ŠTA ZNAČI Z A L I H O V A C

Na tom prostoru gdje se danas nalazi
Zalihovac u nekom ranijem vaktu bile su magaze u kojima se skladištilo nešto što
je trebalo imati u zalihi. Zbog toga je taj prostor označen kao Zalihovac –
mjesto, prostor gdje se čuvaju zalihe.Međutim, pošto se riječju ”zalihost”
označavao višak nečega moguće je da je prostor današnjeg Zalihovca dobio svoje
ime i po tome što je to bio prostor koji je bio višak od nekog velikog imanja,
od neke prostrane zamljišne površine.


Ž I R O R A Č U N

ŽIRORAČUN ZA IZGRADNJU DŽAMIJE "ZALIHOVAC" STARI MAJDAN:

  • Raiffeisen BANK dd
  • Bosna i Hercegovina
  • INSTRUCTIONS FOR PAYMENT
  • Beneficiary´s Bank: Reiffeisen bank dd BIH Sarajevo
  • Swift code: RZBABA2S
  • Address: Danijela Ozme 4, Sarajevo, BIH
  • Details of Beneficiary:
  • Name of Beneficiary: MEDZLIS IZ S MOST
  • Address: UL VAHIDBEGOVA
  • Account no of Bbeneficiary: BA391610635000378740
  • ______________________________________
  • SVRHA UPLATE: DONACIJA ZA IZGRADNJU DZAMIJE ZALIHOVAC STARI MAJDAN

18.4.14

RJEŠENJE O OTVORENJU DŽAMIJE U STAROM MAJDANU

RJEŠENJE O OTVORENJU DŽAMIJE U STAROM MAJDANU

Ovim putem se zahvaljujemo:
Rijasetu Islamske Zajednice u BiH na čelu sa uvaženim 
Reisu-l-ulemom Huseinom ef. Kavazovićem,  
Muftijstvu Bihaćkom na čelu sa uvaženim 
Muftijom Hasanom ef. Makićem i  
Medžlisu Sanski Most na čelu sa uvaženim 
Huseinom ef. Kovačevićem, 
na rješenju o otvoru džamije.


