PEČATOM SVOJE KRVI SMO UTISNULI DRŽAVNOST BOSNE I HERCEGOVINE
Piše: Nihad Krupić, autor i publicistBošnjaci jesu doživjeli veliku nesreću koja je rezultat stogodišnjeg lutanja, ali nisu doživjeli tragediju nestanka koja im se čitavo vrijeme pripremala i koju su mnogi iz komšiluka i susjedstva nestrpljivo priželjkivali. Odbrana Bosne i Hercegovine u toku agresije i genocida je potvrdila značajnu istinu da su Bošnjaci i Bosna kao nokat i meso. Bilo gdje da uštineš šikne krv i uprska čitav Balkan. Postagresijska bošnjačka stvarnost je nešto nazamršenije što se ikada moglo desiti jedno narodu. Uz dosta objektivnih razloga, koje nas se mogu, a i ne moraju ticati, uvijek se dobro okrenuti subjektivnim. Gdje je zapelo u našem novom životu?...
Svijetla budućnost je kategorija koja nikad nije bila stvorena uljepšavanjem prošlosti ili veličanjem mitova već se izričito zasniva na istini. Najbolji primjer je brzi oporavak i progres Njemačke i Japana poslije Drugog svjetskog rata u kojem su uzrokovali najveću tragediju u historiji modernog čovječanstva. Unatoč nevjerovatnom poslijeratnom poniženju Njemačka i Japan su izgradili ekonomski stabilne i jake države. Sile alijanse su nakon definitivne vojne pobjede decenijama nastavile sa uništavanjem njihovog nacionalnog ponosa, a posebno su upadljiva bila ponižavanja Japana kao države i Japanaca kao naroda od strane Amerikanaca, koji su dugo vremena držali vlast u toj zemlje. I pored svih teškoća, kako materijalno-reparacione naravi, tako i gore spomenutih koje su bile moralne naravi Japan i Njemačka su u veoma kratkom roku i to samo dvadeset godina nakon izgubljenog rata ekonomski prešle Francusku i Englesku i našli se uz bok sa Amerikom na ljestvici najrazvijenijih zemalja. Dakle, Nijemcima i Japancima, a to podrazumijeva njihove kolektivitete poraženih i kapituliralih režima, udaren je neizbrisiv pečat agresora, zločinaca, počinitelja genocida i holokausta, i to nemilosrdnim i iz sadašnje perspective potuno nepotrebnim osvetničkim razaranjima Berlina, Dresdena, Hamburga i niza drugih njemačkih gradova, te posebno atomskim bombama bačenim na Hirošimu i Nagasaki.
Kasnije se dogodilo da njemački nacionalsocijalistički i japanski imperijalistički politički establišment su bili u stanju suočiti se punim mentalnim kapacitetom te neporecive istine. Ovim kratkim uvodom želim reći da čak i najveća tragedija ili kažnjavanje jednog društva i njegovih pojedinca ne može biti prepreka brzoj renesansi svih društvenih tokova u novoizgrađenoj državi i ekonomskog blagostanja građana koji žive u njoj.
Kako smo gubili zaostavštinu svojih predaka?
