BEOGRAD GUBITNIK U LONDONU!
20 GODINA SRPSKIH DIPLOMATSKIH OBMANA
I DIO
Motivacija srbijanske vlasti u ovom procesu je između ostalog vezana za pridavanje važnosti njenoj trenutnoj ulozi “stabilnog” partnera Zapada i impresioniranje pogotovo američke vlasti novoj političkoj klimi u Srbiji koja bi joj trebala donijeti posebno ako ne i vodeće mjesto u konsolidovanju političkih prilika na Balkanu. To i nije ništa čudno jer se Srbija podobro znala izvući odgovornosti za njenu ulogu u zločinima i agresiji u Bosni i Hercegovini. Ali, po svemu sudeći, izgleda da je ta politička igra ruskog ruleta za Srbiju došla do zadnjeg povlačenje obarača kada se ne može više izbjeći smrtonosni metak.
Piše: Nihad Krupić, autor i publicist
Vancouver, Canada
Čini se da se napokon nazire kraj srpskoj diplomatskoj manipulaciji koja se skoro dvije decenije odvijala pred očima cijelog svijeta. Od 25. septembra 1991. godine, tačnije od kada je Vijeće Sigurnosti Ujedinjenih Nacija donijelo rezoluciju broj.713., preciznije kazano Rezoluciju o uvođenju embargo na oružje i vojnu opremu u bivšoj Jugoslaviji, do danas, mnogo se toga promjenilo na globalnoj realpolitičkoj sceni. Spomenuta rezolucija će ući u historiju UN, jer se prvi put dogodilo čudo neviđeno, da jedna stalna članica UN predlaže embargo protiv same sebe. To je, naravno, bila dobro izrežirana igra tada još uvijek dosta jake srpske diplomatije na čelu sa Vladislavom Jovanovićem, zadnjim ambasadorom SFRJ u UN, a koji je i te kako dobro znao da se oružje JNA u BiH ionako nalazi pod kontrolom srpskih vojnih i paravojnih jedinica. Poslije toga je Beograd sa manje ili više uspjeha glumio “faktor mira” na Balkanu, sve dok nisu prošlog mjeseca doživjeli dva nokauta u samo deset dana razmaka. Prvi je bio od strane stručnjaka za međunarodno pravo iz Haga o takozvanom uniteralnom proglašenju nezavisnosti Kosova, a drugi je uslijedio nakon nedvosmislenog londonskom odbijanja srbijanskog zahtjeva za izručenje dr. Ejupa Ganića. Gledano iz pravnog aspekta, srbijanske vlasti mogu uložiti žalbu na odluku londonskog suda, ali je potpuno izvjesno da bi to bilo samo tjeranje inata, jer je svima jasno da su definitivno izgubili i ovu odlučnu bitku za siledžijsko nametanje svog standarda gledanja na događanja u Sarajevu tokom prvih dana rata.
Pravo pokriveno politikom
Britanski sudac Timothy Workman je okarakterizirao svoju odluku riječima: "Nisam primio nikakve pouzdane dokaze koji bi bili važni, udarni i relevantni za ovaj slučaj.” Nadalje, sudac je u obrazloženju presude naglasio da je ovaj proces izrazito motiviran političkim razlozima. Iako je to od samog momenta hapšenja Dr. Ganića svima bilo jasno, trebamo se zapitati zbog čega je londonski sud prihvatio tužbu, te inicirao ovaj proces, da bi na kraju odbio zahtjev Srbije za izručenje dr. Ganića. Dodatno, nije na odmet upitati se koje su dugoročne posljedice, osim osobnih olakšica optuženog dr. Ganića i njegove familije i pobjede pravnog tima na čelu sa Damirom Arnautom. Nije teško pogoditi da je prvi dio ove sudijske sage upravo iniciran političkim motivima engleske vlade, da bi na kraju, ipak, prevladala struka i puna neovisnost engleskog suda od politike, neovisnost koja je etablirana već stoljećima i nalazi se u domenu engleske pravne tradicije. Engleski sudac je u obrazloženju svoje presude naglasio ono što je dr. Muhamed Šaćirbey, doktor filozofije prava i advokat, rekao u intervjuu prije skoro pet mjeseci ;