RIJASET ISLAMSKE ZAJEDNICE U BiH
RJEŠENJE O OTVORENJU DŽAMIJE

9.2.14

ALEM




»E, hajmo sada«, reče neko od prisutnih u džamijskom haremu.
 Počesmo se pripremati  za postavljanje alema. 
Alem
»Ponesite, alem pa da ga uz tekbire i Allahovu dž.š. pomoć podignemo na njegovo mjesto«, reče imam Husein. 
   Nabrzinu potražih Reufa da mu dodam svoj fotoaparat. Isti onaj aparat s kojim sam par trenutaka ranije snimao efendijin govor i dovu pred postavljanje alema. Uspio sam uslikati i prisutne koji se tog petofebruarskog podneva  nađoše na Zalihovcu da svojim prisustvom uveličaju događaj koji se upriliči onog trenutka kad se gradnja munare završava i kad se na njen vrh postavlja alem, kao simbol tog završetka i novog početka… alem,  kao simbol časti k'o što je ahmedija simbol časti na glavi učena insana.
Jeste. Riječ je o obnovi džamije u Staromajdanskoj, Gornji  Utriš mahali.  Prvih dana februara počela je montaža minareta. Isti onaj majstor koji je sa svojim momcima radio i krov ove džamije ovih dana montira minaret. »Svako vrijeme nosi svoje breme«, je ona narodna koja ima mjesta upravo u ovo vrijeme kad Majdanci  obnavljaju zadnjim ratom porušenu džamiju.  Predpostavlja se da je na ovom mjestu džamija sagrađena prije oko sto trideset godina. Ne zna niko tačno, tako se priča. Ono što se zna, je ono što možemo pročitati sa nišana a matičar, rahmetli dajdža Safet me je naučio da se o nama samima najviše može upravo sa nišana pročitati. »Tu je, upisana i godina rođenja i ime i prezime i godina smrti. Paljene su i na dosta načina uništavane i prepisivane matične knjige. Dosta je toga izgubljeno al' ono što je na nišanu…to je to«
Kao dijete zagledao sam onaj nišan u ćošku mezarja. Veliki nišan, sa velikom čalmom. Podatci ispisani arapskim pismom pa mi bijaše nejasno, al' čalma mi je još malehnom »govorila« da je tu, vjerovatno sahranjen neki hadžija. Kad sam prije godinu ili dvije, uz pomoć ahbaba Ahmeda i Ibrahima dokučio šta piše na nišanu, saznadoh da piše  da je na tom mjestu ukopan Hadži Osman Ibn Ibrahim Sahid. Ruhicun el-Fatiha. Dvije riječi se ne mogu pročitati al' se da vidjeti da je to 1304 hidžretska, odnosno 1888 godina po miladu. I baš bi onako kako mi reče rahmetli dajža. Tačno je 126 godina otkako je tu sahranjen hadži  Osman, sin Ibrahimov. Dosta je još nišana koji su ispisani arapskim pismom…možda neki sa sobom i na sebi nosi još stariju priču. Vidjećemo.  Jedno je sigurno, a to je, da je Utriška džamija stara barem sto trideset godina.
Okrenuh se i dodadoh fotoaparat Reufu pa se za tim uputih za Huseinom u džamiju, uz stepenice na balkon pa uz munaru… Jedni dođoše po alem, uzeše ga i iznesoše napolje do konopca, a nas dvojica basamak po basamak, u čevrndiju do šerefe.
  Bilo je to moje, tog dana, barem deseto penjanje uz munaru. Do podne je Šefik kopčao kandilje i karikao kablove. Pomagao sam mu koliko sam mogao. Prvo moje penjanje je bilo, ne znam ni ja kako. Kad sam se prvi put to jutro našao u šerefi, ni sam nisam znao kako se popeh. Ne sjećam se da sam stao na basamake. Tad sam razgledao snijegom u bijelo »ofarbani« pejzaš moje čaršije. 
     Vidjeh moj Majdan iz ugla iz kojeg'  ga ne vidjeh ravnih dvedest godina. Pogled na moju avliju me vrati u djetinstvo. 
Vratih se u vrijeme kad sam se kao dijete penjao uz škripavu, limom okovanu munaru. Ljuljala se tad munara al' svejedno, bez problema podnosila naš dječiji teret. Na čas sam bio desetak godina star i majku svoju u avliji »vidjeh«. Nasmijah se, onako sam za sebe. Sjetih se majke moje rahmetli i mog šapatom dozivanja: »Mama!« Okretala bi se i gledal po avliji otkud se javljam i kad bi na kraju podigla glavu i našla me u šerefi, prijeteći bi mi zamahnula prstom i ljutito bi rekla:«Ama, silazi odozgo. Hoćeš da se to sve sruši!« Nasmijah se opet, onako blago, sam za sebe. Trgoh se i vratih u realnost. Nedaleko od žamije, samo u drugom pravcu su mezari mojih roditelja, a ja… ja se nalazim u šerefi naše džamije. Istoj onakvoj kakva bijaše do 1958 godine, tj. godine kad je ova džamija, za komunističkog režima bila predviđena za rušenje. Tih godina su naši očevi i djedovi stali čvrsto u jedan saf i ne dadoše da se džamija ruši. Naprotiv, obnovili je i tada prepravili munaru i otvorili šerefu koja je do te godine bila natkrivena.
