RESPEKT TREBA UZETI A NE ČEKATI DA GA DOBIJEŠ

RESPEKT TREBA UZETI A NE ČEKATI DA GA DOBIJEŠ



Piše: Nihad Krupić,autor
Bosanska Dubica, RBiH
Vancouver, Canada

Ovih dana se uveliko vodi polemika oko etničke, nacionalne i svake druge pripadnosti u Bosni i Hercegovini. I nije prvi put da se oni neupućeni a tvrdoglavi ili upućeni a iz tuđih knjiga učeni, histeričnom drekom oglašavaju i žele nametnuti sumnju u postojanje stoljetnog nacionalnog imena Bošnjaci. Ovo i nije tako teško širiti je je u Bosni na sceni opšte društveno beznađe kao produkt djelovanja ružne političke, akademske i ekonomske bošnjačke elite. Ova elita je u mnogome izgubila svoj kredibilitet. Svoju pamet uglavnom pokazuju citiranjem velikih iz davnih vremena. Poput papagaja. Zaboravljaju da su ti veliki čitali citate iz očiju onih malih iz svog naroda. Ima jedan kvalitet koji ih potpuno odvaja od istočne i zapadne varijante balkanske inteligencije. Oni ne mrze i ne smišljaju platforme i programe kako da istrijebe druge. Štaviše, čak i podilaze autorima programa progona i istrebljenja naroda kome pripadaju. To je ogavno i neoprostivo. A najgore je od svega da njihov intelektualnih opus uvijek počinje i završava sterilnim porivom za kobojagi kulturnom renesansom sopstvenog naroda. Kao da kultura stvara narod, naciju i državu , a ne obrnuto.
Nasuprot ovim prvima , postoje drugi koji su spoznali istinu. Dok je govore ne dižu dreku jer je snaga njihove riječi velika kao planina. Čini se da ovih drugih ima pedeset puta više ali toliko puta nisu uvjerljiviji od onih prvih. Zašto? Zato što je mentalni sklop bošnjačkog čovjeka kodiran da prvo registruje i prihvati podvalu i kada je odkrije treba dosta vremena da je se riješi. Neće brzo priznati kako je u krivu taman gubio i ruke i noge, i bubrege, i pluća sve dok ne dođe do glave.

Prestani lutati, biti tuđi i širiti sumnju
U susretu ovjere stare lične karte Bosne i Hercegovine, jer tako Evropa želi a mi smo dio nje, današnji vikači su do juče bili jugosloveni ili nešto drugo. Oni su danas nacionalno izabrali da budu Bosanci ili Hercegovci..ili skupa Bosanci i Hercegovci. Iza ovog se uglavnom krije kompleks, inferiornost, poltronstvo, fukaraština i hizmećarstvo.Kako spriječiti ovu kugu a ne zaraziti se sa njom?! Mudrošću, osjećajem ili nečim drugim!?
Po znanje se uvijek išlo onima koji znaju više, po čast onima koji nikad nisu klečali i puzali, u pobjede iza onih koji bi i svoj život dali za domovinu. Ako nema u blizini nikoga od ovih...Bošnjače, gledaj i slušaj ono što rade i govore Dodik, Radmanović i drugi iz njihove korpusa i odmah bez razmišljanja budi protiv. I bićeš na pravoj strani. Ako si i dalje još u dilemi šta ti je nacionalno ime i želiš se unatoč svemu izjasniti kao Bosanac prije konačne odluke testiraj kako iz hrvatskog i srpskog bosanskog korpusa vole između ostalog i našu zajedničku domovinu. Ako si u stanju iz ova dva naroda iskupiti barem desetak hiljada imena koja će se na budućem popisu izjasniti kao Bosanci onda imaš pravo da i Bošnjake ubjeđuješ da ponovo odbace svoje staro ime. Do tada nemaš pravo lutati, biti tudji, širiti sumnju i lagati sebe i druge da će Bosna opstati samo zato što si se ti nacionalno izjasnio kao Bosanac.
Nije tako davne 1993 godine Kasimu, unuku zadnjeg dubičkog bega, nije pomoglo što je podijelio svoj begluk onom komunističkom društvu, u stvari srpskim seljacima sa Kozare.Pa što je bio komunista, pa ateista,pa sve drugo samo ne svoj. Na kraju su ga našli deset godina poslije smaknuća u komadima u dubini jednog bunara blizu razdjeljenog begluka koje ga nije spasilo surove smrti od ruku unuka onih koji su besplatno dobili tu zemlju. Je li treba biti puno pametan da se zaključi da je Kasim komadan samo zbog imena i prezimena.Kasima je u Bosni od 1992 -1995 bilo na hiljade i ne smije ih više biti…zbog onih kojima smo dužni da imamo ponos, čast i dostojanstvo. Sve drugo dolazi nakon ovoga.
Na kraju respekt treba uzeti a ne čekati da ga dobiješ. Popis će doći i proći ali prije njega Bošnjaci trebaju otvoreno reći drugima: “Ukoliko želite da zajedno dijelimo našu domovinu i državu onda je ona i Vaša i naša ako je želite cijepati i odvajati, onda je ona samo naša..vi tražite drugu, odavde nećete ništa odnijeti”.

KAMEN TEMELJAC ZA OBNOVU UTRIŠKE DŽAMIJE U STAROM MAJDANU

Dana 22-og. septembra 2012 godine u Starom Majdanu kod Sanskog Mosta započeli su radovi na obnavljanju džamije "ZALIHOVAC" u mahali Gornji Utriš, koja je sa zemljom sravnjena u zadnjem ratu, tačnije 1994 godine.
Ovo je jedina, do sad ne obnovljena, u ratu srušena džamija na području medžlisa Sanski Most.

Staromajdanska čaršijska džamija Palanka obnovljena je odmah nakon rata a ideja za obnovom ove mahalske, Utriške džamije "rodila" se prije desetak godina te kao takva naišla na razumjevanje kako medju raseljenim mještanima Starog Majdana tako i medju samim Staromajdanskim džematlijama.
Zahvaljujući se na prvom mjestu Allahu dž.š. zatim Majdancima van Majdana i Majdnacima u samom Starom Majdanu, realiziralo se je dakle upravo ono o čeme vas evo obavještavam. Obnovili smo temelj jednog od bisera Staromajdanske doline.
Ono, što je sve Stari Majdan imao i što sad nema, navodi se izmedjuostalog i u knjzi Vedada Biščevića, "Naseljena mjesta općine Sanski Most", kojom sam se poslužio da vam prenesem slijedeće:


Citat 1
»Interesantnu statistiku je dao Abdulah Talundžić, koja nije provjerena ali je ipak iznosim.
Statistički podatci o postojanju različitih objekata u Starom Majdanu  1873 godine:

džamije – 19 (devetnaest)
zgrade državne uprave – 1
mektebi (osnovne škole) – 23,učenika 1004 (muških -729,ženskih – 275)
broj hanova – prenoćišta – 1
broj kuća – 1961
broj dućana – 45
broj magaza – 10
broj hrišćanskih škola i crkava – 1,(broj redovnih učenika - 55,učenica – 12)
Godine 1876. dućana je bilo 48 dok je magaza bilo 12.
Na drugom popisu stanovništva 1885. godine Stari Majdan je imao:89 trgovacai obrtnika,14 vlastelina, 8 begova, i aga,2 kmeta,9 sveštenika,2 općinska službenika,1 učitelja,150 pomoćnih radnika,168 težaka.«

Citat 2
»Legenda kaže da je Stari Mjadan imao 17 džamija.Ibrahim ef.Pašalić-Mulić muderis je pričao da je sa Perinca brda silazilo 40 – 50 fenjera na teraviju u džamiju na Zukića luci više Gornjeg Utriša.«

Citat 3 
»Po trećem Austrougarskom popisu iz 1895 godine u Starom Majdanu su bile:6 džamija i 4 mekteba
Džamije:

-Džamija PALANKA

-Džamija Gornji Utriš–Pored džamije Palanka, u Starom Majdanu je bila i »Džamija Gornji Utriš« koja je isto srušena u ratu i još nije obnovljena. Po Austrougarskom popisu bila je vakuf džamija i pripadala je mahali Gornji Utriš sa 11,49 dunuma zemlje.

-Džamija Donji Utriš (srušena 1952)

-Dugandži džamija (Džamija u Dogandži mahali u narodu prozvana Drobadžija mahala pa samim tim i džamija »Dobadžije«),srušena 1952

-Džamija donja Gračanica ili Mujića džamija, srušena 1925 godine

Džamija Gornja Gračanica ili »Šehanova džamija«, kao i Mujića džamija i ova je džamija bila vakuf nekog Šehe po čemu je prozvana »Šehanova džamija«, srušena 1925 godine.«

Od 22. do 29. septembra 2012 god. izvršeni su radovi na iskopu temelja te priprema za betoniranje. U subotu, 29. sept. je uz prisustvo većeg broja džematlija i gostiju iz okolnih mjesta te predstavnika javnog kulturnog i vjerskog života općine položen kamen temeljac. Odmah nakon polaganja kamena temeljca, kojeg je položio vakif Kadić Hamdija pristupilo se i konačnom betoniranju temelja.

Gradjevinski odbor za obnovu džamije ovim putem se zahvaljuje svima onima koji pomogoše da se uradi do sad učinjeno i ujedno poziva sve one koji su u mogućnosti da pomognu daljnju obnovu ove džamije.

Obnavljanjem ove džamije, prije svega, želi se zaslužiti milost Boga Dragoga, ojačati i učvrstiti medjuljudski odnosi u samom džemaatu. 

 Džamiju obnavljamo u obliku i gaberitima u kojim je bila sve do njenog rušenja s tim da će njezin minaret biti onakav kakav je bio sve do rekonstrukcije 1958. godine.
Klasična krajiška mahalska džamija sa četverovodnim krovom i drvenim minaretom vratila bi ne samo sjaj i dukat na silu otet Starom Majdanu, nego bi kao takva bila i jednom vrstom spomenika kulture Bosanske Krajine i Bošnjaštava u Bosni i Hercegovini uopšte. 


Ovim putem obavještavamo sve one koji imaju  želju da pomognu da ova džamija što prije ugleda svijetlo dana da se za informacije mogu obratiti putem e-maila :

zalihovac@gmail.com 
samir.besic@t-2.net    ili na 

facebook grupi:
Utriška džamija /Zalihovac

Za prikupljanje novčanih sredstava ovlašten je i zadužen Bešić Ismet, 
mobitel: 00387 (0)62 192 579 

Novčana sredstva možete uplatiti na slijedeći žiroračun:

• INSTRUCTIONS FOR PAYMENT:
  
• Beneficiary´s Bank:     Reiffeisen bank dd BIH Sarajevo
  
• Swift code:                 RZBABA2S
  
• Address:                     Danijela Ozme 4, Sarajevo, BIH
  .......................................................................................
  
• Details of Beneficiary:
  
• Name of Beneficiary:  MEDZLIS IZ S MOST
  
• Address:                    UL VAHIDBEGOVA
  
• Account no of Bbeneficiary: BA391610635000378740
  
• ______________________________________
  
• SVRHA UPLATE: DONACIJA ZA IZGRADNJU DZAMIJE ZALIHOVAC STARI MAJDAN
  
  Mahsuz selam uz dovu Allahu dž.š da nas sviju čuva i pomogne na putu istine. Amin.
                                                     

                                                           Gradjevinski odbor za obnovu Utriške džamije "Zalihovac"

 

GENOCID U SANSKOM MOSTU

GENOCID U SANSKOM MOSTU

Autor: Emir Ramić

Emir RAMIĆ: Krajem maja i početkom juna 1992. započeo je široki napad srpskih snaga na Stari Majdan, kao i susjedna sela, Staru Rijeku, Briševo i Bartikovce. Tom prilikom najveći broj mještana protjeran je iz svojih kuća, veliki broj civilnih objekata je uništen ili spaljen. Najveći zločin počinjen je u selu Briševo, gdje je samo u jednom danu ubijeno oko osamdeset civila. Muškarci, žene i djeca iz Starog Majdana zatočeni su u halu Krings, koncentracioni logor, pri čemu je ubijeno 36 civila (Starog Majdana). Zatvaranje i teško premlaćivanje vršeno je na nekoliko mjesta koji su pretvoreni u logore.