“ Ovo je politički motiviran proces i nije ovo pitanje pravde nego politike, pravni tim profesora Ganića ne smije tražiti njegovo izručenje Sarajevu nego se ovaj proces mora završiti u Londonu kojem se treba više vjerovati nego sudu u BiH“. Kompletan razgovor može se pročitati na priloženom linku:
Istog dana, kada je proces i završen dr. Šaćirbey je rekao:
“ Od samog početka ovog procesa je veoma upadljiva i čudna šutnja pojedinih euroatlanskih prijatelja Bosne i Hercegovine, osobito unutar State Departmenta, bez ijedne izjave protiv Beograda i jasnog politički motiviranog zahtjeva za izručenje Dr. Ejupa Ganića, člana ratnog prodsjedništva Republike Bosne i Hercegovine. Veleposlanik Dick Holbrooke je oduvijek bio voljan ponuditi svoje mišljenje o Balkanu, ali je ipak odbio odgovoriti na telefonski poziv koji mu je upućen u ime dr. Ganića.Presuda suda u Londonu je svakako težak udarac svim revizionistima, kako izravnijim, tako i onim suptilnijim. Londonski sud je još jednom potvrdio da je engleski pravosudni sustav zaista objektivan, potpuno nezavisan i hrabar institucionalni okvir zapadnih demokracija. Nažalost, isto se ne može zaključiti za kolege britanskih sudija u Srbiji ili Bosni i Hercegovini.”
Balkansko pravosuđe je igračka u rukama političara
Dr. Ejup Ganić skoro da se nije ni odmorio po dolasku u Sarajevu, a već je gospodin Milorad Barašanin, BiH državni tužilac, izjavio da se nastavlja istraga u vezi predmeta za koji je dr Ganić terećen i u Londonu. Čak je dodao da dr. Ganić nije oslobođen optužbe nego samo izručenja u Srbiju, što je sarkastično i zaista subjektivno tumačenje londonske presude od strane čovjeka koji se vjerovatno političkom odlukom, a ne stručnom sposobnošću, nalazi na najvišem mjestu u BiH - pravosuđu. Ovakva opaska državnog tužioca Bosne i Hercegovine svakako nagovještava opravdane sumnje da se pravo i dalje koristi u političke svrhe i da je BiH - sudstvo podložno pritiscima, kako iznutra, tako i izvana, te mu se, kao takvom, ne može u potpunosti vjerovati. Fijasko BiH - sudstva je doživljen i prošle godine u New Yorku kada je američko pravosuđe zbog nedostatka relevantnih i pouzdanih dokaza obustavilo proces protiv nekadašnjeg BiH - ambasadora pri UN i ministra vanjskih poslova dr. Muhameda Šaćirbeya, jer je i to bio čisto politički motiviran proces poput ovog Ganićevog.
Na drugoj strani, pokretanjem procesa za izručenje dr. Ejupa Ganića srpske vlasti su neuspješno pokušale prikriti svoju odgovornost za neispunjavanje najvažnijih zahtjeva međunarodne zajednice, a to su isporučivanje Ratka Mladića i Gorana Hadžića. Istovremeno je srbijanska politička vrhuška ovim činom nastojala minimizirati odgovornost Beograda i Pala za genocid, strašne ratne zločine, silovanja, uništavanja pokretne i nepokretne imovine, vjerskih objekata i mezarja, te etničko čišćenje u BiH, prikazujući i dalje svijetu da žrtve nisu bile samo jedne etničke pripadnosti, i da Srbija nije jedini krivac za kršenja međunarodnog humanitarnog prava, jer su se, kako Srbijanci vide i misle, sramotnom predajom, a bolje rečeno prodajom svog predsjednika Slobodana Miloševića Hagu oprali od svih njegovih grijeha. Ipak, čini se da se svijet zasitio količinama već transparentnih i dosadnih laži zvaničnog Beograda, kao i da je konačno shvaćeno da je Miloševićev politički zloduh još itekako živ u Srbiji i da se u državnim službama malo toga promjenilo.
London porazio Beograd i otškrinuo vrata slobode Iliji Jurišiću?