Osobenost bošnjačkog nacionalnog bića se počela gubiti kada je prva generacija netom svršenih malih maturanata iz bosanskih gradića ’80 i '90 godina 19. stoljeća dobila austrougarske stipendije za školovanje u Zagreb. Nakon tri godine školovanja ti brižljivo probrani stipendisti su dobili diplome državnih činovnika. Zauzeli su za Austro-ugarsku monarhiju veoma važne gruntovne urede i počeli prvi cjeloviti imovinsko pravni upis zemljišta. Za ovaj posao je Beč brižno pripremio dobro isplaniranu strategiju zakonom prekrivenu otimačinu onog što je Bošnjaku najdraže, a to je djedovina, babovina, odnosno imetak. To je za posljedicu veoma često imalo raseljavanja čitavih familija. Paralelno s tim procesom išlo je i mjenjanje bosanskog jezika na srpski i hrvatski, a što se kasnije pretvorilo u srpsko-hrvatski ili hrvatsko-srpski. Lišivši čovjeka imetka, lišišivši ga jezika, lišio si ga i njegovog nacionalnog identiteta. Prilikom ovog kvazilegalnog udara na identitet Bošnjaka za ovaj posao su austro-ugari veoma pažljivo izabrali djecu pravoslavnih kmetova i i muslimanske fukare, koji su odrastavši na bošnjačim posjedima gdje su im roditelji kmetovali, stekli duboko usađeni kompleks kmeta bezemljaša, te su tako, poslije Omer-paše Latasa, postali egzaltirani uništivači bošnjačkih aga i begova. Bošnjački zemljoposjednici su morali dolaziti tim golobradim dječacima i principom svršenog čina koji ne trpi pogovora dobrovoljno potpisivati već urađeni mjerni dulumski izvadak šuma, pašnjaka, oranica, sela i imanja koje nikad prije nisu omeđavani. U toku tog procesa u Bosni i Hercegovini je nestalo iz bošnjačkih posjeda do 20 posto zemlje. Ti isti posjedi su odmah prepisivani na dojučerašnje kmete, odnosno bezemljaše i beskućnike. To je ujedno bio i veliki početak kasnije zahuktalog urušavanja demografska strukture Bosne i Hercegovine koja se nastavila u dvije agrarne reforme, kmetovskoj i veleposjedničkoj nacionalizaciji (1921-1926) u BiH pod direktnim nadzorom Stojana Protića predsjednika vlade Kraljevine SHS. Odgovor BiH veleposjednika je bio osnivanje Udruženje Veleposjednika čiji predsjednik je imenovan Mujaga Merhemić, najveći sarajevski posjednik. Ova organizacija je pokušala zaštiti begluke ali su doživjeli potpuni krah u vladi Milana Stojadinovića izdavanjem vrijednosnih papira (bonova ili mjenica) kao nadoknadu za uzeto zemljište i potpunim gubljenjem vrijednosti istih nakon samo nekoliko godina. Završnicu bošnjačkog imovinsko pravnog rasturanja je priredila nova komunistička Jugoslaviji koja je radeći ideološki sa novim generacijama bošnjačkih potomaka pripemila nacionalizaciju, podjelu zemlje bezemljašima, i dovela skoro kompletnu generaciju na nivo običnih stanara na sopstvenoj zemlji.
Koliko god ovi moji pogledi zvučali heretički i provokativno vječnim zaljubljenicima u socijalističku Jugoslaviju i njenog doživotnog predsjednika, neka nam baš ti i takvi odgovore na jednostavno pitanje; „Gdje su danas nekad prestižne familije Kulenovića, Pozderaca, Čengića, Ibrahimpašića, Salihagića, Hrasnica, Merhemića i drugih i na čijem imenu, odnosno u čijem posjedu se nalaze njihove nekadašnje zemlje, kuće i silna druga imovina?.“ Da im pomognem ovim činjenicama. U Bosanskoj Krajini svako zna da je od Bosanskog Petrovca do Bihaća i Kulen Vakufa bila zemlja begova Kulenovića. Danas tu ne živi, niti ima posjed ni jedan značajan potomak ove čuvene familije. Sam Skender, sin Salihbega Kulenovića, jedan od najznačajnijih jugoslovenskih pjesnika, dolaskom u rodni Bos. Petrovac nije imao gdje prenoćiti jer su mu kuću pretvorili u muzej a zemlju podjelili bivšim slugama njegovog oca. Identična situacija je i sa Pozdercima u Cazinu, u Hercegovini sa Pašićima, Čengićima, Rizvanbegovićima, Salihbegovićima itd. Unatoč najsvijetlijoj anitifašističkoj tradiciji i pripadnosti, oni su jednostavno isparili poput dima od beogradskih do evropskih, američkih, australijskih... stubišta sa bosanskim prezimenima, tuđim imenima, i tako neslavno za sva vremena prekinuli lozu svojih ponosnih predaka. Danas na njih jedino podsjeća klonirani srbijanski ministar vanjskih poslova Vuk Jeremić kojem u procentu genetske mješavine ili genetskog koda može samo parirati Tiger Woods, što spomenutog ministra još snažnije gura da cijepa i blati zemlju svojih predaka Pozderaca.
