Preuzeto sa www.bosnjaci.net
Autor: Ferid Ferko Šantić
Objavljeno: 14. November 2009. 09:11:16
 Ferid Ferko ŠANTIĆ: Poslije ko zna koliko hiljada srpskih fašističkih ubica, koji su nakon 1995. utočište našli u Srbiji, Crnoj Gori... najnoviji velikoserBski međed koji se tamo ujazbinio je i ratna zločinka Biljana Plavšić. U svoju beogradsku jazbinu došla je ogrnuta, hasli međeđim krznom. Dok se ona uvlačila u svoje sramno stanište jedan je svirac, tu na ulici, taman pored tog ulaza svirao nekakvu njenu ”pesmu”. |
Na sjednicu Bosanskog sabora, koja se te jeseni održavala u Banjoj Luci, rahmetli dr. Safvet-beg Bašagić došao je sa malim zakašnjenjem. Bio je, kao i uvijek, svečano, aristrokratski obučen. Uz bečko odijelo, frak i leptir kravatu ispod vrata imao je i fes na glavi. Čim je ušao u salu negdje sa sredine dvorane prolomila se nečija hrapava dernjava:
- Turci u Aziju!
Bio je to glas srpskog delegata Petra Kočića.
Dr. Bašagić se nonšalntno, onako begovski okrenuo i odgovorio:
- A međedi u šumu!
Nastao je opšti smijeh a goropadni Kočić je samo kolutao očima.
Ovaj ”međed” i ”gonilac Turaka” bio je onaj u čijoj biografiji piše i ovo: ”Rodio se 1877. god. na Manjači, selo Stričići, u Bosanskoj Krajini, u brvnari bez prozora. Prvi je čovjek u svom rodu koji je sišao sa planina i otisnuo se u svijet...”
Silaskom sa Manjače, Petar Kočić, čija smo književna djela morali čitati kao školsku lektiru, dospijeva u Sarajevo gdje pohađa gimnaziju. No, odatle ga 1895. godine, zbog velikosrBske propagande, istjeruju. Bio je to vakat kad je srbizacija bosanskog pravoslavnog življa bila u punom jeku. Srbizacijom se i tada, kao i danas, dirigovalo iz Beograda. Zbog toga je i Petar Kočić nakon istjerivanja iz sarajevske gimnazije otišao svojim gazdama i čuvarima... Otišao je u Beograd. Čuvari ga, nakon nekoliko godina ponovo šalju u Sarajevo gdje nastavlja sa svojim srbovanjem. Međutim, već 1908. god. ponovo robija zbog velikosrBske propagande. No, nakon četiri godine Kočić je morao ponovo otići svojim gazdama. Ovaj put u Beograd je otišao zbog bolesti. Umro je 1916. god. u beogradskoj duševnoj bolnici, od”strašne bolesti”, kako je zapisano. Ubio ga je njegov ”međedluk”.
No i danas, stotinu godina poslije Kočića, velikosrBski ”međedi” i gonioci ”Turaka”, poslije zločina koje nad Bošnjacima učine, bježe u brlog zvani Beograd.
Poslije ko zna koliko hiljada srpskih fašističkih ubica, koji su nakon 1995. utočište našli u Srbiji, Crnoj Gori... najnoviji velikoserBski međed koji se tamo ujazbinio je i ratna zločinka Biljana Plavšić. U svoju beogradsku jazbinu došla je ogrnuta, hasli međeđim krznom. Dok se ona uvlačila u svoje sramno stanište jedan je svirac, tu na ulici, taman pored tog ulaza svirao nekakvu njenu ”pesmu”.
Ova svirka me podsjetila na one srbijanske mečkare koji su, posebno u proljetnim mjesecima, počinjali vodati svoje međede od mjesta do mjesta. Tamo gdje bi se malo više svijeta okupilo mečkar bi udario u nekakvu svirku a onaj bi se međed izdigao na zadnje šape i počeo gegati kao da igra ili bi se počeo penjati uz neku od bandera. Iz gomile koja bi posmatrala ovu međeđu ”igru” djeca bi često dozivala drugu djecu sa:
- ...dođi da vidiš, evo čuvara međeda.
U jednoj prilici je jedan od posmatrača upitao čuvara međeda šta rade sa međedima kad ostare i kad više ne mogu ”igrati”.
-Držimo ih i dalje pa se tako uz njih i mlade mece nauče...- odgovorio je mečkar.
 Svako voda svoju mečku (ili mečka međeda)  Sa svečanog dočeka zločinke Plavšić u Beogradu |
A onda se pojavio jedan od čuvara međeda. Mečkar Dodik. Reče kako je smatrao svojom obavezom da bude tu “kad dolazi jedna starija žena koja je odslužila svoju kaznu”. Nevjerovatno! Kao da čuvar međeda ne zna da njegova ”mečka” nije ni optužena ni osuđena kao ‘starija žena’, već kao organizator, nalogodavac, promotor... jednog fašističkog sistema koji je odgovoran za genocid, urbicid, kulturocid... nad bošnjačkim narodom.
Neko se sad može upitati:
Zašto, kao i onaj na početku ovog teksta pomenuti ”međed”, i ovi današnji velikoserBski međedi, svoju jazbinu i svoju zaštitu pronalaze u Beogradu?
Odgovor je vrlo lahak i jednostavan. Tamo bježe jer ih tamo čuvari međeda drže, tove, štite... kako bi se uz njih i mlade mece naučile. Tako oni svoj fašistički, genocidni, zlikovački... duh prenose s generacije na generaciju. A oko njih je uvijek masa medijskih, političkih, književnih... ”sviraca” koji velikoserBsku kajdu nikad ne mijenjaju ni za jednu notu.
Dokad će sve to tako ići, pitate se možda? Kako se to fašističko, velikoserBsko kolo može zaustaviti? Kad čuvari međeda više neće imati mečki za ”igranje”, za orgijanje, za....?
Igrača i sviraca u tom zlom kolu nikad nestati neće. To zlo kolo Bošnjaci mogu samo odbiti od svojeg praga, od svojeg topraka i zatvoriti ga u velikosrBsku jazbinu gdje će ono igrati dok ne sagnije. Kako se to može uraditi? Samo sopstvenim, bošnjačkim kuvetom. Samo totalnim bošnjačkim jedinstvom u savakom pogledu: fizičkom, vjerskom, političkom, ekonomskom, moralnom...
Onaj međed kojeg ste nekad gledali kako se uz banderu penje radio je to samo od golema straha. Natjeran je na to fizičkom silom. Batinom koja je bila u rukama čuvara međeda. Samo se tom istom tom batinom mogu zaustaviti i čuvari međeda pa da dalje ne šire svoj zli nauk.
Nema komentara:
Objavi komentar
Ovdje mozete upisati svoj komentar.
Hvala.