BOSNA JE POPUT TANJIRA PUNOG ŠPAGETA

BOSNA JE POPUT TANJIRA PUNOG ŠPAGETA

 Moj pogled na tekst Željka Kopanje Vrijeme je da se podvuče crta“

 ttp://www.nezavisne.com/komentari/kolumne/Vrijeme-je-da-se-podvuce-crta-70471.html
 Prije nego smo krenuli svako svojim putem ovaj domorodac je rekao nešto što mi i danas odzvanja u ušima: “Vi u Bosni bi se trebali ugledati na nas, stanovnike Fiji-a. Da živite bez rata i zločina, jedni sa drugima, bez obzira na bilo kakve razlike. Gledajući vas na televiziji primjećujem da ličite jedni na druge, govorite istim jezikom i čak što više imate iste vojne uniforme. Siguran sam da pri prvom susretu sa svojim zemljacima ni sami ne možete uvijek pogoditi kojem narodu ili religiji on ili ona pripada. Uostalom, zašto vi uopšte i ratujete ?.“  

 Piše: Nihad Krupić,autor
Bosanska Dubica, Bosna i Hercegovina
Vancouver, Canada

 Maj 1999. godine je bio na izmaku. Dani su bili vedri i sunčani. Lagani povjetarac je razbijao topli vazduh čineći podnošljivom temparaturu od 35 C. Nikad nisam volio velike vreline i baš mi je odgovarala klima Fiji-a, državice sastavljene od grupe sitnih ostrva smještenih između Australije i Novog Zelanda. Koristio sam ljepotu prirode na najbolji način, svaki dan mjenjao plaže sve dok se nisam ustalio na jednoj lijepoj uvali, dugog poluluka, pjeska poput oštrog brašna, usitnjenim snažnim udarima valova sa otvorene pučine pacifičkog okeana. Moj boravak se bližio kraju. Zadnjeg nedeljnog popodneva, nekoliko dana prije povratka kući u Kanadu, ležao sam na pustoj obali i s vremena na vrijeme pogledom prelazio zadnju stranu lokalnih novina, tačnije povelik komentar noć prije odigrane nogometne utakmice. U sredini teksta je bila moja slika. Više nje je pisalo :“ Temparamentni trener kanadskog tima, porijeklom iz Bosne, nezadovoljan suđenjem”. Raširenih ruku sam burno reagovao, ljuteći se na sudiju koji je do kraja bio naklonjen domaćoj selekciji. Moj snježno-bijeli džemper je svijetlio u mraku poput svjetionika. U pozadini, na krcatim tribinama, su bila tamna i naizgled divlja lica domaćeg stanovništva, kojeg su uglavnom činili Fiji domorodci, Hindusi i muslimani iz Indije, doseljeni engleskom kolonizacijom početkom 19. stoljeća.
 Živjeti u miru kao domorodci
Sve oči su bile uprte u mene. U njihovim pogledima je bila neka blagost, možda uzrokovanu riječima oficijalnog spikera na početku utakmice, kada sam predstavljen kao trener kanadske selekcije, rođen u Bosni i Hercegovini i koji je usljed ratnih okolnosti bio prisiljen emigrirati u Kanadu. Sve što sam više pokušavao odgonetnuti  simboliku te slike, nisam mogao a da se ne sjetim nekadašnjih TV prizora iz ratom zahvaćenih područja Centralne Afrike, na kojim su bili na hiljade izmasakriranih tijela po zabačenim pustarama afričke divljine. U meni, kao i u većini drugih gledalaca, taj prizor je izazivao trenutnu jezu i žalost koja se skoro potpuno gubila mjenjanjem TV kanala. Suosjećanje bijelog čovjeka sa nesrećom crnog skoro i da nije postojala. Uvijek je to bilo daleko, predaleko, u tamo nekoj divljoj Africi, gdje žive Zulu-plemena i gdje je rat poput svakodnevne potrebe za hranom i pićem.Iz tog razloga sam želio proučiti do kraja izraz lica crne publike i zaključiti je li se stvarno radi o suosjećanju sa patnjama mog naroda ili je u pitanju lagahno zadovoljstvo da eto na ovom svijetu ima i bijelih plemena koji su i te kako krvoločniji od najgorih crnih domorodačkih.
