ŠTA ZNAČI Z A L I H O V A C

Na tom prostoru gdje se danas nalazi
Zalihovac u nekom ranijem vaktu bile su magaze u kojima se skladištilo nešto što
je trebalo imati u zalihi. Zbog toga je taj prostor označen kao Zalihovac –
mjesto, prostor gdje se čuvaju zalihe.Međutim, pošto se riječju ”zalihost”
označavao višak nečega moguće je da je prostor današnjeg Zalihovca dobio svoje
ime i po tome što je to bio prostor koji je bio višak od nekog velikog imanja,
od neke prostrane zamljišne površine.


13.7.08

ZAVJESA JE SPUSTENA

Nakon završnog čina iz Haga


ZAVJESA JE SPUŠTENA


“Bošnjaci moraju ipak danas biti zadovoljni da još uvijek žive, misle, pišu i po običaju, nadaju se boljim vremenima. Prošlost im više niko ne može izbrisati, ali ona ne smije postati teret. Ulog njihove budućnosti nikad nije ni bio u pravdi koju im je neko drugi servirao nego u riješenosti da opstanu na svom komadu zemlje do kraja. Bošnjaci i drugi istinski BiH patrioti su poslije Haga jedini moralni pobijednici zadnjeg krvavog raspleta na Balkanu. Pravda tamo nije do kraja pobijedila, ali šta je ovaj pojam prema spoznaji da nisi ubijao , silovao, rušio i raseljavao.Da je kojim slučajem drugačije i da su Bošnjaci sve to radili i oslobođeni tužbe za genocide, poput Srba i Crnogoraca na nedavnom procesu, bio bih ubjeđen da su na putu nestanka, jer Bošnjaci sa zločinom ne bi mogli normalno živjeti, a vrijeme će pokazati da neće moći ni oni koji su ga činili nad njima, sve dok ga se ne oslobode u svim porama svog tijela.”


Pise: Nihad Krupic

Dok sam sjedio u polutami moje sobe, u prvim satima 26. februara 2007, i slušao čitanje presude iz Haga, pred očima su mi bili mnoštva lica i događaja još od dana kada je Slobodan Milošević održao govor na Bezistanu sve do danas. Osjećao sam se kao na sceni pozorišta, daskama što život znače, kako bi u umjetničkom zanosu rekli glumci, uzdignut i odvojen od publike, vazduhom,oporim i teškim, dok je ona u znoju svog tijela gledala sve činove krvave balkanske predstave. Od laganog uvoda gdje Kosovka djevojka poji preživjele Srbe nakon izgubljenog boja od Osmanlija. I onda preko svih slovenskih, ličkih , slavonskih, bosanskih, hercegovačkih i nazad kosovskih, pepelom i dimom zamagljenih brda i dolina do momenta kada se sve umirilo, dželati posjedali pored žrtve, umirili se na sceni i usmjerili pogled u publiku da ona napokon kaže je li predstava bila autentična i koliko blizu njihovog srca i već umornih očiju. I ovo nije prvi put. Svijet se često bavio balkanskim pozorištem u zadnjih 150 godina. Skoro da je zatvorenih očiju mogao po mirisu prepoznati ko je zločinac a ko žrtva. Ta scena je za njih ponovo postala mora koje se nisu mogli osloboditi. Možda i iz tog razloga je došlo vrijeme da se zavjesa spusti, glumci odu svojim kućama a publiku baci krvljom uprskana odijela, znojne okovratnike i dolaskom kući svojoj djeci kažu:
“Mi tu nismo mogli ništa učiniti. Radi se o plemenima koji i kada se smiju i kada plaču, vade oružje i pucaju u zrak, sve do momenta dok im ono ne padne niže i počnu pucati jedne u druge da veselje ili tugu učine još snažnijim”.

