piše Samir Bešić
Koliko li je samo radosti unijeo u srca ljudi koji su voljeli sport.
Ne pamte to ni obruči ni dvorane sportske. Pamte duše navijačke i srca ljudi koji su znali voljeti sport i cijeniti ono za što je malo reći legenda. Legendarna je, ustvari bila cijela ona Cibona, Šibenka, Jugoplastika. Ima madju mojim jaranima i onih malih i mladih...onih koji se ne sjećaju te elite a volio bih da imadoše priliku da vide i pamte vrijeme tih "divova" . Uistinu, bijahu to legende za sva vremena. Bili tako Cvjetičanin Danko - taj je dav'o koševe kad je htio, Čutura - Kupio "otpale i propale" lopte i egzibiciono ih vraćao u koš, Sven Ušić - igrač koji je prvi na Evropskom prvenstvu (čini mi se u Italji), dao "tricu" sa centra i dobio na poklon Alfa Romeo.
Bio Aco Petrović, Draženov stariji brat. Uz njega je Dražen učio dodavajaući mu lopte na treninzima da bi ga kasnije zasjenio . Bijaše Dino Radja...oduševljav'o, Toni Kukoč - taj je ljevoruki momak, na poluvremenu zakucav'o sa dvije lopte. Bio onda, Stojko Vranković - "kuco" sa zemlje, bio visok dva i petne'st ako ne čak i sedamn'est.
Nisam ih sviju pobroj'o. Ne bih ni ove koje sam ali eto moradoh jer svi su oni ustvari Dražen Petrović. Ne možeš o Draženu razmišljati a da ti ova ekipa, i njih još podosta iz tog' vremena, ne proleti kroz glavu.
Košarkaški "Mozart" bio je Dražen. Definitivno. Njegova karizma je uporediva sa karizmom Željka Mavrovića Cro Cop-a. Obojica su trenirali fatalno, samoinicijativno do besvjesti. Mavrović je izmedjuostalog', par puta rušio zid na garaži udarajući ga nogom. On ga rušio a komšije krpile. Dražen dolazio prvi na trening a odlazio zadnji. Treniro i kad je trebo i kad nije, i kad je mor'o i kad nije. On je ustvari živio košarku. Čak i u bolničkom krevetu, dok je ležao, prikovali mu tablu i koš na zid, a on ležeći puco "da ne izgubi osjećaj za loptu". Ko mu je lopte dodavo ne znam ali mu zavidim. Neću nabrajat' uspjehe klubova u kojima je Petrović igrao. A igrao je za Cibonu, Real iz Madrida, zatim NBA i Portland Trail Blazersi pa potom New Jersey Netsi.
Lakše bi čovjek nabrojao ono što ne osvoji ovaj momak igrajući po bijelom svijetu. Jednostavno, momak je to koji je svojim talentom i igrom osvojio cijeli svijet. 1992-ge bio je najbolji šuter trojki i šuter uopšte u NBA i njen najbolji Evropski igrač. Te devedeset druge je sa Hrvatskom reprezentaciom osvojio srebro na olimpijadi u Barseloni. A znaš od koga su izgubili? Od Dream Team-a za kojeg su igrali najbolji predstavnici NBA te ujedno neki od najboljih košarkaša u istoriji- Michael Jordan, Larry Bird, Magic Johnson, Scottie Pippen...
Život Dražena Petrovića je prekinut iznenada u usponu njegove karijere i slave. U dvadeset i devetoj godini života u jednoj saobraćajnoj nesreći u Njemačkoj. Bilo je to na današnji dan, dakle 7. juna 1993-će. Pa čovječe zar ima već dvadeset godina? U autu bile još dvije djevojke, Draženova djevojka, manekenka, Njemica, čini mi ce da se Klara zvaše i njena jaranica. One su preživjele udes. Poslije se Klara udala za Olivera Bierhoffa, Njemačkog fudbalskog reprezentativca, ljepuškastog momka koji je igr'o bolje glavom nego pola im reprezentacije nogom.
Život sa sobom nosi i radosti tuge.
Priča o Draženu Petroviću se ne može ispričati jer je svako na svoj nači vidi. Uglavnom, sve priče o Draženu Petroviću imaju isti sjaj. To je onaj sjaj koji ne blijedi i ne gasne kao što se ne gasi ni ona zvijezda na nebu...ona Draženova, sjajna što obasjava duše onih koji volješe ovog sportaša. Ti Dražene u miru počivaj a na nama je da te ne zaboravimo. I nećemo te zaboraviti...pričaćemo o tebi onima koji te ne pamte. Imam ih ja u svojoj kući troje. Počivaj Dražene u miru Božijem i baščama Njegovim.
