Ugledah mršavog i neuglednog čovjeka na jednom semaforu. Unosio se licem fino obučenoj gospodi koja je žurila da što prije pređe ulicu, dođe do svojih kancelarija i nastavi brojati tuđi novac. Prosjak je u ruci imao komad kartona. Na njemu je pisalo: Imam sidu, pomozite mi. Nije mi se, Bog zna šta, dojmila njegova stvarna tragedija ili možda vješto izrežirana laž. Uhvatih sebe kako postajem drven...Sanjin Krupić, moj sin
...................
- How are you doing today, Mister McGarvie?
- What do you want buddy?-odgovorio mi je nadmenim i neljubaznim glasom Daniel McGarvie.
- Vraćam se kući iz sudskog ureda. Pokazao sam im poslovni ugovor koji smo obojica potpisali- nastojao sam mirno nastaviti razgovor.
Daniel, ili Dan, kako ga svi zovu, je u kasnim tridesetim,invalid, oduzetih nogu, nastradao na jednoj hokej utakmici provincijske lige prije deset godina. Protivnički igrač vrhom štapa mu je teško povredio kičmenu moždinu. Nesreća je potpuno promjenila njegov život. U fizičkom na gore, u financijskom na bolje.Dobio je milionsku odštetu. Počeo kupovati nekretnine, putovati, dobro se provoditi i lagodno živjeti. Usput je dobio i zdravu ženu, indijskog porijekla. Jasbant se iz “ljubavi “ udala za njega. On je jedan od mnogih kanadskih invalida što žene mlade, zdrave, edukovane, ali siromašne djevojke iz trećih zemalja. U zadnjih petnast godina naročito je velika jagma za lijepim Ruskinjama. Net prostor je prosto natrpan stranicama sa kojih se nude djevuške. Po svaku cijenu se žele dočepati Kanade i Amerike.Nisu važne godine, a i noge i ruke mladoženje. Samo da se rješe besparice i bijede.Dan je kupio prizemnu stariju kuću koju sam u rekordnom roku prilagodio potrebama ovog teškog invalida. On i žena su bili oduševljeni dizajnom i servisom koje sam im pružio. Svaki dan su bili prisutni na kući i često dovodili prijatelje i rođake da im pokazuju radni progres. Kada su moji radnici završili posao uselio je u kuću sa ženom, čupavom bjelom pudlicom i dvoje male djece koje žele usvojiti. Tek onda mi je saopštio da nema para jer nije prodao apartman iz kojeg je upravo izašao.Ostavio sam mu mjesec dana za isplatu zadnje rate. Poslije nekoliko sedmica sam dobio informaciju da Dan ima prilično dugu historiju ne-plaćanja računa drugim kompanijama. Organizovao sam hitno sastanak sa njim i ženom,uz posredstvo zajedničkog nam prijatelja. Bez uvijanja je tada rekao da posao koji sam uradio nije dobar i da nema namjeru platiti preostali iznos po ugovoru.Bio sam zatečen mirnoćom i pokazivanju lica ovog bezočnog lažova i lupeža, na koji sam imao nesreću poslovno da naletim.
- I šta hoćeš da mi kažeš sada- na engleskom jeziku nastavi Dan
- Sa pravnog stanovištva situacija je čista. Ako te tužim gubiš proces. Pošto nikad nisam bio na sudu sa mušterijom još jednom te molim, ispuni svoju obavezu prema mojoj kompaniji i plati dvadeset šest hiljada dolara koliko mi duguješ- odgovorih.
- Neću ti platiti, već sam ti rekao. Nemoj mi dosađivati.
- Dobro, onda sutra podižem tužbu protiv tebe za dugovanje i neispunjenje ugovora. Takođe stavljam zabranu na tvoje novčane transakcije. Dobijaš blokadu na kuće i drugu imovinu koju posjeduješ. I na kraju šaljem inspekciju da stopira bilo kakve dodatne radove na kuću koju sam ti gradio. Tu su i tvoj vjerni advokat i sudski troškovi. Duplo više će te koštati od onog što mi duguješ- rekao sam Danielu, koji je začudo pažljivo slušao
- To me ne interesuje, ti ćeš biti u većem problemu nego ja. Ja već znam te inspektore koji ćeš ti poslati, a imam i keša. Ovdje se novcu najviše vjeruje. Ipak sam ja rođen ovdje - završi Dan i prekinu liniju.