Sa vremena na vrijeme moje misli je prekidao glas predsjednice suda Rosalyn Higgins, dok se ona gubila u čitanju rečenica koje su izbijale jednu drugu, ubijajuči žrtvu još jednom. Nešto poput dijela romana „Srebrenica“ autora Isnama Taljića, gdje na polju punom beživotnih bošnjačkih tijela, četnici sjede, piju, pjevaju i svakih pola sata ustaju da kolju one koje su ubijeni metkom i da ispucaju u one koji su več zaklani. Taj process stoljeća, kako su ga mnogi nazvali, u meni je izazvao, mješavinu tuge, ogorčenja, razočarenja i na kraju prestanak petnaestogodišnje napetosti i iščekivanja da je svijet ipak zasnovan na humanizmu i pravednim normama. U momentu kada sam čuo da je Srbija oslobođena direktnog učešča u genocide, duboko sam uzdahnuo, ustao, pogledao u kompjuter i osjetio neko olakšanje iznutra. Začudo, nisam bio tužan. Kao da su sve moje tjeskobe, nemir, teški snovi, zablude, prešle nekom drugom, ovog puta preko Drine. Zauvijek. Za njihovu domaću scenu, uz želju da uživaju u tom novom pozorištu u svojoj rođenoj kući, dvorištu i ataru. Nisam dočekao kraj čitanja presude jer sve ostalo nije bilo više važno. Mi Bošnjaci smo čekajući ovu presudu više od 13 godina bili na rubu pameti i u opasnosti da izvadimo oči jedni drugima. Srećom, i ovo se završi. Naravno, ne možemo biti zadovoljni ovakvim dijelenjem “pravde”, ali nikako se ne možemo ni pomiriti da smo potpuni gubitnici.

Ne, mi nismo nikako izgubili. Mi smo samo sišli sa scene. Ovaj put, začudo, međusobno zagrljeni uz spoznaju da nema perfektne pravde ali ni milosti koji i svijet i krvnik može barem na momenat pokazati. Manimo sve moguće pravne i druge postulate, oni su uvijek pod uticajem ljudskog faktora koja ih piše, postavlja i sklanja od očiju javnosti ako treba. Papir trpi sve. Evropa i svijet nas ne može mrziti. Oni nas i ne poznaju. Za mržnju treba više od toga. Jeste, mi smo za njih bili dugi teret i sada nakon presude oni su napokon odahnuli, a i mi trebamo sa njima, jer barem na momenat smo stekli spoznaju da su Bošnjaci oduvijek bili oni bolji, i da je ovaj proces ipak dokazao da su ostali i dalje u opredjelenju da je taj njihov dubok humani poriv ka životu sa drugima oduvijek vrijeđao fašiste, nacionaliste i najgori ljudski soj što postoji. Iz toga razloga iz sudnice su mogli izaći nikad jedinstveniji i ponosniji što pripadaju ovom narodu i Zlatko Lagumdžija, i Haris Silajdžić, i Reis-ulema Mustafa ef. Cerić, i Sulejman Tihić, i Sakib Softić…Uzdignute glave. Opet. Po ko zna koji put.

Nakon te večeri do danas sam čitao mnoge izjave, osvrte, slušao vijesti, gledao direktni TV duel Zlatka Lagumdžije sa predsjednikom Srpske Radikalne Stranke (kako joj demokratski tepaju) Tomislavom Nikolićem i do kraja shvatio da smo dobili višestruko ovaj process.
Zašto i kako nabrojaću redom:
1. Više nikad se niko neće usuditi iz zvaničnog Beograda i Zagreba da pošalje svoje vojne i druge formacije u BiH.
2. Otvoren je autoput sa najmanje osam traka ka konačnom ukidanju dejtonskog Ustava i svih institucija koje je on stvorio
3. Presuđeno je da je genocid u Srebrenici počinjen uz organizovanje, podsticaj i učešče vojnih, policijskih i civilnih formacija pod direktnim nadzorom RS, što vodi neumitnom ukidanju ove zločinačke i genocidne tvorevine
4.Zvanični Beograd i Zagreb za sva vremena prestaju biti saveznik i pomagač bosanskim Srbima i Hrvatima u njihovim nastojanjima da odcijepe dio BiH i pripoje je istočno i zapadno.
5. Skupština Srbije je u procesu donošenja deklaracije gdje se osuđuje genocid u Srebernici, što znaci da priznaje genocid, kao i ovom deklaracijom prepoznaje onog koji to učinio, a to je RS

