piše: prim dr . muhamed Saračević
Ma koliko svi mi koji živimo u BiH i dijaspori smatrali da imamo pravo teoretisati o bosanstvu, bošnjastvu, vjeri, politici, socijjlnim, društvenim i kulturnim aspektima života, trebali bi biti svjesni činjenice da je već krajnje vrijeme, da se suočimo sa istinom i konstatujemo neke činjenice o nama.
Prvo, da postavimo sebi nekoliko pitanja:
Da li imamo realnu sliku sami o sebi?
Da li smo išta naučili iz historijskih iskustava?
Da li smo korektni jedni prema drugima i da li smo iskreno voljni za jedinstvo i zajednički nastup?
Da li zavidimo jedni drugima i da li smo spremni da stanemo iza pojedinca i da ga podržimo?
Da li smo mi sazrela nacija i da li smo zaslužili da u svakom pogledu budemo državotvoran narod?
Da li smo mi uistinu vjernici i koliko se bojimo Boga?
Da li smo mi školovan ili neuk narod?
Da li smo mi…………….?
Toliko je mnogo pitanja koja traže odgovore da bismo spoznali sebe i da bi znali gdje smo danas i što nas to čeka sutra.
Da krenemo redom.
Naša slika samih o sebi (Bošnjaka) je maglovita. Mi i poslije hiljadu godina borbe za svoj indentitet nismo sigurni što je odgovor na to pitanje. Skoro 600 god. poslije dolaska Turaka u Bosnu i definisanja našeg vjerskog opredjeljenja, prolaska kroz historijske lomove i uticaje, doživljene genocide, otimačine, nametanja tuđeg indentiteta, nametanja da smo sve ono što drugima odgovara, kada smo na kraju ginuli za svoj opstanak i kada je izgledalo da smo našli sebe, pokazalo se da smo opet počeli da se gubimo.
Nismo naučili iz historijskog iskustva da smo nakon svakog egzodusa i teritorijalno i indentitetom sve skučeniji, i tuđi. Nismo naučili da smo sami sebi najpotrebniji, što ne isključuje da smo istovremeno otvoreni i prema drugima, i da treba da budemo oprezni da nas iz iste rupe dva puta ista zmija ne ujede.
Zavidni smo , ne dobronamjerni, sumnjičavi prema svojima, a naša dobronamjernost prema tuđinu je znak naše nedozrelosti. Tuđini koji su vladali nad nama, koristili su našu spremnost da se prodamo za sitne pare. Zbog vlastite egzistencije, spremni smo da udarimo na vlastitog brata. Za zrno pozicije spremni smo na izdaju, mimikriju, podčinjavanje i vlastitom krvniku. Takvim odnosom, udaljili smo se od sebe, od jedinistva, od zajedničkog cilja. Postali smo sami sebi najveći neprijatelji. Nejedinstvom i ličnim interesima postali smo zmaj od papira (ukoliko smo ikada i bili zmajem).
Ne priznavanjem boljeg, ne priznavanjem autoriteta, doveli smo se u situaciju da nemamo lidera, da nemamo cilj i da ne znamo koji nam je sljedeći korak. Lažemo sebe da smo faktor, da je nekome stalo do nas, da će neko doći i riješiti sve naše probleme.
Postali smo u posljednjih dvadesetak godina narod koji je zaboravio da radi, koji je usvojio mentalitet donacije. Čini mi se i kada nam krov na kući počne prokišnjavati čekamo i gledamo odakle dobiti donaciju, umjesto popeti se i sami ga popraviti. Korumpirani, ne obavješteni, samodopadljivi i umišljeni, lijeni i u velikom procentu ne dovoljno obrazovani, učinili smo da je naša budućnost upitna.
Mada se trudimo da uvjerimo druge da smo vjernici, muslimani i da smo spremni da se potučemo za svoju vjeru ako nas ko uvrijedi (naročito kada se popije), u osnovi malo u šta vjerujemo i iz konformizma i navike, vjera nam se svodi na bajram namaz i bajramsku pijanku.
Ne obavješteni i bez pristupa informacijama:
U proteklih petnaestak godina pokazali smo da ne znamo uvesti red u naše društvene i druge odnose. Gradovi su nam zapušteni bez regulacionih planova, prljavi, saobraćaj bez reda, činovnici na šalterima neljubazni, funkcionišu samo na principu mita. Nalazimo se bez nacionalne i političke strategije, konsenzusom projektovane, u trenutku kada nismo u situaciji da budemo politički bezbrižni. Skloni korupciji, neredu u svakom pogledu, bezpomocno naivni. Samo se posmatrajmo kako kao zombiji hodamo sa pakovanjem od šest boca bezvrijednog napitka ulicama Sarajeva i dalje, vjerujući u iscjeliteljsku moć jednog Marokanskog vudua. Ko li je sve učestvovao i zaradio u ovoj degradaciji i ko je sve kriv da je narod doveden u poziciju naivnosti, gluposti i beznađa.
