Azem Dervišević Zenga

.

Azem Dervišević Zenga VRIJEME HEROJA

“Ovaj moj život je poput sna, brz, neponovljiv, u momentu nestvaran, još uvijek nedosanjan. Tek kad sam majku doveo u Boston, upitala me je: “Sine, što su tebe zvali Zenga?”. Možda i zbog tebe majko , odgovorio sam. Kada sam ušao u kasarnu Maršal Tito u Sarajevo i dogovorio predaju sa generalom Barošem, samo se majko znalo da je to neki Zenga uradio. Da sam bio tada Azem, u Višegradu bi četnici ubili svu moju familiju.”

 Piše: Nihad Krupić, autor i publicist

Vancouver, Canada

 Prvi put sam čuo glas Azema Derviševića prije dvije godine na telefonskoj konferenciji Upravnog Odbora Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike 2000. Javljao se iz Bostona, najpoznatijeg američkog univerzitetskog grada, gdje živi sa familijom od 1995. godine. Prvi razgovor i predstavljanje drugim članovima odbora proteklo je reklo bi se uobičajno. Azem ima dubok glas, istočnobosanskog dijalekta, u kojem nema isuviše fraziranja ili slatkorječivosti. Misli što kaže, odnosno kaže što misli. Nije sklon pričati radi priče i ono što sugovornik voli čuti. Po Azemu sam se uvjerio da su Bošnjaci sa Drine poput mojih Krajišnika. Milosni prema svojima a direktni i otvoreni prema drugima, uvijek u gardu odbrane, ako se ukaže potreba. Iako još nisam znao da se radi o sigurno najmlađem ratnom sarajevskom komandantu poznatom pod nadimku Zenga, Azem je na mene odmah ostavio prijatan utisak.

         Kasnije sam dobio i njegovu biografiju. Čitajući je shvatio sam da ne poznaje strah i ne boji se ni u Americi javno reći i napisati : “Ime mi je Azem Dervišević. Rođen Aprila 02, 1968 u Višegradu. Od 1990 do 1992 obavljao dužnost podpredsjednika Muslimanskog Omladinskog Saveza (MOS). Godinu dana pred agresiju na BiH 1992 radio na organizovanju formiranja Patriotske Lige u Donjem Podrinju.U toku agresije na BiH, kao pripadnik Armije RBiH obavljao slijedeće dužnosti: zamjenik komadanta Prve Drinske Brigade, osnivač i komadant Škole ratnih vještina i Nastavno-regrutnog centra na Bjelašnici, komadant Izviđačko-diverzantske brigade, pomoćnik komadanta Prvog Sarajevskog korpusa za izviđačko-diverzantska dejstva i član Vrhovne Komande Armije BiH…”

 U bostonskom “Saburu”

Jula ove godine bio sam sedmicu dana u Bostonu. I tamo me dočekao Azem. Dok smo sjedili u Saburu, prvom bosanskom restoranu koji je on otvorio skupa sa dobrim prijateljom, pitao sam ga da li je bio tako otvoren i prema službenicima američke ambasade prije nego je došao u USA. Odgovorio je:

- Ja nisam želio i nisam mogao drugačije. U uniformi Armije RBiH sam upoznao moju sadašnju suprugu, američku novinarku koja se zadesila u opkoljenom Sarajevu i slučajem baš mene odabrala za intervju.. Dok sam joj odgovarao na pitanja gledala je čovjeka koji brani svoj prag, domovinu, narod. Amerikanci neizmjerno vole takve. Bio sam u uniformi hiljadama kilometara od nje dok nam je rađala prva kćerku u Bostonu, koju sam video tek kada je imala 6 mjeseci…

   Zavaljen u udobnu sećiju u očekivanju ručka, pažljivo sam slušao nastavak Azemove priče.

