Gdje 'no bulbul-pjesma ne prestaje nigda,
Gdje šadrvan praska u hladu jasmina,
S kondirom u ruci stajaše Emina.
Emina
Emina je dosta rasprostranjeno bošnjačko žensko ime i kada se to ime pročita ili izgovori, ne osjeća se neka posebna pažnja ili poseban osjećaj.
Ali, kad se pročita ili spomene ime lijepe Mostarke Emine, koja je svojom ljepotom i držanjem očarala pjesnika Aleksu Šantića i koji je o njoj napisao pjesmu, onda je to sasvim neki drugi osjećaj.
Prije više od sto i dvadeset godina, od sedmero djece mostarskom' hafizu Eminu Sefiću rodila se kćerka, kojoj je dao ime Emina.Rasla i razvijala se Emina, postala curetak 'djevojčica'.Pored dosta njezinih vršnjakinja, koje su zaista bile lijepe kao i većina Mostarki, Emina se ipak nekako isticala svojom izvanrednom ljepotom, gradjom i lijepim osmijehom na licu.Razvijena kao prava djevojka, prolazila je ispred magaze, pokraj česme blizu Lučkog mosta, kloparajući nanulama kaldrmom, dok su joj se oko bedara lepršale svilene dimije.
Mostar iz doba lijepe Emine
Pjesnik, A. Šantić, svoju pjesmu napisao je zadivljen tom ljepotom mlade Emine.On je više put sjedio sa društvom ispred magaze, blizu Lučkog mosta kuda je skoro svaki dan prolazila sada već šesnaestogodišnja lijepa Emina.
Šantić, koji je, kažu bio istinski zadivljen ljepšim polom, često je uzvikivao: »Ah lijepog li djevojčeta, lijepe li Emine«. Tada je i počeo pisati stihove pjesme, koja je kasnije postala legenda.
»Ja kakva je lijepa,
Jest tako mi dina,
Stid je nebi bilo ,
Da je kod sultana«
Pravi Mostarci i sada, kada prepričavaju te dogadjaje starije od sto godina govore to tako sjetno i ponosito, kao da se desilo jučer.Teško je predpostaviti, kazuju Mostarci, da je Šantić ikada, sa Eminom uspio progovoriti i jednu jedinu riječ.
Emina je bila kćerka vrlo starog hafiza Emin Sefića .Po tadašnjim običajima, koji su bili neka vrsta zakona, djevojka nije smjela pogledati muškarca a kamo li s njim stupiti u razgovor.To je Aleksi sve bilo poznato. Emin otac, čim je uočio da se momci sve više za njom čežnjivo zagledaju i uzdišu, naredio je bez i najmanjeg prigovora, da odmah počne nositi feredžu kad izlazi van iz kuće i kućnog dvorišta (avlije).Lijepa Emina je tih hladnih januarskih dana, sa svojih nepunih šesnaest godina postala prava djevojka i nekako na prečac se udala.Naočit i bogat Mostarski trgovac Avdaga Koluder, zaprosio je Eminu od njenog babe.Istina, Avdagu, svog budućeg muža, Emina do tada nikad nije ni vidjela,niti su je njeni roditelji pitali za pristanak.Na svu sreću, Eminin brak je bio pravo oličenje srećne porodice, što se nije dogodilo mnogim djevojkama toga vakta i zemana.
Bračni par, Avdaga i Emina Koluder postali su jedan od neizbrisivih nezaboravnih legendi Mostara.Avadaga, u to vrijeme jedan od najpoznatijih trgovaca Mostara i šireg područja, prvi je u Mostar donijeo radio i u Mostar dovezao automobil.Lijepa Emina je u braku sa Avdagom rodila čak šesnaestoro djece, a sve njezine kćerke su bile različitog lika i stasa, kao da ih nije jedna te ista majka rodila, ali su sve na svoj način bile prave ljepotice.Rodila su im se i lijepa djeca, Eminina unučad pa se svi i danas ponose svojom nenom, po čijoj se ljepoti i pjesmi i Mostar daleko pročuo.Poslije udaje, lijepa Emina je postala pravi zarobljenik vlastitog doma i avlije.Radila je kućne poslove i radjala djecu.Po sjećanjima nekih poznavalaca Emine iz tog vremena, desetoro djece joj je umrlo, jer su njena vrema u Bosni bila slična dnašnjim.Lijekova nije bilo ni za bezazlena oboljenja.Lijepa Emina polahko je starila ali crte njenog lica ostale su lijepe a naročito njen osmjeh koji je lebdio na usnama gotovo do poslednjeg otkucaja srca.
Oči je zatvorila i preselila na ahiret januara 1960 godine.
Lijepe Emine odavno više nema medju živima.Od velike njene ljepote ostale su uspomene i sjećanja, kao i pjesma za sva vremena.Pored nezaboravne pjesme, kao uspomena u Šarića haremu u Mostaru, ispod nekoliko borova i čempresa stoji mali mezar lijepe Emine čuvene po pjesmi Alekse Šantića.
Emina
/iz Alibegova sevdaha/
Sinoć kad se vratih iz topla amama.
Prodjoh pokraj bašte Abdula imama.
Kad u bašti tamo, gdje miriše igda,
Gdje 'no bulbul-pjesma ne prestaje nigda,
Gdje šadrvan praska u hladu jasmina,
S kondirom u ruci stajaše Emina.
Ja, kakva je, pusta, tako mi amana,
Stid je nebi bilo da je kod Sultana!
Ta, kada bi Sultan za Eminu znao,
Ta, kada bi Sultan za Eminu znao,
Bi, vallahi za nju, sto robinja dao!
Ta, ljepša je bolan , od svih Šamskih bula,
A bjelja je beli, od bijelih djula!
Pa još kad' se šeće i plećima kreće...
Ni hodžin mi zapis više pomoć' neće!...
Ja joj nazvah selam, al' moga mi dina,
Nešće ni da čuje lijepa Emina.
No u zlatan kondir zahvatila vode,
Pa po bašti djule zalivati ode;
Gornjak vjetar duhnu pa niz pleći puste,
Rasplete joj one pletenice guste.
Zamirisa kosa, zamirisa bašta,
A ja se od derta s dunjalukom prašta',-
Malo ne posrnuh, tako mi mog dina,
Al meni ne dodje lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
Niti haje alčak što za njome crko'!...
Aleksa Šantić 1902. god.