6. Napokon srebreničke i druge majke, te silovane djevojke i žene mogu zatvoriti dio historije gdje su očekivali da neko u ime čovječanstva presudi institucijama koje su vodile genocid i oslone se na individualne tužbe koje su još jedino preostale.
7. Bošnjačka i ostala patriotska BiH scena je barem na momenat zaboravila na svoje razlike i postala jednistvena , što je odličan uvod u predstojeću borbu za novi ustav i dostojanstveniji život svih građana BiH.
8. Bošnjačka dijaspora je do kraja bila jednistvena, politički i financijski, glede podrške ovom procesu, i napokon može odahnuti i početi se baviti nekim drugim stvarima kao što je trasiranje lakšeg BiH puta do svih ekonomski svjetskih institucija.
9. Bošnjačka dijaspora je dobila i spoznaju da se ne isplati nimalo u nihilističkom zanosu glumiti žrtvu i svo svoje djelovanje mora pojačati snagom jedinog moralnog pobijednika svih bivših ratova na krvavom Balkanu.
10. I na kraju smo dobili istinu da su najviše svjetske institucije ravnodušnim gledanjem genocida u BiH, postale njegov saučesnik, osnovale ovaj sud i samim tim onemogućile da uz Srbiju i same sebe osude.

Dakle, mi se možemo i dalje međusobno glođati i gađati ružnim riječima i sumnjama kako je naše rukovodstvo izdajničko ili saučesničko u ovom procesu, i kako bi Francis Boyle, autor tužbe, bio u stanju da je i dokaže. Nema tog advokatskog tima i lobiranja koji bi ovakvom svijetu u kojem živimo zadovoljio pravdu do kraja. Nije bio tamo sam Dr Sakib Softić. Sa njim su sjedili najveći pravni autoriteti, profesori, doktori sa evropskih i američkih sveučilišta gdje se donose pravne norme, ali nisu mogli pomoći. Pogrešno je reći da je ovo i kršćanska zavjera protiv muslimana, kada smo imali i sudije muslimane koji su bili rame uz rame u svojim odlukama sa sudijama kršćanima. Međunarodno pravo je oduvijek bilo politički motivisano i nema suda na svijetu koji je potpuno samostalan u svom radu.
Nas niko ne može ubijediti da i dalje NE koristimo termin genocid za ono što se desilo nad Bošnjacima i agresija za ono što se desilo nad Bosnom i Hercegovinom od 1992 do 1995.

Autor "Kod topa"- Bos.Dubica

Ja vjerujem u Boga i Njegovo određenje, i da ništa nije bez razloga. Sve ovo se mora pretvoriti u našu višestruku korist i donijeti vjetar koji će napokon odnijeti zadah smrti sa srebreničkih, prijedorskih, sarajevskih, fočanskih i drugi BiH polja. Bili smo već na izmaku snage i skoro da nas ne uguši znoj sopstvenih tijela u stresu očekivanja pravde koja nikad nije došla i pomisli da moramo i dalje gledati lešinare koji slobodno igraju kolo nad kostima naših žrtava.Sigurno je jedno. Takvo kolo je zauvijek otišlo is svih dijelova bivše Yu gdje se dogodio “ugroženi” narod. Srbija se može sva vidjeti sa Kalamegdana. Crna Gora može da bude i te kako zadovoljna. Uspijela je da izmakne osudi koja kaže Srbija nije spriječila genocid, najviše zahvaljujuči Bošnjačkim glasovima prilikom referenduma, Tu uslugu koju su joj Bošnjaci učinili i ne znajući šta rade im mora što prije vratiti donošenjem zakona gdje se oni proglašavaju konstituvnim narodom. Dakle nije bila tačna teza jednog meni poznatog Njujorčanina koji je u ushićenju izjavio da ko ne glasa za samostalnu CG , glasa za veliku Srbiju, nego je upravo bila istinu da je bošnjački glas za nezavisnu Crnu Goru bio glas za njeno oslobađanje od bilo kakve osude za agresiju i genocid koji su učinile njene četničke postrojebe u BiH.

Napokon, u moju i u druge Bošnjačke kuće treba da uđe mir. Mi se još uvijek imamo čemu nadati. Ostali smo živi. I dalje ne damo ni uspomene, ni zavičaj, ni komšiluk, ni vjeru, ni tradiciju, ni civilizaciju, ni jezik,a ni prijatelje. Jer samo tako smo mi u pravom smislu MI. Oni koji drugačije misle nisu ni važni. Široko im polje. Što dalje, to bolje.

Nema komentara:

Objavi komentar

Ovdje mozete upisati svoj komentar.
Hvala.