ZAVJET I AMANET

Zanimljiv dogadjaj desio se u Starom Majdanu u jesen 1935.godine,o kome je i »Politika« donijela reportažu.

Priča počinje pred prvi svjetski rat.
U Starom Majdanu je tad živio trgovac Borenović.Žena mu je bila umrla 1912.godine,a on je živio sa svojom jedinicom kćerkom Marom,tada malom djevojčicom.Kada je 1914.godine mobilisan u austrougarsku vojsku,Borenović je pozvao svoga prvog komšiju trgovca Begu Mujića i zamolio ga da primi u amanet poklon za ćerku Maru,kazavši mu:
»Bego,ja odlazim u rat.Ne znam hoću li se živ vratiti ili ću poginuti.Molio bih te i zavjetovao: ako doživiš dan kad se moja kćer Mara bude udavala,ostavljam ti u amanet ove dukate da joj ih dadneš na dan njene udaje!«
Bego je prihvatio amanet,zamolivši Borenovića da napiše na ceduljici koliko ima dukata,što je ovaj i uradio.Amanet je dat u četiri oka i osim njih dvojice niko o tom zavještenju nije znao.
Trgovac Borenović je poginuo u Tirolu,a njegova kćerka prešla je u Sanski Most kod ujaka Pere Dodika.
Kada je na jesen 1935.godine Bego Mujić saznao da se Mara Borenović udaje,obukao je svečano odjelo,sa sinom Safetom sjeo u fijaker i iz Starog Majdana odvezao se u Sanski Most pred kuću gdje su bili svatovi.Svi su se iznenadili pojavi starog' Bege na ovoj svadbi.Bego je ušao u kuću gdje su bili mladenci i svatovi i sve pozdravio.Svatovi su mu iznenadjeni otpozdravili,ne shvatajući što će Bego Mujić tu.Tada je Bego rekao da je došao da vidi mladu i da joj uruči poklon od njenog oca koji on čuva više od dvadeset godina.Bego je tada prišao mladi,pružio joj kesu sa dukatima i rekao:
»Ovo je tvoj otac dao meni da ti donesem na dan svadbe,ako on ne bude živ a ja dočekam taj dan.«
Mlada je otvorila kesu,u njoj našla 65 dukata i ceduljicu koju je pisao njen otac.Tek tada je nastalo veliko veselje u zahvaljenje Begi Mujiću na njegovom poštenju i pažnji.U gradu i oklini dugo se pričalo o tom dogadjaju.
To je saznao Banjalučki dopisnik »Politike« Vuk Jelovac,došao u Sanski Most i Stari Majdan i napisao reportažu koju je Beogradski dnevnik donio.

Tekst preuzet iz knjige "Sanski Most dio I -(do jula 1941)" autor:Branko J.Bokan

INSAN OD SNA

Podsjećanje: General Mehmed Alagić (8. VII 1947. – 7. III 2003.)

Autor: Fatmir Alispahić

General Mehmed Alagić je već dugo živio s onu stranu života. Čekao je da ode. Tamo, kud je otišao, čekaju ga njegova velika djela.








Fatmir ALISPAHIĆ:

Mehmed Alagić je bio insan od sna. Smisao života je mjerio količinom zasanjanog. Kao i svaki duhovan čovjek. Njegov angažman na funkciji općinskog načelnika nije bio politički, već umjetnički. Drukčije se ne može objasniti poratna renesansa Sanskog Mosta. Za nekoliko mjeseci, general je probudio volju za budućnost. Kažu, Sanjani su tada udisali jutro. Gradilo se, vraćalo se, proizvodilo se, voljelo se… Bilo je lijepo živjeti snove.General je uputio poziv na povratak, svih.

Sudbina generala Mehmeda Alagića je paradigma bošnjačkog prokletstva. General je osvajao bisere, vraćao ih u školjke, oslobađao zvijezde, u bukete slagao ruže vjetrova, ne bi li svoju zemlju i njene ljude darivao rahatlukom i dobrotom. General je bio umjetnik patriotizma! Nije imao vremena ni talenta da čeka zahvalnost. Živio je stvaralački čin. Ali ni u crnom snu nije slutio da će postati griješnik zbog svoje ljubavi. Njegova ljubav je bila roditeljska, bespovratna, darivana u vjeri da je najveća nagrada za insana kad iza njega ostane život.Univerzum bi se raspao kad bi djeca kasapila roditelje. Civilizacija traje zbog zahvalnosti. Raspala bi se budućnost ako bismo ponižavali prošlost. Zato se danas raspadaju Bošnjaci, poput zagnojene, truhle rane. …Taj narod napušten od sebe.


