OMER, SEVDAH I JA

OMER, SEVDAH I JA

Piše: Nihad Krupić,autor

Bosanska Dubica, RBiH

Vancouver, Canada

8. Mart 2013

 

Ovih dana sam često razmišljao o mom velikom ahbabu rah.  Omeru hadži Pobriću. O našim čestim susretima širom Sjeverne Amerike, izmjeni email poruka, zadnjem susretu 2007 godine u njegovoj kući u selu Mulići kod Visokog i nikad ne završenom tekstu o tom našem prijateljstvu kojeg sam izgovorio u diktafon u septembru 2007 tokom dugog leta od Franfurta do Vankuvera. Česte se pitam: “Da li će se naći neko ko će sevdah tako voljeti kao Omer i produžiti život Instituta Sevdaha koji je osnovao? Njemu nije bilo lako kada je osnovao ovu instituciju a ni godinama kasnije. Žalio mi se nekoliko puta kako je neshvaćen u domovini, i da mu svaki susret sa našim ljudima izvan Bosne u dijaspori donese novu energiju i snagu da istraje u svojoj zamisli. Nije volio ni nove aranžmane sevdalinke koju radi Mostar Sevdah Renuion ili neki mlađi pjevači. Znao je napomenuti da kada takva interpretacija uđe u uho djeci, ostaje zauvijek i insistiranje na očuvanju orginalnosti pjesme je uzaludno. Omer je na koncertu u Seattlu rekao: “Kada je umro rahmetli Šerbo, moj učitelj i uzor u sviranju sevdaha, ja otišao do njegove hanume po harmoniku  i materijal koji je ostavio iza sebe. Dobih ja jednu omanju kesu, a u njoj sva pisana ostavština rahmetli Šerbe. Tada sam se zarekao da će Omer iza sebe ostaviti instituciju koja će znati kako očuvati pjesmu sevdalinku.

Nema u našoj Bosni u sferi kulture ništa važnije od pjesme sevdalinke. Ova pjesma je jedini orginalni kulturni trend Bosne i Hercegovine i njenih naroda. Drugog nema. Dok sam prije nekoliko mjeseci hodio Bosnom uzduž i poprijeko, doživljavajući je opet na poseban način, nisam se mogao oteti osjećaju da naš narod nikada nije bio u takvom beznađu kao sada. Čak mi se učinilo da je i sevdah utihnuo, što je čudo čuda, jer upravo sevdah nastaje u patnji i čežnji. Sada u Bosni patnje ima ali čežnje nema. Volio bih da se varam i da ne govorim istinu, ali taj osjećaj me proganja od kako sam došao nazad u Kanadu. Strah me za nas, za domovinu, za ostavštinu… jer bez sevdaha i pjesme sevdalinke smo uistinu skupina beskućnika.

Od Omera sam dobio možda i najveći kompliment u mom spisateljskom opusu. Kaže mi on maja 2005 godine u Chicagu: “Ahbabu više volim tvoju rečenicu nego čitavo predavanje onih naših profesora dole u domovini”. Tih dana sam sjedio u društvu Omera i glavnog imama u Americi Senada ef. Agića.

Pita Omer njega: “Senad efendija, je li sevdah haram”?  

Senad ef. mu odgovori:” Na ovo pitanje bi ti odgovorio jednom tezom najvećeg živog muslimanskog mislioca Dr Šefika Kardavija.

On kaže: “Ako se od šljive napravi pekmez, onda je šljiva halal, a ako se od nje napravi rakija onda je šljiva haram. Ako pjesma kao što je sevdalinka pjeva o ljubavi prema svom bližnjem, prema domovini, prema Bogu..onda ta pjesma može biti samo halal.

“A što me to Omere pitaš”; na kraju ga upita Senad ef.

“Znaš, imam u glavi da napravim festival sevdalinki koje će pjevati samo bosanski imami. Moram biti siguran da to nije haram”; odgovori mu Omer, unoseći u svoj digitalni notebook ovo što mu je Senad ef.

