo. Ćutimo, osjećamo isto.
U autu neko vrijeme tišina.
I dalje šuti auto radio i tek nakon nekog vremena otpočesmo naš razgovor kojeg zauzstavismo pred dolazak u Travnik.


SARAJEVO

Kako ćemo naći našeg drugog zajedničkog jarana i trećeg i četvrtog s kojim dogovorismo susret u Sarajevu.
-Kako ćemo ih naći, ne poznajem Sarajevo, a ovaj treći, književnik, mi je dao svoju adresu i do u tančine opisao kako da mu dođemo pred kućna vrata.
-Šta ako negdje fulam raskrsnicu?
-Ne sikiraj se veli mi jaran. Poznajem Sarajevo poprilično dobro. Ne sikiraj se, načićemo ga lahko.
I bi tako.
Bez imalo problema nađosmo se pred njegovom zgradom.
I njega nađosmo.
Primio nas naš jaran u Sarajevu domaćinski, nema šta.
Toliko zajedničkih tema za muhabet da jednostavno ne znamo o čeme bismo prije. Sva trojica obradovana susretom sjedimo u stanu ispijajući kahvu i sok. Razgovaramo i u jedan mah se zapitasmo – gdje ćemo sad.
Jaran domaćin nas provoda po Sarajevu.
Kazandžiluk, česma ispred bijele džamije, Sebilj, FIN.
Nađosmo se i »ispod topa« / male Tabije. Razgledamo panoramu Sarajeva.
Uputismo se na Kovače. Još jedno šehidsko mezarje.
»Mladost moga Sarajeva pokošena spava..Safet Ahmo i Mustafa, mezar do mezara«, sjetih se stihova pjesme o Kovačima koju pjeva Zehra Deović.
Prolazeći tako između bijelih nišana ovog mezarja, u glavi prođoh i kroz Vrhpolje i Travnik. Razmišljam o sve tri mezarja i zaključih da je svako od prethodnog veće kao što su od svakog prethodnog veća i mjesta u kojima se nalaze.
Mnogo šta im je zajedničko.
Bjelina nišana, mladost i sloboda kao cilj zbog koje šehidi padoše.
Safet, Ahmo, Mustafa – baš k'o iz one Zehrine pjesme.
Naravno ima tu još mnogo drugih imena kao što je i ime mog prijeratnog jarana Amira Žilića, mog jarana dok mene na dunjaluku teče.
Posjetismo i mezar rahm. Alije Izetbegovića, prvog predsjednika Republike Bosne i Hercegovine, koji se nalazi u centralnom dijelu Kovača.

BAŠČARŠIJA

Zaputismo se do Baščaršije.
Tu smo dogovoreni da se nađemo sa još jednim jaranom. Čovjekom humanitarcem koji svesrdno pomaže ugrožene širom BiH. Zbog lanjskih majskih poplava koje su to vrijeme bile pogodile veliki dio države ovaj jran je imao pune ruke posla i pored svega nađe vremena da nas dočeka i u Sarajevu nam u svom stanu obezbjedi konak.
S njim se nađosmo u dvorištu Begove džamije.
U toku zajednički obavljenog namaza lijevo od sebe spazih komšiju iz Majdan čaršije, mog još jednog velikog jarana, kako skrušeno, podavijenih nogu nepomično sjedi.  Držeći u rukama Kur'an nije se pomjerao. Samo je neprimjetno micao usnama ne skidajući pogled sa harfova.
Sa jaranom doktorom i humanitarcem sam nakon namaza stajao neko vrijeme pred džamijom u iščekivanju da će mi komšija možda uskoro završiti sa učenjem.
Dolazio sam čak i u iskušenje da mu se javim.
Razmišljao sam koliko bi bio u redu taj moj postupak. Ne javih mu se samo zbog toga što ga ne htjedoh prekinuti u njegovom učenju. Svjestan da se tog momenta nalazio u najboljem društvu, priđoh mu i fotoaparatom ga uslikah iz poluprofila, da kao uspomenu na jarana iz moje mahale imam i ovaj snimak kao uspomenu na moj boravak u Sarajevu.
Kasnije sam mu pokazao ovu sliku koju je on prokomentarisao riječima –Odkud ti ova slika?
Uslijedio je Baščaršijski muhabet sa jaranom doktorom, književnikom i humanitarcem. Srce mi puno i čini mi se da bi i pokipilo kad bi ikako moglo.
Za sutradan smo bilo dogovoreni da se nađemo sa još jednim jaranom. Ovaj je hodža u Hercegovini. Zbog obaveza u džemaatu nije nam se mogao pridružiti.

