EKSKLUZIVITET IZRAŽAVANJE SRPSKE NACIONALISTIČKE IDEOLOGIJE
«Suština mora biti izražavanje ekskluzivne srpske nacionalsitičke ideologije, ... novo, dopunjeno Načertanije mora postaviti jasne i nedvosmislene granice nove srpske države i mora odbraniti naš narod koji živi u drugim državama...»; je dio teksta uvodnika objavljenog u službenom glasilu SPC, «Glasu Crkve», 1991. godine, gdje SPC prvi put otvoreno pordržava stvaranje «Velike Srbije». Iste godine u septembru patrijarh Pavle na skupu u Prebilovcima pred više od 30 hiljada vjernika je pozvao okupljene na borbu riječima:«Ako je Božija volja da vodimo rat, svaki Srbin se mora viteški i herojski boriti, veran istorijskom duhu srpskog naroda».
Piše: Nihad Krupić
Zlatno doba Srpske Pravoslavne Crkve (SPC) je bez sumnje vrijeme otomanske okupacije Balkana. Obilatom novčanom pomoći Osmanlija napravljeni su najznačajniji srpski manastiri, crkvena svita je dobro živjela, bila poštovana od beogradskih paša koji nisu žalili para da se grade nove crkve, dobro plaćaju sveštenici, školujući i šaljući ih izvan granica Srbije, od Carigrada do Jeruzalima i Soluna. Nije čudo da je u tom vremenu crkvene ljude bilo više strah od Srba nego od Turaka, kako je napisao jedan srpski vladika. Iako sa velikom podrškom tadašnje vlasti SPC je tajno štitila i sakrivala srpske hajduke i odmetnike, napadače iz zasjede na turske karavane, i ta njena sramna uloga štićenja zločinaca nije prestala ni do današnjih dana
SPC i komunizam
Najveći udar u svojoj historiji Istočna ili Ortodoksna crkva je doživjela 1917. godine ulaskom boljševika u Moskvu i paljenja najznačajnije crkve Svetog Petra. Tog dana su se Rusi oslobodili crkvnog uticaja i postali ortodoksni vjernici novog društvenog uređenja zvanog komunizam.Prateći svoju rusku braću i Srbi su se u komunističkoj Jugoslaviji odrekli svoje vjere i doveli SPC u najteži položaj od njenog osnivanja. Zbog otvorene podrške fašističko-četničkom pokretu Draže Mihajlovića, blagosivanju najtežih četničkih zločina, učinjenim uglavnom nad Bošnjacima Podrinja, pružanju utočišta Draži i njegovim vojvodama poslije oslobođenja, i masovnim srpskim prelascima u komuniste, SPC je skoro izgubila građansko članstvo, crkvena sjemeništa su pohađala uglavnom seoska djeca, uz stalno prisutan nedostatak crkvenog sveštenstva. U to vrijeme biti pop među Srbima nije bilo nimalo atraktivno zanimanje. Na hiljade crkava i manastira je zapušteno a samo oni najstariji su pod pritiskom UNESCO-a proglašeni spomenicima kulture i tako spašeni totalnog rasula. Komunizam je postao nova vjera Srba a razočarano sveštenstvo je otvoreno govorilo da Srbi između vlasti i pradjedovskih svetinja, uvijek izaberu vlast.
Veliki povratak SPC u javnost se ostvario Vidovdana 1989. godina na Gazimestanu, proslavom 600 godina od Kosovske bitke. To je ujedno bio i dan kada su srpski nacionalisti, predvođeni Slobodanom Miloševićem u koaliciji sa SPC krenuli na ostvarivanju dugo sanjanog sna zvana Velika Srbija. Iako je komunizam skoro zadao smrtni udarac ovoj crkvi, nije joj smetalo da sa dojučerašnjim zadrtim poklonicima ove ideologije krene putem koji nije ni blizu prenošenja Božije objave mira, ljubavi i prijateljstva među ljudima.