To, moje penjanje zbog alema iskoristih da osluhnem ima li škripe i ljulja li se ova munara. Ništa. Sve čvrsto i utegnuto…ko beton. »Osluškivajući muanru«, korak za korakom, basamak po basamak, još jednom mi kroz gavu proletje ono što rekoh Ismetu kad mi je rekao da je donešena odluka da alem postavimo ja i Husein. »Hoću, adže«, rekoh, »Al' samo kao predstavnik nas Majdanaca koji nismo u Majdanu. Postaviću alem al' moje će ruke biti ruke svih onih koji obnovu džamije pomogoše a van Majdana su kao i ja što sam«.
Nakon četrdeset i nekoliko basamaka sa komšijom Huseinom se nađoh u šerefi i potom, kroz prozore iziđosmo na skelu. E tad sam vrlo jasno mogao čuti tekbire koji su se čuli iz grla ne malog broja ljudi okupljenih pred džamijom koji su na taj način pratili Nelvedinovo i Hazimovo povlačenje konopca i podizanje alema.  Potom je uslijedilo još jedno penjanje na »sprat« više. I Mirsadovi momci su bili raspoređeni po skeli. Kad se ja i Husein popesmo na vrh skele, izravnasmo se sa vrhom munare. Tu nas je dočekao majstor Mirso  sa pripremljenim alatom  za učvršćivanje alema. Pogledah Huseina i vidjeh veliku radost i suzu mu u oku vidjeh, valjda od dragosti. Ista ona suza o kojoj mi je pričao Ismet koju je kod Huseina vidjeo kad mu je rečeno da pomogne pri postavljanju alema. Jeste, bila je to radosnica…a kakva bi druga?!  
 Pogledah preko Mirsinog ramena. Tamo desno u »velikom Zalhovcu« vidjeh ono što htjedoh vidjeti. Sa vrha oko petnaest metara visoke munare i na visini od oko dvdeset i pet metara od zemlje lijepo i jasno vidjeh dva mezara. Jedno do drugog leže moji roditelji. Da mogu vidjeti, drago bi im bilo. A ko može garantovati da me možda ne gledaju, sa mnogo veće visine od one na kojoj se ja nalazim. Okrenuh se zatim, u pravcu kible, fatihu proučih i dovu Allahu uputih, da nas pomogne jedinstvom u džematu našem, i da nas sviju čuva ma gdje da smo, A ima nas vala, i u svakom ćošku kugle zemaljske.  I da mi roditelje moje u džennetu čuva zamolih Ga, i meni mjesto pored njih obezbjedi.
Prihvatismo alem i zajedno ga postavismo na predviđeno mjesto. Mirso je već sve obilježio i pripremio. Zavrnu ga i zategnu šerafima. Pomogosmo mu da prikopča gromobran. Završismo. Rekoh, »Sad nek' grmi i nek sjeva, što je bilo bilo je«. Još jedno slikanje za uspomenu, jer na tom mjestu, tog' momenta, što se uslikamo – uslikali smo se. Nikad više nećemo imati tu priliku.
    Zahvalni narodu zbog ponuđene časti, zadovoljni zbog uspješno obavljenog čina, srećom u duši i slikama u fotoaparatu polahko se spustismo niz skelu pa niz munaru.
Dočekani od strane prijatelja, rodbine i komšija uslijediše čestitanja i pitanja, »Kako je bilo«? Nikad se na većoj visini nisam osjećao bezbjednije, lakše i ljepše. Tako je kad Allah Dragi dadne da se udesi.
Uslijedi zatim druženje i eglen uz kolače što ih pripremila komšinica Alija.
Obradovan svim onim lijepim što mi se tog dana desilo ugledah radosna lica ljudi, a svaki mi taj osmjeh dođe nekako k'o hedija. Posebnim sjajem i srećom sijale su oči amidže Ismeta. Sve i da je htio nije mogao skriti taj sjaj. Zagrlismo se i poljubismo, zadovoljni zbog uspješno dotjeranog »Cara do duvara« i privođenja kraju poslova na obnovi džamije. Čestitasmo jedan drugom. »Adže još malo, Izdržaćemo i ovo što je od obnove ostalo«, rekoh, a Ismet će meni »Samko, avgust i dan otvora džamije nisu daleko a uz svu gradnju i zalaganje oko džamije treba samo čovjek ostati i sačuvati ovo obraza što nam ga Allah Dragi dade.«
   A vele, da je na insanu onoliko obraza koliko ga pod dva prsta može stati. Tako ga malo a toliko ponosa u njega stane. Ma, tako je to kad Allah dadne da se udesi. 
Potom je uslijedilo demontiranje skele. Par sahata nakon postavljenog alema ostade munara u svom sjaju. Drvena i lijepa...onakva kakva se  i Elvisu dopada. A Elvis Arnaut, da to je ono dijete što se na Zalihovcu igralo...a danas čovjek koji je izgradnju munare finansirao.