Ovaj serijal je zasnovan na naučno verifikovanim saznanjima i bitnim rezultatima naučnih istraživanja brojnih i eminentnih istraživača genocida i drugih oblika zločina protiv čovjećnosti i međunarodnog prava u Evropi i svijetu.

Općina Sanski Most po Popisu stanovništva iz 1991. imala je ukupno 60.307 stanovnika, od čega 28.136 ili (46,65%) Muslimana (Bošnjaka); 25.363 ili (42,05%) Srba; 4.322 ili (7,16%) Hrvata; 1.247, odnosno (2,06%) Jugoslavena i 1.239 (2,08%) Ostali. U Sanskom Mostu zločini nad Bošnjacima počinju sa nasilnim preuzimanjem vlasti od strane srpskih snaga. Ovome je prethodio povratak 6. lake partizanske brigade Jugoslovenske narodne armije koja je od 1991. bila angažirana u agresiji na Republiku Hrvatsku. Komanda te brigade zajedno sa prištapskim jedinicama bila je stacionirana u Lušci Palanci. Po povratku ove jedinice počelo je i njeno raspoređivanje za napad na Bošnjake i Hrvate općine Sanski Most.

Navedena jedinica je 20. aprila 1992. na silu preuzela kontrolu nad svim važnijim objektima u gradu. Istovremeno je uspostavljena puna kontrola putnih komunikacija. Napadima na naselja Muhići, Mahala, Otoka, Hrustovo, Vrhpolje, Kljevce izvršena su masovna ubijanja Bošnjaka. Uz pomoć pripadnika srpske policije istovremeno su izvršena hapšenja čelnih ljudi SDA.

Početkom juna 1992. srpske snage su u potpunosti okupirale općinu Sanski Most.

Pripadnici srpskih snaga vršili su granatiranja civilnih objekata, od čega su ubijeni i ranjeni brojni civili. Vršene su pljačke i uništavanje imovine, razdvajani su muškarci od žena i odvođeni u već unaprijed pripremljena mjesta zatočenja. Zatočenici su izloženi ubijanju i fizičkom i psihičkom maltretiranju. Prva masovna ubijanja izvršena su 31. maja kada su u selu Kljevci, zaseoku Begići srpski vojnici ubili sve muškarce. Na putu prema Sanskom Mostu vršena su ubijanja, pri čemu su na mostu u Vrhpolju počinjena masovna ubijanja. Bošnjaci su natjerani da skoče sa mosta u Sanu i onda su ubijani u vodi. Oni koji nisu bili pogođeni morali su ponovo skakati sa mosta (neki su tako skakali po šest puta). Pored ubijanja i premlaćivanja Bošnjaka, vršena su i silovanja Bošnjakinja.

Krajem maja i početkom juna 1992. započeo je široki napad srpskih snaga na Stari Majdan, kao i susjedna sela, Staru Rijeku, Briševo i Bartikovce. Tom prilikom najveći broj mještana protjeran je iz svojih kuća, veliki broj civilnih objekata je uništen ili spaljen. Najveći zločin počinjen je u selu Briševo, gdje je samo u jednom danu ubijeno oko osamdeset civila. Muškarci, žene i djeca iz Starog Majdana zatočeni su u halu Krings, koncentracioni logor, pri čemu je ubijeno 36 civila (Starog Majdana). Zatvaranje i teško premlaćivanje vršeno je na nekoliko mjesta koji su pretvoreni u logore.

Zločini nad Bošnjacima su posebno vršeni u logorima i drugim mjestima zatočenja. Na prostoru općine Sanski Most bilo je više od 20 logora i drugih mjesta zatočenja. Zatočeni su bili izloženi fizičkim i psihičkim torturama, ubijani su, protjerivani, vršena su silovanja. Kao i u svim ostalim dijelovima Bosanske krajine isti scenario je bio i u Sanskom Mostu: ubijanje, zatočenje u koncentracione logore bilo je prvo određeno za političku i intelektualnu elitu, odnosno za nosioce političkih funkcija. Posebno su funkcioneri i članovi Stranke demokratske akcije bili na spiskovima za likvidaciju i zatvaranje. Nehumana i nečovječna postupanja prema civilima posebno su bila izražena u logorima: “Betonirka“, “Sanakerm“, Sportska dvorana, zgrada MUP-a, fabrika “Krings“ i dr. Fizičko i psihičko zlostavljanje praćeno je uskraćivanjem vode, hrane, spavanja. Veliki broj logoraša iz Sanskog Mosta je odveden u logor Manjača, pri čemu je usput umrlo više njih. U tom logoru je vojna policija zatočenike tukla motkama, kablovima, palicama i sličnim predmetima.

Masovna ubijanja su vršena i u Lušci Palanci, gdje su ubijeni mnogi Bošnjaci. Većina muškaraca je završila u logoru Manjača. Veliki broj stanovnika je protjeran sa svojih ognjišta. U Sanskom Mostu su tokom agresije porušene sve džamije i katoličke crkve. Srušeno je 27 džamija i 4 katoličke crkve.

Kontinuirano u periodu 1992-1995. vršena su ubijanja, mučenja, pljačke i devastacija imovine Bošnjaka i Hrvata. Najteži period pored onog iz 1992. zbio se neposredno pred oslobođenje Sanskog Mosta. U septembru 1995 je na nekoliko lokacija ubijen znatan broj Bošnjaka civila. Samo u selu Sasina ubijeno je 60-70 lica. Ubijanja su vršena u Sanakeramu, Kruharima, Tomini, Trnovi, Vršu, Okreču i Došćima.

Od 18. do 21. septembra 1995. Željko Ražnjatović Arkan i njegova jedinica držali su tridesetak muškaraca i jednu ženu zatočene u kotlovnici hotela “Sanus“, gdje nije bilo dovoljno vazduha, vode ni hrane i gdje su bili izloženi maltretiranju i premlaćivanjima. 20. septembra 1995. godine Arkanovi Tigrovi odveli su 12 (dvanaest) Bošnjaka u selo Trnova. Na toj lokaciji ubili su 11 ljudi. Dvanaesti je teško ranjen. Tijela jedanestorice ubijenih nađena su na ovom mjestu 12. oktobra 1995.

Ubijanje i bacanje u masovne grobnice vršeno je bez obzira na godine. Tako su ubijani Bošnjaci od jedne do devedeset godina starosti. U 7 masovnih grobnica prosjek ubijenih je od 20-30 godina, u 10 masovnih grobnica prosjek je od 30-40 godina starosti, ubijeni u prosjeku od 40-50 godina pronađeni su u 8 masovnih grobnica i preko pedeset godina starosti u samo jednoj masovnoj grobnici. Ovi podaci govore da je glavni cilj zločinaca bio ubijanje ljudi i žena u najproduktivnijim godinama u fizičkom, psihičkom i reproduktivnom periodu života.

Ubijeni Bošnjaci općine Sanski Most (oko 800 žrtava genocida) pronađeni su u 30 masovnih grobnica. Najveća masovna grobnica je Hrastova glavica i Sasina. Velik broj Bošnjaka općine Sanski Most trajno se iselio i živi u mnogim zemljama širom svijeta.

ZAPOČELA OBNOVA STAROMAJDANSKE DŽAMIJE "ZALIHOVAC"

ZAPOČELA OBNOVA STAROMAJDANSKE DŽAMIJE  "ZALIHOVAC"  U  MAHALI GORNJI UTRIŠ

                                     – Test za džennet -

Ono o čeme bih da pišem i govorim, pisao sam na istom ovom blogu mnogo puta. I ovaj put, nezaobilazna tema i ono što mi u duši posebnim drhatom treperi – džamija na Zalihovcu tj. Utriška džamija.

»Naseljena mjesta općine Sanski Most« naziv je knjige dvojice autora,Vedada i Edina Biščevića, koja jednostavno »puca« od dokumenata i statistike.
I o našoj, Staromajdanskoj čaršiji ima čovjek šta pročitati.
Prahistorija, geografske i katastarske karte, slike starijeg i novijeg' datuma…
slika Staromajdanskog bega Rahmetli Bege Mujića…
Malo bih se poslužio statistikom iz ove knjige, nadam se da se autori neće naljutiti.
  Upravo zbog toga što se često znamo pohvaliti historijom našeg Starog Majdana u prilog tome prenosim evo dio teksta.
Dakle u knjizi »Naseljena mjesta općine Sanski Most« izmedjuostalog se kaže :

Citat 1
»Interesantnu statistiku je dao Abdulah Talundžić, koja nije provjerena ali je ipak iznosim.
Statistički podatci o postojanju različitih objekata u Starom Majdanu u 1873 godine:

džamije – 19 (devetnaest)
zgrade državne uprave – 1
mektebi (osnovne škole) – 23,učenika 1004 (muških -729,ženskih – 275)
broj hanova – prenoćišta – 1
broj kuća – 1961
broj dućana – 45
broj magaza – 10
broj hrišćanskih škola i crkava – 1,(broj redovnih učenika - 55,učenica – 12)
Godine 1876. dućana je bilo 48 dok je magaza bilo 12.
Na drugom popisu stanovništva 1885. godine Stari Majdan je imao:89 trgovacai obrtnika,14 vlastelina, 8 begova, i aga,2 kmeta,9 sveštenika,2 općinska službenika,1 učitelja,150 pomoćnih radnika,168 težaka.«Citat 2
»Legenda kaže da je Stari Mjadan imao 17 džamija.Ibrahim ef.Pašalić-Mulić muderis je pričao da je sa Perinca brda silazilo 40 – 50 fenjera na teraviju u džamiju na Zukića luci više Gornjeg Utriša.«

Citat 3

»Po trećem Austrougarskom popisu iz 1895 godine u Starom Majdanu su bile:6 džamija i 4 mekteba
Džamije:
-Džamija PALANKA-Džamija Gornji Utriš–Pored džamije palanka u Starom Majdanu je bila i »Džamija Gornji Utriš« koja je isto srušena 1992 i još nije obnovljena.Po Austrougarskom popisu bila je vakuf džamija i pripadala je mahali Gornji Utriš sa 11,49 dunuma zemlje.
-Džamija Donji Utriš (srušena 1952)
-Dugandži džamija (Džamija u Dogandži mahale u narodu prozvana Drobadžija mahala pa samim tim i džamij »Dobadžije«),srušena 1952
-Džamija dolnja Gračanica ili Mujića džamija,srušena 1925 godine
Džamija Gornja Gračanica ili »Šehanova džamija«,kao i Mujića džamija i ova je džamija bila vakuf nekog Šehe po čemu je prozvana »Šehanova džamija«,srušena 1925 godine.«





                                      ¸  ¸  ¸  ¸  ¸  ¸  ¸  ¸  ¸  ¸  ¸  ¸  ¸  ¸  ¸  ¸

                                 "TEST ZA DŽENNET"  -
    poziv za pomoć u obnovi Utriške džamije

 »Test za Džennet?« je tekst kojeg na svom blogu napisah prije ravno četiri godine. Od objave tog teksta javilo mi se podosta Majdanaca i onih koji to nisu, ljudi koji vele da su »ZA« i da podržavaju ideju oko izgradnje tj-obnove ove džamije koja je, uzgred budi rečeno, jedina nakon rata neobnovljena džamija na Medžlisu Sanski Most.
Ne bih htjeo da nam je stalno prošlost važnija od sadašnjosti. Ne bih da se udavimo danas gledajući u juče a sposobni smo da sebi izgradimo i ljepše sutra. Jedan od tih koraka je nesumnjivo izgradnja džamije na Zal'hovcu. Biće to povratak u budućnost sa lijepim osvrtom na prošlost.
Biće pitanja treba li – ne reba li…?Treba kako da ne treba.Treba nama i Majdanskoj i cijeloj nam našoj Bosanskohercegovačkoj budućnosti iša'Allah. Lijepo je čitati kako nekad imadosmo toliko džamija. Gdje su one danas? Gdje smo to danas mi? Gdje je i kakav je naš odnos do nas samih?
Nemojmo se učahuriti i od sebe stvoriti kritičare koji će negodovati i osporavati svaki prijedlog i ideju. Sve je lakše samo ako se ne mora ustajati, a za nafakom ustati se treba.

