O SPOMEN OBILJEŽJU IZ PRVE RUKE

Najbolja, najljepša i najkonkretnija stvar koja se trenutno mogla dogoditi vezana za izgradnju spomen obilježja jeste javljanje sa lica mjesta.Veoma mi je drago što smo u mogućnosti da čujemo iz prve ruke riječ-dvije o projektu i toku

same aktivnosti.

Iz Starog Majdana nam se javlja predsjednik MZ Mirsad Avdagić.Nadam se da će njegovo javljanje pomoći svima nama da što bolje razumijemo i što konkretnije pomognemo izgradnju samog spomen obilježja.

* * * * * * * * * * * * * * * * * *

Dragi moji Majdanci.
Kao sto sam i obecao evo javljam se mojim Majdancima da kazem nesto u povodu izgradnje spomen obiljezja u Starom Majdanu.Naime radi se o sljedecem.

autor:Edin Hasanić

Kao sto se vidi na slici, spomen obiljezje Amiru Zilicu, poginulim borcima ABiH i civilnim zrtvama rata koji se planira graditi na trgu Amira Zilica opcinski nacelnik,putem sluzbe za prostorno uredenje,gradenje i stambene poslove,rjesavajuci po zahtjevu MZ Stari Majdan za izdavanje urbanisticke saglasnosti za izgradnju obiljezja,a na osnovu odredaba clana 52,53,54,59 66 zakona o prostornom uredenju USK sluzbeni glasnik USK br.9/98 i 4/04 clana 200 stav 1 zakona o upravnom postupku (sluzbene novine Federacije broj 2/98 i zakljucaka komisije za lokacije od 29.9.2009. god.donosi rjesenje da se dodjeli urbanisticka saglasnost investitoru MZ Stari Majdan za uredenje prostora valicine 22,5 x 11,80 m. na trgu Amira Zilica za izgradnju spomen obiljezja Amiru Zilicu,poginulim borcima ABiH,i civilnim zrtvama rata.Pomenuta parcela se nalazi u zoni gradevinskog zemljista,obuhvaceno prostornim planom opcine Sanski Most (sluzbeni glasnik opcine broj

1/98). Ovo je samo jedan dio rjesenja o urbanistickoj saglasnosti.

autor:Edin Hasanić

Poslije dobijanja rjesenja za urbanisticku saglasnost pristupilo se izradi projekta koji se radio na osnovu idejnog rjesenja Edina Hasanica, a koji se izabrao na demokratski nacin od strane incijativnog odbora koji broji 10 ljudi sa podrucja MZ St. Majdan.
Projekat je zavrsen krajem godine i predat sa zahtjevom 1.2.2010.
za izdavanje gradevinske dozvole.Cijena kostanja izgradnje po projektu iznosi 55.850 bez rasvjete.

Financiranje projekta je planirano na sljedeci nacin:
MZ St. Majdan,opcina Sanski Most,Federalno ministarstvo i Kantonalno ministarstvo po pitanju boraca.Koliko ce ko dati od ovi institucija to mi neznamo,ali smo im aplicirali zahtjevom i projektima.Nasi mjestani koji su u inostranstvu,a zele da ucestvuju u financiranju spomen obiljzja moci ce da uplate novac na ziro racun koji cemo objaviti kad dobijemo upustvo od banke.
Mi se duboko nadamo da nasi mjestani shvataju znacaj ovog projekta i da ce se odazvati u velikom broju,da ovo spomen obiljzje zavrsimo u sto kracem roku,jer na kraju to nam je duznost da se oduzimo nasim komsijama koji su izgubili svoj zivot za BiH, i ubijeni samo zato sto su se zvali drugacije.
To bi bilo za sada toliko puno Selama svim Majdancima ma gdje bili. Svi koji zele da pitaju o spomen obiljezju mogu da se obrate na adresu od Hansa ili moju e-mail.