Gledajući i čitajući javna medija pitam se da li više znamo šta je naš jezik. Da li je naša hiljada ili tisuća, tjedan ili sedmica. Neću o akademskom nivou, kupljenim ispitima, sex-aferama na fakultetima, Raznim dozvolama, vozačkim ispitima položenim bez znanja i pokrića, a za sitne pare, kao da takvi nesposobni vozeći neće gaziti našu djecu. Hiljade trideseto- četrdeseto godišnjaka koji odlaze u penziju po osnovu raznih kriterija, opterećujući i ovako nefunkcionalnu državu. Drugi grade akademije nauka i umjetnosti, školovane i po kriterijima uspještnosti odabrane vlade, policiju, a mi razgradjujemo i ono što imamo. Pa ko onda uništava državu, pogledajmo istini u oči, ne lažimo sami sebe.
Slabo smo obavješteni i bez pristupa informacijama bitnim za strateška opredjeljenja, kako na međunarodnom tako i unutrašnjem planu. To sve sebi ne može dozvoliti narod sa državotvornim pretenzijama. Ovdje nisam spominjao bankovne strategije, energetske, razvojne projekte, planove izgradnju autoputeva, bezbjednost, odbranu nacionalnih interesa itd, itd, što sve čini ozbiljan državotvoran narod. Posebno su interesantne specifičnosti vezane za pojedine djelove BiH ( Hercegovci, Krajišnici, Istočna Bosna , Srednja Bosna, Sandžaklije itd).
Kada duže živite u dijaspori i upoznate sunarodnjake iz različitih dijelova domovine, shvatite da niti ste poznavali svoju zemlju, niti narod koji u njoj živi. Zatvoreni u prostor svoga kretanja i komunikacije mislili ste da je cijeli narod sličan vašem okruženju. Ovdje, odjednom postajete svjesni da je dijapazon obrazovanja i svijesti, moral i mentalitet, kao i orijentisanje u vremenu i prostoru, tako šarolik i ispod nivoa Evropskog standarda. Poslije svega, postavljate sebi pitanje da li je možda s obzirom na sve gore rečeno i trenutna situacija samo odraz naših mogućnosti.
Znam da će se čitalac ovog teksta pitati odakle ovoliko negativizma malodušnosti, kritike i da li je sve ovo baš ovako. Naravno, ovdje se govori o opštoj slici i utisku na osnovu vidljivih argumenata. Ovo je globalna slika. Ovdje nije riječ o pojedincima koji su drugačiji i zahvaljujući kojima Bosna kroz vijekove opstaje. Oni su obrazovani, svjesni trenutka, zahtjeva, mogućnosti i uvijek spremni da poklone svoje sposobnosti pa i život svojoj zemlji. Uvijek ih je bilo u prošlosti , današnjosti, a biti će ih i u budučnosti. Oni, mada ih nije mnogo, čine čuda u samoj BiH, ili se školuju po svijetu gdje postižu zavidne uspjehe. Njihova sudbina je, da će uvijek biti nepriznati od šire sredine i u stalnom sukobu sa njom. Jedan dio njih nikada se neće ni uključiti u procese, jer poučeni iskustvom prvih, ne korektnošću odnosa i ne razumjevanjem od većine, ostaju po strani.
Na kraju da ne zaboravim još jedno pitanje:
Mogao sam odgovore postaviti i u drugačijem svjetlu.
Da su Bošnjaci radan narod, pošten, jedinstven privržen zajedništvu, spreman da do kraja slijedi najbolje medju njima, da se boje Boga i da su vjernici, Da je to narod koji je kroz svoju istoriju naučio kako da ne napušta svoj indentitet. Da je to narod nadprosječno školovan. Narod koji zna da uspostavi pravila društvenog i političkog ponašanja i da je sklon redu i zakonu čime potvrđuje da je državotvoran i da je nacionalno sazrio.
Ukoliko znamo što je tačan odgovor na postavljena pitanja, onda smo svjesni sebe, istine o nama, i posjedujemo realnu sliku bez koje nam je budučnost upitna. Ukoliko ne znamo, preispitajmo sami sebe. Zatim se okrenimo i pogledajmo svoju bližu i dalju okolinu, i ukoliko prepoznamo što je o nama istina, znati če mo što treba da promjenimo u nama, ako nečemo da vječno imamo protektora i tuđina koji vlada nama.