 I dok smo danas ja i moja supruga sjedili i uz ručak u jednom trgovačkom centru pričali o svemu, kažem ja njoj da mi Omer često dođe u misli i da moram uputiti preko facebooka poruku Hasibi Agić, koja je uz Nusretu Kobić i Esada Kovačevića bila najbliži saradnik Omera Pobrića. Moram je pitati je li se odlaskom Omera ugasio i Institut Sevdaha i institucialna briga o sevdahu u našoj domovini? Kako naumih tako i učinih. Samo nekoliko sati poslije, uprkos velikoj vremenskoj razlici, Hasiba mi odgovori; “Ima jedan momak, samo 17 godina,a pametan kao da ima 50...iz Omerovog rodnog Tešnja, svira harmoniku i već drugu godinu uređuje i organizuje na kulturnoj manifestaciji “Dani Tešnja”, veče Omera Pobrića. Tako ja, Nusreta i Esad iz stare postave Instituta Sevdaha smo ponovo na okupu. Damir Galijašević, kako mu je ime i prezime je pravo zlato Božije. U tom momku, mi koji smo bili uz Omera u vidimo njegovog nasljednika…”.

Ja odmah po čitanju ove poruke ode na youtube i nađoh ovog dječaka. I zaista, zlato Božije..kada priča, priča sevdah, kada svira -svira sevdah. I opet me radost a i tuga obuze. Kahar , kako naši stari kažu. A to je pravi sevdah. Sretan sam da se opet pokazuje da će se uvijek naći neko ko će pjevati kao Safet, igrati fudbal kao Pape, igrati košarku kao Kinđe, pisati kao Mak i Meša i svirati kao Šerbo i Omer, a tužan što nas je Omer rano napustio, da mu dragi Allah podari lijep dženet

Danas je Osmi Mart, međunarodni Dan Žena. Uz čestitke svim damama širom svijeta šaljem vam ovaj tekst , nekoliko slika i video link da  se sami uvjerite kako je Tešanj lijepa čaršija, kako je omladina iz Tešnja pametna, a i kako svira Damir Galijašević, nasljednik Omera Pobrića. Nikad nisam bio u Tešnju, ali čim dođem u Bosnu..pravo u tu čaršiju  da popijem tu čuvenu tešanjsku kahvu i prohodom šaršijom Muse Ćazima Ćatica i Omera Pobrića… ne bi li mi se Bog smilovao i dopustio da sa njima malo popričam.

Face TV ima jedan divan serijal o sevdalinkama, pratite ovo na linku

http://facetv.ba/face-tv/novosti/%208459-savtajsevdah-.html

Photos: 

 Na mezaru rah. Omera Pobrića, novembra 2012

  
U institutu Sevdaha, Mulići kod Visokog, ljeto 2007

 Susret u Čikagu, 2005 godine
Stoje: Hasiba Agić i Mery Sherhard, sjede Omer Pobrić, Nusreta Kobić i Nihad Krupić

Susret u Čikagu, 2005 godine

Sa lijeva na desno: Esad Kovačević, Nusreta Kobić, Hasiba Agić, Nihad Krupić. Omer Pobrić i Adila Krndžija, urednik Radio Naša Riječ, Čikago

Susret u Čikagu, 2005 godine
Stoji: Esad Kovačević, sjede Omer Pobrić, Nusreta Kobić i Nihad Krupić

EMIR I KENAN KRUPIĆ NA PUTU PREMA NBA

Piše: Nihad Krupić,autor

Bosanska Dubica, RBiH

Vancouver, Canada

Kada se radi o sopstvenoj djeci teško je biti objektivan, nepristrasan i samim tim do kraja realan. Ali, kada u skoro jednoj sedmici jedan sin donese diploma odlikaša i titulu počasnog studenta pa onda na košarkaškoj utakmici svoje škole postigne pola poena svog tima uz sedam trica, a drugi iste sedmice na košarkaškoj utamici svog uzrasta postigne svih 36 poena svog tima, onda to prevazilazi svaku skromnost  da ne hvalimo puno svoju djecu i ne pričamo o njima. Ali ja moram jer moja dva mlađa “kanadska” sina trinaestogodišnji Kenan i desetogodišnji Emir možda nisu ni svjesni da su prošle sedmice postavili nove rekorde u kanadskoj košarci za djecu ispod 15 godina.