Tako je dosta elitnih, veleposjedničkih i vlastelinskih bošnjačkih familija lošim procjenama, ideološkim lutanjem u nacionalnoj i duhovnoj pripadnosti dospio do ostatka ostataka koji je u ime tuđih ideala potpuno zanemario ono po čemu se čovjek treba prepoznavati, a to su porijeklo, odgoj i nadasve, nacionalni ponos. Moglo bi se reći da bošnjačke patnje nisu još ni izdaleka završene. One će potrajati još jedan, u vremenskom pogledu neizvjestan period, a u najboljem slučaju kojih 20 do 30 godina. Svakako, nezaobilazna je činjenica da je u tim vremenima lomova ideološki pripremljena nova generacija, rođena od pedesetih prošlog stoljeća pa na ovamo, koja se ni danas podobrano ne da, uzrokujući čitav haos u svim sferama javnog života u domovini ili dijaspori. U stvarnosti pripadnici te generacije i jesu školovani da u svakom momentu pod svoje, a još radije tuđinske noge stavljaju sve vrijednosti bošnjačkog nacionalnog identiteta. Mjenjajući taktiku i način djelovanja takvi destruktori bošnjačkoga duha i imena dobro znaju da je Islamska zajednica u Bošnjaka jedini slobodni i besprekorni branik duhovne vrijednosti svog naroda i kao takva je uvijek bila na udaru srpskih tajnih službi, a što i danas traje. Ta bivša “avangarda“ onog lažnog i za Bošnjake preskupog društva bratstva i jedinstva, brzo se je transformirala u BiH patriote i islamske vjernike. Zahvaljujući čak i nekim hodžama, što je naročito slučaj u nekoliko bošnjačkih islamskih zajednica u Sjevernoj Americi, uvukli u džematsko krilo i prilično osnažili svoj položaj drsko se usuđujući čak pisati i statute u kojim su stavili Islamsku zajednicu u red podsekcija nekih kulturnih centara, baš kao da se radi o nekoj sindikalnoj komunističkoj podružnici, a ne o vjerskoj organizaciji u kojoj vrijedi zakon kuranskog ajeta i suneta Poslanika Muhameda a.s. a koja funkcioniše po principu već stoljećima uvriježene hijerarhije.
Takvi novokomponovani patrioti sebe pišu kao Bošnjaci a istovremeno se izjašnjavaju kao Bosanci, a sve u transparentnoj misiji pokušaja stvaranje neke bosanskohercegovačke nacije, a koja ideološki neodoljivo podsjeća na već 1945. godine propali pokušaj stvaranja integralne jugoslovenske nacije, a što je desetljećima i bio nikad dosanjani san velikosrpske politike. Problem je isti kao i prije. Od onih osam posto Jugoslovena u BiH prije agresije više od sedam posto je bilo kolebljivih muslimana, dakle Bošnjaka koji se nisu smjeli izjasniti svojim nacionalnim imenom, taman i kada ga se moglo upisivati kao neopredjeljen, ili kasnije musliman sa velikim M. Pošto zagovornici ove ideje misle da je to jedini spas opstanka države BiH predlažem im da svako od njih skupi 100, 200...nebošnjaka koji gaje iste aspiracije prema bosanskoj naciji i nakon toga javno iznesu njihova imena. Ako, kojim slučajem svi skupa dođu do cifre od deset hiljada bosanskih Srba i Hrvata, koji se nacionalno izjašnjavaju kao Bosanci, onda bi njihova aktivnost i imala nekakvog smisla. Za mene osobno sve drugo je samo još jedna od mnogobrojnih podvala Bošnjacima, podvala čije se prave dimenzije mogu sagledati posebno nakon teškog i krvlju plaćenog vraćanja identiteta Bošnjaku, odnosno Bošnjacima. Očigledno je da se ovdje radi o podmuklom ali providnom petokolonaškom udaru na našu naciju. Uostalom