TUNEL SPASA (Čudo Bosanskog otpora)

Jaran književnik nam je i sutradan udovaljao željama pa se tako nađosmo i spred ratnog tunela. Tu kao turističkog vodića upoznasmo još jedno hodžu. On nam dođe nekako k'o zamjena za onog iz Hercegovine. Pokaza nam tunel i do u tančine ispriča, iz prve ruke pojedinosti vezane za ovo čudo Bosanskog otpora.
I još nešto nam ispriča ovaj hodža.
Ispriča nam priču o Ševalu Tabakoviću. O tome kako je bio određen da ovom čovjeku klanja džennazu na mezarju Vlakovo sedamnaest godina kasnije kad je ovaj ekshumiran.
  Na dan džennaze Ševalu Tabakoviću, prilazi mu Velid Bajramović, čovjek koji piše pjesme o zločinu i poklanja mu knjigu s riječima »Donijeo sam knjigu da je poklonim imamu koji klanja džennazu Tabaković Ševalu.«

Otvorivši knjigu, na jednoj stranici pisalo je ovako:

  »1942 godina.

Višegradska ćuprija.

Dovedoše Tabaković Ševala.

Zarezaše nožem po vratu, baciše u Drinu.

...Isplivao je.

 1992 godina.

Višegradska ćuprija.

Dovedoše Tabaković Ševala.

Zarezaše nožem po vratu, baciše u Drinu vezanog konopcima.

...Nije isplivao.«

Treba li šta objašnjavati? Ima li šta ne jasno?
Treba li na ovom mjestu kazati da nam se točak istorije ponavlja? Treba li reći da nas i ova poema kao i svi oni bijeli šehidski nišani opominje na belaj koji nam se dogodio?
Lično mislim da je svaki komentar suvišan.
»Pametnom je išaret dovoljan«, a odkad sam čuo, ovo o Tabaković Ševalu, često prepričavam.

Tog dana, nakon tunela oprostismo se ja i moj jaran doktor sa jaranom književnikom i ovim hodžom.
Sjedamo u auto.
U autu i dalje šuti onaj radio a ja još jednom u mislima ponavljam tekst Zehrine pjesme, one o šehidima Kovača. Ponavljam tako pjesmu o Safetu, Ahmi, Mustafi, Amiru, Ševalu i svim šehidima Bosanskohercegovačkim.
Tog dana nakon povrataka iz Sarajeva rastadoh se i sa jaranom doktorom.
Danas, dvadeset i dvije godine od pogibije Amira Žilića, želja mi je da očuvam uspomenu i sjećanje na ovog zlatnog momka sa ljiljanima zlatnim.
Dragi moj  Amire.
Neka ti je rahmet vječni kod Gospodara svih  svijetova.
Rado te se sjeća tvoj jaran i sa jaranima svojim fatihu ti uči.
Mnogo šta bi bilo drugačije da si s nama.
Ni ove priče, ovakve kakva jeste nebi bilo.
Sve što nam se dogodilo nije nas  moglo mimoići i sve što nas mimoiđe ne može nam se dogoditi.
Svjestan sam toga.
Pred sam kraj ovog šestog januara i dvadest dvije godine otkako te nema s nama, ja molim Dragog Allaha dž.š. da tvoja žrtva i žrtva svih ostalih najboljih Bosanskohercegovačkih sinova ne bude uzaludna.
Nama ostaje sjećenje na tebe kao što stoje ona dva bijela nišana na tvom mezaru... i opomena da ne zaboravimo da nam se ne ponovi.


6.12.14

SUSRET SA ISNAMOM TALJIĆEM (u hladu Crvene Jabuke)



SUSRET SA ISNAMOM TALJIĆEM (u hladu Crvene Jabuke)


Piše: Samir Bešić 
06.12.2014

Bio je to topal i srdačan susret.
Susret prijatan kao odmor u hladu kakve lijepe voćke, u hladu jabuke, koja opet nema veze sa Crvenom Jabukom Isnamovom, iako je povod susretu bila upravo ta, Isnamova »Crvena Jabuka«.
Obradovan viješću da u Celjskom medžlisu priredjuju književnu večer, a o tome upoznat upravo od strane Isnama, ne odugovlačih niti trena.
Odluka bijaše donešena u istom momentu, ...idem u Celje.