U Kanadu sam sa suprugom Melinom nakon što smo protjerani iz našeg doma 1994 godine doveli dva sina Adnana i Sanjina. Prvih nekoliko godina života u novoj zemlji je proteklo tako brzo da nismo ni osjetili kako su nam djeca postali tinejdžeri preko noći. Onda se 1999 godine rodio treći sin Kenan i 2002 najmlađi Emir. Tako smo postali roditelji dva bosanska i dva kanadska sina. 19 godina razlike između najstarijeg Adnan i najmlađeg Emira je još vise učvrstilo odnos među mojom djecom, a sport im je dao sigurnost i samopozdanje  u potrazi za svojim mjestom u novom društvu.  Adnan je bio jedan od najboljih srednjoškolskih košarkaša , i danas ubacuje po 30 koševa bez problema u lokalnoj lizi. Sanjin je proveo nekoliko mjeseci u Francuskoj i Švedskoj kao sedamnestogodišnjak igrajući nogomet i kada smo očekivali nešto ozbiljnije nije mogao izdržati bez familije i vratio se kući u Kanadu.  

Proljeće 2012 godine, familija Krupić: sa lijeva na desno : otac Nihad, Emir, Adnan, Kenan, majka Melina i Sanjin

Uporedo sa sportom nam je bilo važno da se djeca uključe u bosansku školu i druženje sa ostalom djecom iz domovine. I danas sam pun ponosa kada vidim da moja djeca u tradicionalnoj bosanskoj nošnji igraju naša kola i učestvuju na foklornim festivalima ovdje u Zapadnoj Kanadi. Za razliku od Adnana i Sanjina koji su mirni i povučeni, Kenan i Emir su uvijek spremni za nestašluke. Tako sam sasvim slučajno 2006 tokom održavanje Bajramske svečanosti snimio jedan video na kojem je Kenan izvodio grimase. Pošto je bilo interesantno i zabavno pošaljem taj snimak u Los Anđelos u redakciju veoma popularne tv emsije “ Američki najzabavniji video”. Nakon više od 6 godina pozovu me iz redakcije ove emisije i kažu da će objaviti video. Tako se Kenan našao na američkoj televiziji.

Diploma-Kenan Krupić odličan student

Košarka je u našoj kući uz nogomet uvijek bila najomiljeniji sport. U dvorištu sam uvijek imao koš i Emir i Kenan su tako počeli da se dječački zabavljaju dok nisu pokazali zavidnu vještinu baratanja loptom i počeli da igraju za dječije timove u našem dijelu grada. Nakon samo godinu dana su igrom pokazali da imaju izuzetan talent za ovaj sport. Jednom prilikom sam na njihov turnir zovnuo dugogodišnjeg prijatelja Zdravka Kapelana koji je sa svojim sinom Diegom, današnjim igračem ciparskog Apollona, prošao sve selekcije od dječijih dana do odabira koledža. Zdravko nas je doveo na trening Drive, jedne od elitnih košarkaših škola u Zapadnoj Kanadi. Predstavio treneru i tako je počelo. Kenan i Emir su selektirani u elitnu-najbolju grupu djece. Odmah prvim odlaskom na turnir u Ameriku su pokazali da igrom, snagom i vještinom mogu da se nose sa američkom djecom gdje je košarka više od običnog sporta. Krenule su pobjede, priznanja, diplome. Prošle sedmice je Kenan sa 24 poena, uz sedam trica, postigao pola koševa svog tima u utakmici njegovog školskog tima za osme razrede. Dva dana kasnije Emir postiže svih 36 koševa svog tima. Što je najvažnije u svemu obojica se ne oslanjaju na svoj izuzetan talenat nego na trenizima rade više od drugih. Ukoliko nastave ovim putem možda se i ostvari san da mi djeca zaigraju jednog dana u NBA i tako na najbolji način promoviraju Bosnu i Hercegovinu širom svijeta.

Emirove majstorije (broj 6) 

Sinoć, 14. Februara 2013, je došla još jedna sjajna utakmica Kenana, u finalu školskog prvenstva je tim njegove škole pobjedio rezultatom 60 : 49, a Kenan je postigao 43 koša uz dvije asistencije i 8 skokova u odbrani. Koliko je bio dominantan u igru govori podatak da su dva igrača koji su ga čuvali dobili po 5 prekršaja i morali napustiti igru prije završetka utakmice.