ELEZ DERVISEVIC

Kada sam na ljeto prosle godine prisustvovao promociji knjige "Bosnjaki na soski fronti" predpostavljao sam da ce biti vise nego dobro,znajuci temu a Bogami i Autora koji je (bez imalo skromnosti) moj jaran.Knjiga nije roman niti lektira vec dokument o bosnjackoj proslosti.Upravo ta hrabrost nasih ljudi u prvom svijetskom ratu koji se borise po Slovenackim vrletima soskog fronta natjera me da knjigu procitam u dahu.Ne ostade Ahmed sa "Bosnjacima" samo u okvirima i koricama knjige nego istoj toj "raji bosanskoj" posveti i blog.Prateci svakodnevno Ahmedov rad na blogeru procitah nedavno kazivanje o najmladjem borcu prvog svijetskog rata.Podsjeti me na Eleza a meni zelja da istog tog heroja priblizim zalihovackoj raji.
Puna nam Bosna i Hercegovina Eleza a meni zelja da se kroz kazivanje i pricu o Dervisevicu,Austro-ugarskom borcu, prisjetimo svih onih heroja sto u zadnjem ratu dadose svoje hrabre zivote,prvi put u istoriji,ginuci za svoju domovinu,Bosnu i Hercegovinu.



Iz knjige »Bosnjaki na soski fronti«
http://bosniaks.blogspot.com/
Autor - mag.Ahmed Pasic

Elez Dervisevic

Svojevrstan fenomen bio je ,svakako 11-godisnji Elez Dervisevic iz okolice Bjeljine,koji se borio u 1. bataljonu 91.puka.Bio je to najmladji vojnik prvog svjetskog rata.
Kako je Elez tako mlad uopste dosao u vojsku? Kako je dosao u Sloveniju? Sta se desilo s njim? Gdje je danas?Pogledajmo njegov put.
Mali Elez Dervisevic se rodio u trgovackoj obitelji u Bjeljini,tada bogatom mjestascu u sjeveroistocnoj Bosni.Otac Sulejman-Aga Dervisevic bijase bogati trgovac koji je se odlicno brinuo za svojou obitelj.Elezova majka bila je Munevera.Imao je takodje i dva brata Mehmedaliju i Osmana te sestru Safiju.

Elezov otac - Sulejman Aga Dervisevic

Mnogobrojna familija Dervisevic pred prvi svjetski rat u Bjeljini,BiH (privatna zbirka Eleza Dervisevica - mladjeg)

Na pocetku 1.sv rata Ademaga Mesic,bogati zitelj Bjeljine,uvidjeo je opasnost koja je prijetila iz Srbije,te je sam finansirao naoruzavanje dobrovoljaca koji bi zastitili Bjeljinu od srpske vojske.Toj vojsci od 450 dobrovoljaca pridruzio se i Mehmedalija,Elezov brat.Neki od njih su pokusali preci Drinu te u malim camcima zaplovili ka drugoj obali.Mali Elez koji tad nije imao niti 12 godina,sa Bosanske obale rijeke pratio je akciju.Ubrzo su se sa druge strane zaculi srpski mitraljezi koji su pokosili vecinu pripadnika te odvazne vojske.Medju njima je bio i Mehmedalija.Vidjevsi sta se desilo u Elezu se probudila zelja za osvetom.
Kada je Italija u maju 1915 god.najavila rat Austro-Ugarskoj,u Brezovom Polju,25 km udaljenom od Bjeljine nalazio se 1.bataljon pjesadijskog puka br.91.Bili su to Česi i ubrzo dobise naredjenje da moraju ici na soski front.Lokalno stanovnistvo i vojnici su se medjusobno dobro poznavali te je Alojz Martinek,poveljnik puka,molio poveljnika tamosnje zastitne jedinice da iskoristi Eleza kao »vodica« preko Save i Slavonije do ukrcavanja bataljona u vlak.Kad se vojska ukrcala medju njima je bio i mali Elez.Voz je krenuo i vec je bilo prekasno.Elez je otputovao na front i postao vojnik.