Sa Elmedinom se uputih u susret večeri punoj topline, onoj koja, topla, iskrena i čista iz ljudskog srca izvire i niodkud više. 
Cijelo vrijeme puta i našeg boravka u Celju, sitna kiša rosila je i umivala ovu književnu večer.
A kiša je rahmet, milost Boga Dragoga.
U prostirijama medžlisa nas najprije dočeka toplina džematlija.
Susret sa Isnamom bih volio opisati onakvim kakvim ga doživjeh.
Da mi je sad barem mrvica one Isnamove spisateljske vještine, lakše bih vam opisao sam susret s njim.
Neizmjerno se obradovah kad ugledah ovog velikog čovjeka, velikog u pravom smislu riječi.

Topli stisak ruke i zagrljaj sa ovim čovjekom bijaše još jedan od pečata s kojim, još jedanput ovjerismo naše prijateljstvo.

  Puno je toga o čeme bismo muhabetili ali valjalo je početi priču o romanu »Opet ćemo se vidjeti ISPOD CRVENE JABUKE roman o Sultanu Fatihu, Bošnjacima i Bosni«

Nazif ef. Arnautalić
U prostorijama medžlisa povelik broj ljudi i omladine netremice je slušao uvodnu riječ lokalnog imama Nazifa ef. Topuza koji nas je u par navrata nasmijao onako kako to samo hodže znaju.
Uvodna riječ. mag. Mirsad Arnautalić
         Riječ potom uze mag. Mirsad Arnautalić, čovjek ekspert za halal i haram ishranu, te okupljenim, profesionalno i na sebi svojstven način približi autora ovog romana kao i sam roman.

Uslijedilo je potom obraćanje velikana naše književnosti i čovjeka koji je napisao više djela nego što ih mnogi za svog života pročitaju. A svijetske nagrade za ta djela kao i prevodi njegovih djela na veliki broj stranih jezika, govore o njegovoj veličini i vrijednosti onoga što je do sada napisao.

   Ko još nije čuo za »Roman o Srebrenici« koji je štampan, doštampavan i prevođen na sve bjelosvjetske jezike?!

Pisanje Crvene Jabuke trajalo je četiri godine.
 Bilo je to ustvari istraživanje i studiozno traganje za podatcima vezanih za El-Fatiha. Četiri godine prikupljanja podataka i četiri godine iščitavanja života i djela samog Sultana, u Isnamu je stvorilo čovjeka koji o ovoj temi može da govori dva dana i da odgovori na sijaset pitanja vezanih za temu o kojoj sam roman govori. A široka je tema i mnogo je široko ono što ovaj roman obuhvata.
Isnam Taljić

Imadoh tu čast i zadovoljstvo da ovaj roman pročitam po samom njegovom izlasku.
Obično, prije čitanja najprije pogledamo koliko je knjiga debela pa se onda, na osnovu toga odlučimo hoćemo li i početi sa čitanjem i koliko će to dugo trajati. Ne obazirući se na broj strana ovog romana, ja ga pročitah u dahu.
Čitajući roman ja sam pročitao slikovnicu i upotpunio ogromnu prazninu u poznavanju ove tematike a tako je, siguran sam sa svakim ko pročita ovo kapitalno djelo.
Često se pitam šta je potrebno da pisac dobije Nobelovu nagradu.
Znam.
Lobiranje.
  Nobelova Nagrada se ne desi slučajno. To je projekat koji se godinama priprema, predodredjuje i odredjuje.
Taljić jeste pisac za Nobela, samo eto, nije Bosna još sazrijela za tu vrstu nagrade. Da bi Isnam dobio »Nobela« najprije država treba državom da se zove... to je moje mišljenje.
Prije samog čitanja romana bilo mi neshvatljivo kako se može napisati roman o historijskim činjenicama.
 I može se napisati.
Ubjedio me je Isnam u to vrlo lahko.
 Odgovor na to moje pitanje je upravo ovaj roman, kojeg srdačno svakom preporučujem.