Presuda suda u Londonu bi morala bez ikakva odlaganja biti korištena i kapitalizirana kao snažan motiv kako bi se diplomatski pritisak na euro-atlantske glavne gradove usmjerio prema oslobađanju Ilije Jurišića i mnogi drugih. Naime, i oni su uhapšeni u politički motiviranim optužnicama i kao takvim im se sudi u Beogradu, pred srpskimprijekim sudovima i to u procesima koji su evidentno političke naravi. Politički dužnosnici od Bruxellesa do Washingtona su odgovorni za predugu šutnju i neupiranja prstom u Beograd kao političkog ignoranta koji uopšte ne poštuje odluke suda u Hagu. Tursko ministarstvo vanjskih poslova, u okviru Vijeća za provedbu mira, pojavilo se kao jedna od rijetkih institucija jake međunarodne relevantnosti, koje je direktno i državnopolitički zvanično okarakteriziralo proces protiv dr. Ganića kao politički, a ne pravni, te jedino turski političari mogu dobiti pozitivne poene za pravilan i neuvijen pristup u ovom slučaju.
U BiH - unutrašnjoj političkoj situaciji postaje sve vidljivije da se dobitnici i gubitnicikomadaju na nekoliko strana, a presuda nije samo važna za njih nego i za OHR i sva veleposlanstva kako bi se napokon postavili čvrsti temelji "vladavine prava" u BiH. Nakon raspodjele uloga pobjednika i gubitnika na sljedećim izborima u BiH će se najvjerovatnije dodatno zacementirati postojeće stanje. Zato je i sasvim jednoznačan odgovor na pitanje da li ova BiH - politička garnitura, kao i politički impotentni evnusioličeni u takozvanim predstavnicima međunarodne zajednice hoće, žele i mogu stručno - pravnim metodama podržati daljnje napore pred Međunarodnim sudom pravde i drugim institucijama da se oslobodi gospodin Ilija Jurišić. Takođe je jasan odgovor na pitanje da li spomenuta mješovita politička boranija može uopšte čvrsto inzistirati na odgovornosti Beograda za kršenje međunarodnog prava i na taj način definitivno spriječiti buduća potencijalna hapšenja desetina, a možda i nekoliko stotina BiH patriota. Nadalje, Srbija je pred sudom u Londonu definitivno podastrijela svjetskoj javnosti dodatne dokaze koji direktno stavljaju Beograd u nezavidan položaju u smislu pune odgovornosti za agresiju na Bosnu i Hercegovinu i strašne posljedice te agresije. Ti dokazi na kraju ne poštuju ni Dejtonski sporazum (do kojeg mi istina nimalo nije stalo jer dok je dejtonski ustav živ postojaće i genocidna tvorevina zvana Republika Srpska) i to posebno u dijelu koji se odnosi na integritet i cjelovitost BiH, kao i međunarodne pravne norme po pitanju drske umješanosti u pravosudni sistem druge zemlje. Srbija, sada više nego ikad, nosi teret odgovornosti za sve što se desilo u BiH, i samo je do pameti BiH - političara da iskoriste ovaj momenat i do kraja završe proces kojim se Srbija mora kazniti i za agresiju i genocid učinjen nad BiH i Bošnjacima.