     Ostadoh dugo na toj zadnjoj strani, više gledajući sliku, nego čitajući tekst, dok me iz razmišljanja ne prenu dubok glas koji je u znak pozdrava samo rekao „Hi“. Podigoh pogled. Više mene je stajao ogroman čovjek. Imao je široku glavu, visokog čela, do kraja otvorena osmjeha, punog prebijelih zuba. Kosa mu je bila afro-stila, lice prijatno, bez imalo znakova opasnih namjera. Ličio je na mnoge domorodce tog dijela Pacifika koji su se isticali svojom krupnoćom u odnosu na afričke i južnoameričke pripadnike domorodačkih plemena. Započesmo razgovor. Bio je veoma obrazovan i upućen u svjetska zbivanja. Reče mi da je došao u posjetu familiji koja živi u selu nadomak plaže. Inače živi u Suva, glavnom gradu Fiji-a, i zaposlen je u državnoj službi. Razgovor je tekao uobičajnim izmjenom pitanja i odgovora. Kada je čuo da sam rođen u Bosni, bio je veoma zainteresovan za tamošnju situaciju. Pokušavao sam mu objasniti kako smo živjeli prije i šta je predhodilo ratu u ex YU. Slušao je pažljivo, želeći da mu ništa ne promakne. Nakon skoro sat vremena laganog razgovora zašutili smo obojica. Sjedeći jedna pored drugog gledali smo predivan pacifički zalazak sunca, čija jarkocrvene kugla je lagano uranjala u dubine okeana. Kada je sunčeve svjetlosti nestalo počeo sam kupiti svoje stvari, želeći se prije mraka vratiti u hotel. Prije nego smo se pozdravili i krenuli svako svojim putem ovaj domorodac je rekao nešto što mi i danas odzvanja u ušima:
“Vi u Bosni bi se trebali ugledati na nas, stanovnike Fiji-a,  i da živite bez rata i zločina, jedni sa drugima, bez obzira na bilo kakve razlike. Gledajući vas na televiziji primjećujem da ličite jedni na druge, govorite istim jezikom i čak što više imate iste vojne uniforme. Siguran sam da ni sami ne možete uvijek pogoditi pri prvom susretu sa svojim zemljacima kojem narodu ili religiji on ili ona pripada. Uostalom, zašto vi uopšte i ratujete ?.“  
         Danas više od deset godine od ovog događaja skoro da se ništa nije promjenilo u glavama onih koji i dalje BiH vide kao zemlju u nestanku. Čini se da više nije u pitanju zemlja, nego narod koji je voli. Šta sa njim!? U tor utjerati poput ovaca, bez pastira, da ih vukovi jednu po jednu izdvajaju i žderu živu ili humanije, dalje u bijeli „demokratski zapad“ da se pridruže onim što su tamo već petnaest i više godina. 