Potvrda svega ovog o čeme vam govorim je zainteresiranost sinoćnjeg ne malog broja prisutnih.
 Nizala su se pitanja i slijedili odgovori.
Svi bijasmo veoma zadovoljni.
Na mnoga pitanja o halalu i haramu postavljena Mirsadu, dobismo isto toliko odgovora koje nam ponudi ovaj vrsni poznavalac islamskog prava po ovom pitanju
Uslijedilo je onda druženje sa knjižvnikom.
 Prijatan razgovor i muhabet uz sok, kahvu i čaj dodatno upotpuniše ljepotu susreta.
Bilo je to vrijeme koje mi je omogućilo nastavak onoga sa samog početka. Nastavak muhabeta sa Isnamom, Mirsadom Arnautalićem , ef. Nazifom i ostalim džematlijama.

Na kraju stisak ruke, zagrljaj...

Milostiv je Dragi Bog i daće On pa ćemo se uskoro opet vidjeti ispod crvene jabuke i u hladu reke Njegove Milosti.
-Završi se naše druženje pa se ja i Elmedin, polahko vratismo kući.
U povratku nas je pratila ona kiša »rosulja«, »kupusarka«. Kakva god, rahmet je od Boga.


    Pod uticajem onog što doživjesmo razgovarah sa Elmedinom i složismo se oko toga da je lijepo da nama BiH ima ovakve ljude.
Isnam i Mirsad su garancija opstojnosti nas na svome.
Nižući kilometar za kilometrom, lagahnom vožnjom i slažući emocije, zamolih Dragog Boga da mi čuva Isnama u rahatluku i zdravlju.
Zamolih Ga da dadne Isnamu kuveta da nas još dugo raduje svojim knjigama.

Na povratku u stan, neizbježno pitanje našeg malog Ahmeda – Babo gdje ste to bili, šta ste mi donijeli?
I, dadosmo mu poklon, knjigu koju je Isnam potpisao upravo Ahmedu »Skapetanom Vidrom na Šarenoj rijeci«.
Misli Isnam u svom radu i na one najmlađe i zna kako obveseliti i Ahmedovu generaciju. Generaciju koja dolazi.

I za kraj...

Prenosim vam evo jedan momenat iz knjige tek toliko da vidite da je široka tema o kojoj se u knjizi govori.

Naime, u jednom poglavlju, govori se o momcima iz Bosne. Jedan od te trojice je Adni a u knjizi se kaže ovako:

"Jedan od njih prometnuo se na najviši položaj koji je mogao zazuzeti neko ko nije bio sultanski sin. Dobio je ime Mahmut, postao Mahmut-paša i vinuo se do pod sami vrh. O tome se dosta zna. I meni, sirotom Božijem robu Evliji, trebat će još mnogo pripovijedati u ovoj knjizi.
   Najmanje se na da je stekao ugled velikog pjesnika. Divili su mu se svi tadašnji književnici i odličnici širom Sultanata kao velikom veziru, dobrotvoru darovitih, državniku, vojskovođi i vrlom pjesniku s imenom Adni. To bi u njegovoj Boni svima trebalo biti na umu i da se diče njime. Evo dvije kitice Adnijeve pjesme:

Smiluj se na moju suzu,
Ne goni je s vrata sada, 
Ta, ona je ljudsko čedo.
Što s očinjeg vida pada.

Kada gledam amber-soluf,
Što se po tvom đulu svija
Mislim da se što misk sipa
Po cvijeću plaza zmija."

14.10.14

dr. Ahmed Pašić - kandidat za načelnika opštine Jesenice



dr. AHMED PAŠIĆ
 kandidat za načelnika opštine Jesenice

piše: Samir Bešić
 
I opet,kao i svaki put kad imam puno toga da kažem...ostanem bez riječi. 
Ne za to što ne znam šta bih rekao, nego za to što mi doslovno nedostaju riječi s kojima bih izrazio svoje zadovoljstvo.
Ovaj put mi je želja da svim svojim  prijateljima ispričam priču koja se već neko vrijeme "sama" priča na Jesenicama, mjestu pod Alpama, mjestu u kojem žive dobri ljudi i koji isto tako zavrijeđuju samo dobro.
Naime.
 Jesenice imaju dr. Ahmeda Pašića, čovjeka, doktora socijalne atropologije, čovjeka koji se na Jesenicama rodio, u Sloveniji školovao, magistrirao i doktorirao. Otišao u Singapur osnovao svoju porodicu i sa suprugom i dvoje maloljetne djece vratio se na Jesenice. 