-      Imao sam u životu važne stvari koje su bile vezane za uniforme. Kao jedan od organizatora Muslimanskog Omladinskog Saveza u Višegradu i prvi potpredsjednika u osnivanju, određen sam da skupa sa dvadesetak mladića idem na vojnu obuku u Hrvatsku. Ja sam jedini od njih imao odlične vojne preporuke. Kao vodnik-stažist, za vrijeme služenja redovnog roka u JNA, dva puta sam proglašen za najboljeg nišandžiju na bestrzajnom topu u Trećoj Armijskoj Oblasti. Kao primjeran vojnik sam nagrađen sa 29 dana odsustva, i to, glavom i bradom, od tadašnjeg potpukovnika Ratka Mladića, koji će kasnije postati najveći dželat Bosne i Bošnjaka. Prsti su mi već u Višegradu trnuli od uzbuđenja što ću ponovo imati u rukama oružje sa kojim sam se osjećao tako dominantno, čak i u odnosu na profesionalne oficire koji mi u gađanju nisu bili ni blizu. Taj naš put na obuku septembra 1991 godine nije se završio ni približno kako je bilo zamišljeno. Samo nas petorica smo se uspjeli dokopati Zagreba. Na kraju, Ibrahim Bosno, Miralem iz Goražda i ja ulazimo u sastav Prve Bojne Frankopan, koja je tada bila pod komandom generala Ante Rose. Nije bilo povratka natrag. Nisam mogao poput drugih. Ljudi su imali povjerenje u mene. Obukao sam uniformu hrvatske vojske jer sam imao osjećaj da i tu branim Bosnu. Ratujući širom Hrvatske sam naučio mnogo.. Tamo su me uvijek i jedino zvali Bosanac. Majka u Višegradu nije znala gdje sam. Braća su joj rekli da radim van Bosne. Bojala se i ranije kada sam odlazio na skupove SDA kao pratnja glavnih govornika. Ni u snu nije mogla zamisliti da sam čitavo ljeto 1991 godine prevozio oružje do Višegrada, od starog hadžije Čengića iz Ustokline, a iz Foče od Šahinpašića Senade Šaje.Kada sam zadnji put dolazio kući sa hrvatskog ratišta marta 1992 godine u opštinu me pozvaše predsjednik SDA Fikret Čočalić skupa sa svojim podpredsjednikom Avdijom Šabanovićem i optužiše da formiram paravojne hrvatske jedinice dolinom Drine. Uzalud sam im govorio da mi general Roso nikad nešto slično nije pomenuo. Nakon ovog razgovora sam veoma razočaran  napustio rodni grad. U toku cijelog rata zamišljao sam sebe kao Ramba koji iz Hrvatske u Bosnu vozi šleper puno oružja.

Zastade. Zavali se dublje u sećiju. Pogled mu odluta. Kao da je negdje daleko. I to samo na tren. Onda se naglo ispravi, pogleda me, šireći usne u širok i lijep osmjeh.

-      Voljeli su me u hrvatskoj vojsci jer nisam znao za izvlačenje. Išao sam na mjesta gdje se ginulo. Nisam nikad krio da ću u Bosnu čim je napadne JNA. I onda je krenulo u Bijeljini 1 aprila 1992 godine. Baš na Bajram. Arkanove trupe su počele ubijati Bošnjake po ulicama. Otišao sam do generala Đure Brodarca i tražio oružje. Odmah mi je dao odobrenje i uputio u Sisak gdje me je trebao čekati Ekrem Mandal sa kamionom. Kada sam stigao u Sisak njegov brat Kadir mi reče da Ekrem nije mogao čekati nego je sinoć sa grupom boraca otišao sa oružjem prema Bosanskom Brodu. Vratio sam se u Zagreb na dan dva i onda donio konačnu odluku da 5 aprila 1992 krenem za Sarajevo. Sa mnom je na putu bio i zamjenik ministra MUP-a Mirsad Srebrenković. Bio sam u civilnoj odjeću, ali u mojoj putnoj torbi su se nalazile dvije uniforme hrvatske vojske. Kada sam pokazao uniforme našim borcima u Sarajevu, ostavio sam bolji utisak na njih nego da sam im dovezao oružje. Znali su da onaj ko donese uniformu sa sobom je došao ratovati i neće ih ostaviti, dok su oni koji su dopremali oružje većinom nestajali glavom bez obzira.Još kada su čuli da sam uniforme nosio mjesecima kao ratnik u Hrvatskoj, odmah su me prozvali Zenga. Od tada je moje pravo ime potisnuto u stranu. Bio je to nadimak koji je kuražio borace. Znali su da sam iskusan borac To ih je hrabrilo još više. A odgovaralo mi je da budem samo Zenga, jer su u Višegradu još bili moja majka, braća i sestre. Kada sam skinuo uniformu Armije Republike BiH i došao  u Boston sa još uvijek posljedicama teškog ranjavanja, prvi posao mi je bio da primam i odlažem na čiviluke kapute gostiju u jednom ekskluzivnom italijanskom restoranu. U pet godina mog života, prije početkagarderoberskog slaganja kaputa američkoj gospodi mene su uglavnom htjele ratne uniforme. A ipak, najviše sam volio onu našu beretku sa ljiljanima na strani. Bila je više od kape. Tako sam se navikao na nju da sam mjesecima u Americi imao osjećaj da mi je još uvijek na glavi. Kad god se naglo okrenem uhvatim se za vrh glave, a tamo samo kosa ,koja se naglo počela prorijeđivati. Voljela je valjda i kosa da je pokrije moja zelena beretka.              