A Bošnjaci su baš posvuda po svijetu. Nije ih lako izbjeći . U Japanu, Indoneziji i Kini, su malo rjeđi nego u Banjaluci, Trebinju, Bijeljini. Bileći, Čapljini, Livnu... Ima ih i u Beogradu a pogotovo u Zagrebu i Ljubljani, a najviše u Turskoj. Gdje god kreneš naletiš na Bošnjaka. Bošnjaka ima i u Radikalnoj stranci ratnog zločinca Vojislava Šešelja. Jedan Spaho, iz čuvene loze Mehmeda Spahe, u parlamentu Srbije traži da se Šešelj nagradi specijalnim ordenom za očuvanje srpstva. Lice ovog Spahe možda i nema boje, a srce bošnjaštva, ali može se on prevrtati koliko hoće opet je među tim svojim stranačkim ili parlamentarnim kolegama persofinikacija viceva o Hasi i Husi. Dok se istočno od naše zemlje Bosanci  bave kulturom i politikom, zapadno su uglavnom šaljivdžije. Od toga fino živi glumac Enes Bešlagić. Priča viceve i glumi portira- bosančerosa na zagrebačkoj televiziji. Inače Hrvati veoma vole viceve o Muji i Fati, naročito u hip hop izvedbi Ismeta Hore. Kažu veliki Miroslav Krleža, inače poznat po teškoj naravi i čestom ironičnom i mrzovoljnom  raspoloženju, se grohotom smijao kad bi čuo dobar bosanski vic. Sve ovo nas dovodi do zaključka kako čitav okoliš bivše nam države ne bi imao boju, okus i miris bez izvornih Bošnjaka, istina sa malo više tuđih navika. Iskren u tome je Milan Bandić, dugogodišnji zagrebački gradonačelnik koji se ne libi javno nazvati i selam Bošnjacima, i čestitati im Bajram u zagrebačkoj džamiji.Nije valjda da smo toliko jaki u Zagrebu da će naši glasovi prevagnuti i Bandić ponovo biti izabran. Od kako je Vahid Halilhodžić, postao dinamovim reformatorom, a Senajid Ibrčić, torpedni čamac splitskog Hajduka i te kako se je poželjno što više družiti i slikati sa njima. Kažu nogometni „čimbenici“ u Zagrebu i Splitu “Bez Bosanca nema stranca“, glumci i folk pjevači u Beogradu, „Nema scene dok je Bosanac ne napiše a ni tezge bez bosanske birtije“, dok u Ljubljani domaćini nisu dali gradnju džamije dok im neko iz južnijeg korpusa ne zaprijeti na demostracijama transparentom „Nema džamije, nema ni bureka“.
Bosna je poput  tanjira punog šageta
Koliko god pokušavao da mislim o domorodcu koji mi je očitao lekciju prije deset godina, toliko danas razmišljam sa kojom ludošću oni u banjalučkim banskim dvorima razmišljaju o referendumu za odcjepljenje.
 I od čega, od koga se odcjepiti, kada, kuda i kome pripojiti kada je Bosna baš poput tanjira punog špageta. Od kojeg god kraja pođeš nabadati sve više se zapetljava. Gubi kontrolu onaj što pokušava glumiti Talijana a i jeguljasto tijesto što ga uvrće neznalac. A ako nekako i uspiješ da namotaš na viljušku i prema ustima povučeš Krajinu, za njom krene i Posavina. Posavinu nisi napustio, a ono se iz tanjira pada Centralna Bosna. Počneš žaliti za Centralnom Bosnom a čitav smotak Hercegovine ti bubne u krilo, umasti do pasa, da ti presjedne sva Bosna. I na kraju niti prazna zdjela a niti pun onaj što se poželi najesti jogunastog smotuljka a da pri tom ostane čist, kulturan i nadasve finih manira, europljanin kako je Ivica Vidović često govorio u seriji „Naše Malo Misto“, ne znajući pri tom koliko se je samo prije njih uneredilo želeći da progutaju Bosnu u jednom zalogaju.      