Sada bih da vam saopštim najnovije vijesti o Utriškoj džamiji o kojoj sam, kako rekoh, toliko govorio i pisao sve ove godine.

Ovaj put to činim sa posebno velikim zadovoljstavom jer, da vam se pohvalim, započela je obnova ove džamije.
Poslovi oko prikupljanja papirologije se privode kraju. 
Započeli smo sa prikupljanjem novčanih sredstava te ovim putem pozivam sve one koji hoće, mogu, žele da daju svoj prilog u ovaj hair da to urade putem žiroračuna

• Raiffeisen BANK dd
• Bosna i Hercegovina
• INSTRUCTIONS FOR PAYMENT
• Beneficijary´s Bank: Reiffeisen bank dd BIH Sarajevo
• Swift code: RZBABA2S
• Address: Danijela Ozme 4, Sarajevo, BIH
• Details of Beneficiary:
• Name of Beneficiary: MEDZLIS IZ S MOST
• Address: UL VAHIDBEGOVA
• Account no of Bbeneficiary: BA391610635000378740
• ______________________________________
• SVRHA UPLATE: DONACIJA ZA IZGRADNJU DZAMIJE ZALIHOVAC STARI MAJDAN
    
  ...ili da se obrate Ismetu Bešiću u Starom Majdanu koji je blagajnik po pitanju prikupljanja novčanih sredstava za ovu džamiju.
  
   Svi mi znamo kakva je i kolika džamija je bila i valjda smo svjesni da ponovna izgradnja tolikog objekta nije milionska investicija.
  Iskreno se nadam da će ovaj moj prijedlog naići na odobravanje i pozitivnu reakciju u našem narodu. Volio bih da mi se što prije i u što većem broju javite pa da se sa realizacijom krene što prije. Za sva pitanja, informacije, sugestije, prijedloge,
  ideje pišite ili javite mi se putem komentara ispod ovog posta ili putem maila           zalihovac@gmail.com
  Možete nas naći i na facebook grupi "UTRIŠKA DŽAMIJA / ZALIHOVAC" 
  a na istom ovom blogu se nalazi i spisak dosadašnjih donatora.
   
  Za sve daljnje pojedinosti tu smo da se dogovaramo jer opšte poznata je stvar da »Složna braća dvije kuće grade!«
  
  

u zadnjem ratu srušena džamija "Zalihovac" u mahali Gornji Utriš u Starom Majdanu
 
Dragi moji.
Ovaj poziv bih završio sa dovom Allahu Uzvišenom da nam pomogne, da nam da snage, volje i strpljivosti da istrajemo u nakani da izgradimo Utrišku džamiju, kuću u kojoj će se Njegovo ime veličati i da na Danu Suda budemo od onih koji će po ovom pitanju svijetla obraza pogledati u oči svome Gospodaru.
Amin

U SREBRENICI SE OD 1992. DO 1995. DEŠAVAO USPORENI GENOCID

 preuzeto sa bosnjaci.net

Avdo HUSEINOVIĆ, istraživač zločina genocida i autor više dokumantarnih filmova

U SREBRENICI SE OD 1992. DO 1995. DEŠAVAO USPORENI GENOCID

Autor: Sonja Radošević

Na obilježavanju 17. godišnjice genocida u Srebrenici srela sam se sa Avdom Huseinovićem, poznatim bosanskohercegovačkim istraživačem, piscem i autorom više dokumentarnih filmova u kojima se ne bavi samo prezentiranjem manje više poznatih događaja iz vremena srpsko-crnogorske agresije na RBiH, već otvara dileme i traži odgovore na još uvijek bolna pitanja. To je bio i povod za razgovor o njegovom filmu “Daleko je Tuzla” u kome je obradio dešavanja u Srebrenici i srednjem Podrinje od 1991. do 1995. godine. Kroz autentične filmske zapise svjedoci o srpsko-crnogorskojagresiji na BiH, genocidu u Srebrenici, odgovornosti međunarodne zajednice, ali ukazuje i na odgovornost bh. političara, vrhu Armije BiH, šutnju medija u Tuzli i press službe Armije BiH u vrijeme genocida. Kako bi vam tematika bila jasnija preporučujemo da pažljivo pogledate Huseinovićev dokumentarni film “Daleko je Tuzla”. Sam autor je jednom prilikom kazao da je to “najkrupniji izazov u njegovom ovodunjalučkom proputovanju”. Ove godine prikazan je njegov dokumentarni film o ubijanju djece u opkoljenom Sarajevu, koji nikoga ne može ostaviti ravnodušnim. I u drugim svojim djelima Huseinović istražuje zločin genocida počinjen nad Bošnjacima tokom agresije na BiH od 1991. do 1995.godine. To je tematika i njegove knjige “Dzelati naroda mog”. Za uvod u ovaj razgovor za Bošnjaci.net izdvojili smo jedan od historijskih bitnih zapisa iz filma “ Daleko je Tuzla” autora Avda Huseinovića. ,,Drugog jula 1995. komandant Drinskog korpusa Vojske RS, general Milenko Živanović izdao je na ekavici naredbu pod strogo povjerljivim brojem 04/156-2 koja je nosila naziv "Zapovijest za aktivna borbena djejstva", na kojoj je, između ostalog, pisalo: "Odlučio sam glavnim snagama Drinskog korpusa i dalje izvoditi upornu i aktivnu odbranu, a dijelom slobodnih snaga napadom što prije razdvojiti enklave Žepa i Srebrenica. Cilj dejstava: iznenadnim napadom potpuno razdvojiti i suziti enklave Srebrenica i Žepa, popraviti taktički položaj snaga u dubini zone i stvoriti uslove za eliminisanje enklava. Sve pripreme jedinica za izvođenje ofanzivnih djejstava izvršiti do 4. 7. 1995. godine. Dovođenje jedinica izvršiti do 5. 7. 1995. godine". Bio je to ključni dio zapovijesti za operaciju "Krivaja 95", koja je započela 6. jula 1995. godine u četiri sata ujutro, iz koje će se izroditi najveći i jedini genocid na evropskom tlu nakon Drugog svjetskog rata, genocid nad Bošnjacima "Zaštićene zone UN-a Srebrenica i Žepa".

Radošević: Gospodine Huseinoviću, kako je prvobitno javnost, prije svega u BiH reagovalo na film “Daleko je Tuzla” i otvaranja pitanja ili ostavljanje sumnje da se moglo više učiniti kako bi se spasili civilo od hrdi zla koje su počinile genocide u Srebrenic?
HUSEINOVIĆ: Na prvo gledanje, javnost ga nije toliko primjetila. Tek nakon nekog drugog, trećeg emitovanja, ljudi su počeli shvatiti njegove poruke, dubinu istraživanja i jedan jako bitan segment, kojim se nijedan srebrenički dokumentarni film, (a ima ih preko 30 što domaćih, što stranih) nije bavio, a to je jedan pregled ratnih događaja od 1992 do 1995. Svi su uglavnom svoje priče počinjali sa ulaskom zločinca Mladića 11.jula 1995. u Srebrenicu, a kako reče Dijego Arija, bivši predsjedavajući Vijeća sugurnosti UN, u Srebrenici se cijelo vrijeme od 1992. do 1995. dešavao usporeni genocid. Naravno, reakcija na to da se moglo učiniti više za spas srebreničkih žrtava, ima iz dana u dan, i one rastu.

Radošević: Da li je film zainteresovao javnosti, koliko su mu mediji u BiH dali prostora?
HUSEINOVIĆ: Do sada ga je emitovala TV Sarajevo i nekoliko kantonalnh televizija u BiH. Međutim, ove godine se desilo nešto čudno, tako da sam dobio zahtjeve desetak televizije da ga prikažu 11.jula u svojim programima. Između ostalog i Senad Hadžifejzović ga je prikazao na svojoj FACE TV. Uglavnom, prevladava mišljenje, a ja sam bio siguran u to dok sam ga i radio, da je to do sada najtemeljitije ispričana priča o Srebrenici. Nedavno sam dobio poruku jednog ovdašnjeg novinara, koji je komentarisao važnost filma rečenicom: “Ovo je pravi istraživački poduhvat u kojem si nam prezentovao, čak i broj registarskih tablica vozila u kojem je Mladić ušao u Srebrenicu.”

Radošević: Ko su po vama najdragocjeniji svjedoci i sagovornici u filmu “Daleko je Tuzla”?
HUSEINOVIĆ: Pa, apsolutno Naser Orić, kao čovjek oko kojeg se vrti svako ratno slovo vezano za Srebrenicu i srednje Podrinje. Također, svjedočenje rahmetli Zulfe Tursuna, jednog od Orićevih zamjenika, koji je umro četiri mjeseca nakon premijere filma. Tursun je jako bitna karika priče o Srebrenici, a prije mog filma, niko ga nije pozivao da ispriča svoju priču. Jako je bitna i priča dr. Ilijaza Pilava, srebreničkog ljekara, koji je vršio amputacije ranjenicima u nemogućim uslovima, i bio svjedok stradanja mnogih u koloni smrti u julu 1995. Usnimio sam priču jednog čovjeka koji je tek postao punoljetan prilikom pada Srebrenice. Međutim, ta priča o njegovom tromjesečnom skrivanju, među leševima ubijenih Bošnjaka, a često i među srpskim vojnicima je tako šokantna i dramatična, da sam odlučio da napravim jedan kratki film samo o tom momku i nadam se, ako Bog da, da ću to uraditi do jula 2013.godine.

Radošević: Da li je bilo onih koji su odbili svjedočiti o tom periodu?
HUSEINOVIĆ: Za razliku od nekih filmova sa “škaljivim sarajevskim ratnim temama”, koje sam radio, i gdje su nerado akteri nekih bitnih događaja prihvatali učešće, u ovoj priči nije bilo takvih koji nisu željela govoriti. Uglavnom, Srebreničani su korisni sagovornici, ali rijetko koji istraživač ima namjeru da im zaviri u dušu. Uglavnom, istraživači se bave suhopadnim, često dosadnim statistikama i nekim ledenim dokumentima

Radošević: Da li možete nešto više reći o vašim saznanjima tokom rada na filmu, o odluci da se pripadnici Armije BiH, iskusni borci poput već tada poznatog Nasera Orića, povuku sa područja Srebrenice neposredno prije napada srpskih zlocinaca i genocida u Srebrenici?
HUSEINOVIĆ: Pa, to će ostati misterija i tajna koja će još predugo lebdjeti iznad Bosne. Akt Generalštaba Armije RBiH o njihovom izlasku postoji. Ustvari, ima nekoliko naredbi od 1.marta do sredine aprila 1995. Godine, jer Orić sa saradnicima nije odmah odletio iz Žepe, iz razloga što helikopter nije dolazio, a on je danima čekao u planinskoj kolibi iznad Žepe.
Već njegovim odlaskom iz Srebrenice u Žepu, u samoj enklavi se pogoršala bezbjedonosna situacija. On je bio taj koji je svojim autoritetom mogao kontrolisati raznorazne grupe, formacije, mentalite ljudi jer tad se u taj mali srebreničkih kazan skupilo preko 40.000 ljudi koji su izbjegli iz Vlasenice, Zvornika, Bratunca, Višegrada, Cerske, Konjević Polja, Rogatice, Han Pijeska….
Ono u šta nikada niko neće uspjeti ubijediti te ljude iz Srebrenice, jeste njihovo mišljenje i stav, da je neko iz vojnog vrha bosanske vojske, pomagao Ratku Mladiću. Ne odnosi se to samo na naredbu za Orićev izlazak, nego i na naredbu da se ljudi iz enklave 26.juna 1995., pošalju u diverzantsku akciju na srpsko selo Višnjica, gdje su tako malo zapucali i nikakvog konkretnog vojnog cilja, ni zadatka nisu imali, a Orić je tada bio u Tuzli. Ta akcija je kasnije koristila Mladiću kao argument za Operaciju “Krivaja 95”, jer je neophodnost operacije opravdavao izlaskom određenih bosanskih vojnih grupa iz Zaštićene zone Srebrenica i Žepa, a te grupe su izašli po naredbi Generalštaba Armije RBiH. Čak u zapovijesti za operaciju, koju je potpisao tadašnji komandant Drinskog korpusa Vojske RS general Milenko Živanović, ne stoji zauzeti Srebrenicu, nego fizički razdvojiti teritoriju Srebrenice i Žepe, zbog izlaska naoružanih grupa iz Zaštičenih zona.

