SUSRET SA ISNAMOM TALJIĆEM (u hladu Crvene Jabuke)
Piše: Samir Bešić
06.12.2014
Bio je to topal i srdačan susret.
Susret prijatan kao odmor u hladu kakve lijepe voćke, u
hladu jabuke, koja opet nema veze sa Crvenom Jabukom Isnamovom, iako je povod
susretu bila upravo ta, Isnamova »Crvena Jabuka«.
Obradovan viješću da u Celjskom medžlisu priredjuju
književnu večer, a o tome upoznat upravo od strane Isnama, ne odugovlačih niti
trena.
Odluka bijaše donešena u istom momentu, ...idem u Celje.
Sa Elmedinom se uputih u susret večeri punoj topline, onoj
koja, topla, iskrena i čista iz ljudskog srca izvire i niodkud više.
Cijelo vrijeme puta i našeg boravka u Celju, sitna kiša
rosila je i umivala ovu književnu večer.
A kiša je rahmet, milost Boga Dragoga.
U prostirijama medžlisa nas najprije dočeka toplina
džematlija.
Susret sa Isnamom bih volio opisati onakvim kakvim ga
doživjeh.
Da mi je sad barem mrvica one Isnamove spisateljske
vještine, lakše bih vam opisao sam susret s njim.
Neizmjerno se obradovah kad ugledah ovog velikog čovjeka, velikog
u pravom smislu riječi.
Topli stisak ruke i zagrljaj sa ovim čovjekom bijaše još
jedan od pečata s kojim, još jedanput ovjerismo naše prijateljstvo.
Puno je toga o čeme
bismo muhabetili ali valjalo je početi priču o romanu »Opet ćemo se vidjeti ISPOD
CRVENE JABUKE roman o Sultanu Fatihu, Bošnjacima i Bosni«
 |
| Nazif ef. Arnautalić |
U prostorijama medžlisa povelik broj ljudi i omladine
netremice je slušao uvodnu riječ lokalnog imama Nazifa ef. Topuza koji nas je u
par navrata nasmijao onako kako to samo hodže znaju.
 |
| Uvodna riječ. mag. Mirsad Arnautalić |
Riječ potom uze mag. Mirsad Arnautalić, čovjek
ekspert za halal i haram ishranu, te okupljenim, profesionalno i na sebi
svojstven način približi autora ovog romana kao i sam roman.
Uslijedilo je potom obraćanje velikana naše književnosti i
čovjeka koji je napisao više djela nego što ih mnogi za svog života pročitaju.
A svijetske nagrade za ta djela kao i prevodi njegovih djela na veliki broj
stranih jezika, govore o njegovoj veličini i vrijednosti onoga što je do sada
napisao.
Ko još nije čuo za »Roman o Srebrenici« koji
je štampan, doštampavan i prevođen na sve bjelosvjetske jezike?!
Pisanje Crvene Jabuke trajalo je četiri godine.
Bilo je to ustvari
istraživanje i studiozno traganje za podatcima vezanih za El-Fatiha. Četiri
godine prikupljanja podataka i četiri godine iščitavanja života i djela samog
Sultana, u Isnamu je stvorilo čovjeka koji o ovoj temi može da govori dva dana
i da odgovori na sijaset pitanja vezanih za temu o kojoj sam roman govori. A
široka je tema i mnogo je široko ono što ovaj roman obuhvata.
 |
| Isnam Taljić |
Imadoh tu čast i zadovoljstvo da ovaj roman pročitam po
samom njegovom izlasku.
Obično, prije čitanja najprije pogledamo koliko je knjiga
debela pa se onda, na osnovu toga odlučimo hoćemo li i početi sa čitanjem i
koliko će to dugo trajati. Ne obazirući se na broj strana ovog romana, ja ga
pročitah u dahu.
Čitajući roman ja sam pročitao slikovnicu i upotpunio
ogromnu prazninu u poznavanju ove tematike a tako je, siguran sam sa svakim ko
pročita ovo kapitalno djelo.
Često se pitam šta je potrebno da pisac dobije Nobelovu
nagradu.
Znam.
Lobiranje.