Prekinu ga simpatična i osmjehnuta konobarica Lejla, tuzlanka. Donosila je i servirala jelo ispred nas na ručno pravljen sto od bosanskih dimirlija. Na ogromnom okruglom pladnju, izrezbarenih motiva zamirisaše ćevapi, bureci, zelena salata,..baš ko na Baščaršiji. Iz drugog dijela restorana se čuo žagor veće grupe žena perzijskog porijekla. Sve je bilo savršeno u tom Saburu, svaki motiv pažljivo izabran. Azem je maksuz putovao u Bosnu da prikupi kompletan inventor koji je u kontejneru nakon mjesec dana putovanja brodom došao pred Sabur. Jedino mi muzika Bregovićevog srbijanskog orkestra za sahrane i svadbe nije bila po ćeifu. Spomenuo sam to njemu. On reče:

-Restoran više nije moj. Prodao sam svoj dio partneru prije šest godina. Ljudi imaju sada drugačiji ukus. Moja pjesma je bila Vojnik Sreće Dine Merlina tokom rata u Sarajevu, čak i godinama u Bostonu, ali izgleda nije više u trendu. A i vremena se mjenjaju. Valjda ćemo se priviknuti na to.

Azemu na trenutak zazvoni telefon. Nazvala ga je supruga. Željela je da dođe i pridruži nam se. Učini mi se na njegovom licu da nije bio baš za tu ideju jer bi se moraliprešaltati na engleski jezik a njemu baš dobro krenulo na bosanskom.

Sine, što su tebe zvali Zenga?

-      Ovaj moj život je poput sna, brz, neponovljiv, u momentu nestvaran, još uvijek nedosanjan. Tek kad sam majku doveo u Boston, upitala me je: “Sine, što su tebe zvali Zenga?”.

-      Možda i zbog tebe majko , odgovorio sam. Kada sam ušao u kasarnu Maršal Tito u Sarajevo i dogovorio predaju sa generalom Barošem, samo se majko znalo da je to neki Zenga uradio. Da sam bio tada Azem, u Višegradu bi ubili svu moju familiju.”

-      Moj dolazak u Sarajevo, uznemirenom skupštinskim zasjedanjima i blokadama po Grbavici, sam počeo posjeti Hasanu Čengiću u centrali SDA i raspoređivanjem na komandne dužnosti. Hasana sam prvi put vidio 1990 godine na skupu SDA u Foči. Bio sam mlad i tražio lidera sa kojim bi se identifikovao. Stajao sam blizu njega dok je masa klicala SDA, Aliji i njemu. U toj prilici je potpuno vladao situacijom. Hasan je tada postao moj Che Gevara i znao sam da taj čovjek ne izdaje nikad. Granatiranja sa okolnih sarajevskih brda su već počela. Naš odgovor je bio formiranje prvih odbrambenih linija. Bio sam već navikao na odjek granata i pucnjeva, ali prosto mi je bilo nevjerovatno kako se mali čovjek, naš bosanski branitelj preko noći transformirao u istinskog gaziju. Valjda je proradio taj naš naam, inat, obraz, dostojanstvo, po onoj “nedam svoje”, i ne znam već šta. Krenule su akcije. U jednom danu tri puta sam upadao u Pretis. Prvi put je bilo uspješno, drugi put smo izgubili nekoliko boraca, a treći put sam bio tamo sa transporterom specijalne policije kojeg mi je sa posadom na raspolaganje dao Asim Dautbašić.Od Patriotske Lige smo formirali Diverzantsku brigadu. Postavljen sam za zapovjednika i počeo s prvom obukom naših diverzante. Na web stranici Patriotske Lige ima priča jednog borca kako se to sve odvijalohttp://www.plbih.info/cms/uploads/media/major1.pdf.