«Suština mora biti izražavanje ekskluzivne srpske nacionalsitičke ideologije, ... novo, dopunjeno Načertanije mora postaviti jasne i nedvosmislene granice nove srpske države i mora odbraniti naš narod koji živi u drugim državama...»;
je dio teksta uvodnika objavljenog u službenom glasilu SPC, «Glasu Crkve», 1991. godine, gdje SPC prvi put otvoreno pordržava stvaranje «Velike Srbije».
Iste godine u septembru patrijarh Pavle na skupu u Prebilovcima pred više od 30 hiljada vjernika je pozvao okupljene na borbu riječima:
«Ako je Božija volja da vodimo rat, svaki Srbin se mora viteški i herojski boriti, veran istorijskom duhu srpskog naroda».
Od tog dana nije prošla ni jedna smotra, stvaranje novih srpskih jedinica i ni jedno krećanje u boj da ih nisu lokalni popovi blagoslivali molitvom, kadeći tamjanom i polijevajući vojnike, tenkove i drugo teško oružje svetom vodicom. Što god je bila veća jedinica, to ih je blagosivao viši u hijerarhiji SPC.
«Suština mora biti izražavanje ekskluzivne srpske nacionalsitičke ideologije, ... novo, dopunjeno Načertanije mora postaviti jasne i nedvosmislene granice nove srpske države i mora odbraniti naš narod koji živi u drugim državama...»; je dio teksta uvodnika objavljenog u službenom glasilu SPC, «Glasu Crkve», 1991. godine, gdje SPC prvi put otvoreno pordržava stvaranje «Velike Srbije». Iste godine u septembru patrijarh Pavle na skupu u Prebilovcima pred više od 30 hiljada vjernika je pozvao okupljene na borbu riječima:«Ako je Božija volja da vodimo rat, svaki Srbin se mora viteški i herojski boriti, veran istorijskom duhu srpskog naroda».
Piše: Nihad Krupić
Zlatno doba Srpske Pravoslavne Crkve (SPC) je bez sumnje vrijeme otomanske okupacije Balkana. Obilatom novčanom pomoći Osmanlija napravljeni su najznačajniji srpski manastiri, crkvena svita je dobro živjela, bila poštovana od beogradskih paša koji nisu žalili para da se grade nove crkve, dobro plaćaju sveštenici, školujući i šaljući ih izvan granica Srbije, od Carigrada do Jeruzalima i Soluna. Nije čudo da je u tom vremenu crkvene ljude bilo više strah od Srba nego od Turaka, kako je napisao jedan srpski vladika. Iako sa velikom podrškom tadašnje vlasti SPC je tajno štitila i sakrivala srpske hajduke i odmetnike, napadače iz zasjede na turske karavane, i ta njena sramna uloga štićenja zločinaca nije prestala ni do današnjih dana
SPC i komunizam
Najveći udar u svojoj historiji Istočna ili Ortodoksna crkva je doživjela 1917. godine ulaskom boljševika u Moskvu i paljenja najznačajnije crkve Svetog Petra. Tog dana su se Rusi oslobodili crkvnog uticaja i postali ortodoksni vjernici novog društvenog uređenja zvanog komunizam.Prateći svoju rusku braću i Srbi su se u komunističkoj Jugoslaviji odrekli svoje vjere i doveli SPC u najteži položaj od njenog osnivanja. Zbog otvorene podrške fašističko-četničkom pokretu Draže Mihajlovića, blagosivanju najtežih četničkih zločina, učinjenim uglavnom nad Bošnjacima Podrinja, pružanju utočišta Draži i njegovim vojvodama poslije oslobođenja, i masovnim srpskim prelascima u komuniste, SPC je skoro izgubila građansko članstvo, crkvena sjemeništa su pohađala uglavnom seoska djeca, uz stalno prisutan nedostatak crkvenog sveštenstva. U to vrijeme biti pop među Srbima nije bilo nimalo atraktivno zanimanje. Na hiljade crkava i manastira je zapušteno a samo oni najstariji su pod pritiskom UNESCO-a proglašeni spomenicima kulture i tako spašeni totalnog rasula. Komunizam je postao nova vjera Srba a razočarano sveštenstvo je otvoreno govorilo da Srbi između vlasti i pradjedovskih svetinja, uvijek izaberu vlast.