Nobelova Nagrada se
ne desi slučajno. To je projekat koji se godinama priprema, predodredjuje i
odredjuje.
Taljić jeste pisac za Nobela, samo eto, nije Bosna još
sazrijela za tu vrstu nagrade. Da bi Isnam dobio »Nobela« najprije država treba
državom da se zove... to je moje mišljenje.
Prije samog čitanja romana bilo mi neshvatljivo kako se može
napisati roman o historijskim činjenicama.
I može se napisati.
Ubjedio me je Isnam u to vrlo lahko.
Odgovor na to moje
pitanje je upravo ovaj roman, kojeg srdačno svakom preporučujem.
Potvrda svega ovog o čeme vam govorim je zainteresiranost
sinoćnjeg ne malog broja prisutnih.
Nizala su se pitanja
i slijedili odgovori.
Svi bijasmo veoma zadovoljni.
Na mnoga pitanja o halalu i haramu postavljena Mirsadu,
dobismo isto toliko odgovora koje nam ponudi ovaj vrsni poznavalac islamskog
prava po ovom pitanju
Uslijedilo je onda druženje sa knjižvnikom.
Prijatan razgovor i
muhabet uz sok, kahvu i čaj dodatno upotpuniše ljepotu susreta.
Bilo je to vrijeme koje mi je omogućilo nastavak onoga sa
samog početka. Nastavak muhabeta sa Isnamom, Mirsadom Arnautalićem , ef.
Nazifom i ostalim džematlijama.
Na kraju stisak ruke, zagrljaj...
Milostiv je Dragi Bog i daće On pa ćemo se uskoro opet
vidjeti ispod crvene jabuke i u hladu reke Njegove Milosti.
-Završi se naše druženje pa se ja i Elmedin, polahko
vratismo kući.
U povratku nas je pratila ona kiša »rosulja«, »kupusarka«.
Kakva god, rahmet je od Boga.
Pod uticajem onog
što doživjesmo razgovarah sa Elmedinom i složismo se oko toga da je lijepo da
nama BiH ima ovakve ljude.
Isnam i Mirsad su garancija opstojnosti nas na svome.
Nižući kilometar za kilometrom, lagahnom vožnjom i slažući
emocije, zamolih Dragog Boga da mi čuva Isnama u rahatluku i zdravlju.
Zamolih Ga da dadne Isnamu kuveta da nas još dugo raduje
svojim knjigama.
Na povratku u stan, neizbježno pitanje našeg malog Ahmeda –
Babo gdje ste to bili, šta ste mi donijeli?
I, dadosmo mu poklon, knjigu koju je Isnam potpisao upravo
Ahmedu »Skapetanom Vidrom na Šarenoj rijeci«.
Misli Isnam u svom radu i na one najmlađe i zna kako
obveseliti i Ahmedovu generaciju. Generaciju koja dolazi.
I za kraj...
Prenosim vam evo jedan momenat iz knjige tek toliko da vidite da je široka tema o kojoj se u knjizi govori.
Naime, u jednom poglavlju, govori se o momcima iz Bosne. Jedan od te trojice je Adni a u knjizi se kaže ovako:
"Jedan od njih prometnuo se na najviši položaj koji je mogao zazuzeti neko ko nije bio sultanski sin. Dobio je ime Mahmut, postao Mahmut-paša i vinuo se do pod sami vrh. O tome se dosta zna. I meni, sirotom Božijem robu Evliji, trebat će još mnogo pripovijedati u ovoj knjizi.
Najmanje se na da je stekao ugled velikog pjesnika. Divili su mu se svi tadašnji književnici i odličnici širom Sultanata kao velikom veziru, dobrotvoru darovitih, državniku, vojskovođi i vrlom pjesniku s imenom Adni. To bi u njegovoj Boni svima trebalo biti na umu i da se diče njime. Evo dvije kitice Adnijeve pjesme:
Smiluj se na moju suzu,
Ne goni je s vrata sada,
Ta, ona je ljudsko čedo.
Što s očinjeg vida pada.
Kada gledam amber-soluf,
Što se po tvom đulu svija
Mislim da se što misk sipa
Po cvijeću plaza zmija."