Avdagic Mirsad

VELIKOSRPSKI ČUVARI MEĐEDA

Preuzeto sa www.bosnjaci.net

Autor: Ferid Ferko Šantić

Objavljeno: 14. November 2009. 09:11:16

Ferid Ferko ŠANTIĆ: Poslije ko zna koliko hiljada srpskih fašističkih ubica, koji su nakon 1995. utočište našli u Srbiji, Crnoj Gori... najnoviji velikoserBski međed koji se tamo ujazbinio je i ratna zločinka Biljana Plavšić. U svoju beogradsku jazbinu došla je ogrnuta, hasli međeđim krznom. Dok se ona uvlačila u svoje sramno stanište jedan je svirac, tu na ulici, taman pored tog ulaza svirao nekakvu njenu ”pesmu”.

Bila je godina 1910.
Na sjednicu Bosanskog sabora, koja se te jeseni održavala u Banjoj Luci, rahmetli dr. Safvet-beg Bašagić došao je sa malim zakašnjenjem. Bio je, kao i uvijek, svečano, aristrokratski obučen. Uz bečko odijelo, frak i leptir kravatu ispod vrata imao je i fes na glavi. Čim je ušao u salu negdje sa sredine dvorane prolomila se nečija hrapava dernjava:
- Turci u Aziju!
Bio je to glas srpskog delegata Petra Kočića.
Dr. Bašagić se nonšalntno, onako begovski okrenuo i odgovorio:
- A međedi u šumu!
Nastao je opšti smijeh a goropadni Kočić je samo kolutao očima.

Ovaj ”međed” i ”gonilac Turaka” bio je onaj u čijoj biografiji piše i ovo: ”Rodio se 1877. god. na Manjači, selo Stričići, u Bosanskoj Krajini, u brvnari bez prozora. Prvi je čovjek u svom rodu koji je sišao sa planina i otisnuo se u svijet...”

Silaskom sa Manjače, Petar Kočić, čija smo književna djela morali čitati kao školsku lektiru, dospijeva u Sarajevo gdje pohađa gimnaziju. No, odatle ga 1895. godine, zbog velikosrBske propagande, istjeruju. Bio je to vakat kad je srbizacija bosanskog pravoslavnog življa bila u punom jeku. Srbizacijom se i tada, kao i danas, dirigovalo iz Beograda. Zbog toga je i Petar Kočić nakon istjerivanja iz sarajevske gimnazije otišao svojim gazdama i čuvarima... Otišao je u Beograd. Čuvari ga, nakon nekoliko godina ponovo šalju u Sarajevo gdje nastavlja sa svojim srbovanjem. Međutim, već 1908. god. ponovo robija zbog velikosrBske propagande. No, nakon četiri godine Kočić je morao ponovo otići svojim gazdama. Ovaj put u Beograd je otišao zbog bolesti. Umro je 1916. god. u beogradskoj duševnoj bolnici, od”strašne bolesti”, kako je zapisano. Ubio ga je njegov ”međedluk”.

No i danas, stotinu godina poslije Kočića, velikosrBski ”međedi” i gonioci ”Turaka”, poslije zločina koje nad Bošnjacima učine, bježe u brlog zvani Beograd.
Poslije ko zna koliko hiljada srpskih fašističkih ubica, koji su nakon 1995. utočište našli u Srbiji, Crnoj Gori... najnoviji velikoserBski međed koji se tamo ujazbinio je i ratna zločinka Biljana Plavšić. U svoju beogradsku jazbinu došla je ogrnuta, hasli međeđim krznom. Dok se ona uvlačila u svoje sramno stanište jedan je svirac, tu na ulici, taman pored tog ulaza svirao nekakvu njenu ”pesmu”.

Ova svirka me podsjetila na one srbijanske mečkare koji su, posebno u proljetnim mjesecima, počinjali vodati svoje međede od mjesta do mjesta. Tamo gdje bi se malo više svijeta okupilo mečkar bi udario u nekakvu svirku a onaj bi se međed izdigao na zadnje šape i počeo gegati kao da igra ili bi se počeo penjati uz neku od bandera. Iz gomile koja bi posmatrala ovu međeđu ”igru” djeca bi često dozivala drugu djecu sa:
- ...dođi da vidiš, evo čuvara međeda.

