Prije nego smo krenuli svako svojim putem ovaj domorodac je rekao nešto što mi i danas odzvanja u ušima:
“Vi u Bosni bi se trebali ugledati na nas, stanovnike Fiji. Da živite bez rata i zločina, jedni sa drugima, bez obzira na bilo kakve razlike. Gledajući vas na televiziji primjećujem da ličite jedni na druge, govorite istim jezikom i čak što više imate iste vojne uniforme. Siguran sam da pri prvom susretu sa svojim zemljacima ni sami ne možete uvijek pogoditi kojem narodu ili religiji taj pripada. Uostalom, zašto vi uopšte i ratujete ?.“
Piše: Nihad Krupić
Maj 1999. godine je izmicao. Dani su bili topli, sunčani. Lagani povjetarac je nosio tople valove vazduha sa široke plohe, svjetloplavog Pacifika, čineći temparaturu od 35 C podnošljivom. Nikad nisam volio velike vreline i baš mi je odgovarala klima Fiji, države sastavljene od grupe sitnih ostrva smještenog između Australije i Novog Zelanda. Koristio sam ljepotu prirode na najbolji način, svaki dan mjenjao plaže, dok se nisam ustalio na jednoj lijepoj uvali, dugog poluluka, pjeska poput praha, kojeg su sa pučine izbacili veliki valovi, tokom kratkog zimskog perioda. Bilo je kasno nedeljno popodne. Ležao sam na pustoj obali i sa vremena na vrijeme pogledavao zadnju stranu lokalnih novina, gdje je bio komentar, od noć prije odigrane nogometne utakmice. U sredini teksta je bila moja slika.
Više nje je pisalo :“Temparamentni trener kanadskog tima, porijeklom iz Bosne, nezadovoljan suđenjem”.
Raširenih ruku,reagovao sam burno, ljuteći se na sudiju koji je do kraja bio naklonjen domaćoj selekciji. Ta scena je podigla publiku na noge. U pozadini slike, na tribinama stadiona su bila neubičajna, tamna i pomalo divlja lica domaćeg stanovništva, kojeg su uglavnom činili Fiji domorodci, Hindusi i muslimani iz Indije, doseljeni engleskom kolonizacijom pacifičkih pustih ostrva, početkom 19. stoljeća.
Sve oči su bile uprte u mene. Osjetio sam i neku milost u njihovim pogledima, možda uzrokovanu riječima oficijalnog spikera na početku utakmice, kojim sam predstavljen kao trener kanadske selekcije, rođen u Bosni i Hercegovini i protjeran u Kanadu prije četiri godine zbog ratnih prilika.Sve što sam više pokušavao odgonetnuti simboliku te slike, nisam mogao a da se ne sjetim prijašnjih prizora sa naših TV ekrana, iz ratom zahvaćenih područja Centralne Afrike, gdje su se mogla vidjeti na hiljade izmasakriranih tijela po zabačenim pustarama afričke divljine. U meni, kao i u većini drugih gledalaca, taj prizor je izazivao trenutnu jezu i žalost koja se skoro potpuno gubila mjenjanjem kanala. Suosjećanje bijelog čovjeka za nesrećom crnog skoro i da nije postojala. Uvijek je to bilo daleko, u tamo nekoj divljoj Africi, gdje žive plemena Zulu i gdje je rat poput svakodnevne potrebe za hranom i pićem.Iz tog razloga sam želio proučiti do kraja izraz lica iz crne publike i zaključiti je li se stvarno radi o suosjećanju sa patnjama mog naroda ili je u pitanju lagahno zadovoljstvo da eto ima na ovom svijetu i bijelih plemena koji su i te kako krvoločniji od najgorih crnih domorodačkih.
Ostadoh dugo na toj zadnjoj strani, više gledajući sliku, nego čitajući tekst, dok me iz razmišljanja ne prenu dubok glas koji me je pozdravljao. Podigoh glavu. Više mene je stajao ogroman čovjek. Imao je široku glavu, viskog čela, široko otvorenih usta, punih bijelih zuba. Kosa mu je bila afro stila, lice prijatno, bez imalo znakova opasnih namjera. Započeli smo razgovor. Bio je veoma obrazovan i upućen u svjetska zbivanja. Reče mi da je došao u posjetu familiji koja živi u domorodačkom selu nadomak plaže. Inače živi u glavnom gradu Suva i zaposlen je u državnoj službi. Razgovor je tekao uobičajnom izmjenom pitanja i odgovora. Kada je čuo da sam rođen u Bosni, bio je veoma zainteresovan za situaciju u mojoj domovini. Pokušavao sam mu objasniti kako smo živjeli prije i šta je predhodilo ratu u ex YU. Slušao je pažljivo, želeći da mu ništa ne promakne. Nakon skoro sat razgovora zašutili smo obojica. Sunce se na pučini spojilo sa okeanom. Počeo sam kupiti svoje stvari, želeći da se prije mraka vratim u hotel. Prije nego smo krenuli svako svojim putem ovaj domorodac je rekao nešto što mi i danas odzvanja u ušima:
“Vi u Bosni bi trebali se ugledati na nas, stanovnike Fiji, i da živite bez rata i zločina, jedni sa drugima, bez obzira na bilo kakve razlike. Gledajući vas na televiziji primjećujem da ličite jedni na druge, govorite istim jezikom i čak što više imate iste vojne uniforme. Siguran sam da ni sami ne možete uvijek pogoditi pri prvom susretu sa svojim zemljacima kojem narodu ili religiji taj pripada. Uostalom, zašto vi uopšte i ratujete ?.“
Živjeti u miru kao domorodci
Danas više od deset godine od ovog događaja skoro da se ništa nije promjenilo u glavama onih koji i dalje BiH vide kao zemlju u nestanku. Čini se da više nije u pitanju zemlja, nego narod koji je voli. Šta sa njim!? U tor poput ovaca, bez pastira, da ih vukovi čuvaju ili malo humanije, dalje u bijeli demokratski hrišćanski svijet da se pridruže onim što su tamo već petnaest godina. A Bošnjaci su baš posvuda po svijetu. Nije ih lako izbjeći . U Japanu, Indoneziji i Kini, su rjeđi nego u Banjaluci, Trebinju, Bijeljini. Bileći, Čapljini, Livnu... Opet više ih je u Beogradu a pogotovo u Zagrebu i Ljubljani. Gdje god kreneš ima Bošnjaka. Čini mi se da nas uvijek zakidaju za stvaran broj. Je li to što bi svoje gene stavili na iskušenja ili da nas demografski stave u narod na odlasku od kuće.