Veliki povratak SPC u javnost se ostvario Vidovdana 1989. godina na Gazimestanu, proslavom 600 godina od Kosovske bitke. To je ujedno bio i dan kada su srpski nacionalisti, predvođeni Slobodanom Miloševićem u koaliciji sa SPC krenuli na ostvarivanju dugo sanjanog sna zvana Velika Srbija. Iako je komunizam skoro zadao smrtni udarac ovoj crkvi, nije joj smetalo da sa dojučerašnjim zadrtim poklonicima ove ideologije krene putem koji nije ni blizu prenošenja Božije objave mira, ljubavi i prijateljstva među ljudima.
«Suština mora biti izražavanje ekskluzivne srpske nacionalsitičke ideologije, ... novo, dopunjeno Načertanije mora postaviti jasne i nedvosmislene granice nove srpske države i mora odbraniti naš narod koji živi u drugim državama...»;
je dio teksta uvodnika objavljenog u službenom glasilu SPC, «Glasu Crkve», 1991. godine, gdje SPC prvi put otvoreno pordržava stvaranje «Velike Srbije».
Iste godine u septembru patrijarh Pavle na skupu u Prebilovcima pred više od 30 hiljada vjernika je pozvao okupljene na borbu riječima:
«Ako je Božija volja da vodimo rat, svaki Srbin se mora viteški i herojski boriti, veran istorijskom duhu srpskog naroda».
Od tog dana nije prošla ni jedna smotra, stvaranje novih srpskih jedinica i ni jedno krećanje u boj da ih nisu lokalni popovi blagoslivali molitvom, kadeći tamjanom i polijevajući vojnike, tenkove i drugo teško oružje svetom vodicom. Što god je bila veća jedinica, to ih je blagosivao viši u hijerarhiji SPC.
SPC i genocid
Sa euforijom su ispraćani srpski borci u novi boj, a podukradom ih mrtve dovozili nazad kućama. Velike gubitke na ratištima širom Republike Bosne i Hercegovine, srpske vojne i crkvene vlasti su prikrivale tajnim sahranama, u ranim jutarnjim časovima, bez ikakve vjerske ceremonije. Na radiju i TV pod njihovom kontrolom se ponosno isticalo da novih gubitaka nije bilo a na banderama, lipama i kestenima više nije bilo mjesta za nove smrtovnice. U skorijoj budućnosti i nadamo se otupljivanju srpskog nacionalizma tek treba da se otkrije ova sramna uloga SPC, ovog puta prema sopstvenom narodu.Najizrazitija sprega SPC i Vojske RS je pokazano prilikom osnivanja Drinskog korpusa. Ovu ceremoniju je svojim prisustvom počastio i osobno blagoslovio mitropolit Dabro-bosanski Nikolaj, šaljući ovu zločinačku jedinicu na put pokolja bošnjačkog stanovništva dolinom Drine i kasnije do srebereničkog genocida. Pojedini svećenici su primjerom četničkog popa Ðujića, čak direktno učestvovali u zločinima, dok je Artemije Radosavljević, vladika raško prizrenski malo dalje od mjesta zločina govorio:«Moram ispraviti moje sveštenike koji govore da je Bog otac svih ljudi. Nije tako. Bog je doduše stvaralac svih ljudi, ali je otac samo onih koji vjeruju u sina božjeg. Sa stanovišta pravoslavlja, nije prihvatljivo reći da su svi ljudi Božija djeca» - koja je jedna od najradikalnija izjava ikad rečena iz usta jednog svećenika.