Prvo, da postavimo sebi nekoliko pitanja:
Da li imamo realnu sliku sami o sebi?
Da li smo išta naučili iz historijskih iskustava?
Da li smo korektni jedni prema drugima i da li smo iskreno voljni za jedinstvo i zajednički nastup?
Da li zavidimo jedni drugima i da li smo spremni da stanemo iza pojedinca i da ga podržimo?
Da li smo mi sazrela nacija i da li smo zaslužili da u svakom pogledu budemo državotvoran narod?
Da li smo mi uistinu vjernici i koliko se bojimo Boga?
Da li smo mi školovan ili neuk narod?
Da li smo mi…………….?
Toliko je mnogo pitanja koja traže odgovore da bismo spoznali sebe i da bi znali gdje smo danas i što nas to čeka sutra.
Da krenemo redom.
Naša slika samih o sebi (Bošnjaka) je maglovita. Mi i poslije hiljadu godina borbe za svoj indentitet nismo sigurni što je odgovor na to pitanje. Skoro 600 god. poslije dolaska Turaka u Bosnu i definisanja našeg vjerskog opredjeljenja, prolaska kroz historijske lomove i uticaje, doživljene genocide, otimačine, nametanja tuđeg indentiteta, nametanja da smo sve ono što drugima odgovara, kada smo na kraju ginuli za svoj opstanak i kada je izgledalo da smo našli sebe, pokazalo se da smo opet počeli da se gubimo.
Nismo naučili iz historijskog iskustva da smo nakon svakog egzodusa i teritorijalno i indentitetom sve skučeniji, i tuđi. Nismo naučili da smo sami sebi najpotrebniji, što ne isključuje da smo istovremeno otvoreni i prema drugima, i da treba da budemo oprezni da nas iz iste rupe dva puta ista zmija ne ujede.
Zavidni smo , ne dobronamjerni, sumnjičavi prema svojima, a naša dobronamjernost prema tuđinu je znak naše nedozrelosti. Tuđini koji su vladali nad nama, koristili su našu spremnost da se prodamo za sitne pare. Zbog vlastite egzistencije, spremni smo da udarimo na vlastitog brata. Za zrno pozicije spremni smo na izdaju, mimikriju, podčinjavanje i vlastitom krvniku. Takvim odnosom, udaljili smo se od sebe, od jedinistva, od zajedničkog cilja. Postali smo sami sebi najveći neprijatelji. Nejedinstvom i ličnim interesima postali smo zmaj od papira (ukoliko smo ikada i bili zmajem).
Ne priznavanjem boljeg, ne priznavanjem autoriteta, doveli smo se u situaciju da nemamo lidera, da nemamo cilj i da ne znamo koji nam je sljedeći korak. Lažemo sebe da smo faktor, da je nekome stalo do nas, da će neko doći i riješiti sve naše probleme.
Postali smo u posljednjih dvadesetak godina narod koji je zaboravio da radi, koji je usvojio mentalitet donacije. Čini mi se i kada nam krov na kući počne prokišnjavati čekamo i gledamo odakle dobiti donaciju, umjesto popeti se i sami ga popraviti. Korumpirani, ne obavješteni, samodopadljivi i umišljeni, lijeni i u velikom procentu ne dovoljno obrazovani, učinili smo da je naša budućnost upitna.
Mada se trudimo da uvjerimo druge da smo vjernici, muslimani i da smo spremni da se potučemo za svoju vjeru ako nas ko uvrijedi (naročito kada se popije), u osnovi malo u šta vjerujemo i iz konformizma i navike, vjera nam se svodi na bajram namaz i bajramsku pijanku.
Ne obavješteni i bez pristupa informacijama:
U proteklih petnaestak godina pokazali smo da ne znamo uvesti red u naše društvene i druge odnose. Gradovi su nam zapušteni bez regulacionih planova, prljavi, saobraćaj bez reda, činovnici na šalterima neljubazni, funkcionišu samo na principu mita. Nalazimo se bez nacionalne i političke strategije, konsenzusom projektovane, u trenutku kada nismo u situaciji da budemo politički bezbrižni. Skloni korupciji, neredu u svakom pogledu, bezpomocno naivni. Samo se posmatrajmo kako kao zombiji hodamo sa pakovanjem od šest boca bezvrijednog napitka ulicama Sarajeva i dalje, vjerujući u iscjeliteljsku moć jednog Marokanskog vudua. Ko li je sve učestvovao i zaradio u ovoj degradaciji i ko je sve kriv da je narod doveden u poziciju naivnosti, gluposti i beznađa.