Radošević: Načelnik Glavnog štaba Armije BiH Enver Hadžihasanović potpisao je dokument kojim je 1.marta naredio povlačenje Orica i grupe oficira iz Srebrenice. Kakva su vaša saznanja tokom rada na filmu o odgovornosti komandnog kadra Generalštaba Armije BiH za stradanje Srebrenice?
HUSEINOVIĆ: Pa djelimično sam Vam odgovorio u prijedhodnom odgovoru. Ona postoji. Predsjednik Alija Izetbegović je kazao: ”KAD SE DESI ZLOČIN RAZMJERA KAO U SREBRENICI, TU NEMA NEVINIH. Izetbegović je u pismu generalu Rasimu Deliću, komandantu Generalštaba Armije RBiH, 16. jula 1995. godine između ostalog napisao “da ga strani prijatelji Bosne pitaju zašto je Armija RBiH mirovala, dok su četnici napadali Srebrenicu, te da misle, kao i običan bošnjački narod, da je njena aktivnost bila neprimjetna. ” Činjenica je da Armija RBiH nije ništa uradila da pomogne koloni koja je krenula iz Srebrenice. Naser Orić je privatno skupljao Podrinjce po Tuzli i krenuo na Baljkovicu, u pomoć koloni koja se probijala kroz zvorničku opštinu. General Hadžihasanović je bio načelnik Glavnog štaba, njegov potpis stoji na tim aktima. Bilo je za očekivati da jednom izađe javno i da sve to objasni, da se napravi jedan okrugli sto gdje bi “oči u oči”, pričali i oni koji su izašli iz Srebrenice, oni koji su bili u koloni, ovi koji su bili prvi ljudi Armije RBiH i naravno komandant Drugog korpusa Armije RBiH Sead Delić. Ono što je neobjašnjivo, jeste da tokom cijelog perioda izolovanosti enklave, nije nijedan visoki oficir Armije RBiH otišao da pomogne srebreničkom otporu, da tamo ustroji vojsku, da ubrizga moralnu injekcija među vojsku i narod. U historiji svjetskih ratovanja, uvijek su u najugoroženija područja odlazili i najveće bitke predvodili najsposobniji i najvišerangirani oficiri. Ovdje su takvi oficiri, radije boravili u salonima.

Radošević: Da li ste po ovom pitanju a u povodu filma kontaktirali bilo koga od tadašnjih kadrova u Glavnom štabu Armije BiH, kako bi pitali zašto su u ključnim momentima povukli kičmu odbrane Srebrenice, prije svega Nasera Orica? Da još citiram: ,,Niko nije imao afiniteta da brani te ljude tamo”, kaže u vašem filmu Naser Oric. Znači li to da je Srebenice još ranije bila prepuštena sebi?
HUSEINOVIĆ: Dogovarao sam intervjuu sa generalom Seferom Halilovićem, prvim komandantom Armije RBiH. Nismo ga uspjeli realizovati iz razloga što je general bio odsutan iz BiH. Što se tiče generala Hadžihasanovića, nisam uspio stupiti u kontakt sa njim jer je on navodno, po informacijama koje sam dobio, bio ljut na mene zbog jednog ranijeg filma o Sarajevu.


Radošević: Koliko je odluka da se pokuša proboj ka Tuzli a ne ka Žepi, doprinijela stradanju Bošnjaka u Podrinju? Da li vam je poznata ta teritorija, da li je put ka Žepi bio kraći, bezbjedniji, zbog čega je proboj ka Tuzli bio svrsishodniji?
HUSEINOVIĆ:Pa zasigurno, izabran je najpogubniji pravac u kojem je 15 hiljada ljudi, znači kolona duga 15 kilometara, kretala se otvorenim prostorom preko Buljima, Kameničkih brda, Pobuđa, Konjević Polja, Cerske, Udrča, zvorničkih sela prema Nezuku i Sapni i bila je pogodna meta za artiljeriju sa svih strana, kao i zasjede srpskih specijalnih jedinica, zato što je morala preći nekoliko opasnih putnih komunikacija. Tursun mi je pričao da je predlagao da idu u nekoliko grupa, da jedan pravac bude ovaj kojim su krenuli, druga grupa da ide prema Žepi, treća da zaobiđe Vlasenicu kod tzv. Ružinih voda, pa dalje prema Kladnju ili Olovu. Bio je to, po Tursunu, puno lakši put jer bi se kretalo manje ljudi, a u većem dijelu je prekriven crnogoričnom šumom, gdje bi bilo teško praviti zasjeda, a i moć artiljerije ne bi bila tako djelotvorna. Puno bi pogodnije bilo jer bi u tom trenutku srpske snage bile razvučene na širem frontu i ne bi tako lako vršile lov nad ljudima. Žepa još nije bila pala. Meni su branioci Žepe govorili da su očekivali Srebreničane da im dođu, i da su tada došli njima, da sa tim ljudstvom, Žepa ne bi mogla pasti. U presudnom momentu odluke kojim će pravcem kolona ići, 11.jula naveće u selu Šušnjari u kući Sidika Ademovića, presudila je namjera srebreničkih vojnika sa područja zvorničke opštine, Konjević Polja i Cerske. Oni su rekli: ”Mi znamo ovaj put preko naših sela, i mi isključivo idemo ovuda.” Kasnije, su i ostali pristali na to i krenuli za njima na put smrti.
Naravno, ne treba zaboraviti ni sramnu ulogu Holandskog bataljona UN-a koji je cijelo vrijeme bio pod Mladićevom komandom. Taj sramni komandant Tom Karemans je spriječio i odsudnu bitku za Srebrenicu, jer je došao nepozvan na sastanak kad se planirala bitka i kazao da zna za nju i da nema potrebe da se gine jer će NATO avioni ujutro sve spržiti što se bude našlo u zoni ratnih djejstava. Vidjeli ste u filmu, kako mu se na rastanku, na Ljubovijskom mostu, Mladić zahvaljujem na “pomoći u ovoj operaciji”.

Radošević: Kako se iz filma saznaje, komandanta II korpusa je odbio Orićev zahtjev da odobri ljudstvo kojim bi pomogao proboj stradalnika. Ni jedna jedinica Armije BiH im nije posla u pomoć. Kakva je bila uloga komandanta II korpusa Seada Delića?
HUSEINOVIĆ: Definitivno, njegovo ime se sa puno gorčine spominje u izjavi svakog preživjelog Srebreničana. Pored toga što Oriću nije dozvolio da uzme naoružanje i ljude, te da krene u proboj prema koloni koja se probijala prema slobodnoj teritoriji, komandant Drugog korpusa Armije RBiH je naredio da se jedinice tog korpusa povuku i sa zauzetih položaja na Baljkovici koje su probili ljudi iz kolone 16.jula 1995. Ujutro, što je bilo pogubno jer se u narednim danima prema Baljkovici kretala nekoliko hiljada ljudi, procjene kažu oko 3000, i koji su nakon što je Drugi korpus napustio položaje koje zauzele srebrenička kolona, zarobljeni i kasnije strijeljani u okolini Zvornika.

Radošević: Kakva jos saznanja imate o Deliću, kažete da je nagrađen od Armije nakon ovoga i da li ste ga kontaktirali, kako bi svjedočio u filmu?
HUSEINOVIĆ: Znam da je dobio čin generala, najviše ratno priznanje “Zlatni ljiljan” i Orden za vojne zasluge sa zlatnim mačem, a u obrazlaženju je stajalo za pomoć u izvlačenju srebreničkih Bošnjaka. Historija će tu morati jednom dati konačno posljednju riječ. Nisam ga kontaktirao jer sam u njegovim ranijim intervjuima vidio da negirao bilo kakvu svoju odgovornost za Srebrenicu.

Radošević: Elektronsko slušanje dešavanja na terenu bilo je moguće u Armiji BiH. Da li vam je poznato iz istraživačkog rada, šta je radila Press služba Armije u Tuzli, zašto ona nije plasirala informacije sa terena kako bi se javnost domaca i svjetska upoznala sa genocidom, kako bi se pomoglo učesnicima “Marsa smrti”? Da li vam je poznato ko je bio glavni u kontaktu sa strancima u Press sluzbi Armije BiH?
HUSEINOVIĆ: U pravu ste, tragedija kolone se mogla čuti preko sistema veze. To dokazuje, da je u jednom momentu Vinko Pandurević, komandant Zvorničke brigade Vojske RS, inače haški ratni zločinac, u jednom momentu vezom uspostavio kontakt i otvorio koridor za dio kolone, jer mu je jedan oficir Zoran Janković Janez, bio zarobljen prilikom postavljanja zasjeda. Press služba Armije RBiH, ništa nije uradila više od njenog pretpostavljenog kadra.

Radošević: Nikada nije razjašnjen razlog pada helikoptera Armije BiH koji je letio za Žepu? I u filmu je ostavljen veliki znak pitanja tim povodom. Kakav je vaš utisak o ovom događaju nakon snimanja film a na osnovu kontakta sa direktnim učesnicima?
HUSEINOVIĆ: Helikopter je jedna velika misterija, zato što nikada nisu prezentovani dokazi iz crne kutije, za koju znam da je nakon pada Žepe prenesena u Sarajevo. Zasigurno je da je Mladić znao da se u helikopteru treba naći Naser Orić, Ejub Golić, Ramiz Bećirović, Ramo Čardaković, sve oficiri od velike važnosti za Podrinje. Cijela Tuzla je danima brujala o letu tog helikoptera 7.maja 1995. On je morao proći neposredno iznad Mladićeve komande u Crnoj Rijeci kod Han Pijeska. Orić je u zadnje čas izašao iz helikoptera, rekao mi je baš iz ovih razloga što je običan narod znao za let. Međutim, ja bih dodao, pošto sam ga dobro upoznao, da je tu proradio i neki njegov urođeni radar za opasnost. Vojska RS je gađali helikopter iznad Han Pijeska i prilikom njegovog ulaska u Žepu. Vozili su ga iskusni piloti koji će poginuti u padu. Činjenica je da je pao prilikom slijetanja na heliodrom Igrnišnik. Da li je bio pogođen? Da li je u pitanju domaća teorija zavjere?
Da li je uzrok pada pretovarenost ljudima i robom ili to da je zakačio vrhove planinskh bukvi? Nadamo se da će i to jednom historija odgonetnuti. Činjenica je da je ovaj pad naslutio kraj priče o enklavama i početak najvećeg evropskog genocida nakon Drugog svjetskog rata.

POČELO JE

Tekst kojeg smo objavili i na facebbok grupi

   "Utriška džamija /Zalihovac"

                                                                    ...link Facebook grupe...

