Cedomir Jovanovic je prije mjesec dana na TV Hayat govorio
o Beogradu kao konacnoj destinaciji najveceg balkanskog olosa..
Od ratnih profitera do krvnika ratista Slovenije, Hrvatske, BiH i Kosova.
Izmedju ostalog je rekao:
“Blago se Vama u Hrvatskoj Bosni I na Kosovu jer ste ih se rijesili zauvijek,ali tesko nama u Beogradu.
Mi zivimo sa njima svaki dan. Nasa djeca rastu u nacionalizmu koji ovakvi I dalje podgrijavaju.”
I zaista je istina da se najlakse kriti u BG.
Cak sta vise graditi I novi identitet u njemu.
Ovaj grad je vise od deceniju najvece stjeciste ruralnih kompleksasa krvolocne proslosti ikada zabiljezen u istoriji jednog podrucja kao sto je nase
I ponekad se pitam da li ce ikada biti u stanju vratiti stari sjaj.
Ako iz njega odu i Cedomir Jovanovic I Natasa Kondic I Sonja Biserko I mnogi drugi slicne demokratske orijentacije, tesko mu.
Ona djeca sto im roditelji stavljaju subare I kokarde na glavu ovih dana na beogradskim ulicama ce narasti,
I u kombinaciji nacionalizma, sovinizma I mita postaviti javno mjenje u kojem istina nikad nece imati sanse.
Naravno, nama koji smo zrtve politike Karadzica I Milosevica poslije ovog hapsenja dodje neka vrsta satisfakcije
kao I vjere da je ipak Pravda dostizna za svakoga.
Ali euforije nema. Valjda iscrpljeni od svega.
Od patnje I tereta novog zivota.
Izumiremo iznutra ne svjesni naseg postojanja.
Hvatajuci sebe u ponasanju stranom nasoj prirodi.
Srebrenica je sinonim svog naseg bola.
Ne samo bosnjackog nego internacionalnog uopste.
Bola svih ljudi zdrave pameti, sirokog srca I cistih ruku.
Beograd je mozda I uzdah za nekim davnim snom, najbolje destinacije na svijetu.
I onda kada se svo oruzje pokupilo oko Sarajeva, taj Beograd je postao
surogat potezanja konopca iza teske cijevi. Uperene na nase avlije u nizini.
Ruke onih sto su povlacili okidac danas kupuju vruci srbijanski, beogradski hljeb, rukuju se I dalje sa nevinim.
Blizu mjesta zlocina kojeg su ucinili. I dalje u glavama puni kosmara.
I sutra ce biti jos novih Dr. Dabica. Koji ce uveseljavati medije.
Bogatiti scenariste I rezisere buducih filmova.
I na kraju zatupljivati obican narod sa parolom
KOD NAS JE SVE MOGUCE.
JER MI SMO METROPOLA ZABLUDE DA JE ZLO BOLJE OD DOBRA.
Ipak dobro izgleda nije isplatno I ne pamti se duze od zla.
Tako je barem danas I u Beogradu I Holivodu.
Mozda I iz tog razloga se tesko vratiti u stvarnost.
I upoznati sebe do kraja. Narocito nama koji smo protjerani daleko od domovine.
Ondje gdje ne pripadas I gdje na kraju nestaje zadnji korijen stable iz kojeg poticemo.
A nevin I dalje bez mrznje.
Koliko god bjezali od nihilizma . On se namece kao izraz nemoci.
Mozda je lijek upravo druziti se sa dobrima I graditi zivot uz lijepe uspomename iz proslosti.
Ako je to iako moguce.
Mi I jesmo zivjeli sa I kraj ovakvih kao sto je Karadzic.
Oni su ispocetka bili mali, pored nas velikih.
Onda postali orkani zla, pored nas pometenih.
Pa poslije toga kradljivci nasih sudbina,
Pa sumski duhovi, vracovi..i na kraju obicni pacovi
Tesko onima koji od njih stvore mit.
Sa postovanjem
Nihad Krupic,
Autor
Bosanska Dubica, BiH
Vancouver, Canada