primjernije i manje začuđujuće bi bilo da bosanski Srbi i Hrvati upravo zbog činjenice da su u ogromnom procentu direktno ili indirektno učestvovali u agresiji i genocidu u BiH, odnosno izdaji svoje majke domovine, budu nosioci ovog projekta, a ne da taj posao odrađuju nesigurni i nesvjesni bošnjački intelektualci. Naime, Bošnjaci su Bosanci od momenta svog rođenja. Bošnjaci su u nedavnoj agresiji ili u antibošnjačkom-antimuslimanskom ratu konačno pečatom svoje krvi utisnuli bosanskohercegovačku državničku, geografsku i civilizacijsku pripadnost tlu kojem jedini iskreno i bez rezerve pripadaju. Ovo je dokazana činjenica, ali mi Bošnjaci smo se do sada pokazali kao najlošiji đaci iz balkanske historije i upravo iz tog razloga nam itekako treba temeljita dopunska nastava.
Marksistički diplomci
U Bosni i Hercegovini je u zadnjih trideset godina izašla značajna grupacija diplomaca društvenih nauka, naročito fakulteta političkih nauka, smjer marksizma, novinarstva, itd., popunjavajući radna mjesta profesora, opštinskih službenika i reportera u režimskim novinama i drugim medijima. Tako su uglavnom Bošnjaci popunjavali mjesta gdje se slavio i čuvao bivši sistem, dok su u isto vrijeme, za vitalna pitanje predmeta jezika i historije postavljani uvozni kadrovi iz Srbije i Crne Gore. Po toj logici, domaći profesori kao ideološki kadrovi su svojoj raji propagirali samouopravni socijalistički sistem a srbijanci i crnogorci nam govorili o historiji i gramatici našeg jezika. Te lekcije su nam isporučivali teškim dijalektima sredina u kojim su rođeni i gdje su odrastali, a te dijalekte i ekavice nisu ni pokušavali prilagoditi Bosni i Hercegovini, čak ni nakon dvadeset i više godina življenja u njoj.
Sto pedeset godina, tačnije od doba kada su u Evropi definisane nacije, traje bošnjačka falinka u formi gubljenja identiteta. Ta hronična bolest dodatno je pospješivana sistemom slavljenja kosmopolitizma, sekularnosti, apolitičnosti, ateizama, nacionalne nepripadnosti i mješavine svega i svačeg. I to je samo na momenat nestalo dok je trajao odbrambeno-oslobodilački rat 1992 -95, da bi se opet javilo kada su iz tvrdih sarajevskih, tuzlanskih podruma i izbjegličkih evropskih soba izmigoljili mahmurni i ugojeni današnji najglasniji nosioci raspamećivanja svih bošnjačkih vrijednosti. U kolone su se postrojili pijani novinari, urednici TV-emisija, scenaristi humorističkih serija, bahati političari i nepopravljivih boljševički idolopoklonici. Ne mogu a da ne pomislim koliko je samo generacija izašlo sa fakulteta političkih nauka i koliko danas ima javno angažiranih profesora sa ove katedre a da nisu bili u stanju definisati pravu dijagnozu stanja društva, odnosa svjetske političke moći prema nama i našeg odgovora prema njima u vidu stručnog prijedloga ili platforme, ili ozbiljnog političkog angažmana i tako mu pomoći, a ne stalno ga kritikovati i stavljati se iznad svega. Postavlja se pitanje zašto je tako i za koga rade ti ljudi?Odogovor i nije teško naći. Većina tzv. nezavisnih BiH intelektualaca su plaćeni novcima raznih bjelosvjetskih organizacija čiji interes je održavati haos u Bosni i Hercegovini, te su tako su postali ništa drugo nego obična prositutka takozvane međunarodne zajednice. Naši stari su davno rekli „Čiju čorbu kusaš, toga slavu slaviš“.