Dok sam razogovarao sa njim, vozio sam preko ogromnog mosta sa kojeg se mogao vidjeti prekrasni vankuverski zaljev. Obećana zemlja je bila ispred mene. Glomazna, u svom sjaju i raskoši. Ko’ bi rekao da sam stigao dovde!? Skoro nema više prvih stanovnika, indijanaca, a i mi nestajemo.
U sudu su mi taj dan rekli da je zakon na mojoj strani, ali… razlika je očita, ja ipak nisam rođen ovdje, kako reče i Daniel McGarvie.
Pojačao sam gas, želeći što prije doći kući. Sin mi se vraćao naveče sa ljetovanja u Meksiku.
...............
- Tata, Sanji mi se javio iz Meksika SMS porukom. Kaže da je na ulasku u avion za Huston, gdje presjeda u drugi za Vancouver- reče mi Adnan, najstariji sin, čim sam ušao u kuću.
- Je li to sve?- upitah ga.
- Nije, zadnja dva dana je bolestan.Boli ga grlo i ima temperaturu.
- Uh- ote mi se uzdah, bojeći se upravo ove vijesti.
Sanjin je sa četiri prijatelja prije osam dana otišao u Cancun na odmor. Već nekoliko puta je bio sa istim društvom u ovom poznatom meksičkom ljetovalištu. Ni meni ni ženi nije bilo drago da baš sad putuje u Meksiko. Svijet je bio zasut vijestima o ekspanziji svinjske gripe u ovoj srednjoameričkoj državi. Ali, niko nije mogao nagovoriti mladiće da odgode put. Dok sam ih vozio na aerodrom imao sam loš predznak. Nosio sam ga danima u sebi, ne govoreći nikom ništa.
- Jesi rekao majci- upitah Adnana
- Nisam, možda je samo neka lakša gripa, nije valjda ona svinjska.
- Babo- zovnu me Emir, najmlađi sedmogodišnji sin- baš sam se zaželio Sanjija.Kada će doći?
- Večeras-odgovori mu Kenan, tri godine straiji od Emira, umjesto mene i nastavi dalje:
- Nećeš ga moći grliti Emire, on je bolestan. Možda je dobio svinjsku gripu. Je li tako babo?
- Keno, ne može Sanji dobiti svinjsku gripu, mi ne jedemo svinje, jer smo muslimani. Babo, reci to Keni- bio je i dalje uporan Emir.
- Tako je djeco- želio sam se izvući iz njihove prepirke.
Dva starija sina, Adnad i Sanjin su Bosanci. Doveo ih sa sobom u Kanadu. Kenan i Emir su rođeni u Kanadi. Dva bosanska me zovu tata.
Dva “kanadska” me zovu babo.
Ni ja ni žena nismo uticali na način kako će zvati oca.
Božije određenje.
I kao tata i kao babo, ja sam im otac, a to je mnogo više od riječi.
A majka je majka.
Ne može drugačije.
Jedna i jedina.
U tom momentu uđe žena u kuću.
- Je li Sanji zvao? Upita nas sa vrata.
Prije nego itko odgovori zazvoni telefon. Žena uze slušalicu.
- Da, preuzimam poziv- reče operatoru.
- Uključi spikerfon da čujem i ja- obratih se ženi predpostavljaući da Sanjin zove .
- Mama-, promuklim glasom reče Sanjin- Dolazim u ponoć, neka me tata dočeka na aerodromu. Malo me boli grlo, imao sam i temperature.Avion mi poleće za koju minutu, idem sada. Ne sekiraj se ništa, By- završi Sanjin, ne dopuštajući ženi ništa da kaže.
Nakon prekora upućenog meni , zbog dozvole da ide u Meksiko, žena uputi Adnana u apoteku da kupi maske i sredstva za dezinfekciju zraka i namještaja. Legao sam na kauč pokušavajući sklopiti oči i obuzdati strah. Nisam uspjevao. Možda je to trajalo i više od dva sata prije nego zazvoni moj mobilni telefon.
- Tata, javi mi se Sanjin. Doletio sam u Huston. Osjećam se veoma loše. Nisam to želio reći mami da je sikiram. U zadnja dva dana imam stalno temperaturu, boli me grlo, imam proljev takođe. Bojim se da sam dobio virus te svinjske gripe. Simptomi su isti. Čim dođem večeras na aerodrome, odmah ću ići u bolnicu na pregled.Neću kući dok me ne ispitaju. I nemoj dolaziti pred mene, uzeću taksi. Evo nestaje mi baterije u telefonu…
- Sine , zovi me odmah kada doletiš u Vancouver- izustih, prije nego se veza izgubi.
