29. decembar 2020...negdje oko pola jedan...popodne
Vraćam se sa suprugom iz trgovine.
Na parkingu susrećemo komšinicu.
Vidno uzbuđena i blijedog lica veli, "Opet nas je streslo. Dokle više ovako"
Gledamo je i slušamo.
Šta je to bilo, je li opet bio potres, pitamo u glas?
Jeste, veli i to puno jače nego juče...uplašili smo se.
Pokupismo stvari iz auta i uđosmo u stan.
U stanu pitamo Azru i Ahmeda, jeste li šta osjetil?
Jesmo, veli Azra, tresle su se čaše na polici u kuhinji.
Valjda zbog toga što smo bili vani, na otvorenom, ni ja ni Fikreta ne osjetismo ništa od potresa.
Mačak Simba, vidno je uzbuđen.
Inače radoznala "zvijerka" kad god dolazimo iz trgovine ovaj put je mnogo "nestašniji" i reklo bi se nekako "ćaknut".
Povezah slučaj "potres" sa instiktom životinjskim. Uzeh ga u ruke i milujući ga razmišljah o onom instiktu koje ova mala i nježna bića posjeduju.
Još neko vrijeme je skakutao po stanu pa se zatim preselio u hodnik i legao pred ulazna vrata.
Već više od dva sahata tamo spava...na podu….šćućuren u klupko, kao da dežura.
Slovenska seizmologija javlja da se može očekivati još koji manji potres.
Na televiziji tužne vijesti prestižu jedna drugu izvještavajući o izbezumljenim ljudima i njihovim žalosnim doživljajima situacije sa područja epicentra koji je bio na području malog starog gradića Petrinje. Oko stodvadeset kilometara od naseg mjesta boravka.
A upravo je Petrinja, taj mali stari gradić mjesto kroz koje sam bezbroj puta prošao odlazeći kući u Bosnu
Na prvi kontakt sa ovim gradom, nekako mi je "legao"...valjda zbog toga što me svojom tišinom na moj Stari Majdan podsjeća.
Isto kao i Majdanske, i mahale sam Petrinjske upoznao i ulice i sokake. Upravo sam tim uličicama autom obilazio centar grada. Mimo stadiona pa preko mostića izlazio na cestu koja vodi prema Hrvatskoj Kostajnici zatim dalje mojoj Bosni.
Svaki put sam, prolazeći kroz Petrinju razmišljao o tome kolliko je ovaj grad star. Njegovoj starini svjedočili su stari objekti koje evo upravo gledam na tv...i vidim da su upravo skoro svi, ne oštećeni nego porušeni.
Nije lahko gledati ove slike i posložiti emocije. Meni je to teško, pa utoliko više i bolje razumijem ljude koje je ovaj grad rodio.
Petrinja je u momentu postala ogoljen grad.
Ako je tako već moralo biti, želim da ne budu ogoljene duše naše.
Potres je, kako za sad javljaju uzeo život jednog djeteta, jedne curice.
Petrinja je ostala bez jednog svoga djeteta, Hrvatska je ostala bez jednog svoga državljanina.
Čovječanstvo ostalo bez jednog malog bića.
Jedno djetinsvo ostade neodigrano, nedovršeno.
Ogoljenost je ono što se može dogoditi, ali ne smijemo ostati ogoljenih duša.
Ako ništa drugo nismo u stanju, jesmo u stanju okrenuti dlanove nebesima i zamoliti Ga da svima olakša a ne oteža
Bože, Ti podaj snage i strpljenja svima, ovim zemljotresom pogođenim, da istraju u svojoj borbi i da iz ove borbe izađu kao pobjednici.