Ismet, Samir, Mirsad



 Isti dan, uveče, vratih se u Ljubljanu. Ni sam ne znam kako dođoh, samo znam da sam od sreće »lebdio« čitavim putem. Obradovan svim lijepim što mi se u jednom danu desi, taman pođoh da slažem utiske, kad već slijedeći dan dobih video  snimak od majstora Šefika. Smontir'o Šefik sve kandilje i nakakriko sve kablove pa čak i zvučnike na munaru postavio. Tog akšama se i ezan sa munare čuo. Uporedo sa akšamskim ezanom sa čaršijske džamije, iz zvučnika džamije na Zalihovcu najljepšom kotlinom na dunjaluku, razlijegao se ezan Huseina Bešića »hodže«, mujezina čiji glas u svakom Majdancu budi emocije i čežnju i glas koji je svakom Majdancu drag…plaho drago
I tako, u smiraj jednog dijela obnove džamije, već se gleda kad će proljeće da se vrijeme malo popravi i ustabili da se može raditi na njenoj fasadi. Od samog početka obnove ove, u zadnjem ratu srušene džamije, ne staje se sa kontinuiranom obnovom. Oni koji vole sebe i svoje, pomažu i ovu obnovu. I nekad, kad se insan zapita kako to da se u tako kratkom roku sve to desi…Odgovor je kratak i jasan…Tako je kad Allah dž.š. dande da se to udesi.
pogled ispod Mulića bašče

5.9.13

"PRINCI FUŽINCI", Zlatkov spot za film Gorana Vojnovića "ČEFURJI RAUS"


E, ovo je ono o čeme cijelo vrijeme govorim.
Visoko podignute glave reći popu pop a bobu bob.
U svome offical videu, za film "Čefurji raus", najuspješniji raper Slovenije, Zlatan Čordić "Zlatko" (ustanovitelj Slo rapa), još jednom pokazuje svoju veličinu i veličinu mjesta i Fužina (kvarta u kojem je rodjen i za kojeg živi) u kojem je rodjen. "U svakom žitu ima kukolja", rek'o bi naš narod. Taj kukolj se nalazi na onoj strani s koje se na Fužine (najveće blokovsko naselje u Slo) upire prstom samo za to što većinu Fužinskih stanovnika sačinjavaju "balkanci".
Da sve nije tako objašnjava nam Zlatko.
Treba zapamtiti još jednu stvar i biti je stalno svjestan, a to je, da "zlatnim slovima" o nama neće pisati niko do mi sami.
Pažnju medija na sebe Zlatko je skrenuo upravo svojim talentom i svojim izražavanjem bez dlake na jeziku.
Momak je ovo koji van BiH "ispravlja krivu Drinu" i sliku o nama "balkancima" pokazuje svijetu onakvom kakva ona ustvari jeste. A balkan, šarena je to bašča koja je ukrašena onakvim cvijetovima kakvim slovima treba da se o nama piše...zlatnim. Da, zlatnim cvijetovima.
Treba li spomenuti još jednom da je ovaj momak upravo, rodom iz Starog Majdana. Vjerovatno ne, al' eto, za svaki slučaj spomenuću i to za one koji još ne znaju a u skorijoj budućnosti se sa Zlatanom, na ovaj ili onaj bačin sretnu. Sretno Zlaja, sretno i kao uvjek do sad...dignute glave, mi ćemo kroz život da furamo pravo.
Ne trebamo i ne smijemo biti pokolebljivi. Ima Jedan koji vidi sve.
U Njega je ustvari ključ našeg uspjeha kao što je i ključ naših života i sudbina.

7.6.13

DRAŽEN PETROVIĆ - "Košarkaški Mozart"