Komandovao sam akcije oslobađanja i pregleda Vojne bolnice. U Pofalićku  bitku sam odpremio svojih dvije stotine do zuba nauružanih boraca koji su tada imali četrdesetak zolja i oko dvije hiljade metaka po vojniku. Oni su svojim dolaskom digli moral drugima i uspostavili potpuno ravnotežu koja je dovela do možda najznačajnije sarajevske pobjede. Prije ove velike bitke ranjen sam u nogu. Pred sam polazak u akciju doveo sam mojim borcima rahmetli Safeta Isovića da ih pjesmom isprati na ratište. Dalje su se redale borbe…, od Sarajeva, Igmana, Trnova, ofanzive na Crvenim stijenama kod Orahovice, do Goražda i odbrane ovog grada. Spavao sam kod Rijada Raščića. On mi je svjedok da skoro i nisam spavao, jer je Goražde gorilo. Kakvo spavanje! Najteže mi je bilo kada sam čuo da mi je najmlađi brat ubijen u Višegradu. Poslije je granata sa srpskih položaja oko Sarajeva ubila mog zeta i sestri odkinula ruku. Ni tada, ni prije, a ni sada nisam u duši imao ni zerhru mržnje prema srpskom narodu. Ratovao bih ja protiv njih i sto godina. Ubijao im vojnike, ali štitio civile, što sam i radio. Nikad ne bih poželio zlo njihovoj djeci. Baš u tome je pregolema razlika između nas i njih.

- Sarajevski ratni dani mi i danas prolaze kroz glavu. Pođem od početka, pa odjednom, skočim na sredinu, pa na kraj, tačnije u onaj zadnji dan prije napuštanja Bosne i dolaska u Ameriku. I kao da imam još dosta toga neodrađenog. Rat mi se nekako naglo prekinuo, a nisam zamišljao takav kraj. Dugo sam osjećao gorčinu u ustima. Valjda nisam naučio kako je biti ratnik poslije rata. A ja sam oduvijek bio samo branitelj. To znam sigurno i zato i ne krijem svoju prošlost. Puno mislim na moje borce. Gdje li su sada , šta li rade, da li bih i ja sa njima vehnuo, nesretan i razočaran. Da sam ostao, da li bih izblijedio kao mnogi. A nisam počeo ni pošteno da živim. Volim Curta Cobaina, legendarnog pjevača Nirvane koji je nekoć rekao: “ Bolje je odjednom izgoriti u vatri nego blijediti godinama”. Ja sam valjda odjednom ili u paketu izbjegao i smrt i nestajanje u zaboravu. Nisam se dao prepustiti melanholiji u Americi. Nastavio sam ratovati drugim sredstvima. Najboljim i najefikasnijim u ovom momentu za neprijatelje Bosne i Bošnjaka. A to je obrazovanje i poslovni uspjeh. Nije više važno gdje smo. Ako ti je nešto u srcu, ono je uvijek blizu. A u mom je Bosna. Zauvijek. Moja Drina ne smije više krvava teći i nositi tijela onih koji ne znaju šta je drugima misliti zlo. Sad sam spreman u Bosnu dovesti ako treba brod, voz oružja i hiljade uniformi. Nisam više sirotan koji je sa zavežljajem krenuo iz Zagreba da brani svoju Bosnu. Kada sam formirao svoju uvozno-izvoznu kompaniju Global Bridge Trust, otvorio sam predstavništvo u Sarajevu.Tamo se američkih pola sata i 75 dolara koji su potrebni da se registruje takva kompanija oteglo punih šest mjeseci i hiljade dolara “administrativnih” troškova. Kao da Bijela Kuća nije u Washingtonu nego na Marin Dvoru, gdje sjede službenici i odobravaju moj zahtjev.. Imao sam velike planove za Bosnu. I sve ostalo na tome. Za sada. Nadam se da će i to krenuti po ulasku BiH u Evropsku Uniju. Ali sam zato ovdje u Americi krenuo dobro. Zakopitio se, što naši kažu. Devedesete nisam dao da me neko stavlja pod sebe, a ne dam ni sada u Americi. Ono slaganje kaputa mi je jako dobro došlo. Nakon godina oporog vonja sopstvene krvi i znoja omirisao sam pravu gospodu i rekao sebi “Azeme, jednog dana će neko drugi tvoj kaput skidati, a ti mu u ruke tutnuti koji dolar”.

