Volio bih pisati o vedrim temama, al' k'o da mi neko na dušu sjede i to na onaj kraj gdje se radost nalazi. Iskreno govoreći volio bih da ništa ne pišem. Emocije su su ustvari ono što svako toliko časa provriju i razliju se po papiru a tu bih 'fleku' da sa vama podijelim.
Bijaše jedan momak kojeg nikad nisam vidio ljutog, slabe volje i kaharli. Bijaše to momak sa izrazitim i posebnim smislom za humor. Mnogo šta je odlikovalo ovog momka, u mnogo čeme bio poseban al' opet običan i sasvim normalan. Tražeći mjesto svojoj glavi pod kapom nebeskom ne morade ići daleko. Svoj komad neba pronašao je u svom rodnom Majdanu, u avliji svojoj.
Vrijedno radeći i tako služeći svoj kruh bijaše mnogima na usluzi, i opet... ni odkog nisam čuo da Hoki nije htio nekom' pomoći.
Svoju mladost i kratki svoj vijek proboravio je u svom rodnom mjestu i... tu ostao. Dana 27 08. '11. upravo u mjestu iz kojeg nije išao, u mahali u kojoj se i rodio, pred avlijom svojom završi se ovodunjalička staza Muharemova.
U 42-goj god. na ahiret je preselio Zahić Muharem "Hoki".
Allahovi smo i Njemu se vraćamo.
Tebi dragi naš Hoki nek' je lahka zemlja Staromajdanska. Molim Dragog Allaha da te čuva i na boljem svijetu pomogne.
Amin.
Suza je ono što insanu u ovakvim momentima iz oka poteče. Boli ona kad poteče iz srca a ja bih rek'o ono što je u jednoj kasidi lijepo rečeno "Nemoj žalit' suzama već se sjeti dovama, nemoj da ti suza krene kad probudiš uspomene.."