DRAŽEN PETROVIĆ - "Košarkaški Mozart" 
 
piše Samir Bešić




 Koliko li je samo radosti unijeo u srca ljudi koji su voljeli sport.
Ne pamte to ni obruči ni dvorane sportske. Pamte duše navijačke i srca ljudi koji su znali voljeti sport i cijeniti ono za što je malo reći legenda. Legendarna je, ustvari bila cijela ona Cibona, Šibenka, Jugoplastika. Ima madju mojim jaranima i onih malih i mladih...onih koji se ne sjećaju te elite a volio bih da imadoše priliku da vide i pamte vrijeme tih "divova" . Uistinu, bijahu to legende za sva vremena. Bili tako Cvjetičanin Danko - taj je dav'o koševe kad je htio, Čutura - Kupio "otpale i propale" lopte i egzibiciono ih vraćao u koš, Sven Ušić - igrač koji je prvi na  Evropskom prvenstvu (čini mi se u Italji),  dao "tricu" sa centra i dobio na poklon Alfa Romeo.
  Bio Aco Petrović, Draženov stariji brat. Uz njega je Dražen učio dodavajaući mu lopte na treninzima da bi ga kasnije zasjenio . Bijaše Dino Radja...oduševljav'o, Toni Kukoč - taj je ljevoruki momak, na poluvremenu zakucav'o sa dvije lopte. Bio onda, Stojko Vranković - "kuco" sa zemlje, bio visok dva i petne'st ako ne čak i sedamn'est.
 Nisam ih sviju pobroj'o. Ne bih ni ove koje sam ali eto moradoh jer svi su oni ustvari Dražen Petrović. Ne možeš o Draženu razmišljati a da ti ova ekipa, i njih još podosta iz tog' vremena, ne proleti kroz glavu.
Košarkaški "Mozart" bio je Dražen. Definitivno. Njegova karizma je uporediva sa karizmom Željka Mavrovića Cro Cop-a. Obojica su trenirali fatalno, samoinicijativno do besvjesti. Mavrović je izmedjuostalog', par puta rušio zid na garaži udarajući ga nogom. On ga rušio a komšije krpile. Dražen dolazio prvi na trening a odlazio zadnji. Treniro i kad je trebo i kad nije, i kad je mor'o i kad nije. On je ustvari živio košarku. Čak i u bolničkom krevetu, dok je ležao, prikovali mu tablu i koš na zid, a on ležeći puco "da ne izgubi osjećaj za loptu". Ko mu je lopte dodavo ne znam  ali mu zavidim. Neću nabrajat' uspjehe klubova u kojima je Petrović igrao. A igrao je za Cibonu, Real iz Madrida, zatim NBA i Portland Trail Blazersi pa potom New Jersey Netsi.
  Lakše bi čovjek nabrojao ono što ne osvoji ovaj momak igrajući po bijelom svijetu. Jednostavno, momak je to koji je svojim talentom i igrom osvojio cijeli svijet. 1992-ge bio je najbolji šuter trojki i šuter uopšte u NBA i njen najbolji Evropski igrač. Te devedeset druge je sa Hrvatskom reprezentaciom osvojio srebro na olimpijadi u Barseloni. A znaš od koga su izgubili? Od Dream Team-a za kojeg su igrali najbolji predstavnici NBA te ujedno neki od najboljih košarkaša u istoriji- Michael Jordan, Larry Bird, Magic Johnson, Scottie Pippen... 
  Život Dražena Petrovića je prekinut iznenada u usponu njegove karijere i slave. U dvadeset i devetoj godini života u jednoj saobraćajnoj nesreći u Njemačkoj. Bilo je to na današnji dan, dakle 7. juna 1993-će. Pa čovječe zar ima već dvadeset godina? U autu bile još dvije djevojke, Draženova djevojka, manekenka, Njemica,  čini mi ce da se Klara zvaše i njena jaranica. One su preživjele udes. Poslije se Klara udala za Olivera Bierhoffa, Njemačkog fudbalskog reprezentativca, ljepuškastog momka koji je igr'o bolje glavom nego pola im reprezentacije nogom.
   Život sa sobom nosi i radosti tuge.
 Priča o Draženu Petroviću se ne može ispričati jer je svako na svoj nači vidi. Uglavnom, sve priče o Draženu Petroviću imaju isti sjaj. To je onaj sjaj koji ne blijedi i ne gasne kao što se ne gasi ni ona zvijezda na nebu...ona Draženova, sjajna što obasjava duše onih koji volješe ovog sportaša. Ti Dražene u miru počivaj a na nama je da te ne zaboravimo. I nećemo te zaboraviti...pričaćemo o tebi onima koji te ne pamte. Imam ih ja u svojoj kući troje. Počivaj Dražene u miru Božijem i baščama Njegovim.