U isto vrijeme počinju zločini nad ljudima što po Artemiju nisu Božija djeca, ljudima poput Bošnjaka iz Kozarca koji su na svojoj zemlji izgradili i godinama održavali malu pravoslavnu crkvu u čast nekoliko srpskih familija koji su živjeli među njima. Isto se dešavala i u drugim krajevima Bosne i Hercegovine, Ni tada a ni poslije ni jednom iskrenom riječju patrijarh Pavle i ostale vladike nisu osudile genocid nad Bošnjacima i rušenje više od hiljadu njihovih bogomolja.
U isto vrijeme počinju zločini nad ljudima što po Artemiju nisu Božija djeca, ljudima poput Bošnjaka iz Kozarca koji su na svojoj zemlji izgradili i godinama održavali malu pravoslavnu crkvu u čast nekoliko srpskih familija koji su živjeli među njima. Isto se dešavala i u drugim krajevima Bosne i Hercegovine, Ni tada a ni poslije ni jednom iskrenom riječju patrijarh Pavle i ostale vladike nisu osudile genocid nad Bošnjacima i rušenje više od hiljadu njihovih bogomolja.
Patrijarh Pavle i Božanski narod
U jeku najvećih napada na Sarajevo, u još jednom pokušaju izigravanja skrušenog svećenika patrijarh Pavle je došao do sarajevskog predgrađa Lukavice, koje je u to vrijeme bilo pod kontrolom srpskih jedinica i uputio poziv reis-l-ulemi Ceriću i kardinalu Puljiću za trojnim skupom. Reis-l-ulema dr. Mustafa ef. Cerić se nije odazvao i Pavlova misija je propala.Nakon tog neuspjelog sastanka je rekao: «Crkva je uz narod».Sa tim je direktno postao duhovni brat najokorjelijim srpskim zločincima i iako nije potezao kamu iza pojasa i topovski konopac više Sarajeva, blagoslivao je glavnog šefa Miloševića i izvršioce na terenu Radovana Karadžića i Ratka Mladića dok su oni u punom zanosu krčili put ka «Velikoj Srbiji». Kada je to presječeno i ova trojka došla na liste natraženijih zločinaca današnjice patrijarh Pavle je za Miloševića rekao da on nije hrišćanin jer komunisti to ne mogu biti a na kraju molitve za valjda zdravlje i dug život Karadžića i Mladića je uputio poruku:«Bolje je umrijeti nego naše duše ogriješiti» - očito namjenjenoj onim Srbima koji bi mogli doći u iskušenje da izdaju ova dva zločinca. Iako na stalnom udaru srpskog nacionalizma, blagoslevnog od samog vrha crkve, bošnjački narod nikad u svojoj historiji nije digao ruke na velikodostojnike i objekte SPC. Čak šta više učestvovao je u izgradnji mnogih crkvi, poput Sjeničana povratnika koji su sagradili svoju džamiju i kada su vidjeli da je stalo sa gradnjom lokalne crkve, priskočili svojim prilozimo u pomoć da se ovaj vjerski objekat završi samo koju godinu nakon protjerivanja sa svojih ognjišta, palenje njihovih kuća i džamija... uz blagoslov dobojskih pravoslavnih svećenika.Ali patrijarh Pavle i dalje je ostao u zaštiti svojih podanika krvavih ruku, ne mireći se činjenicom da je njegova crkva bila odlučujuće pogonsko duhovno gorivo za strahovitu provalu srpskog nacionalizma. Čak šta više, manirom vječitog rasiste i diskriminatora izjavljuje:“Naša sudbina je da nosimo krst na ovom vatrenom razmeđu između različitih svjetova. Stoga je srpski narod božanski narod...» - potpomažući tezu da su Srbi kao \'nebeski narod\', Bogom odabran da dominiraju na čitavom prostoru Balkana.Uskršnji poziv 2004 godine Patrijarha Pavla srpskom narodu da se izmire sa svima koji ih mrze, a njih je mnogo kako sam kaže, je kruna srpskog potvaranja i obmane. Patrijarha Pavla više nema i proteće još dosta savske i dunavske vode Beogradom da iskušenici SPC konačno spoznaju da niko nema ekskluzivitet birati čijoj djeci je Bog bliži i nakon toga otvoreno zatraže oprost od komšija za sve zločine koje su Srbi učinili nad njima».