Bošnjaka ima i u Radikalnoj stranci ratnog zločinca Vojislava Šešelja. Jedan Spaho, iz čuvene loze Mehmeda Spahe, ovih dana u parlamentu Srbije traži da se Šešelj nagradi specijalnim ordenom za očuvanje srpstva. Lice ovog Spahe možda i nema boje, a srce bošnjaštva ali može se on prevrtati koliko hoće on je opet Suljo. Dok se istočno od naše zemlje pravoslavci muslimanskih imena bave kulturom i politikom, zapadno su uglavnom šaljivdžije. Od toga fino živi glumac Enes Bešlagić. Priča viceve i glumi portira bosančerosa na zagrebačkoj televiziji. Inače Hrvati veoma vole viceve o Muji i Sulji. Ondašnja gospoda se do suza ismije. Kažu veliki Miroslav Krleža, inače poznat po svoj teškoj naravi i ironičnom i mrzovoljnom raspoloženju, se grohotom smijao kada je čuo dobar bosanski vic. Sve ovo nas dovodi do zaključka kako čitav okoliš bivše nam države ne bi imao boju, okus i miris bez nas Bošnjaka. Iskren u tome je Milan Bandić, današnji zagrebački gradonačelnik koji ne krije da javno nazove i Selam Bošnjacima, a bliže se i ponovni izbori. Nije valjda da smo toliko jaki u Zagrebu da će naši glasovi prevagnuti i Bandić ponovo biti izabran i tako Zagreb sačuvati svoj poznati gosparski imidž.
Iz gore rečenog zaista šta bi Beograd, Zagreb a i Ljubljana bez plemena Bosanaca. A šta bi i mi u BiH bez plemena sa Istoka i Zapada.Kako bi samo bilo dosadno i njima i nama. Kod njih bi historija stala, kultura presušila, pjesma ojadila i lopta umirila, a kod nas kafane i barove zatvorili jer bez folka, striptiza i kazina nema ni mušterija sekularnih smjerova. Koliko god pokušavao da mislim o onom domorodcu koji mi je čitao lekcije prije deset godina, toliko danas razmišljam sa kojom ludošću oni u banjalučkim banskim dvorima razmišljaju o referendumu za odcjepljenje.
A od čega, od koga odcjepiti, kada, kuda i kome pripojiti? Bosna ti je baš poput lonca punog špageta. Od kojeg god kraja pođeš nabadati sve više se zapetljava. Gubi kontrolu onaj što pokušava glumiti Talijana a i joguljasto tijesto što ga uvrće neznalac. A ako nekako uspiješ da namotaš na viljušku i povučeš prema ustima Krajinu, za njom krene i Posavina. Posavinu nisi napustio, a ono se iz tanjira pada Centralna Bosna. Počneš žaliti za Centralnom Bošnom a čitav smotuk Hercegovine ti bubne u krilo, umasti do pasa, da ti presjedne sva Bosna. I na kraju niti prazna zdjela a niti pun onaj što se poželi najesti jogunastog smotuka a da pri tom ostane čist, kulturan i nadasve finih manira, ne znajući pri tom koliko se je samo prije njih uneredilo želeći da proguta Bosnu u jednom zalogaju.
Danas je glavni adut Bosanca iz Laktaša i Hercegovca iz Širokog Brijega da ne žele biti domorodci iz Bosne i Hercegovine. U čitavom procesu da svoj kraj odnesu do Šumadije i Zagorja zaboravili su da tamo ne mogu biti ondašnji domorodci. Neće ih, a oni ne žele istini pogledati u oči. U srbijanskoj seriji „Selo gori a baba se češlja“ u 50 nastavaka emotivne i dirljive ljubavi prema selu pokraj Morave, familiji, prijateljima i komšiluku; scenarista, režiser i glavni glumac Radoš Bajić je spominjao samo Bosnu, kao susjednu državu a ni jednom Republiku Srpsku i ni to nije dovoljno da separatisti iz Banjaluke shvate poruku i okrenu se svojoj domovini i komšijama da napokon svi žive u miru , bez straha od prvog mraka.
Dobra zemlja se prepoznaje po ljudima, a i dobri ljudi po zemlji. A pravi domorodci ne nose svoje zemlju nigdje. Onog momenta kada je žele nazvati kako joj nije ime i pripojiti onom čemu prirodno ne pripada, tada je i gube. A možda odrođeni u BiH i neće izgubiti svoja imanja, nego ih prodati baš nama Bošnjacima. Da ih isplatimo do kraja, pa neka sa tim parama kupuju gdje im je volja, ograđuju ogradama do neba i zovu ih kako žele. Biće tako svjetski ljudi, a oni domorodci koji ostanu se neće ljutiti kako god da ih zovu jer će napokon pronaći mir u odlasku onih koji rat uvijek naprasno spajaju sa svojom sudbinom.