-U knjigama o odbrani Sarajeva slabo se spominje moj doprinos. Pisao sam ljudima koji sve to znaju. Nema odgovora. Valjda i knjige o slavnim bitkama pišu oni koji su imali vremena da se bave zapisivanjem i u doba najvećih ratnih teškoća. Ja nisam. Bio sam na ratištima uz moje borce. Ali, jednog dana ću završiti svoju knjigu. Počeo sam. Nešto me, međutim, koči. Valjda još nije vrijeme. Najvažnije mi je sada da moje tri kćerke znaju da im je otac bio vojnik na braniku svoje domovine i da bi se opet iz Amerike pojavio na prvim linijama,  ako zatreba.

-      Jednom prilikom sam na Harvardskom univerzitetu govorio o agresiji i zločinima koji su se desili u Bosni. Nakon toga, prišla mi je jedna djevojka i rekla da je novinarka begradske medijske kuće B92, te da želi napraviti intervju sa mnom. Pristao sam pod uslovom da sve što kažem prenese. Govorio sam mnogo o zločinima u Višegradu i drugim mjestima, a posebno kako su moje prve komšije postali krvavi četnici. Nisam izostavio ni svoju ulogu u odbrani domovine. Sve je objavljeno na Internet site B92 i bio sam iznenađen koliko je bilo dobrih komentara iz Srbije. Mjesec dana nakon ovog intervjua ponovo na jednom od harwardskih okruglih stolova o Balkanu prišao mi je neki srpski aktivista u Bostonu i rekao da mi čestita na hrabrosti, jer ja ni prilikom dolaska a ni tokom boravka u Americi nikad nisam skrivao da sam bio vojnik Armije RBiH. Valjda je pomislio na možda hiljade svojih koji su američkim vlastima lagali da nisu bili pripadnici četničkih jedinica pa ih danas jednog po jednog hapse širom Amerike…

Azem sa Harvarda

Azem nije prestajao. Imao sam osjećaj da je ama baš sve želio da mi kaže u jednom danu. Dok smo šetali centrom grada i tražili suvenire na Harvard Squeru, pred samim ulazom na najpoznatiji univerzitet na svijetu, Azem je iskazivao oduševljenje ovim gradom. Kaže:” Volim ga baš kao i moj rodni Višegrad.” A kako i nebi. Za grad u kojem uvijek ima više od stotinu hiljada studenata iz svih dijelova svijeta se može reći da je najpametniji na svijetu. Predivne široke aleje sa fontanama u centru. Poput Londona, Pariza i Rima... Pet minuta hoda od Harvarda nalazi se sjedište Azemove građevinske kompanije Sincere Construction . I tamo, kao i u restoranu Sabur  svaki komad namještaja potiče iz Bosne. Suverniri, tomovi knjiga iz BiH, monografije, novine, BiH turistički vodiči… Na zidu uokvirena diploma poslovne administracije. U maju 2001. godine Azem je diplomirao na Babson College, te stekao diplomu “Bachelor of Science in Business Administration”, (Magna Cum Laude), sa fokusom na financije i ekonomiju. Na istom fakultetu je bio i prvi dobitnik nagrade “Babson College Award for Global Citizenship” sa stipendijom u iznosu od $18,000.