Elez i oficir Alojz Martinek

Na pocetku mu Martinek nije dozvoljavao odilazak na bojiste.Umjesto toga prenosio je poruke,pomagao u kuhinji,uzimao podatke od ranjenih itd.Jednog dana ga je,u strogoj tajnosti,zapovjednik mitraljezaca uzeo sa sobom u akciju da bi ovaj vidio Bosnjake u akciji.Sa sigurne udaljenosti posmatrao je Elez kako su Bosnjaci iz BH3 puka napali i pregazili Italijanske polozaje.Bio je opcinjen.Konacno je okusio istinsku akciju.Jos istu noc je bio strazar na polozaju i kasno u noci ispred sebe zacuo korake.Odmah je obavjestio zapovjednika.Zajedno odose provjeriti sta se dogadja i ubrzo primjetise nepoznate sjenke.«Ruke u vis!!!« povikase.Zarobili su tri Italijanska vojnika koji su zeljeli prebjeci na Austijsku stranu.Kada su ih doveli u komandu Martinek je ostro kritizirao Eleza zbog odilaska na borbenu liniju iako se novost o tome da je zarobio tri Italijana rasirila kao bljesak.Elez je bio ponosan.
Vec slijedeceg dana uslijedila je nagrada.Postao je desetar!Sa 14 god. Bio je najmladji desetar u Austro-Ugarskoj vojsci.Elez se borio na »Mrzlem Vrhu«-(Hladnom Vrhu) u Krnskim gorama.Tamo je dosta cesto susretao svoje Bosnjake kojih je na toj teritoriji bilo vise hiljada.
Malom Elezu uzor je bio slavni Hadzi Osman-aga Grabcanovic,nosioc zlatne medalje za hrabrost.I on je bio iz Bjeljine.Zajedno su se borili u jedinici a Hadzi Osman-aga je bio poznat po tome da je u borbi prsa u prsa koristio samo buzdovan i noz.Kad su ga upitali :«zasto«,odgovorio je :«Pse treba pobiti«.Zajedno sa Osman-agom na ratistu je bio i njegov bratic Jusuf,takodje nosioc zlatne medalje za hrabrost.Elez je veoma rado bivao i provodio vrijeme sa svojim sunarodnjacima.Kasnije kad je vec bio u Badenu kod Beca cuo je zalosnu vijest.Osman je poginuo na strazi od zalutalog metka nakon sto je nepovrijedjen prezivio tolike bitke.Kismet.
Nakon 19 mjeseci ratovanja na soskom frontu ranjen je i Elez.Desilo se to na Mrzlem Vrhu kada ga je u bitci,u donju vilicu pogodio geler.Odvezli su ga u Bec u bolnicu.Njegovi saborci su se dostojanstveno oprostili od njega.Komandant Martinek mu je poklonio svoj dzepni sahat s rijecima«Za uspomenu mom hrabrom sinu«
Najmladji vojnik Austro-Ugarske vojske u Becu je privukao dosta paznje i na zahtjev nadvojvotkinje Isabelle,Vrhovna komanda je Elezu dodijelila licnog imama iz kasarne Rossaner,koji ga je ucio osnovama islamskih propisa.
Sam Elez je kasnije kazivao kako su ga svi preupitivali o tome kako je bilo na frontu,kako je ranjen itd.Tesko je odgovarao,boljela ga je vilica.U Becu su ga odveli u vojnu bolnicu br.1.
Nadvojvodkinja Issabele ga je redovno obilazila i javila Elezovoj majci (Elezov otac je umro pred rat)da je Elez pod njenom zastitom.I mati je dozvolila da Elez ostane jos neko vrijeme u Becu da bi se mogao izskolovati.

Karl,njegova majka Ernsthaler i Elez


Kad su Eleza otpustili iz bolnice odveli su ga u dvorac Weilburg u Badenu kod Beca.U dvorcu je zivjela obitelj Ernsthaler koja je slijedecih par godina brinula o Elezu.Upisali su ga u kadetsku skolu u Bratislavi koju je par godina kasnije i uspjesno okoncao.Obitelj Ernsthaler je imala sina Karla,Elezovog vrsnjaka koji je kazivao da bi Elez na putu od skole do kuce stalno bivao njihov «zapovjednik« te da su neprestrano nekoga "napadali".
Jednog dana se desio zanimljiv dogadjaj.Imao je srecu da je bio prisutan kada je Bugarski kralj Ferdinad dolazio u posjetu Austrijskom kralju Karlu.Kada je Ferdinand ugledao malog Eleza sa fesom na glavi upitao ga je:«Jesi li ti Turcin?«,A Elez mu odgovorio kao iz topa:«Ne,ja sam Austijac,ja sam Bosnjak«.Kralju je odgovor bio toliko simpatican te ga je zamolio da podje sa njim u setnju.
Na kraju rata Elez se vratio u svoju Bjeljinu.Ubrzo je shvatio da su dosla druga vremena i da se preziralo sve ono sto je doskora bilo hvale vrijedno.Nisu mu priznali skolu pa mu je u tome pomogao jegov stari prijatelj Ademaga Mesic te je dobio zaposlenje u Muslimanskoj trgovackoj banci u Bjeljini.
Godine 1925 posjetio je svog prijatelja Karla,zatim svoju nadvojvotkinju Issabele koja je tada zivjela u Madjarskoj.Kao poklon dobio je 5000 forinti.Kad se vratio kuci s tim novcem je ustanovio sopstvenu firmu koja se bavila izvozom poljoprivrdnih proizvoda.I uspjeo je.Posao je cvjetao.Do drugog svjetskog rata.
Elez Dervisevic kao vojnik austro - ugarske vojske


Elez Dervisevic je dobitnik brojnih odlikovanja za hrabrost.Izmedjuostalog dobio je Srebrnu medalju za hrabrost 2.razreda,Bronzanu medalju za hrabrost,Medalju za vojne zasluge i Kriz Karlovih jedinica.
Kasnije sam saznao da je Elez Dervisevic nakon rata otisao u Siriju gdje je u Sirijskoj vojsci imao cin majora u rezervi.Tamo je prije par godina i umro.Sahranjen je u Damasku.Njegova kcerka Nesima jos uvijek tamo zivi a njegov unuk,takodje Elez Dervisevic (mladji),koji mi je poslao fotografije svoga djeda,danas zivi u Spaniji.

Vecinu podataka sam nasao u Schachingerrovoj knjizi »Die Bosniaken kommen«

mag. Ahmed Pasic