U jeku najvećih napada na Sarajevo, u još jednom pokušaju izigravanja skrušenog svećenika patrijarh Pavle je došao do sarajevskog predgrađa Lukavice, koje je u to vrijeme bilo pod kontrolom srpskih jedinica i uputio poziv reis-l-ulemi Ceriću i kardinalu Puljiću za trojnim skupom. Reis-l-ulema dr. Mustafa ef. Cerić se nije odazvao i Pavlova misija je propala.Nakon tog neuspjelog sastanka je rekao: «Crkva je uz narod».Sa tim je direktno postao duhovni brat najokorjelijim srpskim zločincima i iako nije potezao kamu iza pojasa i topovski konopac više Sarajeva, blagoslivao je glavnog šefa Miloševića i izvršioce na terenu Radovana Karadžića i Ratka Mladića dok su oni u punom zanosu krčili put ka «Velikoj Srbiji». Kada je to presječeno i ova trojka došla na liste natraženijih zločinaca današnjice patrijarh Pavle je za Miloševića rekao da on nije hrišćanin jer komunisti to ne mogu biti a na kraju molitve za valjda zdravlje i dug život Karadžića i Mladića je uputio poruku:«Bolje je umrijeti nego naše duše ogriješiti» - očito namjenjenoj onim Srbima koji bi mogli doći u iskušenje da izdaju ova dva zločinca. Iako na stalnom udaru srpskog nacionalizma, blagoslevnog od samog vrha crkve, bošnjački narod nikad u svojoj historiji nije digao ruke na velikodostojnike i objekte SPC. Čak šta više učestvovao je u izgradnji mnogih crkvi, poput Sjeničana povratnika koji su sagradili svoju džamiju i kada su vidjeli da je stalo sa gradnjom lokalne crkve, priskočili svojim prilozimo u pomoć da se ovaj vjerski objekat završi samo koju godinu nakon protjerivanja sa svojih ognjišta, palenje njihovih kuća i džamija... uz blagoslov dobojskih pravoslavnih svećenika.Ali patrijarh Pavle i dalje je ostao u zaštiti svojih podanika krvavih ruku, ne mireći se činjenicom da je njegova crkva bila odlučujuće pogonsko duhovno gorivo za strahovitu provalu srpskog nacionalizma. Čak šta više, manirom vječitog rasiste i diskriminatora izjavljuje:“Naša sudbina je da nosimo krst na ovom vatrenom razmeđu između različitih svjetova. Stoga je srpski narod božanski narod...» - potpomažući tezu da su Srbi kao \'nebeski narod\', Bogom odabran da dominiraju na čitavom prostoru Balkana.Uskršnji poziv 2004 godine Patrijarha Pavla srpskom narodu da se izmire sa svima koji ih mrze, a njih je mnogo kako sam kaže, je kruna srpskog potvaranja i obmane. Patrijarha Pavla više nema i proteće još dosta savske i dunavske vode Beogradom da iskušenici SPC konačno spoznaju da niko nema ekskluzivitet birati čijoj djeci je Bog bliži i nakon toga otvoreno zatraže oprost od komšija za sve zločine koje su Srbi učinili nad njima».
Nema komentara:
Objavi komentar
Ovdje mozete upisati svoj komentar.
Hvala.