Svi smo mi Muje...
Autor: Željko Milićević
Objavljeno: 22. June 2009.
Željko MILIĆEVIĆ:
Nakon progona iz Bosne 1956. godine, naši roditelji i nas troje djece smo preselili
u Rijeku gdje je otac dobio službu. Međutim, Justina i Tihomil Milićević nisu doveli sobom samo svoje troje djece, nego i cijelu Bosnu i Hercegovinu. U nas se je govorio jezik kojeg se danas zove bosanskim. To je bio naš kućni jezik. Ja ga pamtim iz mladosti i kad ga danas čujem, razgali mi dušu.Tim se je istim jezikom govorilo i u kući mojeg djeda Ivana i njegove supruge Ane r. Smoljan, ljute Hercegovke, u Skenderiji u Sarajevu. Tu je bilo i bismila, i mašala, i ejvala, i šućura, i tepsija, i ćilima, i ponjava, a i serdžada na kojima su klanjali
ahbabi kad je došao vakat. Salatu se je začinjavalo zejtinom.
Ovim je riječima moja majka Justina često završavala ondašnjeg komunističkog sistema Jugoslavije koji je, kao i sve diktature, potčinjavao cijelo stanovništvo za boljitak nekolicine na vrhu, skupa s njihovim pijunima. Nakon progona iz Bosne 1956. godine, naši roditelji i nas troje djece smo preselili u Rijeku gdje je otac dobio službu. Međutim, Justina i Tihomil Milićević nisu doveli sobom samo svoje troje djece, nego i cijelu Bosnu i Hercegovinu. U nas se je govorio jezik kojeg se danas zove bosanskim. To je bio naš kućni jezik. Ja ga pamtim iz mladosti i kad ga danas čujem, razgali mi dušu.
Tim se je istim jezikom govorilo i u kući mojeg djeda Ivana i njegove supruge Ane r. Smoljan, ljute Hercegovke, u Skenderiji u Sarajevu. Tu je bilo i bismila, i mašala, i ejvala, i šućura, i tepsija, i ćilima, i ponjava, a i serdžada na kojima su klanjali ahbabi kad je došao vakat. Salatu se je začinjavalo zejtinom. Penjalo se je i silazilo, basamakama. Kahvu se je peklo u džezvi a pilo iz fildžana. Dok su se djeca igrala a daidže kahvenisale, daidžinice su pripremale baklave, hurmašice, burek i pite - da se razumijemo, postoji samo jedan burek, jer je od mesa, a sve su ostalo pite. Baka Ana me je zvala hrsuzom, a kad sam bio posebno dobar, onda sam bio njen „Pejgamber“.
Justina i Tihomil Milićević
U Rijeci bi nam svake sedmice netko navratio iz Bosne u posjetu, ili samo da se pozdravi, ili prenoći. To su uglavnom bili Bošnjaci, ahbabi ili pak bivši đaci mog oca koji je u Sarajevu bio profesor u Tehničkoj školi dok ga Cvijetin Mijatović nije prognao iz Bosne. Dobro se sjećam kad bi došli, bilo je grljenja, tapšanja i ejvala, i onda bi otišli u veliku sobu. Kad su se iza njih zatvorila vrata svi su postali Bošnjaci, muškarci efendije a ženske hanume. To je bilo domaće, lijepo. Kako su često roditelji govorili: “Eh, pusto tursko...“ Ovo će razumjeti ne samo Bošnjaci, nego i svi Bosanci koji su se generacijama rađali u Bosni i Hercegovini.
Ne radi se tu o Turskoj, nego o Muji koji je preživio mnoge nepravde i u kome je ostalo ljudsko srce i duša unatoč svega. To je definicija Muje.
Taj ubogi Mujo, kojeg se je ili klalo, ili blatilo u nazovi - humoru, nije samo Bošnjak. Muje su bili svi oni i sve one koji su branili i održavali Bosnu i Hercegovinu stoljećima. Muje su bili većinski glas izbornog tijela Republike Bosne i Hercegovine 1992. godine, kad su pred svjedocima Europske unije i promatrača mnogih zemalja glasali za nezavisnost u referendumu. Muje su bili većinski glas Parlamentarne skupštine Republike Bosne i Hercegovine, kojim se je glasom ozvaničio referendum.U tom povijesnom glasu nezavisnosti, Muje su bili i Bošnjaci,i većina bosanskih Hrvata, a i
dobar dio bosanskih Srba. Mujo je Bosanac. Svoj na svome. Muje su, izvana, zavadili e „da se Mujo ne dosjeti“ da je upravo pobjedio većinskim glasom za jedinu domovinu.
Dosjeti se, Mujo, svog većinskog glasa. Tim si glasom pokazao svijetu da razne vjere mogu zajedno i živjeti i raditi, a i graditi i održavati djedovinu i prenijeti ju na nove generacije. Dosjeti se, Mujo, onih zajedničkih neprijatelja koji te još uvijek hoće uvjeriti da treba mrziti druge. Ne treba, i ti drugi su Muje. Ovaj se je Mujo već odavno dosjetio.