                                         POČELO JE

By Samir Besic in Facebook grupa  Utriška Džamija / Zalihovac

 dana: 12.08. 2012
Što se tiče obnove, rekonstrukcije, izgradnje...nazovite je kako hoćete, Utriške džamije evo dokle se je došlo, odnosno gdje se trenutno nalazimo.
Dobar dio svog godišnjeg odmora sa kojeg se vratih evo prije par sahata utrošio sam u pokretanju sa "mrtve tačke" onog do čega mi je veoma stalo.
S obzirom da konkretan odgovor o situaciji u kojoj se nalazi papirologija "Utriške džamije" nisam mogao dobiti od našeg džematskog odbora uputio sam se lično, i moram priznati nerado, u posao koji je trebao biti uradjen od strane džematskog odbora. Puno zadovoljniji bih bio da je sve ono što sam ja uradio uradio upravo naš džematski odbor.
Nakon sakupljanja dosadašnje papirologije i razgovora sa članovima našeg džamijskog odbora gdje sam se osjećao kao kuglica u fliperu, i razgovora sa odgovornim u Medžlisu Sanski Most, skupa sa Ismetom Bešićem obilazio sam sve relevantne faktore, ljude, džamije i institucije evo dokle se stiglo.
S obzirom da je "stvar" oko Utriške džamije pokrenuta prije oko tri godine i neki "papiri" bili izvadjeni trebalo ih je obnoviti zbog njihove zastarjelosti. I to je uradjeno.
Na svoju ruku sam, skupa sa Ismetom otišao kod arhitekta kojem objasnismo sve. Kažem na svoju ruku, jer sam se uvjerio i odgovorno tvrdim, da smo trebali čekati da to uradi naš džematski odbor čekali bismo još barem tri godine.
Treba nam projekat od arhitekta i idejni projekat na osnovu kojeg bismo dobili svu potrebnu dokumentaciju iz opštine. I to je dogovoreno.
S obzirom da se radi o rekonstrukciji, tj. obnovi u ratu porušene džamije od strane opštine smo oslobodjeni svih gradjevinskih, komunalnih i inih troškova. Platiti treba oko 150 KM za podnošenje zahtjeva.
Arhitekta nam je objasnio stvar što se njega i njegovog posla tiče. Reče "Na mene se neče čekati i očekujte u narednih 15-20 dana da će sve biti uredjeno i sa moje strane i od strane opštine". Ostalo je da Ismet s njim dogovori detalje a cijenu izrade projekta je umanjio za oko 500 (petsto) KM pa tako cijena projekta je 1000 (hiljadu) KM.
S obzirom da je slijedeći korak formiranje inicijativnog i samim tim gradjevinskog odbora sasvim normalna je stvar da se pristupilo razgovoru na tu temu.
Imaju ljudi koji su spremni pomoći i rado se učlaniti u gradjevinski odbor i na taj način dati svoj udio u ovoj obnovi. Ljudi su to koji su svoju dobru volju iskazali prije godinu dana i više. Ljudi su to koji su spremni dati sebe u nešto što se zove hair.
Ne bih o imenima tih ljudi ovog momenta. Razlog je samo to što posao njihovog verificiranje i potvrdu članova gradjevinskog odbora treba da potvrdi džamijski odbor, što je logična stvar. Dakle o imenima tih ljudi ćemo kasnije a ja molim Boga Dragoga da nas i u tom smislu pomogne i želim da pozovem sve one koji se osjećaju sposobnim da mogu pomoći koliko jedan milimetar u izgradnji džamije da se priključe u onom smislu u kojem misle da mogu biti od koristi i pomoći.
Nakon svega uradjenog u petak, 10. 08.2012 godine nakon džuma namaza razgovaralo se na temu izgradnje džamije i tu na površinu isplivaše problemi u kojem se nalazi naš džamijski odbor.
Ni na a džumi a samim tim niti na sastanku nije bilo polovice odbora. Nakon najave od strane efendije da će se nakon džuma-namaza razgovarati o obnovi džamije jedan član odbora je napustio sam džuma-namaz prije njegovog završetka što dovoljno govori o situaciji u samom odboru.
Ostade dogovoreno da će džematski odbor sazvati satanak na kojem će riješiti probleme unutar samog sebe i izići u susret ideji i pomoći ljudima koji se dobrovoljno javiše da ideju o obnovi Utriške džamije napokon pomjere sa mrtve tačke.
Dakle, "stvar" je definitivno pokrenuta.
Našu ideju od prije tri godine da obnovimo džamiju u prijeratnom obliku i dimenzijama odobrili su najprije džematlije Starog Majdana zatim tadašnji džematski tj. džamijski odbor, medžlis Islamske Zajednice Sanski Most, Reis-ul Ulema tj. Mešihat iz Sarajeva. Svi smo saglasni u tome da se džamija gradi onakva kakva je bila do momenta njenog rušenja.
Ovu bih priliku iskoristio da se zahvalim svima onima što pomogoše da se danas nalazimo tu gdje se nalazimo tj. na početku izgradnje kuće Božije u kojoj će se Njegovo ime veličati.
Ne bih želio nikog ispustiti ako se ko nadje uvrijedjenim nek' mi halali. Jednostavno moram se za sve do sad učinjeno zahvaliti bivšem predsedniku džamijskog odbora koji je zbog svoje bolesti onemogućen aktivnom učešću u daljnjim aktivnostima.

Hvala ti Suade Islamoviću na svom uloženom trudu. Itekako je važan dio kojeg si ti odradio u administrativnom smislu. Boga Dragogo molim da te čuva i tvom dertu derman dadne.

Hvala ti Harise Pehliću na tvojoj pomoći sa mjesta sekretara Medžlisa Sanski Most. Tvoja aktivnost se završila tvojim uplivavanjem u bračne vode i napuštanjem tvoga radnog mjesta.Puno bi nam lakše bilo da si ti još uvjek na mjestu sekretara. Nego nek' ti je sretno prijatelju. Allaha Dragog' molim da mi te čuva i tebi i hanumi tvojoj lijep evlad podari. Ono što si ti uradio i dalje bi stojalo u istom onom tvom fasciklu, Bog zna koliko još da taj posao na svoju ruku i ličnu inicijativu ne nastavismo ja i Ismet Bešić.

Hvala ti Ismete na sveme. Hvala na tvojoj ponudjenoj podršci i osloncu. Halali što te "izmaltretirah" ovih zadnjih dana pa si zbog mene i džamije morao i pod antibioticima i u svom postu biti golema žrtva. Dobro je da si bio tu i da si ponijeo ovaj teret pod kojeg si ledja svoja podbacio. Neka ti Allah Dragi dadne snage da poneseš i podneseš sve slijedeće terete oko izgradnje ove Božije kuće.

Hvala i tebi Muhamede "Hamede" Kadiću. Hvala na podršci i sveme dosada uradjenom. Pokazao si da i kao čovjek sa problemom oko svoje bolesti itekako možeš biti od koristi. Moralna je podrška veliko bogatstvo a u tebi sam je imao i hvala Bogu imam je još uvjek. Neka te Bog Dragi čuva i dadne da čim prije batališ tu svoju štaku i "prešaltaš" barem u "treću".

Ne smijem zaboraviti mog dobrog ahbaba hadžiju dr. Ahmeda Pašića. On je "kriv" za sve dosadašnje aktivnosti oko džamije. "Kriv" je zato jer me je mnogo čeme naučio. Omogućio mi da uz njega učestvujem u pomoći izgradnji velikom broju porušenih džamija Bosanskohercegovačkih. Uz njega doživjeh mnogo radosti koji se upravo izgradnje porušenih džamija tiču. Dobri moj Ahmede nek' si mi živ i zdrav.

Hvala Sabhudine Paunoviću tebi i skazanoj želji i podršci u "ganjanju" papira. Tvoj je šapat jači od mog urlika u smislu otvaranja vrata opštinskih. Drago mi je da razumiješ "stvar" i za istu se zalažeš u skladu sa svojim mogućnostima.

Hvala Jasmine Kuduzoviću "Trica".
Tvoja pomoć u samom početku realizacije ideje bila je itekako važna i korisna.
Tvoj dosadašnji rad na projektu je kod mene u PDF-u i itekako će biti od koristi pri nastavku izrade projekta.

i Mehmedu Bešiću "Medi" hvala. Medo je čovjek koji je prvi komentarisao prvi moj objavljen tekst ispod kojeg je izmedjuostalog' napisao: " ...sto se tice neke finansijske pomoci to cu ako Alah dragi da mi zdravlja i snage pomoci koliko mogu". Ne prozivam Mehmeda nego hoću da mu se zahvalim na prvoj pomoći pruženoj u vrijeme kad je najviše trebala. Mehmed mi je poslao i prvi sliku na kojoj je njegov babo rahm. Smajo uslikan ispred zalihovačke džamije i na taj način obradovao mene i ljude poput mene.

Imaju još jedni ljudi koje ne bih spominjao bez njihovog dopuštenja. Prepoznaće oni sebe i s ovog' mjesta ih mahsuz selamim i želim da budu istrajni u svom naumu i Boga Dragog' molim da ih čuva i u tome pomogne.
Hvala svima onima koje ne spomenuh i svima onima koji su spremni dati sebe i od sebe u ovaj projekat. Pozivam sviju koji se osjećaju sposobnim u bilo kojem smislu da se uključe oko obnove Utriške džamije "Zalihovac". Na raspolaganju sam svima koji imaju bilo kakvo pitanje oko ovog posla. Na raspolaganju sam 24 sahata dnevno. O sveme što slijedi nastojaću vas pravovremeno obavještavati.

Allahovo dž.š. zadovoljstvo je ono čeme se nadam ulaskom u ovaj posao.
Konačna izgradnja džamije i dokaz dušmanu da nas nije duhovno slomio je moja želja.
Transparentnost u radu je prioritet na kojeg se obavezujem i od svih uključenih u ovaj posao i onih koji se žele uključiti isto to zahtjevam.
Da nas sviju čuva i na putu izgradnje kuće u kojoj će se Njegovo ime veličati pomogne, moja je dova Allahu dž.š

NOVINAR I ZADRUGAR

   Kada sam 9 maja 2006 završio tekst „U službi bolesne mitologije-Deset najveših srpskih podvala“ nisam ni slutio da će podvala broj 8, Fikret Abdić, ovih dana poslije intervjua na Face TV doživjeti promociju koju ni u snu nije mogao zamisliti . O mojim utiscima ovog monologa ratnog
zločnca ću kasnije pisati, a prije toga pročitajte šta sam napisao te
2006 godine o kladuškom babi.