Ruka mi klonu, ispuštajući telefon iz ruke.Oko mene se soba krenu okretati.
...............
- Očekujem sina da dođe sa aerodroma ovdje- rekoh, stojeći ispred prihvatnog šaltera Hitne Pomoći u gradskoj Burnaby. Bilo je blizu jedan sat poslije ponoći.
- Odakle dolazi?- upita me srednjovječna sestra.
- Iz Meksika-rekoh.
U tom momenatu u stolicu ispred nas sjede mladić sa maskom na licu koji mi promuklim glasom reče:
-Hi mister Krupić, Sani dolazi sada.
Velika automatska vrata se otvoriše i pojavi se na njima Sanjin. Bio je neubičajno pogrbljen. Snažna ramena mladića od blizu dva metra su se prosto izgubila u širokoj odjeći. Imao je plavu masku na licu, glave skrivene u veliku kapuljaču, jedva vidljivih očiju. Ruke su mu bile uvučene u duge rukave sportske jakne.
- Sine, šta je...
- Tata...-reče on, digavši ruku, kao znak da mu ne prilazim.
U čekaoni nastupi haos, sve sestre staviše maske na lice. Jedna od njih donese je i meni. Usput mi reče da sjednem u ugao sobe, odvojen od drugih. Pacijenti u čekaoni ustadoše i priđoše djelu gdje su stajale složene maske. Uzeše po jednu, staviše na usta i vratiše se na mjesto. Sanjin sjede kraj Eduarda, mladića rođenog u El Salvadoru, sa kojim je otišao na ljetovanje u Meksiko. Majka od Eduarda u tom momentu uđe uplakana u čekaonu. Pružiše joj masku i pokazaše rukom da sjedne kraj mene.Poslije nekoliko pitanja mladićima, druga medicinska sestra im reče da krenu unutar bolnice za njom. Sanjin se okrenu i mahnu mi rukom:
-Tata, idi kući , ovo će potrajati.Javiću ti kada se završi.
Vrata se zatvoriše za njima. Odmah se pojavi nekoliko čistačica noseći u ruci Aerosol sprejove i rolne papirnih krpa za brisanje. Pažljivo očistiše stolice i šalter gdje su sjedili Eduardo i Sanjin. Eduardova majka je sjedila kraj mene.Kroz suze na lošem engleskom mi reče kako ga je molila da ne ide u Meksiko. Ostali pacijenti su upućivali poglede prema nama. Kao da smo bili gubavci. U zraku se osjećao miris sredstva za dezinfekciju
Nakon petnaest minuta u čekaonu uđe Anthony, lijepi i razvijeni mladić porijeklom iz Afrike, Sanjinov prijatelj još iz Osnovne škole, koji je isto sa njim bio u Meksiko.Mahnu mi rukom u znak pozdrava. Priđe šalteru. Kada im saopšti, odakle je stigao, ponovo nasta uzbuna u čekaoni. Anthony prođe kroz isti proces. Zatim nesta u unutrašnjosti bolnice.
Od straha sam bio potpuno oduzet. Sjedio sam tako desetak minuta. Onda me pozvaše za šalter. Sestra me upita za adresu i ostale podatke.U međuvremenu mi telefon zazvoni. Zvala je moja žena. Ne znam šta sam joj rekao. Uglavnom, razgovor se brzo završio. Ponovo mi zazvoni telefon:
- Tata, jesi još tamo?
- Jesam.
- Idi kući, neće ovo brzo.
- Gdje se nalaziš Sanji?
- Zatvorili su nas u neku sobu.
- Idi kući, molim te, reci mami da je sve u redu,zvaću kada bude gotovo.
Veza se prekinu. Izađoh iz čekaone u neubičajno hladnu i kišovitu majsku noć. Strga masku sa lica, bacivši je u kantu za smeće.Krenu prema kolima. Uđe unutra. U glavi mi je bubnjalo od crnih misli.Sabrah se malo, podiže ruke prema licu, prouči Fatihu i na glas zavapi:
- Dragi Bože pomozi sada mom Sanjiju.
Nakon molitve, izvadih iz plastične kutije krpu natopljenu sredstvom za dezinfekciju, koju mi je žena na polasku dala. Obrisah dobro ruke. Upali auto i krenu kući.Žena me dočeka na vratima. Bila je van sebe. Majka četiri sina. Jedan od njih u smrtnoj opasnosti. Ima li gore situacije za majku.Umirih je nekako. Nakon toga produži u kupatilo, skide sa sebe svu garderobu, poprska je sprejom za ubijanje bakterija i uđe pod tuš.
