Ništa posebno, rek'o bi čovjek... pa na tu temu se kod nas sevdalinke pjesme pjevaju. Pažnju mi privuče godina na koricama knjige. 1896-ta. To je ustvari godina u kojoj je pisac knjige Heinrich Renner prošao Bosnom i Hercegovinom i o tome, u to vrijeme, knjigu napisao. Stara knjiga i plaho dobra.
Nije mi nijet pisati o ovoj nego o drugoj knjizi... knjizi „Bošnjak“i o Bošnjacima iz vremena 1.sv. Rata.
I tu knjigu nadjoh u istoj knjižari. Zainteresiralo me je šta je to Hans Fritz o Bošnjacima napisao.
Otvorih knjigu. Prelistah je 'nako na brzinu. Aferim. Meni draga tema, Bošnjaci u 1. sv. ratu. Soški front. Autor knjige je ustvari jedan od komandujućih i čovjek što cijelo vrijeme rata proživi među Bošnjacima te sebe nazva Njemačkim Bošnjakom.
Trinaest godina nakon rata, služeći se svojim ratnim zapiscima napisa knjigu u kojoj izražava zahvalnost svojim saborcima te na taj način pokušava podstaći stvaranje „literaranog spomenika“ bosanskohercegovačkim jedinicama, elitnim jedinicama Austrougarske armije.
S obzirom da je razlog pisanja ovog' posta da vam približim autorova zapažanja dozvolite mi da vam ih prenesem u njihovom izvornom obliku.
* * * * * * * *
...Prvoj bosanskohercegovačkoj pješadijskoj regimenti pristupio sam dobrovoljno i služio sam samo od bosanskih trupa, pa se osjećam prinuđenim priložene skice dnevnika predati javnosti d bih izrazio dužnu zahvalnost svojim uvijek vijernim bosanskim prijateljima.
Bošnjaci imaju jedan jedini spomenik u Vojnom muzeju u Beču... Ko danas još ide u ove počasne dvorane stare austrijske armije?
S toga želim potaći stvaranje literarnih spomenika Bosancima.
Nijemac po rođenju i porijeklu, ipak, ostajem zauvijek „Bošnjak“
Hans Fritz
Waidhofen a.d. Ybbs, u ljeto
1931.
...Bošnjaci su bili pravi vojnici. Car je zapovijedio da se jave u vojsku, krenu na front, i oni su poslušno išli u rat, baš kao u polje. Znali su da je rat, ali su se pomirili s tim da se ne može suprostaviti sudbini. Smatrali su da ako u Knjizi sudbine piše da će neko pasti (poginuti), on će pasti (poginuti), pa makar ga čuvao bilo kakav oklop. A ako nekom piše da će opet svoju Bosnu vidjeti, on će je vidjeti, makar ga kuršumi izrešetali kao sito...
Hans Fritz
...Specifičan način odijevanja izdvajao je bosanskohercegovačke jedinice od ostalih jedinica k.u.k. Vojske. Bosanskohercegovački vojnici su nosili svijetloplave uniforme „turske hlače“ i gamaše. U početku su samo muslimani nosili fes, a kasnije svi pripadnici bosanskohercegovačkih jedinica. Od 1909. za sve dijelove k.u.k. Armije, izuzev konjice, uvedene su ratne uniuforme, pa je i fes, prepoznatljivo obilježje bosanskohercegovačkih jedinica dobio ratnu, sivomaslinastu boju.
W.Schachinger, „Bošnjaci dolaze“
BIJAŠE JEDNOM
Naši Bošnjaci – priznajem to otvoreno: i danas me guši, teško gutam a kroz srce mi prolazi neizreciv, bolan osjećaj kad negdje čujem naš stari paradni marš „Bošnjaci dolaze“...
Tada nisam ni zašta...
Vidim ih pred sobom, tu raskošnu momčad, visoku kao jablani, s očima sokola i vijernih srca, čujem njihov čvrst strojevi korak, koji je pripadao posebnim obilježjima bosanskohercegovačkih regimenata stare monarhije.
Pod tamnocrvenim fesom, otvorena lica, veselo po vratu skakuće svilena crna kićanka. I ta dva poznata mesing dugmeta, na neobičnim pantalonama, zlatno svjetlucaju na suncu...
I kada se čuje pjesma „Marširala, marširala Prva regimenta“... ne bi se čovjek ni s jednim kraljem mijenjao. Kakve su to bile neustaršive i ponosne trupe!
Davno, davno skinuo sam vojničko odijelo i nikada, nikada više neću voditi neko bosansko odjeljenje. Nikada više neću, ponosom zažarenih očiju, gledati „svoje“ momke i blistavom sabljom ih pozdravljati. Nikada više slatke djevojke neće stati na ulici i mahati nam – meni i mojim Bošnjacima.
Bijaše jednom...
odlomak iz knjige „Bošnjak“
Hans Fritz 1931.
Nema komentara:
Objavi komentar
Ovdje mozete upisati svoj komentar.
Hvala.