Prošlo je već mjesec dana od razgovora sa Azemom. Od tada sam često razmišljao o njemu. Želio sam odmah napisati ovu priču, ali nisam nalazio riječi. Početak je uvijek najteži. Pogotovu u pisanju. I zista od kuda početi sa pričom o heroju koji je to u pravom smislu i 15, 20 godina kasnije. Tek kada sam od Azema dobio kopiju teksta izLjiljana od 10. septembra 1993, autora Medine Delalić, pod nazivom ŠEHID HASO NA PUTU ŽIVOTA,  nadnaslov “ Heroj Azem Dervišević Zenga”, sjetih se da sam zapravo prvi put čuo o njemu u Ljubljani, gdje sam se često sastajao sa članovima redakcije Ljiljana koji je uređivan, pripreman i štampan u glavnom gradu Slovenije.

Vraćam se unazad i uz sjetu pomislih koliko je bilo priča u našem Ljiljanu o raznim bosanskim herojima. Da li su i danas oni uspravni kao Azem ili ih vrijeme pognulo!?.

***

Dok pišem ovaj tekst, u noći sa 15. na 16. septembra 2010 Azem je na odmoru u Istanbulu. Prvo je došao u Sarajevo, pa onda na odmor u Tursku. Vraća se krajem sedmice u Sarajevo, a potom nazad u Boston. Gledam njegove ratne slike. U društvu sa Ismetom Bajramovićem Ćelom, Kemom Ademovićem, Mustafom Hajrulahovićem Talijanom..sa prvom grupom učenika “Škole ratnih vojnih vještina”, gdje ispred jedinice predaje raport generalu Šiberu… Sjetih se kako mi je u Bostonu  pričao da mu je najčudnije bilo kada je prvi put vidio podignut dlan desne ruke u visini prsa kao pozdrav u Armiji RBiH. Pitao je, odkud taj pozdrav? Objasnili su mu kako je to  pozdrav starog Bošnjana sa jednog stećka, autentičan baš za staru dobru Bosnu. I tako je od našeg generalštaba prihvaćen kao pozdrav. Na jednoj slici Azem sathomsonom u ruci, u uniformi naše vojske ispod američke zastave. Kao da je znao da će ove dvije stvari sudbina na neki način spojiti. Unutar svog bića još uvijek bosanski vojnik, a više njega američko nebo. Slobodno i primamljivo, naročito za hrabre, poduzete i uspravne kao što je Azem.

Vrijeme heroja ne nestaje, nego poprima samo druge oblike. Heroj može nositi uniformu ne samo svoje domovine, nego i domovine onih na kojima se zločin i agresija vrši, ali sve ipak započinje i prestaje blizu srca, a pogotovo onima koji su Bosnu ponosnu branili i odbranili. Za Azema Derviševića je možda prestalo vrijemeZenge, ali nije istine koju svjedoči svakog dana svog života u Americi. Kada god iz daleka dođe u Sarajevo pomisli:, “Kome bi se sada javio da Bosna gori. Hasana Čengića nema više u centrali SDA, stranki koja je organizovala odbranu Bosne. Tamo su neki drugi nepoznati ljudi, koji su možda hiljadu puta više od Azema vješali tuđe kapute na čiviluke i tako sebi obezbjedili mjesto u vrhu SDA. Ali opet Azem ne bi dao jedan svoj sarajevski ratni sumoran dan i dolazak vrhovnog komadanta na liniju za sto najboljih američkih. I sada ga jeza hvata od riječi predsjednika Alije : “Momci, možete li izdržati…?”

Momci su izdržali tada, a kasnije neko i nije, ali Azem jeste.  

Ovih dana upravo u Sarajevu u funkciji kordinatora za financije Incijativnog Odbora Kongresa Bošnjaka Svijeta obavlja zadnje tehničke pripreme za osnivačku Skupštinu, koji će se održati 16 jula 2011 u Sarajevu. I tu se valjda bošnjački krug zatvara. Bosna nije šaptom pala a ni vrijeme heroja nije došlo u nevrijeme. Baš sve potaman za Azema. Od njegovog rodnog Višegrada do Bostona, od Bostona nazad do mirne  Bosne. A za nju se uvijek vrijedi boriti.