Ni sam ne znam kada me je san savlado.Probudi me zvuk telefona. Pogledah na sat. Bilo je blizu pet ujutro. Potrčah do mjesta gdje je stajao telefon
- Tata, evo me iza kuće, otvori mi zadnja vrata
U nekoliko koraka sleti u podrum. Otključa vrata. Na njima se pojavi Sanjin. Još uvijek je imao masku na licu.
- Sine , šta su rekli?
- Dobro je, nemam virus svinjske gripe. Testovi su pokazali upalu grla. Kod mene je jaka a kod Eduarda i Anthony slabija. Nemoj mi samo prilaziti, moram se čuvati nekoliko dana da ne pređe na vas.
Pade mi kamen sa srca. Propusti sina pored sebe.
- Hvala Bogu da je tako- izustih tihim glasom
...............
Peti je maj 2009 godine. Autom sam ulazio u centar Vancouvera, zimskog olimpijskog grada 2010 godine. Bilo je hladno. Pred kišu. Vjetar je nosio ružičasti behar sa rascvjetalih drvenih aleja. Grlo mi je bilo suho. Nos začepljen. Otežano sam disao. Već dva mjeseca me je mučila alergija na polen, koju sam dobio prije dvije godine. Ovog jutra me posebno pritisla. Možda i zbog umora od neprospavane noći. Stakleni, visoki i raskošni vankuverski neboderi su bili čisti i nestvarni. Poput savršenih kocki su izranjali iz velikog pješčanog poluotoka gdje se smjestio strogi poslovni centra grada. Bila je uobičajna dnevna gužva. Ljudi su žurno prolazili jedan pored drugog ne primjećujući se
Uvijek sam volio gledati prolaznike. Na njihovim licima se sve čitalo. Vankuver je poseban grad. Toliko etničkih grupa ne možeš naći nigdje na drugom mjestu. U „downtawn“ možeš vidjeti sve vrste ljudi.Jedni su poslovni, drugi neposlovni, treći prolazni, a četvrti nestvarni, imaginarni... Kao da nose broj na reveru svog kaputa. I u čemu se razlikuju!?
Izvana po boji, starosti, visini, polu, eleganciji, odjeći..Iznutra po snovima, težnjama, kulturi, tradiciji, prošlošću... U stvari čovjek bi valjda svuda trebao čovjek. U rađanju svjetliji ili tamniji u umiranju beskrvan i blijed.. Jednako praznih ruku kada dolazi i odlazi. Tu nema razlike i dileme.
Pored mene na praznom sjedalo suvozača je ležala na papiru napisana tužba protiv Daniela McGarvie-a.
Mi , zaista nismo bili isti.
Ipak je on rođen ovdje.
Siguran i stamen tijelom na rodnoj zemlji, a srcem bi valjda trebao biti Škot. Otud mu je pra-pradjed došao.
A srce moje...
To je već druga priča.
Ugledah mršavog i neuglednog čovjeka na uglu velike raskrsnice. Unosio se licem fino obučenoj gospodi koja je žurila da što prije pređe ulicu, dođe do svojih kancelarija i nastavi brojati tuđi novac. Prosjak je u ruci imao komad kartona. Na njemu je pisalo: Imam sidu, pomozite mi. Nije mi se ,Bog zna šta, dojmila njegova stvarna tragedija ili možda vješto izrežirana laž. Uhvatih sebe kako postajem drven. Duboko uvaljen u udobno kožno sjedalo auta, odvojen zatamljenim staklom od te stvarnosti, sve mi je lilčilo nekoj starogrčkoj dramskoj predstavi. Glumci ispred a ja gledaoc u mračnom dijelu dvorane.Glumci ne mogu vidjeti ni moje obrise, dok im ja mogu preobrajati svaku boru na licu. U stvari da li je itko ikad znao ko' je inače glumac a ko' publika u ovom životu, i gdje prestaje dvorana a počinje pozornica!?
Izmicalo je dugih 24 sata jednog ružnog dijasporskog dana.
Pomislih kako ovakvi dani mogu lako biti i na drugom kraju svijeta.
Ne-dijasporski , a opet ružni.
„Kakve sve sudbine ljudi dožive, u kakve dubine čovjek potone“,
Al Dino je počinjao tihim glasom svoju baladu sa diska kojeg sam netom ubacio u CD player.