Gledajući i čitajući javna medija pitam se da li više znamo šta je naš jezik. Da li je naša hiljada ili tisuća, tjedan ili sedmica. Neću o akademskom nivou, kupljenim ispitima, sex-aferama na fakultetima, Raznim dozvolama, vozačkim ispitima položenim bez znanja i pokrića, a za sitne pare, kao da takvi nesposobni vozeći neće gaziti našu djecu. Hiljade trideseto- četrdeseto godišnjaka koji odlaze u penziju po osnovu raznih kriterija, opterećujući i ovako nefunkcionalnu državu. Drugi grade akademije nauka i umjetnosti, školovane i po kriterijima uspještnosti odabrane vlade, policiju, a mi razgradjujemo i ono što imamo. Pa ko onda uništava državu, pogledajmo istini u oči, ne lažimo sami sebe.
Slabo smo obavješteni i bez pristupa informacijama bitnim za strateška opredjeljenja, kako na međunarodnom tako i unutrašnjem planu. To sve sebi ne može dozvoliti narod sa državotvornim pretenzijama. Ovdje nisam spominjao bankovne strategije, energetske, razvojne projekte, planove izgradnju autoputeva, bezbjednost, odbranu nacionalnih interesa itd, itd, što sve čini ozbiljan državotvoran narod. Posebno su interesantne specifičnosti vezane za pojedine djelove BiH ( Hercegovci, Krajišnici, Istočna Bosna , Srednja Bosna, Sandžaklije itd).
Kada duže živite u dijaspori i upoznate sunarodnjake iz različitih dijelova domovine, shvatite da niti ste poznavali svoju zemlju, niti narod koji u njoj živi. Zatvoreni u prostor svoga kretanja i komunikacije mislili ste da je cijeli narod sličan vašem okruženju. Ovdje, odjednom postajete svjesni da je dijapazon obrazovanja i svijesti, moral i mentalitet, kao i orijentisanje u vremenu i prostoru, tako šarolik i ispod nivoa Evropskog standarda. Poslije svega, postavljate sebi pitanje da li je možda s obzirom na sve gore rečeno i trenutna situacija samo odraz naših mogućnosti.
Znam da će se čitalac ovog teksta pitati odakle ovoliko negativizma malodušnosti, kritike i da li je sve ovo baš ovako. Naravno, ovdje se govori o opštoj slici i utisku na osnovu vidljivih argumenata. Ovo je globalna slika. Ovdje nije riječ o pojedincima koji su drugačiji i zahvaljujući kojima Bosna kroz vijekove opstaje. Oni su obrazovani, svjesni trenutka, zahtjeva, mogućnosti i uvijek spremni da poklone svoje sposobnosti pa i život svojoj zemlji. Uvijek ih je bilo u prošlosti , današnjosti, a biti će ih i u budučnosti. Oni, mada ih nije mnogo, čine čuda u samoj BiH, ili se školuju po svijetu gdje postižu zavidne uspjehe. Njihova sudbina je, da će uvijek biti nepriznati od šire sredine i u stalnom sukobu sa njom. Jedan dio njih nikada se neće ni uključiti u procese, jer poučeni iskustvom prvih, ne korektnošću odnosa i ne razumjevanjem od većine, ostaju po strani.
Na kraju da ne zaboravim još jedno pitanje:
- Da li se Bošnjaci mogu promjeniti?
Mogao sam odgovore postaviti i u drugačijem svjetlu.
Da su Bošnjaci radan narod, pošten, jedinstven privržen zajedništvu, spreman da do kraja slijedi najbolje medju njima, da se boje Boga i da su vjernici, Da je to narod koji je kroz svoju istoriju naučio kako da ne napušta svoj indentitet. Da je to narod nadprosječno školovan. Narod koji zna da uspostavi pravila društvenog i političkog ponašanja i da je sklon redu i zakonu čime potvrđuje da je državotvoran i da je nacionalno sazrio.
Ukoliko znamo što je tačan odgovor na postavljena pitanja, onda smo svjesni sebe, istine o nama, i posjedujemo realnu sliku bez koje nam je budučnost upitna. Ukoliko ne znamo, preispitajmo sami sebe. Zatim se okrenimo i pogledajmo svoju bližu i dalju okolinu, i ukoliko prepoznamo što je o nama istina, znati če mo što treba da promjenimo u nama, ako nečemo da vječno imamo protektora i tuđina koji vlada nama.