 

piše: Nihad Krupić, autor i publicist

 
                                         NOVINAR I ZADRUGAR

Babo, a nije moj

„Nizak, dežmenjkast, hromav u hodu, brzog pokreta glave i ruku, živih očiju, valovite kose, tepajući i pjeneći dok govori... Fikret Abdić zvani Babo je znao do u srž osobine svojih Krajišnika. Skoro bi se reklo, da je bio klasičan tip seljaka lokalnog interesa, imajući u sebi jedan već tradicionalni krajiški poriv za političkom i privredom samostalnošću izraženom u stalno prisutnom amunizitetu prema glavnom gradu Sarajevu i Bihaću, centru ove regije. Fikret se konstantno vodio po staroj izreci, „Bolje biti prvi u selu nego drugi u gradu“. Od male zemljoradiničke zadruge doveo je kladuški Agrokomerc do internacionalnog giganta. Iskristio je radinost svojih krajišnika i od zaostalog roga Bosne i Hercegovine napravio Zlatnu Dolinu. Agrokomerc je tada proizvodio ono što drugi nisu mogli, izvozio je tamo gdje drugi nisu mogli, Fikret je bio trgovac vrhunskog kova i kada više nije imao šta prodati prodao je svoj narod za jeftine srpske pare uz obećanje da će biti kralj nove države Monako u BiH zvana Autonomna Pokrajina Zapadna Bosna i da ga niko neće dirati. U maju 1987. godine, počela je AFERA AGROKOMERC. Prije toga je bilo uobičajno da sva produzeća rade novčane transakcije sa mjenicama, to jest vrijednosnim papirima. Fikret Abdić je poput
drugih direktora jugoslovenskih preduzeća uveliko koristio ovu ekonomsku olakšicu u Agrokomercu, međutim vrijednost izdatih mjenica je dostigla fantastičnu cifru od 500 miliona dolara. Nekoliko
mjeseci prije otkrivanja ove afere Manojlo Budisavljević, srpski član ustavne komisije u jednom usputnom privatnom razgovoru je upitao svog bosanskog kolegu Abdulaha Konjicija: kako Hamdija stoji u
Bosni? – Kada nije dobio odgovor sam je nastavio: Srbi ga neće! Predsjednik je ustavne komisije, a neda mjenjati AVNOJ. Samo traže način kako će ga se bezbolno riješiti." Ovaj razgovor je bio uvod u Aferu Agrokomerc i preko nje političku likvidaciju Hamdije Pozderca.
U samom procesu Fikret Abdić je izjavio da je imao veliku podršku Hamdije i Hakije Pozderca, što je i te kako iskorišteno da se prvo sa političke a onda i sa životne scene skloni uz Džemala Bijedića najuticajniji muslimanski političar u Titovoj Jugoslaviji.
Već tokom ispitivanja i boravka u bihaćkom zatvoru sa Fikretom Abdićem je u kontakt došla tadašnja jugoslovenska obavještajna služba.U operativnoj akciji \'Proboj 1\', pridobijanje Abdića u službu srbijanskog KOS-a, a po nalogu Aleksandra Vasiljevića, učestvovali su: major Čedo Knežević, potpukovnik Smiljanić, kapetan Miroslav Balan i Vukašin Gledić. Poslije puštanja iz zatvora Fikret Abdić je u
restoranu „Lovačka kuća“ u Bihaću pristao da radi za KOS. Njegove kasnije aktivnosti su bile zajednički dogovarane sa srbijanskim agentima. 
    Pokušaj državnog udara u Sarajevu 02. maja 1992. godine (dok je u srpskom zarobljeništvu bio predsjednik Predsjedništva RBiH,Alija Izetbegović), proglašenje tzv. Autonomna Pokrajina Zapadna
Bosna, potpisivanje saveza sa Miloševićem, Karadžićem i Matom Bobanom, oružana pobuna protiv države i razaranja Cazinske krajine bila je pod direktnim vođstvom srbijanske obavještajne službe.O tome postoje i dokazi kao što je dokument Str. pov. br. 03/270-1 od 01.07.1995. godine iz izvještaja komande \'Pauk\' takozvane Republike Srpska Krajina,koji je upućen u \'MUP Republike Srbije, ministru Jovici Stanišiću.Dokument potpisuje KOS-ovac, generalpotpukovnik Mile Novaković. On je u Knin, pa zatim i u Veliku Kadušu, stigao po nalogu Stanišića a uz saglasnost Fikreta Abdića, sa zadatkom da komanduje vojnim operacijama Abdićeve vojske protivPetog Korpusa Armije RBiH i generala Atifa Dudakovića.
Fikret Abdić je u logorima, gdje je zatvarao Bošnjake koje nisu bile njegove pristalice, dovodio mučitelje iz Srbije.Neprekidno je vojno snadbijevan od srpske strane, a za uzvrat je srpske jedinice na raznim BiH frontovima hranio iz Agrokomercovih pogona koji su još radili. On je stvorio najveće bratoubilačko krvoproliće u historiji bošnjačkog naroda. Okrenuo je brata protiv brata, oca protiv sina, sina protiv oca... stvorio mržnju među rodbinom, poziv ka osveti koja se među ljutim Krajišnicima zna nositi i po sto godina.
Bistrinom svog poganog uma Fikret Abdić je vidio da poslije kolapsa Kninske Krajine pada i zadnji njegov zaštitnik i opljačkanim parama uspjeva da ostvari kontakt sa Tuđmanovom vladom, koja mu daje smještaj i zaštitu na Istarskom primorju. Kasnije, pritisnuta me đunarodnom zajednicom, Hrvatska ipak izvodi Fikreta Abdića pred sud u Karlovcu, (ne isporučujući ga Bosni i Hercegovini) i osuđuje na dvadeset godina
zatvora.Tako je završila saga o tvorcu privrednog čuda zvanog Agrokomerc i Bošnjaku koji je skupa sa Srbima napadao sopstvene gradove, u specijalnim logorima mučio i ubijao sopstveni narod, rušio sopstvene bogomolje i ostavio pustoš u srcima i dušama kraju i
ljudima od kojih je potekao.

Koji ti je Senadu...!?
U jednom momentu intervjua sa Nemanjom Kusturicom, Senadu Hadžifejzoviću se probudio onaj čuveni sarajevski sarkastični poriv da sagovornika sasječe iznenadnim osjećajem nadomoći i njemu osobene narcisoidnosti pa mu je u jednom momentu rekao da ga može i upitati „ Pa koji ti je k....da ovako blatiš svoj rodni grad...“
Iako nisam ljubitelj sarajevskih poštapalica baš mi i sjede taj Senadov izliv gorčine, žalosti i gadosti nad onim što Kusturica radi već više od 20 godina. I ovo sa Emirom-Nemanjom se završi bez nekih
značajnijih obrta iako bih i onda Senadu mogao prigovoriti zašto nije u studio kod sebe imao Josipa Pejakovića ili Nermina Tulića pa neka oni pitaju Kusturicu za mentalno zdravlje. Tek bi onda to bila odlika
pravog novinarstva. Eksluzivu sa odpadnikom Kusturicom zamjeni dvosatni intervju sa Fikretom Abdićem, ako se tako može nazvati babin monolog. I uprkos golemom iskustvu na Senadu se vidjelo da
je bio na ivici povraćanja što je sebi dozvolio da tako dugo sluša uz Miloševića vjerovatno najvećeg balkanskog patološkog lažova. Cjeneći Senada kao novinara i čovjeka, evo dvije noći ne mogu da odgonetnem šta ga je natjeralo da u zenitu svoje medijske slave, ode na noge zločincu najgore vrste. I onda pomislim proće i ovo, ali prije nego prođe moram zapitati mog Senada;
Koji ti je... da nam ponovo obnavljaš stare krajiške rane i dižeš jednu avliju na drugu, jedan džemat na drugi, jedno udruženje na drugo,jedan sto u kafani na drugi.... a taman se sve počelo smirivati, halaliti i zaboravljati.  
  Može li sarajevska raja jednom zauvijek da uvaži krajiški nam i posebnost koja se graniči sa epskim zanosom besprekorne ljubavi prema domovini Bosni i Hercegovini zbog kojeg smo i kladuškog babu odbacili kao najveće proklestvo što je zadesilo Bosansku Krajinu.Ako smo mi bacili na smeće historije našeg babu niko nema pravo da nam ga vraća, pa taman i šeher Sarajevo bilo.
Koji ti je...da pustiš nekog da tako blati sve što odiše čašću i ponosom u Bošnjaka, od generala Dudakovića do gazije Izeta Nanića. Ako si već želio da budeš neutralan i objektivan što nisi preko puta Fikreta Abdića stavio generala Dudakovića ili babinog ro đaka Hamdu Tigra pa onda ko koga..ovako si pustio monolog zločinca najgore vrste i promovisao ga bolje nego sva njegova svita od Čikaga do Kladuše. Fikret je 10 godina smišljao u zatvoru kako da ponovo sve zatalasa.
  Može li sarajevska raja jednom zauvijek da uvaži krajiški nam i posebnost koja se graniči sa epskim zanosom besprekorne ljubavi prema domovini Bosni i Hercegovini zbog kojeg smo i kladuškog babu odbacili kao najveće proklestvo što je zadesilo Bosansku Krajinu.Ako smo mi bacili na smeće historije našeg babu niko nema pravo da nam ga vraća, pa taman i šeher Sarajevo bilo.
Koji ti je...da pustiš nekog da tako blati sve što odiše čašću i ponosom u Bošnjaka, od generala Dudakovića do gazije Izeta Nanića. Ako si već želio da budeš neutralan i objektivan što nisi preko puta Fikreta Abdića stavio generala Dudakovića ili babinog ro đaka Hamdu Tigra pa onda ko koga..ovako si pustio monolog zločinca najgore vrste i promovisao ga bolje nego sva njegova svita od Čikaga do Kladuše. Fikret je 10 godina smišljao u zatvoru kako da ponovo sve zatalasa.
Čak su mu i nove zube napravili da ne zapinje kada kaže „točno“.
Koji ti je....da uzburkaš džamijske duhove u Krajini kada je na jedvite jade Reisulema Mustafa ef. Cerić otvorio put vraćanja bratstva među vjernicima u Kladuši, Cazinu,Bihaću..Krupi.
Koji ti je... da pustiš čovjeka koji je u svakoj drugoj rečenic pominjao komadanta Armije RBiH Aliju Izetbegovića i ljude oko njega na najgori mogući način.Nikad niko ovako javno nije izvrijeđao
Aliju kao Fikret u tvom terminu. Da sam Alijin sin teško da bi ti halalio za ovo, jer dijaspora bošnjačka, neka svako zna, svaku noć i ovog Ramazana kao i predhodnih, Aliji uči Fatihu.
Koji ti je...da u najgorem moralnom, ekonomskom,političkom...i ne znam više kako bih nazvao, momentu u Bosni i Hercegovini dozvoliš da Fikret Abdić, dokumentovani špijun KOS-a iznosi svoju verziju potrebe formiranja autonomne pokrajine Zapadne Bosne svjesno zaobilazeći vojnu i svaku drugu saradnju sa agresorom na Republiku BiH, vlasti Srbije, RS sa Radovanom Karadžićem kao i HB sa Matom
Bobanom na čelu. Imao bih još mnogo ali Ramazan je, ne mogu... bojim se Boga a i stariji sam i mudriji pa hoću da kontrolišem ovu moju krajišku huju...Na kraju, ima li gore od ovoga. Ima Senade!...ako nastaviš
razgovor kako si (hoću da povjerujem) sarkastično i cinično rekao na
isteku drugog sata slušanja Fikretovih bedastoća.
Senade brate, volim te i dalje, ali nisi trebao ovo...

Stari Majdan

Na mjestu gdje je podignut grad Stari Majdan u osmanskom periodu, još prije uspostave osmanske vlasti postojao je rudnik željezne rude, sa topionicom i kovnicom. Vađenje željezne rude, taljenje i prerada, obnovljeni su pod osmanskom upravom oko 1571. godine. Ovdje su se pored ostalog najviše izrađivala topovska đulad ali i puščane cijevi. Grad je sagrađen sredinom XVIII stoljeća i u njega je preseljeno sjdište kapetanije i kadiluka iz Kamengrada. Kao sjedište kapetanije i kadiluka, Majdan je u prvoj polovini XVIII stoljeća imao dva veća i tri manja topa i posadu od 300 graničara. Sve do tridesetih godina XIX stoljeća tvrđava u Starom Majadnu imala je stalnu posadu.

Literatura H. kreševljaković, Gradovi u Bosni i Hercegovini, Izabrana djela, II, Sarajevo 1991; E. Pelidija, Banjalučki boj iz 1737. godine, sarajevo 2003.

Stari gradovi USK

ZA VAŠE ZNANJE,PRIJATELJI ZLOČINACA NE MIRUJU

ZA VAŠE ZNANJE,PRIJATELJI ZLOČINACA NE MIRUJU

Ko ima sve prepostavke, od intelektualne do materijalne, da učestvuje radno u procesu spašavanje Bosne i Hercegovine , a sebe naziva BiH patriotom, i usput živi u mjestima gdje postoje naše organizacije, a ne učini ništa, samo je jedan korak iza generala Louisa Mckanzija i zadnjeg kanadskog ambasadora u Jugoslaviji Jamesa Bisseta koji kažu da je predsjednik predsjedništva BiH Alija Iztebegović kriv za "civilni rat" u BiH jer nije pristao na Lisabonski plan podijele BiH na 3 etnička regiona i koji kažu da su Radovan Karadžic i Slobodan Milošević uvijek bili kooperativni kada se pokušalo mirnim rješenjem spriječiti rat u BiH ili potpisati primirje tokom rata.