Danas je kao glavni zadatak prvih iz Laktaša i Širokog Brijega da svoj kraj odnesu do Beograda i Zagreba. Kao da ne žele prihvatiti istinu da dok su Bošnjake zatvarali u koncentracione logore, protjeravali i ubijali po naredbama Zagreba i Beograda, ovi centri moći su uporedo pljačkali izvršioce na terenu. Živi sam svjedok da se u mom gradu u periodu januar-novembar 1992. godina odkupio sav stočni fond i podosta šumskog blaga bezvrijednim srbijanskim dinarom kojeg je Milošević štampao nemilice zbog nevjerovatne dnevne inflacije. Tako su seljaci Potkozarja za novac od prodanog teleta za nekoliko  dana na istoj pijaci mogli kupiti dobru kokoš. Drugo iskustvo seže sve do 1980. i početka mojih studija u Zagrebu. U studenskom domu Stjepan Radić imao sam dva cimera Zagorca. U prvom danu djelenja malene sobice, od mene su dobili trenutni stres kada sam im naredio da se moraju izuti prije nego uđu u sobu, a stalni stres su imali zbog provokacija Hercegovaca u stilu kako su slabi Hrvati.  U srbijanskoj TV seriji „Selo gori a baba se češlja“ u 50 i više nastavaka emotivnog i dirljivog ljubavnog zanosa prema  selu pokraj Morave, familiji, prijateljima i komšiluku; scenarista, režiser i glavni glumac Radoš Bajić je spominjao Bosnu samo kao susjednu državu i ni jednom nije spomenuo „Republiku Srpsku „ i ni to nije dovoljno da separatisti iz Banjaluke shvate poruku i okrenu se svojoj domovini i komšijama da napokon svi žive u miru , bez straha od prvog mraka. Kako stvari stoje Beograd i Zagreb, a pogotovo Šumadija i Zagorje, bi više uvezli Kineza nego bosanskih Srba i Hrvata.
Vrijeme je da se stavi tačka
Ja potičem iz Bosanske Krajine, gdje su u srednjem vijeku pravoslavni bosanci u velikom valu doživjeli potiskivanje sa zapada. Bježali su ne od islamskog terora nego od krščanskog. Ostavljali su svoja ognjišta i kosti predaka, te se nastanili na rubu Bosne, skoro u našim avlijama. Kasnije su Bosnu branili od sveg i svačeg, naročito tokom II Svjetskog Rata. Prije  1991. Potkozarje nikad nije vidjelo četnika. Kada sam počeo sretati na ulici rodnog grada te iznenadne šuberaše, masnih uniformi, prljave kose, zakrvavljenih očiju, groznog izgleda, koje ponekad ni rođene majke nisu mogli prepoznati, znao sam i onda da oni nisu sljedbenici ravnogorskog četničkog pokreta nego samo novokonponovani statisti koreografije straha i terora, prvoborci u otimačini i pljački komšijskih imanja. Zadavali su oni i strah časnim potomcima partizanskih pravoslavnih familija kojih je puno Potkozarje, a ne samo nama. Kada se sve to kasnije ispuhalo, kada se Bošnjaci već deset godina vraćaju na svoje, obnavljujući i gradeći nove kuće, kulturne i vjerske objekte, priča o referendumu je u stvari priča o onom istom egzodusu, ne Bošnjaka ili drugih nesrba, nego samih Srba, baš kako se desilo iz Kninske Krajine, Pakraca, Lipika, Slavonije i Baranje tokom hrvatske oluje. Ovo nije nova prijetnja ratom, već doživljena priča i drugih naroda, poput recimo njemačkog iz Vojvodine i zapadne Čehoslovačke nakon 1945 godine. Ova bosanska priča  je možda još realnija jer lakše je bilo zavijek prije dvadeset godina spojiti Vukovar sa prekodunavskom Vojvodinom, nego danas Banjaluku sa Beogradom, pa se nije uspjelo. No, svi znamo da su to ostali samo pusti srpski snovi plaćeni ogromnim brojem pobijenih, silovanih, protjeranih, uništenom industrijom, imovinom i posvemašnjom bijedom koja sada caruje.