Šta se iz ovoga može naučiti?
Šireći lepezu osobina koje nam se mogu nametnuti, može se krenuti od toga da smo umnogome srčano topli i merhametli, ali istovremeno nacionalno onesvješćeni, intelektualno rasitnjeni, iz državotvornog aspekta još uvijek u nostalgiji sjećanja na feudalno doba, kulturno nedefinisani, politički inferiorni, itd. I opet nismo nestali. Bošnjaci jesu doživjeli veliku nesreću koja je rezultat stogodišnjeg lutanja, ali nisu doživjeli tragediju nestanka koja im se čitavo vrijeme pripremala i koju su mnogi iz komšiluka i susjedstva nestrpljivo priželjkivali. Odbrana Bosne i Hercegovine u toku agresije i genocida je potvrdila značajnu istinu da su Bošnjaci i Bosna kao nokat i meso. Bilo gdje da uštineš šikne krv uprska čitav Balkan. Postagresijska bošnjačka stvarnost je nešto nazamršenije što se ikada moglo desiti jedno narodu. Uz dosta objektivnih razloga, koje nas se mogu, a i ne moraju ticati, uvijek se dobro okrenuti subjektivnim. Gdje je zapelo u našem novom životu? Ko od nas kome podmeće noge i nakon što smo uspjeli vratili nacionalno ime, jezik, duhovnu slobodu, očuvati cjelovitost države, istina možda i ne u lokalnim okvirima, i kada se bez nas u Bosni i Hercegovini ne može ništa učiniti i odlučiti. Mi jesmo činjenica koja nije draga mnogima oko nas, ali nas se ne može zaobići ni u kakvom aspektu balkanskih dešavanja. Bošnjaci su odlučujući faktor opstanka države Bosne i Hercegovine, a uvjet postojanja ove država je ujedno i uvjet postojanje Bošnjaka kao naroda. Druge nema. Ili ćemo naći riješenja da očuvamo državu, ili nas neće biti. A kvaliteta imamo, untatoč kukolju koji klija gdje god mu se pruži prilika.
Bošnjaci su narod koji je nakon strahovitog uništenja, razaranja njihovih domova, ulica, gradova, vjerskih objekata sve to potpuno obnovio, i čak što više, uvećao i uljepšao, narod koji se vratio na mjesta svojih stratišta, što nikad u historiji niko nije uradio. Izgradio je kuće, centre i zajednice gdje god je protjeran na ovom svijetu i na kraju svojoj omladini podario mogućnost da spozna istinu o njegovom egzodusu. Ta se istina mora znati ne zbog osvete i mržnje, nego zbog pravde i historijske činjenice koji su jedini temelj naše izvjesnije budućnosti. Bošnjak je čak i po cijenu života odlučio da ga niko na silu ne može odvojiti od rodne grude. Sve ovo neumitno vodi do zaključka da mi u stvari živimo u najvećoj renesansi bošnjačke nacionalne svijesti, probuđenog identiteta, državne pripadnosti i budućnosti koja se ne smije zasnivati na sopstvenim zabludama da nam je dobro sve što nije crno, da nas veseli sve što se smije i da igramo na zvuke bilo kojeg instrumenta, pa bio on i dvorski klavir. U stvari, svjesni i pošteni bošnjački intelektualci imaju privilegiju, ali i obavezu, da ne dopuste da im sopstveni narod ponovo postane bezlična i nedefinisana masa poput plastelina koji svako može oblikovati kako mu se ćefne. Nema više mjesta samosažaljenju, patetici i nacionalnoj izgubljenosti. Vjerujem da i vi dijelite moju nadu da su takva vremena definitivno iza nas i da imamo dovoljno kapaciteta za potpuno uzdignuće naroda kojem pripadamo.