Dr. Pašić je istinski borac. 
Borac za bolje sutra. Borac za bolje danas.
    Nizom aktivnosti koje je poduzeo nakon svog povratka iz Singapura oko sebe je okupio ljude koji isto tako vole svoj grad i žele mu samo ono najbolje.

 Nije mali broj ljudi koji su u Ahmedu prepoznali čovjeka s kojim se može uraditi mnogo dobrih stvari kako za same Jesenice tako i za cjelokupnu Jeseničku opštinu. 

Uređivaje okoline - akcija



Ukoliko bih sad počeo da nabrajam sve ono što je Ahmed uradio za Jesenice sa civilnom inicijativom, tj. grupom ljudi okupljenih na fbooku pod nazivom "Ejga -za boljše Jesenice" (Ejga- za bolje Jesenice) trebalo bi mi dosta prostora.
Obnovljeni most

Evo, napomenuću samo to da je zaslugom EJGA-vaca sa Ahmedom na čelu, na Jesenicama obnovljen most preko kojeg đaci danas veselo trče na svom putu do škole i nazad bez straha da će propasti kroz stare, dotrajale daske. Danas je to čvrst asfaltiran most.
 - Jesenička djeca su dobila obnovljena i restaurirana dječija igrališta.
 - Obnovljen veći broj autobuskih stanica.
-Obnovljena kompletna željeznička stanica
Obnavljanje glavne željezničke stanice na Jesenicama

 - Zidove uz dugu i glavnu ulicu, koja se kao rijeka koja život znači, provlači kroz Jesenice, sada krase nacrtani cvijetovi narcisa...simbola ovog dijela Slovenije.
"HIŠA SREČE" (kuća sreće)
 - Jesenice su odnedavno doble Hišo sreče (Kuću sreće) koja to i jeste u pravom smislu riječi.
Knjiga - "Ejga za ljepše Jesenice - priča koja je promijenila mjesto"
Dr. Pašić je o sveme ovome napisao knjigu, na veliku radost i zadovoljstvo svih onih koji su na bilo koji način uključeni u ove aktivnosti.

Prije dva mjeseca, na nagovor prijatelja i sa željom da pomogne opštini Jesenice, dr. Pašić se prijavljuje na izbore za načelnika Jeseničke opštine.
Na nedavnim izborima, i ako politički anonimci, izborili su zavidan broj mjesta u opštinskom savjetu. 

  Od šest prijavljenih kandidata za načelnika opštine, Ahmed je uz aktualnog predsjednika opštine, izborio drugi krug koji će biti održan u nedjelju (19.10. 2014).

S obzirom da dr. Pašića veoma dobro poznajem uzimam sebi za pravo da kažem da bolja vremena za Jesenice dolaze, naravno ukoliko birači prepoznaju i još jednom sami u sebi potvrde ono što vide.
     Sa Ahmedom na čelu, Jesenička opština dobila bi mnogo...ustvari, sve ono što joj je potrebno.
Ahmed je borac, čovjek koji se ne predaje i lokomotiva koja je spremna da Jesenički voz povuče u bolje sutra i na najljepši mogući način vrati ovom gradu svjetlost i sjaj kojeg  zaslužuje. Ubjeđen sam da sa Ahmedom, grad željeza i hokeja polako dobija svoj sjaj.
Glavna ulica - ofarbana ograda i narcisi

Volio bih kada bi Jeseničani poslušali svoj unutrašnji glas i na izborima u nedjelju zaokružili svoju svijest i savjest koja se nalazi pod rednim brojem 2 (dva) na glasačkom listiću za izbor načelnika opštine Jesenice.

Majsko sakupljanje pomoći za poplavljena područja u BiH, Srbiji i Hrvatskoj
Želim da apelujem na onaj, ne mali broj Jeseničana koje poznajem, da ako nikad ranije to nisu učinili, da u nedjelju 19.10.2014. godine iziđu na izbore, zaokruže dvojku i dajući Ahmedu glas, daju sebi priliku da u buduće žive u opštini Jesenice, životom kojeg sami žele i u opštini koja će biti dostojna života njihove djece. 
  Veliki broj ljudi je proteklih godina napustio ovu opštinu u potrazi za boljim životom. 
Iz ličnog iskustva znam da je duša čovjekova tamo gdje se rodio.
Ostati i živjeti je bolje nego tražiti rješenje u bijelom svijetu.