Nihad Krupić
Predsjednik BH Kulturnog Centra
Vancouver, Canada

U toku obilježavanje 20 godina od početka agresije na BiH kao i opsade Sarajeva, CTV i CBC , dvije najveće kanadske TV kuće, su imali potpuno različito viđenje stvari. CBC je krajem marta ove godine poslao u Sarajevo svoje novinarske zvijezde Anu Mariju Tramonti i Carol Off koje su i prije 20 godina direktno iz Sarajeva i BiH javljale o napadima na gradove, ubijanjima civila, silovanjima, etničkim cišćenjima. CTV nije poslao nikog u BiH i zadovoljio se gostovanjima u svom studiju generala Lewis MacKenzie, prvog UN šefa vojne misije u Sarajevu i James Bisset, zadnjeg kanadskog ambasadora u Jugoslaviji Preko CBC se od početka do sredine aprila ove godine mogla vidjeti i čuti istina a preko CTV su u tom period govorila usta Radovana Karadžića i Ratka Mladića. Kako se to može desiti, svako od vas će se pitati?!. Odgovor je jednostavan McKanzie i Bisset su prijatelji srpskih zločinaca bili onda i ostali danas a Ana Maria Tramonti i Caroff Off osim što su profesionalno odradile posao su i osobe visokog moralnog integriteta. Njihova vezanost za BiH je veća od profesionalne i životni put im je odredjen između ostalog i tragedijom Bosne i Hercegovine.

 Šta mi izvan BiH možemo uraditi po ovom pitanju?
 Sigurno ne sjesti i samo pisati protesna pisma.To se pokazalo kao pucanje ćorcima, bez nekog dugoročnog efekta...Mi trebamo organizovati akademije, festivale i proglašenje Dana BiH u mjestima gdje živimo, na kojima će počasni gosti upravo biti oni koji će reći istinu svima u svijetu, bez etikete da su subjektivni, jer im BiH nije domovina.

 Zašto je sada više nego ikada prije potrebna akcija?
  Sigurno ne da ubjedjujemo bolesne srpske fasiste i nacionaliste i njihovu djecu, rasutim od Banjaluke do Kanade i Australije, da su u Bosni napravili zločin vasionskih razmjera, jer je to nemoguća misija, nego da predočimo dovoljno fakta našim novim generacijama da znaju u budućnosti prepoznati strategiju daljenjeg razvaljivanja BiH I poslije toga svojim znanjem i uticajem pronaći način kako to onemogućiti. Ovo je kritični momenat za akciju jer ovaj proces neće trajati 20, 30, 50 godina, nego još 10 do 15 i u tom vremenu će se Bosna konačno spasiti ili nestati.  

Šta radi BiH Kulturni centar iz Vancouver, Canada?
BH Kulturni Centar iz Vancouvera 20. maja ove godine po prvi put organizuje BiH Festival, vani na otovorenom, ispred svojih prostorija.Prošle sedmice tokom posjete mayoru grada Burnaby Derek Corriganu, podnesen je zahtjev da se 22 maj, dan kada je BiH primljena u UN , proglasi Dan BiH u ovom gradu, i mayor je to prihvatio. Podnesen je takodje zahtjev da država odobri grant-novčanu pomoć za ovaj dogadjaj i to je obećano. A da bi festival imao i političku promociju BH Kulturni centar radi na dovodjenju Senada Hadžifejzovića, legendarnog BiH novinara, da se direktno taj dan iz Vankuvera javi širom svijeta a gosti u emisiji osim članova

Centra budu i Carol Off i Ana Maria Tramonti.Ovo je put kojim ide Bosansko- hercegovacki Kulturni Centar iz Vankuvera i za manje od godinu dana aktivnog rada ova institucija je uspjela na sebe skrenuti pažnju šire političke javnosti u zapadnom dijelu Kanade.

Šta na vama ostaje?
Ko ima sve prepostavke, od intelektualne do materijalne, da učestvuje radno u procesu spašavanje Bosne i Hercegovine , a sebe naziva BiH patriotom, i usput živi u mjestima gdje postoje naše organizacije, a ne učini ništa, samo je jedan korak iza generala Louisa Mckanzija i zadnjeg kanadskog ambasadora u Jugoslaviji Jamesa Bisseta koji kažu da je predsjednik predsjedništva BiH Alija Iztebegović kriv za "civilni rat" u BiH jer nije pristao na Lisabonski plan podijele BiH na 3 etnička regiona i koji kažu da su Radovan Karadžic i Slobodan Milošević uvijek bili kooperativni kada se pokušalo mirnim rješenjem spriječiti rat u BiH ili potpisati primirje tokom rata.

Šta su rekli Mckanzy i Bisset a šta Ana Maria i Carrol?
Da bi imali uvida kakva je razlika izmedju CTV i CBC 20 godina poslije agresije, genocida, masovnog silovanja, etničkog čišćenja, zločina najgore vrste širom Bosne i Hercegovine pogledajte ova dva video priloga:
Prilog CTV
 http://www.youtube.com/watch?v=es267LuAcAA&feature=player_embedded
Prilog CBC Return to Sarajevo http://www.youtube.com/watch?v=EpnHhQdgirA

Šta su rekli kanadski političari u Bh Kulturnom centru u Vankuveru 10 marta 2012?
Pogledajte i video sa nedavne manifestacije Dani BiH u Zapadnoj Kanadi koju je organizovao BH Kulturni centar u Vankuveru, sa kojom je i počelo obiljažavanje 20 godina od početka agresije, genocida i egzodusa iz BiH i dolaska u Kanadu više od 100 hiljada BiH prognanika. http://www.youtube.com/watch?v=9KB5fPJpyDY

BORCI, BESIM I MUFTIJA

Tri događaja u zadnjih sedam dana su me ponovo podsjetili na duhovitu izreku jednog mog prijatelja; "Da sam normalan poludio bi".. Ovih dana mi to i nije Bog zna kako smiješno jer izgleda da je odavno prestala logika u domovini mojih predaka, gdje se ne zna više gdje je mjesto branitelju a gdje agresoru, gdje je granica između svjetovnog i duhovnog ,i ko 'je lud, ko' zbunjen, a ko normalan u zemlji Bosni i pokrajini Hercegovini kako kaže dr Besim Spahić.

Autor: Nihad Krupić Bosanska Dubica RBiH 
Vancouver, Canada

Ovo je toliko komplikovano da to niko ne može razumjeti

U srijedu 21. marta 2012, sam po običaju vozeći se na posao slušao Current. Ovo je jedna od najboljih i najozbiljnih radio emisija veoma uticajnog cbc radia kojeg redovno slušaju oni što upravljaju i određuju političke, ekonomske i kulturne prilike u Kanadi. Naviknut na glas odlične voditeljke Anna Marie Tremonti, tog jutra me je iznenadio muški glas. Odmah na početku emisije je rekao da mjenja Ana Mariju koja je skupa sa Carol Off u Bosni. Obe prave reportažu povodom 2 aprila, datuma početka opsade Sarajeva. Nakon toga je voditelj napomenuo da se upravo očekuje njeno direktno javljanje iz ovog grada. Carol Off je jedna od najpoznatijih i najboljih kanadskih TV i radio reporterki. 

Carol Off, TV-radio reporter

    Vezana je za Bosnu i Hercegovinu još od 1992 godine, kada se javljala direktno sa ratišta, a i kasnije nakon rata je često radila reportaže iz povratničkih naselja. Prije više od deset godina je napravila fantastičnu TV reportažu „Let iz Bosne". Putem dojave naših ljudi ispričala je priču o 3 srpska ratna zločinca koji su poslije 1995 godine nesmetano došli u Kanadi i samo nekoliko godina kasnije prepoznati od Bošnjaka koje su mučili ili odvodili u logore. Snimala je te zločince kako nesmetano ulaze u kola, u svoj stan, presretala ih tražeći izjavu, dok su se oni krili i bježali. Razgovarala je sa kandskim zvaničnicima koji su rekli da nema nikakvih zahtjeva za izručenje od BiH vlasti. Onda su trojica Srba nestala iz zgrada gdje su živjeli i ja vjerujem da su samo preselili u druge kanadske gradove i da nikad nisu protjerani iz ove zemlje. Poslije te emislije sam nekoliko puta telefonski razgovarao sa Caroll Off, želeći da saznam više detalja o njenom radu. Ona je inače izgradila svoju karijeru na slučaju Bosna i tada mi je rekla kako je Bosna osim njene profesionalne okupacije i mjesto emotivno i duhovne renesanse zahvaljujući ljudima koje ni genocid ni silna žrtva i tragedija nije okrenula na put osvete.

Na početku te jutarnje radio emisije Carol Off je počela razgovor sa jednim od bosanskih vojnika branitelja Bosne i Hercegovine koji su štrajkovali ispred zgrade BiH Parlamenta On je nakon rata bio oficir u zajedničkim oružanim snagama, pa onda penzionisan prije 40 godina starosti. Danas sa minimalnom ili nikakvom penzijom onemogućen da se ponovo zaposli, štrajkuje skupa sa svojim bivšim suborcima kao i onima koji su bili u agresorskoj vojsci. Koliko god se taj bosanski vojnik trudio da objasni stvarnost i situaciju u kojoj se našao zbunjenost same reporterke kao i onih u studiju je bila do te mjere izražena da su posebno istaknuli da je nevjerovatno da danas država BiH isto tretira one koji su je branila i one koji su je napadali. U zraku se osjećalo pitanje pa zbog čega je i bio rat u Bosni, ako je veće tako danas. „Ovo je sve toliko komplikovano da to niko ne može razumjeti"; kaže Caroll Off i nastavlja pričom o listu Oslobođenju, filmskom festivalu, teatru,bogatom kulturnom životu.... Iz studia u Kanadi su joj odgovorili da joj zavide što se ponovo nalazi u tom prekrasnom dijelu svijeta i da očekuju još dobrih izvještaja iz Sarajeva i Bosne. Nakon emisije sam do te mjere bio šokiran da ni pored najbolje volje nisam mogao dokučiti šta se to dešava u mojoj domovini. Zašto su bosanski branioci sebi dopustili da pred stranim reporterima, našim dokazanim prijateljima, na 20 godina od opsade i odbrane Sarajeva i drugih gradova sami sebe ponižavaju tražeći svoja prva skupa uz one koji su snajperom podmuklo i krvoločno ubijali njihovu djecu,braću,sestre, majke, očeve ...i zbunjuju kanadsku široku javnost koja je već mahom prihvatila činjenicu da je u Bosni od srpske strane učinjena i agresija i genocid.I zaista mučan utisak nakon ove emisije još istinitije potkrepljuje Andrićevu tezu;"Gdje prestaje logika tu nastaje Bosna".Carolov izvještaj poslušajte na ovom linku: http://www.cbc.ca/video/news/audioplayer.html?clipid=2213474202

Da  sam normalan poludio bi

Prof. Dr. Besim Spahić

Dok sam prošle sedmice razgovarao sa rodicom iz Njemačke pitala me je da li sam gledao predavanje Besima Spahića održanog prije desetak dana u Kaknju. Odgovorio sam da nisam. Nako toga je pomenula da ga obavezno moram pogledati. O Besimu nisam Bog zna šta znao, i nakon što mi je supruga rekla da je i njena prijateljica pomenula taj video, odlučili sam ga zajedno u miru pogledati. Inače i ne pamtim da sam skupa sa svojom ženom gledao neku političku emisiju, tribinu ili intervju iz Bosne jer od kako je prestao CD, i „Face to Face" Senada Hadžifejzovića našeg omiljenog novinara, iz higijenskih razloga ne pratimo emisije bosanskog ili drugog balkanskog političkog sadržaja. Sam početak govora Besima Spahića je nagovještavao da će biti ludo i nezaboravno. U životu nisam imao takvu mješavinu osjećaja i impresija kao tokom 44 minute ove tribine. Profesor Spahić je pričao,imitirao, glumio, pjevao, ustajao, znojio se, ostajao bez daha... Pripremio je sjajnu predstavu koja me je zapanjila do te mjere da više nisam znao jesam li više oduševljen njegovom besprekornom logikom i baratanjem historijskih činjenica ili više zbunjen Besimovim gubljenju daha, depresivnom non verbalnom komunikacijom maltene na ivici paranoje ili posprdnim imitiranjem svega i svačega što u normalnom stanju nikako ne smije biti odlika jednog ozbiljnog profesora na još (što bi trebalo biti ali izgleda da nije) ozbiljnijem fakultetu političkih nauka. Inače ja i ne znam da li postoji još iko ozbiljan i mjerodavan na sarajevskom fakultetu političkih nauka jer su ti silni profesori sve živo do sada profulali i kod mene, osim možda Nerzuka Ćurka, više ni jedan nema zadovoljavajući renome,. Ali stanje i nije normalno, pa i ljudi više nemaju potrebe da budu normalni, čak i kada se radi o doktorima nauka poput Besima Spahića.

