25. februar 2012... Na moj rodjendan
KADA MOJA MLADOST PROĐE
Nihad Krupić,autor
Bosanska Dubica, Bosna i Hercegovina
Vancouver, Canada
Probudih se rano. Na ulasku u dnevni boravak čujem vrisku: „Sretan rođendan babo“...Grle me devetogodišnji Emir i dvanaestogodišnji Kenan, dok moja Melina stavlja kahvu sa čokolodom na stolić izmeću dva kauča. „Sretan rođendan ljubavi“.. grli me i ona.Okrećem se...Fali mi nešto. Navikao da smo u punom broju. Nema dva starija sina. Odrasli ljudi. Kod svojih kuća...„A gdje je moja kuća sada!?“ Nije mi prvi put da se pitam.
Sjedoh na kauč. Uključih TV. Mjenjam kanale bježeći od vijesti. Tražim utakmicu. Napokon pravi kanal. Priča..priča... Ovi kanađani počeli pametovati i o fudbalu, kao da je to njihov hokej ili bezbol. Ja čekam da Džeko istrči na stadionu Etihat. Nije mi važno i ne interesuje me protiv koga igra, samo da njega vidim. U hodniku ispod stadiona se ukaza naš Dijamant obučen u trenerku. Uzdahnu teško. Opet na klupi.A on kao nije tužan. Lice mu vedro. Zadirkuje visokog i mršavog protivničkom igrača na čijim leđima piše Petrović. Onda se grle i obojica smiju. Znao sam odmah da se ne može tako na engleskom, nego samo na našim balkanskim jezicima. Razumiju se oni dobro na maternjem jeziku.
Ona mrcina ga opet nije stavila u prvu postavu. Utakmica počinje. I gledam i ne gledam. Prvo poluvrijeme prođe...dođe drugo...20 i nešto minuta do kraja..2:0 za Man. City. Ma boli me briga, je li vode ili gube...Je..o City ako ne igra Džeko. Vidim nešto mi šepa Mario Balotelli. Simpatičan mi ovaj momak, ali naročito kada prilazi liniji. Znam da žabar nema druge, nego Džeku zagrijati. A izem ti i šeika koji od onih naftinih dolara dade Talijanu tolike milione da kupi Džeku, da bi ga ovaj stavio na klupu čak i nakon Džekinih 4 komada velikom Totenhemu. Prilazi Dijamant na liniju. Smije se kao i uvijek. Voli naše dijete život , vidio svojim očima kako ga je gubiti lako bježeći od granata u podrume.
Ulazi Edin na teren. Mali Španjolac Silva ga zavlači. Čas na jednu, čas na drugu stranu. Pasovi unazad. Po običaju dosadna igra Man. Citija. Jednom , dva puta Dijamant dodirnu loptu. Tri minute od njegovog ulaska lopta na lijevu stranu do Kolarova. Ovaj beogradjanin mirnog i urbanog lica i divnog centaršuta lijevom ko nekad Džaja, nabacuje. Oštro. Ma ubilo se za pravog centarfora. Džeko skače između dvojice. Zakucava loptu u zemlju, a onda pod prečku. Skačem od radosti...
„Sine moj...Dijamantu moj“...vrištim.
Izletiše Keno i Emir iz sobe...“Babo je li opet Džeko zabio...“
„Jeste djeco...jeste...“ Sjedam , dok na velikom ekranu, u krupnom planu Džeki ispod lijevog i desnog pazuha vire glave Silve i Aquerra, a on u zagrljaju sa svojim bratom Aleksandrom Kolarovom.
Utakmica se završi. Ukaza se i lijep doručak na stolu. Sve fino, za ćeifiti. Ali ništa od toga. Amerika je ovo, nema rahata ni u jelu. Spremamo se svi za odlazak u dvoranu gdje moj Emir i Kenan imaju košarkašku utakmicu. „Svaki naš koš danas je za tebe babo“ obećava mi mali kanadski dvojac. Onaj bosanski stariji, je nekada govorio: „Tata dajemo koševe i golove za tebe danas“. I tako i bi. Nadavao se koševa moj Kenan. Nadriblao se djece, od Tajvana, Kine, Indije do Kanade ; moj Emir. Nakon utakmice odosmo na rođendan nekom dječaku iz Emirovog razreda. Jedemo američku masnu picu od sira. U ogromnoj dvorani ispred mene naredano 48 kuglaških staze. Svejedno mi. Ne ibretim se, što u Bosni nema toliko od Huma do Šehitluka. Jedva sam čekao da se vratim kući...i da se opružim. Tako i bi...umoran brzo zaspah...
**********
„Što se ova ograda ovako nakrivila, oče; upitah. Sine, ne mogu više, nemam snage. Čekao sam tebe, da ovo utegnemo i stavimo novu. Biće malo nezgodno jer je u strani, na putu prema komšijskim kućama“;
slušao sam svog starog. Pomislih kako je brzo ostario zaboravljajući da je i meni 50. Pridruži nam se i moj komšija Mujo Imširević.On je moj literarni početak. Naučio me pisati i čitati u petoj godini. Otac nije mogao. Bio terenac. Ja odrastao, željan ga. Mujo Imšir, rođeni Bužimljanin, mi bio i vjenčani kum. Neraskidivo prijateljstvo za života. Mjerimo sva trojica okom ogradu. Ja sretan ko nikad . U svojoj Bosni. Kod svoje kuće...staviću novu ogradu, da ne ulaze komšijske kokoši i čupaju travu. Odnekud sevdalinka.. „Kada moja mladost prođe.“ Okrećem se prema izvoru pjesme, prema čaršiji...Izgleda, Salkin Izet opet iznio zvučnik na avliju i testira vatažu, kako je znao reći. Pjesma me ovlada i ponese u dubine... Odjednom se prenu... Izgubi se moj otac, komšija Mujo, stara ograda, put prema Husnijinoj i Šemsinoj kući, prema Prijedoru...Nesta moje kuća...Bosne... Samo osta pjesma... http://www.youtube.com/watch?v=6a3LlbeI7ko
Kada moja mladost prodje
magla kad ovlada
magla kad ovlada
kad nestane rose u jesenje dane
čekaću te tada
Dodji meni, moja draga
bez suze u oku
izbriši sve tajne iz prošlosti naše
i tugu duboku
čekaću te tada
Dodji meni, moja draga
bez suze u oku
izbriši sve tajne iz prošlosti naše
i tugu duboku
Čekaću te da te pitam
da l' još misliš na me
da li se još sjećaš sastanaka davnih
u jesenje dane
da l' još misliš na me
da li se još sjećaš sastanaka davnih
u jesenje dane
Da li se još sjećaš sastanaka davnih
da li me još voliš
Ustade i krenuh prema dnevnom boravku. Ugledah suprugu na kauču. Kraj nje sin Kenan.Ona drži laptop u krilu. Safetov glas sevdiše...Kada Moja Mladost prođe i magla ovlada...Moj Keno ga prati.
„Ljubavi ovo je samo za tebe“...reče mi Melina. Sjedoh između nje i Kene. Zagledah se u ekran laptopa. Na njemu stare slike Safeta i Zaima. Emir zove iz druge sobe...Niko ne haje. Emir, zove i dalje...
„Emire nemoj biti dosadan, uzviknu Kenan...
„Babo i mama su u behutu...."
„Emire nemoj biti dosadan, uzviknu Kenan...
„Babo i mama su u behutu...."
