Generacija smo 69,samo sto mi Amir "pobjeze" ranije u osnovnu skolu,sa 6 god. starosti.Nije to bio razlog da se druzenje ne nastavi kroz osnovnu skolu i ucvrsti u srednjoj.Skolu zavrsismo skupa.Ja zanat on tehnicku.Te 87-e na "Maturskoj veceri" u hotelu Sanus opet skupa.Te veceri ja ga pobjedio u igri "ko ce prije".Sa rukama na ledjima,sjedjevsi za stolom morali smo jesti sampitu iz tanjira.Ja se satrah jeduci,gledam ispod oka i ..."utece" mi Amir.Kraj.Nakon toga moji iz razreda me podigose u zrak i vele :"Pobjedio si,Amir se sluzio rukama".Onako brljavi,odosmo do kupatila na umivanje,opet skupa.Sve te srednjoskolske godine prodjose me nekako na brzinu.Sa Amirom i omladinom spremnom na druzenje i pomoc bilo je to jedno lijepo vrijeme.Vrijeme rahatluka.
Za svo to vrijeme od Amira nisam cuo da je i o kome govorio ista negativno.Volio se saliti i najcesce na svoj racun.Tih tinejdzerskih godina nauci Amir svirati gitaru.Tamburali smo po malo.Svirali u parku najcesce sa Kemom,Arminom i Hamedom.I upravo po ugledu na nesto stariju generaciju:Fehim Besic,Zlatan Kadic,Muhamed Hadzalic,Kemo Arapovic i Armin Avdagic "prikopcasmo se i mi na struju".Tako ja ,Amir i bubnjar Adnan Cordic zapocesmo na Domu u drustvenim prostorijama,neku svoju svirku.Ne znam ni kako ni zasto,al' Ado veli."Nek' se band zove >Ratna Sirocad<".Odsvirasmo mi svoje na brzaka. 87-e nas dvojica dobismo poziv iz Sanskog Mosta iz vojnog odsjeka.Odemo,javimo se,opet skupa.Ne sjecam se ko nas je tad primio al' radilo se o tome da smo nas dvjica od strane toga i toga,zbog toga i toga te tih i tih razloga,tralala...predlozeni da na odsluzenje vojnog roka idemu u SRO tj.skolu rezervnih oficira u Bilecu.Nakon poduzeg razgovora i generalija,podataka i o pradidu,vele ."Imate par dana da razmislite o sveme pa kad skontate dodjite da potpisete".Po izlasku iz kancelarije ja sam reko:"Amire ja ne idem", a on veli:"Ja cu ici".Nakon par dana potpisemo izjave i marta '88-e pravac u JNA.On u SRO Bilecua a ja u Travnik-tehnicka sluzba. Dopisavali smo se i tako bili u vezi.Kroz to vojevanje meni je bilo lakse.Poslije mi Amir pricao o disciplini i napornim vjezbama i kapetanu Kovacevicu koji je potomak Save Kovacevica i fizickim pripremama koje su bile itekako naporne. Znam da je to Amir lahkocom podnosio jer volio je uniformu,volio je vojsku. Nakon vojske nadjosmo se u Sloveniji.U ljubljani.Opet skupa.Malo zatim ja produzih za Austriju.Tad nam se putevi razidjose i vise nikada nismo bili skupa. Kao jedno fino odgojeno djete i clan ugledne familije Amir je tokom cijelog svog zivota bio na raspolaganju drugima.Bijase predodredjen da bude od pomoci svima oko sebe. Pred samu hucku i gangulu,pred Bajram 92-ge ja iz Austrije u Majdan a Amir ostade u Sloveniji. Zarati se. Ne mogavsi sjedjeti skrstenih ruku juna '92-ge vrati se Amir svojoj BiH.Zbg nemogucnosti vratiti se i u Sanski Most nasao se u starom Vezirskom gradu Travniku. Zamjenio je tada kompletan nacin zivota.Sredinu,drustvo... Zamjenio je slobodu za rat,bezbriznost i roditelje za armiju,brata za jarana iz rata izvjesnost za
neizvjesnost... U zelji da jos jednom pomogne svima oko sebe,obuce uniformu,podje u rat i stade na suprot Bosanskom hasumu.Radio za BiH ono sto je odlicno znao.O ratnom putu Amira Zilica puno sam cuo i procitao.Sad bi bilo najbolje da pricu o Amirovom ratnom putu nastavi neko od jarana koji su sa Amirom bili u rovu i svjedoci zbivanja.Svjedoci rata sa prve borbene. Na svom ratnom putu Amir se,dakle juna '92-ge vratio u Travnik. 25.11.'92-ge na dan osnivanja 17 Krajiske brigade nasao se na celu Drugog bataljona 17. Krajiske brigade.6-og januara 1993 zavrsava se Amirovo ratovanje.Ostade jedan ne dosanjan san.Na Visockom ratistu,prilikom izvidjanja biva pogodjen od strane neprijateljske prage.Bio je to pucanj smrti,kobni pucanj za kapetana Zilica. O Amirovom djelu i vrijednosti onoga sto je za BiH ucinio najvise govori Zlatni Ljiljan,orden za hrabrost koji mu je posthumno dodjeljen. Te ratne '92-ge dok sam bio u Majdanu nisam niti slutio da je Amir u Travniku.Decembra 92-ge iz Majdana izidjoh u Sloveniju,Ljubljanu,i tad saznadoh da je Amir u Bosni.Upravo tih dana trebao je doci u Sloveniju.Da ga vidim nakon skoro dvuje godine. Odjedanput,kao grom iz vedra neba:"Poginuo Amir Zilic."Kako povjerovati?Da li povjerovati?Ama dal' ima neko ko bi se na taj nacin smio saliti?Ubrzo od Indira saznadoh da je istina.Tada u mislima pocese da mi se vrte slike naseg djetinjstva i sve ono vrijeme provedeno skupa.Tesko mi pade spoznaja da vise necemo biti skupa. Ne dugo nakon toga,s pocetka mog muhadzerskog zivota u Njemackoj,nastadose i stihovi o mom rahmetli jaranu.Procitah clanak iz Ljiljana o pogibiji rahmetli Amira pod nazivom "Kapetanu sa osmjehom" sto ga je,cini mi se napisao Pepi. Tako sam i ja naslovio ono sto mi je tih dana iz srca poteklo i slilo se u stihove posvecene mom nikad prezaljenom jaranu. Ovih dana,na moju veliku radost upravo te stihove je odsvirao i otpjevao Sead Mesic te ih na taj nacin priblizio siroj javnosti.Dragi Sejo,hvala ti. Dragi moj Amire.