Poslije emisije i malog predaha^ supruga me je upitala; „Je li misliš da je ovaj čovjek normalan?"„Šta ti misliš"; odgovorio sam na pitanje pitanjem. „Mislim da je veoma pametan, ali nisam nikad vidjela da neko ko je tako pametan govori na ovaj način";reče mi žena. Nisam imao komentar na ovu misao moje supruge jer ni sam nisam bio siguran šta je moja trenutna impresija o doktoru Spahiću. Poslije nekoliko dana sam ponovo pogledao snimak ove tribine i zaključio da ima smisla izreka onog mog prijatelja „Da sam normalan poludio bi" jer u zemlji sa nešto više od 3 miliona stanovnika i 117 političkih partija, stotine televizija, novinskih lešinara i jastrebova i političarima od kojih bi malo ko mogao proći detektor laži i nema potrebe biti normalan pa taman i bio univerzitetski profesor. Besim Spahić je sigurno pametan čovjek u kojem se skupio sav jad i čemer, spojilo razočarenje i ogorčenje i konačna spoznaja da je Bosna i Hercegovina puna ljudi koji hodaju, stoje i pričaju sa drugima držeći skriveno ruke u džepovima čas mješajući blizance, čas brojeći pare, čas lomeći prste od silnog očaja. Samo je valjda još na stećcima ostala visoko podignuta desna ruka sa ispruženim prstima, što je umjesto dobrih Bošnjana govorilo;"Ja sam dobar čovjek,nisam tuđe uzeo i nisam nikoga povrijedio". Evo linka govora dr. Besima Spahića, pa i vi samo procjenite šta možete zaključiti o ovom interesantnom čovjeku; http://www.youtube.com/watch?v=2rXac1Esnkg

Politika je javno dobro

Muftija Muamer ef Zukorić

Upravo ovu rečenicu je prije nekoliko dana u TV emisiji beogradske b92 „Između dve vatre" izgovorio muftija sandžački Muamer ef. Zukorlić. U 24 minute emisije, uz vođenje prilično korektnog i profesionalno voditelja Jugoslava Čosića, muftija je o svemu govorio samo o vjeri malo ili nikako. Prateći svaki muftijin nastup još jednom me u jednu ruku oduševila njegova sposobnost da precizno i argumentovano odgovori na sva postavljena pitanja ali i duboko zabrinula muftijna retorika govora, ton sa kojim je to činio, doza sarkazma i cinizama, kao i za jednu vjersku ličnost nervoza i otvorena manifestacija uvrijeđenosti na sasvim korektna i na mjestu pitanja voditelja Ćosića. Ja i ne bi obraćao pažnju na moj drugi utisak muftijinog govora, kao i na njegovu više političku ili svjetovnu nego vjersku ili duhovno orijentaciju, da i me i ovaj TV nastup nije ponovo zapitao; „Da li mislim da je muftija Zukorlić, prava ličnost da bude budući vrhovni poglavar moje vjerske institucije ili Reis-Ul- Uleme IZ u Bosni i Hercegovini?

Ovo moje razmišljanje je potaknuto velikom dozom uvjerenja da sadašnji Reis-ul- Ulema dr. Mustafa Cerić otvoreno favorizuje Muamera Zukorlića kao njegovog nasljednika na vrhu Rijaseta. Ovo i ne čudi jer je muftija već odavni poznat kao ljubitelj političkih javnih istupa kao i razbijanja konflikta i napada, konfliktom i napadom što se od mnogih javnih ličnosti i institucija u BiH već dugo vremena zamjera Dr. Mustafi ef.Ceriću. U samoj emisiji TVb92 muftija se ne libi da smrknutog pogleda u makaze uhvati voditelja Ćosića, dok kamere hvataju tespih u njegovoj ruci koje prstima nemirno okreće. U dosta slučajeva slike i maniri govore više od riječi.

Ja se pitam zašto će muftiji tespih u ruci na jednoj tv emisiji koja se bavi politikom a ne vjerom i zbog čega on otvoreno pristaje da političkim žargonima brani svoje pravo da bira političku partiju, optužuje Ugljanina i Ljajića za izdaju bošnjačkih interesa produbljivajući još više jaz među Bošnjacima Sandžaka. Muftija je u pravu sa stanovništva vjerodostojnosti interesa Islamske zajednice koju predstavlja u odnosu na beogradske pijune Adema Zilkića i Muhameda Jusufspahića, ali ja ne mislim da bi muftija ostao samo duhovni vođa da njih i nema.On sebe već odavno vidi kao muslimanskog reformatora, propovjednika političkog i ujedinitelja globalnog Islama, ličnost poput Malkolma X, čiju sliku ima na svom facebook profilu. Daljne pitanje je da li su muslimani Sandžaka u stanju pratiti takvog muftiju i prepoznato njegovu duhovnu viziju. Ja mislim da nisu i to je vispreni muftija i sam prepoznao i onda se okrenuo političkom pitanju autonomije Sandžaka koje je daleko prihvatljivije i razumljivije za mase Sandžaka, a i naišlo je na plodno tlo zbog dugogodišnje političke intrige i razdvojenosti Sulejmana Ugljanina i Rasima Ljajića za koje više niko ne zna šta hoće i šta im je politička platforma. Dakle u toj ulogi je muftija Zukorlić već sada reformator i neko ko je već za života postao legenda i bilo šta da mu se desi je odmah vezano za sudbinu Sandžaka kao provincije i svakog sandžačkog muslimana osobno.

Reisul-ul-ulema Mustafa ef.Cerić je instituciju Islamske Zajednice u Bosni i Hercegovini vinuo u internacionalne orbite i postavio na visoku ljestvicu moderne, prihvatljive i veoma liberalne vjerske institucije u svijetu. I na to sam veoma ponosan kao običan džematlija. Ali na drugoj strani nisam nimalo oduševljen frontovima koje je reis otvorio u samoj BiH. Počev od snažne opozicije svojih nekadašnjih najbližih saradnika u Rijasetu i na Fakultetu Islamskih nauka do mnogobrojnih medijskih kuća. Dakle, na lokalnom planu je tmurnija slike reisa od one blistave internacionalne upravo zahvaljujući njegovoj odluci da na svaki napad na instituciju koju predstavlja,njegovu ličnost ili muslimanski narod odgovara ili on osobno ili služba u ime njega.To je do sada mnogo puta davalo i te kakav javni kredibilitet običnim i moralno zapuštenim novinarima kojima su testovi o reisu već dugo glavni izvor prihoda. Ja nisam ponosan na ovaj dio aktivnosti mog reisa jer smatram da se on treba izdignuti iznad toga i ne dopuštati da bude uvučen u haotičnu sliku bosanskohercegovačke blatne sadašnjice.

U zadnjih 15 godina IZ BiH je jedina institucija u BiH koja je išla uspješnim putem obnove svog vakufa, članstva i reputacije ali je u dosta slučajeva lutala od jedne do druge političke opcije gubeći se skupa sa kandidatima kojima je otvoreno davala podršku, pa nakon toga i oduzimala, što je svakako i reisova velika greška. Ovdje dolazim ponovo do pitanja; „Da li mi želimo i dalje imati jednog sličnog reisa na domaćem planu"? Sigurno Ne. Iz toga razloga sa priličnom dozom i osobne hrabrosti uz svako poštivanje hijerarhije i odluke Sabora IZ u BiH kažem javno „Ne bih volio vidjeti muftiju Muamera Zukorlića kao mog budućeg reisa,upravo iz razloga što smatram, da nećemo imati dovoljno vojnika da se bore na svim frontovima koje će od Slovenije do Makedonije otvoriti ovaj snažni i mladi lider.Bojim se da ćemo doći u poziciju da se branimo i onda kada nismo napadnuti, a to je već manija kojoj nema kraja.

Ovoj mojoj tvrdnji pridodajem zaista otužni momenat kada je naša IZ dopustila posredničku tursku ulogu u pomirenju dvije frakcije IZ u Srbiji, kao i danas neku podršku koja dolazi iz Turske kandidaturi muftije Zukorlića za budućeg reisa. Ne treba biti ovdje promućuran i pametan da bi došao do zaključka da je ovo čista politička igra i uvod u povratak Turske na Balkan na velika vrata i veliki uticaj na politički i ekonomski momenat u odnosima između bivših članica otomanske imperije. U takvim relacijama Srbija je uvijek u prednosti jer je politički mudrija i za korak ispred Bosne i Hercegovine koja se i dalje bori na život i smrt sa svojom petom kolonom iz Banjaluke i Širokog Brijega. Ovaj mogući scenarij u radu naše Islamske zajednice bi doveo do velikih problema jer niko danas u svijetu ne tetoši i pomaže iz humanih i ljudskih razloga nego čisto iz interesa i ja vjerujem da unatač prijateljstvu koji imamo sa turskim narodom uvijek na umu moramo imati svoj nacionalni i državni interes ispred bilo koje druge retorike, pa bila i ona pod plaštom neke političke i ekonomske stabilnosti i očuvanja Islama u Evropi.

Na kraju da u završnoj riječi ovog teksta kažem; Volio bih vidjeti na mjestu budućeg reisa, pametnog,smirenog, imama tihog glasa-snažne poruke, lijepe retorike govora, snažne duhovne inspiracije, bez imalo sarkazma i cinizma u javnim nastupima, modernog i komunikativnog, da nije pohlepan i krut, da se ne odriče čak i onih koji ga pozitivno kritikuje, da ne postavlja za svoje glasnogovornike one što mu podilaze do te mjere da to prelazi granicu dobrog ukusa i ponajviše vjerskog llidera koji će biti reformator svog naroda u vjeri u kojoj su rođeni i na način kako su to činili i naši čuveni preci stotinama godina prije poštujući vrijeme u kojem živimo i naučna dostignuća kojima se služimo.
Mislim da imamo takvih duhovnih veličina, a pošto neke od njih osobno i poznajem,to mi daje i pravo da kažem da bi sa dr. Senadom ef. Agićem, glavnim imamom Bošnjaka u USA, dr. Nedžadom Grabusom, muftijom slovenskim ili dr. Enesom Karićem, našim akademikom... kao mogućim nasljednicima Reisul-ul-Uleme Mustafe ef. Cerića Islamska Zajednica u BiH mogla zadržati odličnu međunarodnu reputaciju, a na domaćem planu stabilizovati i do kraja odstraniti političku retoriku javnog rada IZ u BiH. Ovo ujedno govori da ni u kom slučaju ne mislim da bi bilo mudro i pametno mjenjati ustav IZ u BiH i nakon dva, po važećem ustavu maksimalna manadata, produžiti po bilo kojem osnovu mandat sadašnjem reisu. Pogledajte video gostovanja muftije Muamera Zukorlića u emisiji beogradske TV b92 „Između dve vatre":
http://www.youtube.com/watch?v=Ahiv7tIQ46o&feature=playe r embeddedž