A bosanski Srbi možda imaju želju da im se ostvari secionistička priča ali ne i mogućnosti i snage da to sami učine, nego se čeka umor međunarodne zajednice i zamiranje bošnjačke želje da živi na tim rostorima. Iz tog razloga je toliko izlivene žuči i ružnog govora iz usta Milorada Dodika. On sam više pripada narodu koji umjesto bilo kakvog političkog govora voli da im se odpjeva pjesma; „Ne, ne ne dolazi u moj san“. Da pripadam tom narodu veoma bi se zabrinuo videći svoje akademike koji poput publike u nekoj vašarskoj šatri stoje iza Milorada Dodika na predizbornom skupu u Mrkonjić gradu ili iza njega i Arkanove Cece u Bijeljini i zdušno mu plješće dok on psuje Bosnu i Hercegovinu. Na kraju u čitavoj Dodikovoj predizbornoj kampanji sve što se dešavalo tokom i oko predizbornih skupova je samo i jedino pitanje osobne mentalne higijene, ustvari pitanje kolektivne ili socijalne psihijatrije.  Ne mogu a da se ne zapitam gdje li su oni moji nekadašnji drugovi, banjalučki čaršijski momci, koji su se nekad grozili seljakluka svake vrste. Hode li gradom danas u tom novom zanosu i da li su se navikli na smrad iz usta i znojne aure novopečene banjalučke feudalne klase!?  
Ovih dana je izašao tekst Željka Kopanje osnivača i vlasnika Nezavisnih Novina, do sada veoma korektnog čovjeka koji je jedva preživio bombaški atentat, izgubivši obe noge u njemu. U tom svom skoro tepajućem kukavičko-poltronskom tekstu on upozorava Dodika da u interesu opstanka tvorevine (u osjetnoj želji da se pretvori u feud, sa knezom na čelu) mora očistiti svoj hodnik od onih koji i dalje nastavljaju tražiti njegove izvanzakonske usluge. Ovo je sasvim nova dimezija u toj igri jer je tekst  urađen veoma pismenim jezikom, skoro na ivici epskog mitomanskog deseterca čovjeku koga bi nezaobilazni pisac osmoškolskih lektira Petar Kočić opisao u stilu; „Milorad Dodik je u stvari moj David Štrbac, bolje rečeno njegova slabija imitacija, koji naveliko uživa da nekoga zavali kako bi se na krajiškim sijelima pričalo o njemu kao nenadmašnom seoskom šeretu. Razlika između njega i mog junaka je što će David i dalje ostati u lektiri a Mile u lekturi i to ne za dugo“ . Možda je ovo 2006 godine znao i Zlatko Lagumdžija neprekidno ga oslovljavajući u kontakt TV emisiji Duške Jurišić, „Moj prijatelj Mićo“.
Kamo ovo sve vodi? Da li će Milorad ili neko drugi uspjeti da nadmudri sve, od amerikanaca do drugih!? Mislim da neće, jer širom svijeta ima mnogo većih vukova. Pitanje je samo vremena kada će Dodikovi i Špirićevi snovi o referendumu i odcjepljenju banjalučkih dvora od Sarajeva nestati u magli sopstvenih, iluzija, kompleksa, unutrašnjih nespokojstava poput onih što je imao Vuk Isakovič, glavni junak „Seoba“, najpoznatijeg djela kultnog srpskog pisca-imigranta Miloša Crnjanskog. Mogu prihvatiti da Milorad Dodik i Nikola Špirići nisu pročitali Seobe, ili jesu i to nabrzinu, ali sam uvjeren da jeste Željko Kopanja i poslije njegovog zadnjeg teksta „Vrijeme je da se podvuče crta“ mi prosto žao mizernog uneređivanja talentovanog novinara u formi dodvoravanju nekom ko trenutno ima apsolutnu političku i svaku drugu moć u dijelu BiH gdje se lijepa riječ, manir, respekt i duhovna i svjetovna higijena izgubila u moru civilizacijskih kompleksaša.
Na kraju, ne čudim se Dodiku jer je on odavno postao vulgaran, surov i goropadan poput krezubog lava koji svoju dentalnu situaciju maskira gromoglasnim urlikanjem, već se načuditi ne mogu utemeljitelju i vlasniku sada možemo reći i „Zavisnih novina“. On, kojeg su njegova braća Srbi podmetnutom bombom ostavili na dimenzijama torza već je previše izgubio da bi se trebao ičega više bojati. Da li je tek sada sa zakašnjenjem od nekoliko godina umro Željko Kopanja, ili ga još ima ali nije to taj!?