S istom tugom i bolom ja i dalje zivim.Sve one godine zajednicki prozivljene ne daju mi da se smirim.Hocu da znas da imaju jedni ljudi koji te nikad nece i ne mogu prezaliti i zaboraviti.Medju te ljude ja ubrajam i sebe,nek' mi je Allah Svjedok. Dragi moj Amire ja sam ti danas ozenjen.Imam troje djece.Kad je upoznao tvoje roditelje,moj starji sin,Elmedin ih je poceo zvati dido i majka.Upravo tako ih zove i moja cerka Azra.Ahmed je danas star dvije hefte al' insa'Allah,cim bude saznavao imat' ce i on tu cast da upozna majku Tesmu i didu Abdulaha-Dulu.Vremena se izmjenila,u zivotu se dosta toga promjenilo al' ono s cim ja zivim i moje misljenje o tebi nece moci niko na dunjaluku da mi izbije iz ove moje glave.Ti si dragi moj Amko otisao u istoriju a moja je zelja da mi djeca tebe i u skoli uce.Ovdje to ne mogu,tudjina-rekao bi covjek,al' se iskreno nadam da u S.Mostu u skoli koju smo pohadjali,skoli koja tvojom zaslugom nosi tvoje ime,djeca uce i veoma dobro znaju ko je heroj Amir Zilic.Volio bih cuti da se u skolama u BiH izgovara tvoje ime.Sad su nam u Bosni stranci sto nas uce nekoj "savremenoj" istoriji i "istini" koja se njima dopada.Nije to ono zasto si dao svoj zivot.Znam da nisi poginuo za ono sto nam sad utrpavaju.Ja znam da si poginuo za slobodnu BiH od agresora,cetnika i to je istorija koju Bosnjo treba da zna i da nikad ne zaboravi. Kao sto nikad necu zaboraviti sva ona istrcavanja na gasenje pozara oko Majdana,svirku u parku,sveono zajednicko i lijepo sto nam se izdesavalo - isto tako necu zaboraviti sjecati se tebe.Necu zaboraviti pricati svojoj djeci o tebi i istini za koju si dao svoj mladi zivot.Volio bih da i moja djeca imaju tako dobre jarane ko sto sam imao ja.Necu zaboraviti otici kod Dule i Tesme kad god to budem u mogucnosti.Necu zaboraviti zamoliti Dragog Allaha da ti se smiluje,da te nagradi za tvoja velika djela.Necu zaboraviti zamoliti Ga da ukabuli tvojoj majci sve ono sto ti u Kur'anu prouci. Ja molim Dragog Allaha da se smiluje Bosanskim gazijama,najboljim sinovima,sehidima i da vas sviju nagradi lijepim Dzennetom,amin.
"KAPETANU SA OSMJEHOM"
Ne vidjeh ga zadnje dvije (godine)
I nikad' ga vidjet' necu
Dusmanin mu zivot uze,
Zivio je 23-cu.
I nemogu jos da shvatim da ga vidjet' necu vise,
Grijalo nas isto sunce
I kvasile iste kise.
Rodismo se 69-te
I vazda smo bili skupa,
Pjevali smo i svirali to zna i u parku klupa
Citao mi misli vjesto
K'o sto niko znao nije,
Vec unaprijed on je znao
Sta se smije sta ne smije.
Zahvati nas gadno vrijeme
Nas dvojicu-nase dane,
Ja se nadjoh u Majdanu a on ode u Ljiljane...
U Ljiljane da se bori
Sa ostalim ljiljanima
I u Majdan da donese
Pticu mira jaranima.
Ne dade mu dusman kleti
Da ostvari snove svoje,
Pogin'o je boreci se
Al' ljiljani njegovi stoje.
S dusom kao od olova
Ja sad svoje dane zivim
Kad jarana moga nema
Zar zivotu da se divim?
Teske dane prozivljavam
Dok me biju hladne kise,
Kapetana sa osm'jehom
Zar vidjeti necu vise???
Dok stihove ove pisem
Moje srce bodu macem,
Njegov mezar ne znam gdje je
Al' u dusi gorko placem.Uspomena ostade mi
Na njega i nase dane,
Mnogo toga druze ima
Al' u srce sve to stane.
Dani nasi u mom srcu
U albumu stoji slika
Od Amira mog jarana -njegovog' dragog lika.
Njega eto vise nema
To je garant ruzan san
Sve se nadam vratice se
Sa osm'jehom kapetan...
muhadzerluk - 1993-Saarbruecken
Pjesme Seada Mesica - ovdje -