General has a dream

U proljeće 2001. prvi put sam bio u Sanskom Mostu. Čudnovat grad. Miriše na vodu. U ravnici je, zelenijoj od zelene boje. Vazduh što ga pronosi Sana, umiva oči. Bistrije je. S mosta se vide ribe u Sani. Tu je normalo da ljudi i ribe žive zajedno. Sana je puna riba. Grad je pust od ljudi. Široke ulice i pokoji čovjek. Ljudi napadnom srdačnošću kao da nastoje sakriti tišinu. Nad ovim gradom ledbe neke tajne. Ima nešto nedorečeno.U prvi mah pomislim da iznad svih naših gradova u kojima su činjeni zločini ledbi taj miris karanfilčića. – Ovdje su ubili doktora Mehu, iz pištolja, sa pola metra, tijelo je ostalo satima… – kaže Mido i pokazuje spomen-ploču, u blizini mosta. – Tamo su ubili… Svud su ubijali. Grad je pun lebdećih biljega. Ubijali su i u Trebinju, Višegradu, Zvorniku, ali rane ne vidi niko. Rane osjete samo ranjeni. Grad je u ratu bio geto za Bošnjake. Od 30.000 Bošnjaka, preko 5000 se nije uspjelo izvući. Od 25. V ‘92. do 10. X ‘95. oni su živjeli život Jevreja u Hitlerovoj Njemačkoj. Bog sami zna koliko je teško u ovako lijepom gradu čekati smrt. Blizu hiljadu Bošnjaka je likvidirano, prema potrebi. Sretnici su deportovani. Oko 500 je dočekalo oslobodioce. Iz pravca Ključa, nakon što je ushašovio i oplijevio Kupres i Vlašić, u rodni grad je ušao general Mehmed Alagić. Činilo se da je svanulo.Ovu priču mi je kazivao Mido dok me te kišne noći vodio da vidim kuću u kojoj živi general. Noć je, učinilo mi se da je ta malehna kuća zarasla u mahovinu. Sjetio sam se kako sam davno gledao u kuću Ismeta Mujezinovića, kao da gledam samog velikog slikara. Bilo je nečeg uzvišenog u ovom gledanju generalove kuće.Mehmed Alagić je bio insan od sna. Smisao života je mjerio količinom zasanjanog. Kao i svaki duhovan čovjek. Njegov angažman na funkciji općinskog načelnika nije bio politički, već umjetnički. Drukčije se ne može objasniti poratna renesansa Sanskog Mosta. Za nekoliko mjeseci, general je probudio volju za budućnost. Kažu, Sanjani su tada udisali jutro. Gradilo se, vraćalo se, proizvodilo se, voljelo se… Bilo je lijepo živjeti snove.
General je uputio poziv na povratak, svih. U grad su se slili prognanici iz 27 općina, da u tom ozračju optimizma čekaju povratak u Prijedor, Kozarac, Banja Luku; iz mehke Skandinavije su se vratili prognani Sanjani, u pustoš, da grade smisao života; opustjeli grad je odjednom imao 10.000 više stanovnika nego prije rata. Bio je veći i moćniji od Bihaća, po svemu. General je opčinio 75.000 ljudi. Vjerovali su u hair patriotizma. I vidjeli ga. Sanski Most je bio horizont Bosne. Zakratko. U Sanskom Mostu sam drugi put bio u oktobru prošle godine. Bio je nekakav skup. U salu je ušao general Alagić. Iz njegovog tijela je iscijeđen život, pomislio sam. Kao i iz ovog grada. On je hodao zato što je živ, a ne zato što mu se živi. Jedini titraj smisla osjetio se u sjeti okupljenih na velika vremena, kad je Sana ima svoj san.


Waiting for the light



General je umro mjesecima prije svoje smrti. Umro je od poganluka kojim je, kao kakvim đubretom, zatrpana njegova ljubav. General bi sigurno pregrmio i tu bitku da naspram sebe nije vidio hordu bošnjačkih hajvana. Nije to bio jedan vo, već stotine volova. Bila je to pojava, a ne incident. Bošnjački politički organizam je uživao u uništenju Mehmeda Alagića. Bila je to skladna erupcija smrada, razvrata, besmisla. Bilo je to ono što mi jesmo.Prvo su se nadigli da generala smijene sa funkcije načelnika i da mu sude za montiranu zloupotrebu položaja. Sudili su mu, mjesecima. Onda su se nadigli da ga, ranjenog, polumrtvog, predaju Haškom tribunalu. Neko je morao biti žrtva. U zoru, 2. avgusta 2001., kao posljednjeg otpadnika, uhapsila ga je njegova policija. U ARBiH sigurno ne postoji general koji je ispisao više naredbi o poštivanju Ženevske konvencije. Po povratku iz Haga, Sanski Most je svome generalu priredio veličanstven doček. Bilo je već kasno. Politički narod se mora buditi prije nego što podnese žrtve. General je odveć živio s onu stranu života. Čekao je da ode. Jer ovdje, među nama, ovakvima, taj moralni gorostas nije imaš šta tražiti.Tamo, kud je otišao, čekaju ga njegova velika djela. Bog će ga nagraditi za ono za šta ga je kaznio njegov narod. Ako se nekad Bošnjaci vrate iz otpadništva, pod okrilje Božije Milosti, razumjet će poruku generalovog mučeništva. Dotad, pojavljivat će se nur uz obale Sane. Mnogi će ga vidjeti.

(Objavljeno u magazinu „Walter“, br. 76, 19. III 2003.)