U jednoj prilici je jedan od posmatrača upitao čuvara međeda šta rade sa međedima kad ostare i kad više ne mogu ”igrati”.

-Držimo ih i dalje pa se tako uz njih i mlade mece nauče...- odgovorio je mečkar.

Čuvar velikosrBskih ”međeda” voda svoju ”igračicu” Svako voda svoju mečku (ili mečka međeda) Sa svečanog dočeka zločinke Plavšić u Beogradu

Taman je tako bilo i neki dan kad se ova olinjala četnikuša pojavila u Beogradu. Okupila se rulja kvazi novinara, fotografa... pa je i onaj svirac osjetio priliku da zagudi neku od međeđih kajdi. A onda su novinarski promotori fašističkog velikoserBstva počeli četnikulju pitati o tome kako se osjeća, planira li živjeti u svojoj beogradskoj jazbini, kad će posjetiti Banja Luku... U svojim tekstovima ovi novinarski mitomani opisivali su susrete koje je fašistkinja imala sa rodbinom, potom su pisali o tome šta je naručila da jede, pije... Citirani su njeni istomišljenici i zaštitnici koji vele ”maaaaa, daj bre ona nije ništa kriva...” Niko, ama baš niko nije spomenuo ni žrtve, ni zločine koje je priznala i koji su sudski potvrđeni a zbog kojih je i robijala. Čuvari međeda su jednostavno ignorisali strahotne zločine genocidnog sistema na čijem je čelu bila a iza kojeg je ostalo 200.000 bošnjačkih mezarova, desetine hiljada silovanih Bošnjakinja, dva miliona raseljenih...

A onda se pojavio jedan od čuvara međeda. Mečkar Dodik. Reče kako je smatrao svojom obavezom da bude tu “kad dolazi jedna starija žena koja je odslužila svoju kaznu”. Nevjerovatno! Kao da čuvar međeda ne zna da njegova ”mečka” nije ni optužena ni osuđena kao ‘starija žena’, već kao organizator, nalogodavac, promotor... jednog fašističkog sistema koji je odgovoran za genocid, urbicid, kulturocid... nad bošnjačkim narodom.

Neko se sad može upitati:
Zašto, kao i onaj na početku ovog teksta pomenuti ”međed”, i ovi današnji velikoserBski međedi, svoju jazbinu i svoju zaštitu pronalaze u Beogradu?
Odgovor je vrlo lahak i jednostavan. Tamo bježe jer ih tamo čuvari međeda drže, tove, štite... kako bi se uz njih i mlade mece naučile. Tako oni svoj fašistički, genocidni, zlikovački... duh prenose s generacije na generaciju. A oko njih je uvijek masa medijskih, političkih, književnih... ”sviraca” koji velikoserBsku kajdu nikad ne mijenjaju ni za jednu notu.
Dokad će sve to tako ići, pitate se možda? Kako se to fašističko, velikoserBsko kolo može zaustaviti? Kad čuvari međeda više neće imati mečki za ”igranje”, za orgijanje, za....?

Igrača i sviraca u tom zlom kolu nikad nestati neće. To zlo kolo Bošnjaci mogu samo odbiti od svojeg praga, od svojeg topraka i zatvoriti ga u velikosrBsku jazbinu gdje će ono igrati dok ne sagnije. Kako se to može uraditi? Samo sopstvenim, bošnjačkim kuvetom. Samo totalnim bošnjačkim jedinstvom u savakom pogledu: fizičkom, vjerskom, političkom, ekonomskom, moralnom...

Onaj međed kojeg ste nekad gledali kako se uz banderu penje radio je to samo od golema straha. Natjeran je na to fizičkom silom. Batinom koja je bila u rukama čuvara međeda. Samo se tom istom tom batinom mogu zaustaviti i čuvari međeda pa da dalje ne šire svoj zli nauk.

Share12