Beograd bi prodao Banjaluku
Kada bi se politika ovog trenutka upoređivala sa nogometnom utakmicom, izgledalo bi da čitava politička ekipa Bosne i Hercegovine stoji pred nogometnom loptom koja se nalazi tačno na srbijanskoj gol liniji. Samo netko iz te ekipe treba pomaknuti nogu i gurnuti loptu u gol. Da li će politički prvaci bošnjačkog naroda htjeti gurnuti luptu u srbijanski gol to je veliko pitanje? Imaju goleme šanse da kapitaliziraju sve dokaze kojim sada raspolažu, te da na taj način ne samo postavljanjem zahtjeva za materijalnu i nematerijalnu kompenzaciju Srbiju nemilosrdno udare po džepu, već da svojim aktom konačno podignu moral već kompletno razočaranog i maltene očajnog bošnjačkog korpusa. Nadalje, u jednoj hipotetskoj situaciji cjenkanja i pregovaranja sa Srbijom oko isplate ratnih reparacija, vjerujem da bi Beograd prodao Banja Luku, kako se u narodu kaže, ko s nokta, samo da se visina reparacija makar prepolovi. Beogradskoj političkoj vrhuški su uvijek hrvatski i bosanski Srbi bili samo moneta za potkusurivanje i zadnja rupa na srbijanskoj političkoj fruli. Oni su tokom čitave historije njima u ruke darovali kame za klanje svojih komšija, te puške, mitraljeze, minobacače, topove i tenkove da bajagi brane ugroženu srpsku nejač, a nakon svega, Beograd je uvijek znao očistiti krvave ruke i čak pretvarati višegodišnje četnike i nekolikomjesečne partizane iz Drugog Svjetskog Rata u generale koji su primali ogromne penzije do kraja života. Zato na znanje našim političarima da je sada moment za definitivni udarac koji treba rezultirati potpunom materijalnom i moralnom satisfakcijom stanovnika Bosne i Hercegovine, ali i njenih državljana koji su usljed ratnih okolnosti bili prisiljeni na napuštanje Domovine, a u kojoj je stanje sada takvo da se je ekonomski i sigurnosnom veoma teško pokušati definitivno vratiti. Konačno, naši političari, sada posjeduju u rukama recept koji bi energičnim razgoličavanjem velikosrpskog fašizma pomogao definitivnom izlječenju cijelog srpskog naroda, jer nikada niti jedan kompletan narod ne može biti kriv zbog zločina koje su kreirali oni koje je narod izabrao za lidere na demokratskim izborima. Kako svi Nijemci nisu mogli biti SS-ovci ili gestapovci, tako ni svi Srbi nisu četnici, ali odgovornost moraju snositi svi, zbog samog procenta zaluđene srpske mase od gazimestanskog mitinga da danas .
Znajući kako će to sve biti teško, srbijanskoj politici nije vjerovati u današnjoj situaciji i političkom trenutku, taman im predsjednik poput Vilija Branta klekno ispred srebreničkih tabuta po deset puta. Ona mora biti kažnjena ekonomski-novčano i to dugoročnim namirivanjem štete za sve što je uništila u BiH i tek onda se može očekivati ne emotivna ili pokajnička promjena u srbijanskoj politici nego čisto racionalna i pragmatična u domenu interesnih sfera dvije neovisne države. Ako država BiH nije u stanju da pokrene ove procese na tome se moraju angažovati nevladine institucije, kao i individualno oni koji su imali i najmanji materijalni gubitak, da ne govorim o gubljenju članova familije, osobnog zdravlja i mjesta u društvu koje im je pripadalo. Zato se ponovno podizanje tužbe za agresiju i genocid ne smije dovoditi u pitanje, čak šta više najsposobniji američki advokati bi jedva dočekali da nas u takvom procesu zastupaju, donesu sebi slavu i priličnu ekonomsku korist oštećenim pojedincima i državi. Prošlo je vrijeme kada se mi trebamo zadovoljavati mrvicama svjetske pravde, po raznim svjetskim sudovima i emotivnim govorima na srebreničkoj dženazi uz obrazloženje kako smo siromašne žrtve. Srbija mora dobro da plati naše patnje pa neka za sva vremena njene buduće generacije znaju u kakvom nacionalističkom i fašističkom zanosu su im bili očevi i djedovi. I neka djeca, unuci, praunuci onih koji su glasali za Miloševića i Šešelja, čak dok su bilil u zatvoru, sami izbace sliku kosovke djevojke iz svojih soba, pogaze kosovski mit i za sva vremena bace u oganj sve gusle koje su pozivale na osvetu i povratak svete “srpske zemlje” i na kraju da napokon uvijek izaberu pravoslavne duhovne svetinje u svojim kućama ispred vlasti i dominacije u tuđima avlijama.
Mi koji živimo na Zapadu dobro znamo kako je udaranje po džepu najefikasnije sredstvo za umirivanja strasti, što za brzom vožnjom, parkiranjem, pokušajem varanja države u neplaćanju poreza i primanju pomoći radom na crno. Ako naši, (mislim na bošnjačke) političare sada ne kapitaliziraju sve adute koje imaju u rukama, može se postaviti pitanje „Za koga rade i čiji su naši političari?“
