Umrla nam nane Fatma
Jedne od onih izbjegličkih godina u Njemačkoj provrdenih bijaše mevlud rahm. Vejsilu Hasaniću.
Par dana pred odlazak u Njemačku pita mene starina Vejsil: "jel' dijete, hoćemo li zajedno za Njemačku?" "Hoćemo ako Bog da", odgovorih i nakon par dana se nadjosmo u vozu. U kupeu sjedimo, putujemo, eglendišemo pa ćutimo dok se osjećanja i sjećanja mješaju i mrse pretičući jedni druge. Sjedimo tako ja, Vejsil i njih još četvoro. Kraj njega njegova životna saputnica Fatma a kraj mene moji roditelji i Sudo, jaran iz djetinjstva, mahale, škole, vojske...
Zaklember'o onaj vlak ili ti voz od Minhena negdje prema nekom "banhofu"... k'o biva, "konačnoj" destinaciji. Aman Bože Dragi. Glava ćuprija pa to ti je.
Zagledo se Vejsil negdje u daljinu pa pogledom i voz i sve granice provalio. Zagledo se ne trepće, ukočio pogled pa ni glavom ne mrda. "Bože moj, šta li gleda, o čem' razmišlja. Ama, da mi je znati šta li je to ugled'o i po kojem ćošku svog' sjećanja čačka", pomislih, ne skidajući pogled s njega.
Tišina.
Niko ni mukajat.
"Šta je stari, šta s' se to zamislio", upita ga njegova Fatma prekidajući tako Vejsilov odlutali pogled i razmišljanje njegovo. Svi se usredotočismo na njihov razgovor a Vejsil veli:"E, stara moja. Gledam evo u ove kofere iznad naših glava. Gledam u što nam stade pedeset godina zajedničkog života", nostalgično i šaljivo odgovori joj Vejsil a mi ostali, isto tako prihvatismo njegov odgovor pa se pri tom nasmijasmo i zamislismo u isti mah.
Ne prodje dosta vakta nakon toga umrije nam naš Vejsil. Ovodunjalučka mu se staza u Njemačkoj završi a na njegovom mevludu, u sobici maloj izbjegličkoj sakupilo nas se podosta pa sjede gdje je ko našao mjesta. Mevlud traje a medju onima koji su učili bijaše i Fatma... Vejsilov'ca. Počela Fatma učiti dio mevluda a u rukama drži neku knjigu. Sjedio sam taman iza njenih ledja pa pogledah u njen tefter i začudih se nečem što nism imao priliku ranije vidjeti. Na prvi pogled mi ne bi jasno kako to Fatma uči mevlud na našem, bosanskom jeziku, a slova arapska. Skontah... arebica.
Arebicom je u Fatmin tefter pisan mevlud pa otud meni ona nerazjašnjenost s početka, čuj arapska slova a izgovor i jezik naš. Učila Fatma kao dijete arebicu i arebicom pisan mevlud naučila. Naučila i ne zaboravi sve one njene godine što joj se preko glave prevališe. Glava ćuprija.
Dosta sam puta to spomenuo i o tome razgovarao, sa roditeljima najčešće.
Umrla i nane Fatma.
Dana 27-og okt. 2011 u ikindiju, bila džennaza nani Fatmi... Vejsilov'ci.
Nakon duže bolesti preselila nane Fate i iza sebe izmedjuostalog' ostavila i ovo sjećanje. Preselila nane Fate a ja Allaha Dragog' molim da joj lijepi džennet podari i bašče je džennetske tiho uvede. Onako tiho kako je i život svoj živjela...skrušeno...tiho...tiho... ...t i h o...
Amin.
Par dana pred odlazak u Njemačku pita mene starina Vejsil: "jel' dijete, hoćemo li zajedno za Njemačku?" "Hoćemo ako Bog da", odgovorih i nakon par dana se nadjosmo u vozu. U kupeu sjedimo, putujemo, eglendišemo pa ćutimo dok se osjećanja i sjećanja mješaju i mrse pretičući jedni druge. Sjedimo tako ja, Vejsil i njih još četvoro. Kraj njega njegova životna saputnica Fatma a kraj mene moji roditelji i Sudo, jaran iz djetinjstva, mahale, škole, vojske...
Zaklember'o onaj vlak ili ti voz od Minhena negdje prema nekom "banhofu"... k'o biva, "konačnoj" destinaciji. Aman Bože Dragi. Glava ćuprija pa to ti je.
Zagledo se Vejsil negdje u daljinu pa pogledom i voz i sve granice provalio. Zagledo se ne trepće, ukočio pogled pa ni glavom ne mrda. "Bože moj, šta li gleda, o čem' razmišlja. Ama, da mi je znati šta li je to ugled'o i po kojem ćošku svog' sjećanja čačka", pomislih, ne skidajući pogled s njega.
Tišina.
Niko ni mukajat.
"Šta je stari, šta s' se to zamislio", upita ga njegova Fatma prekidajući tako Vejsilov odlutali pogled i razmišljanje njegovo. Svi se usredotočismo na njihov razgovor a Vejsil veli:"E, stara moja. Gledam evo u ove kofere iznad naših glava. Gledam u što nam stade pedeset godina zajedničkog života", nostalgično i šaljivo odgovori joj Vejsil a mi ostali, isto tako prihvatismo njegov odgovor pa se pri tom nasmijasmo i zamislismo u isti mah.
Ne prodje dosta vakta nakon toga umrije nam naš Vejsil. Ovodunjalučka mu se staza u Njemačkoj završi a na njegovom mevludu, u sobici maloj izbjegličkoj sakupilo nas se podosta pa sjede gdje je ko našao mjesta. Mevlud traje a medju onima koji su učili bijaše i Fatma... Vejsilov'ca. Počela Fatma učiti dio mevluda a u rukama drži neku knjigu. Sjedio sam taman iza njenih ledja pa pogledah u njen tefter i začudih se nečem što nism imao priliku ranije vidjeti. Na prvi pogled mi ne bi jasno kako to Fatma uči mevlud na našem, bosanskom jeziku, a slova arapska. Skontah... arebica.
Arebicom je u Fatmin tefter pisan mevlud pa otud meni ona nerazjašnjenost s početka, čuj arapska slova a izgovor i jezik naš. Učila Fatma kao dijete arebicu i arebicom pisan mevlud naučila. Naučila i ne zaboravi sve one njene godine što joj se preko glave prevališe. Glava ćuprija.
Dosta sam puta to spomenuo i o tome razgovarao, sa roditeljima najčešće.
Umrla i nane Fatma.
Dana 27-og okt. 2011 u ikindiju, bila džennaza nani Fatmi... Vejsilov'ci.
Nakon duže bolesti preselila nane Fate i iza sebe izmedjuostalog' ostavila i ovo sjećanje. Preselila nane Fate a ja Allaha Dragog' molim da joj lijepi džennet podari i bašče je džennetske tiho uvede. Onako tiho kako je i život svoj živjela...skrušeno...tiho...tiho... ...t i h o...
Amin.