Dragi Jeseničani, vama se obraćam...
Nakon 19. oktobra imate šansu da sa Ahmedom na čelu, izgrađujete i živite svoje snove, što je mnogo bolje nego da odlaskom  s Jesenica, u bijelom svijetu, gradite tuđe.
Budite vlasnici svoje bolje budućnosti a uz dr. Ahmeda Pašića to će vam biti lakše nego ikad do sada.
Neka je sa srećom Jeseničani.
Neka je sretno opštino Jesenice.
Nek' ti je sretno, dobri naš doktore.

20.7.14

Kozarac -Prijedor (džennaza 19-20 juli 2014)

DOSTA JE VIŠE LUPETANJA
 - nek bude pravda pa taman propao svijet!

Jel' se to više nigdje čarape ne "čuju" nego u Bosni?
Jel' se to jedino u Bosni mora ići u školu i dobro učiti da nebi kopo kanale?
Jel' se jedino u Bosni spava k'o zaklan?
Jel' se to jedino u Bosni kahva "peče" i "kuha" hljeb...?

283 tabuta i jedan kovčeg.. Šejkovača- Sanski Most
Mnogo šta se u i o Bosni kaže, govori i dešava.
  Otud - ovdud pa, u Bosni 'vako, u Bosni 'nako.

Kao, anamo se to ne dešava.

Oduvjek je bilo najlakše po Bosni.

Vazda bijaše, - Bosanci su merhametli i sami se vole šaliti i na svoj račun zbijati sprdnju.
Kroz taj okolokole način, vazda se uprđivalo da je Bosanac glup k'o točak i kao, jedino na svijetu je Fata čistačica.

Skoro nigdje se na ovom usranom Balkanskom poluostrvu ne počinje vic a da nema Muje, Hase, Fate i da Bbosanac ne izvuče deblji kraj.
Svi anamo oni, pogani akademski mozgovi i sve anamo one, nazovi kuturne institucije, ma kako se one još zvale, smišljeno su izvan Bosne smišljali i vodili taj specijalni rat, tj. da se na šaljiv način kaže kako je Bosanac glup te ga se na taj način omalovaži i u njegovim sopstvenim očima.
Vazda su se izmišljale gluposti i poturale Bosanskom čovjeku.
I zamisli, molim te ja, vazda ta fora prolazila, a mi na tu foru vazda padali i dan danas padamo. Sve je to orkestrirano i smišljeno od strane Bosanskohercegovačkog neprijatelja, kako vanjskog tako i unutrašnjeg.
Tužna kolona na prolasku kroz Sanski Most
Tužna kolona u prolasku kroz Sanski Most
  Da, da... nemoj da te čudi. Sve je ovo i tebi jasno k'o i meni.
Imaju u Bosni oni koji se u njoj rodiše a ne vole je.
Ne vole je ovakvu kakva jest i onakvu kakv će ako Bogda biti, cjelovita i suverena u svakom njenom ćošku.
 Toliko gluposti se izmišlja o Bosni i Bosancima i o njima se na sav glas i na sto različitih načina raspreda a kad dođe vrijeme da se govori o onome što je činjenica i istina...tad barem pola Bosanaca uz ostatak Balkanskog usranog poluostrva šuti. Da, šuti... i ti to vidiš k'o i ja.
 Bio rat u BiH.
Bile godine devedesete.
Oni što volješe svoj prag nastradaše od anamo onih. Od onih što se dobro prikrivaše i izmišljaše viceve o Sulji, Muji...
Završio se rat.
Oni što volješe svoj prag i preživješe, svo vrijeme tragaju za svojim nestalim.
Jedne nađoše, jedne se još traži.
Svake se godine klanjaju masovne džennaze po mnogobrojnim mjestima Bosanskohercegovačkim, po gradovima gdje nastrada Suljo, Mujo, Haso. Huso, Fata...
O tome se treba govoriti.
Govoriti treba o istini. Istinu treba govoriti.
Treba jednom stati u kraj izmišljanjima, nipodaštavanju, potvoravanju, izrugivanju...   Treba jednom... treba što prije.

Rekoh, redovno nam se, u Bosni nam i Hercegovini događaju džennaze na kojima sahranjujemo nevino nastradale od strane onih koji BiH ne vole. Zamisli, žive u njoj a ne vole je...

I ove godine bi Srebrenica.

Prijedor i Kozarac se juče i danas "dešavaju".
 Tabuti rahmetlija natovareni na kamione, iz Sanskog Mosta, iz obdukcionog centra Šejkovača, prevezeni od Sane kroz Prijedor u Kozarac. Tokom puta, tužna kolona bijaše praćena suzama, nijemim pogledima i šapatom dova na usnama onih koji Bosnu vole, ubijene poštuju i sa preživjelima suosjećaju.
Oni kontra, podrugljivo i sa podsmjehom pratiše svoje "remek djelo" i...o tome ušutiše. Da, da... ušutiše i juče i danas i sutra će o tome šutati...i u sebi osjećati gorčinu i pečenje (ne)savjesti svoje. Sječaće se do svoje smrti onoga što komšijama svojim uradiše i sretaće se sa žrtvama svojim u dubini duša svojih. Proganjaće ih to dok su živi a o tome će šutati. Proganjaće ih to i nakon smrti njihove jer treba pred Bogom odogvarati. A neće biti advokata i pristarasnosti u presuđivanju.
  Svejesni su toga i peče ih to...i nek ih peče, i treba da ih peče. Sami su to htjeli.

Ekshumacija u Tomašici
Ni zemlja Bosanskohercegovačka šutati ne može, nego iz utrobe svoje, u Tomašici, sa dubine i do treinaest, da trinaest metara, na površinu svoju i na svijetlost dana iznjedri rahmetlije i posmrtne ostatke onih što s početka devedesetih bijahu nevini ubijeni od strane onih koji danas šute.
 Mnogo šta oni danas osjećaju. Osjećaju svoju krivnju i grižu savjesti.
Prave se da im je svejedno. Podrugljivo i sa prezirom gledaju u istinu. Glume da im je svejedno a svejedno im nije. Kaju se duboko u sebi, uviđaju svoj grijeh a o tome šute.
Probaće šutati do Dana sudnjeg. Samo, hoće li moći izdržati?
I ako do tad šutali budu... od tad dalje, šutanja biti neće.
I dosta je više sa ruganjem žrtvama.
Dosta je više glupih priča i viceva o Bosancima.
"Zbog tebe Srebrenico"
Da Bogda, svakog jula, sramio se cijeli svijet,
U srce sam te svoje metno a u ruku tvoj cvijet!
I neka se već jednom počne pričati priča o istini, kako je bio Bosanac i anamo onaj pa Bosanac nevin pod zemlju ode a anamo onaj, što se pametan pravi, na savjesti svojoj, svoga košiju Bosanca nosi.
Teško mu je danas nositi se sa tom činjenicom i istinom o Bosanskohercegovačkom čovjeku.
A šata ću mu ja? Sam je to htio.
 Nek' sad s tim živi i od stida u crnu zemlju gleda. Neka gleda zemlju crnu Bosanskohercegovačku u koju je htio sakriti tragove svoje nečovječnosti ... u zemlju onu koja šehide svoje primi.
Biće mu teško biti hladnokrvan, a meni neće biti teško da do svoje smrti o tome pričam.
 Neće mi biti teško dado smrti svoje govorim istinu o čovjeku Bosanskom na zemlji svojoj Bosanskohercegovačkoj.

A ti, Suljo, Mujo, Haso, Huso, Fate... ne rugaj se samom sebi kroz viceve u koje te anamo oni uguraše.
Budi ponosan na sebe i glave dignute kroz svoj život koračaj, korakom čvrstim, pogledom spremnim da se sa svačijim pogledom sretne. Dušom svojom čistom zadovoljan budi i ne zaboravi dlanove svoje ka nebu okrenuti i Boga Dragog zamoliti da se smiluje dušama šehida naših.

Allahu Dragi, Ti  si Sudija nad Kojim pravednijeg sudije nejma.
Za to te molim, presudi svakome prema njegovim zaslugama.
Amin.