15 GODINA GENOCIDA U BIH

15 GODINA GENOCIDA U BIH

SREBRENICA ČEKA POSRAMLJENE I BOSE DIPLOMATE UN, USA I EU

  I ako ljudi poput Richarda Holbrooka, Carla Bildta, Generala Bernarda Janviera, Generala Michela Rosa, Generala Louisa Mackanzie, Johna Majora… budu dolazili u Srebrenicu neka dođu bosi i neka traže oprost ispred mezara žrtava genocida i lica onih koji su došli nakon 15 godina da napokon pokopaju svoje najbiže, i poslije toga pređu na demontažu genocidne tvorevine na polovini Bosne i Hercegovine. Za neke je ovo i utopija, ali za mene je ovo pitanje pravde koja jedina može donijeti bolje sutra normalnoj i bezdejtonskoj Bosni i Hercegovini…

Piše: Nihad Krupić, autor i publicist
Vancouver, Canada
 
          Ovih dana je aktuelizirana inicijativa koja se zove STUB SRAMA. Motiv pokretača ovog projekta je i te kako pozitivan jer dolazi upravo u vrijeme kada sud u Hagu osuđuje  na doživotnu robiju Vujadina Popovića i Ljubišu Bearu zbog njihovog učešća u genocidu koji je izvršen nad Bošnjacima u Bosni i Hercegovini. Iako su presude vezana za “lokalni genocid” , izvršen na teritoriji Srebrenice, to ne može ograničavati i sputavati buduće procese koji će nedvosmisleno dokazati istinu  da je: Genocid nad Bošnjacima izvršen na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine.

Genocid nad Bošnjacima traje i danas. To je jedan od zaključaka 11. Skupštine Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike 2000 i Incijativne Skupštine Kongresa Bošnjaka Svijeta koje su nedavno održane u St. Louisu. U deklaracijama sa tih skupova stoji da se mora pokrenuti nova tužba za agresiju i genocid protiv Srbije i Crne Gore, jer za pripremu takve tužbe postoje nepobitni dokazi. Naime,  i sam Međunarodni sud u pojedinačnim suđenjima donosi presude koje se više ne ograničavaju samo na genocid izvršen na teritoriju Srebrenice. Od 11. jula 1995 pa do danas jasno je nastojanje takozvane međunarodne zajednice da se genocid potisne u zaborav, opet u ime budućeg  zajedničkog života bez sjene tog strašnog zločina. Tim putem su se zaputili određeni bošnjački političari, kojima je izgleda vrhunac karijere susresti se u Beogradu sa srbijanskim predsjednikom Borisem Tadićem. Takvi se ponašaju poput predstavnika naroda koji su za genocid čuli samo sa TV ekrana ili su o genocidu nešto malo pročitali ovlaš prelistavajući dnevni tisak. U ovom slučaju, kada se radi na projektu skupljanja cipela koje će poletjeti prema STUBU SRAMA UN, ne smije se nikako zaboraviti ko je u stvarnosti stajao iza svih akcija UN u toku agresije na Bosnu i Hercegovinu i ko je itekako odgovoran za nespriječavanje i za postdejtonsko minimiziranja genocida. Preciznije rečeno, konačno treba glasno i jasno reći ko je sve izdao Srebrenicu, i ko dalje omogućava da situacija na terenu ostane STATUS QUO, dok genocid i dalje živi i odvija se po planu na području genocidne tvorevine RS.  

Da u politici međunarodne zajednice ima i malo dobronamjernosti i kajanja zbog aktivnog i pasivnog učešća u uništavanju Bošnjaka onda bi ambasadori Engleske i Francuske u Bosni i Hercegovini na petnaestu godišnjicu genocida u Srebrenici trebali biti primljeni samo pod uslovom da pješke dođu bosi iz Sarajeva, dok bi se američkom ambasadoru ipak moglo dozvoliti da ostavi samo jednu cipelu. Naime, bez zahtjeva da se prizna antibošnjačka uloga navedenih država kao saučesnika i pomagača zločina u prošlosti, kao i sadašnjem trenutku, STUB SRAMA neće imati smisla i ostaće samo kao emotivni performans lokalnog značaja. 

 
Harland i Šaćirbey u novom interviu

Dr. David Harland, danas uposlenik mirovnog odjela UN, a inače autor UN - ovog izvještaja o Srebrenici, i svjedok protiv Radovana Karadžića i Slobodana Miloševića direktno je upoznat sa sve i jednim dokumentom koji je dolazio iz Srebrenice u UN. Isti Dr. Harland i tadašnji ambasador BiH pri UN Dr. Muhamed Šaćirbey su nastavili razmjenu mišljenja na ANNEX TV u emisiji FRUITS OF GENOCIDE (postavljen na web portal Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike 2000 http://www.kbsa2000kbs.org/ . Oni su i u ovom razgovoru javnosti prezentirali čitav niz  detalja nepoznatih široj javnosti o genocidu u Srebrenici, kao i o političkoj konstituciji države, održavanju RS i Dejtonskom Ustavu. Na samom početku razgovora Haland govori o UN- izvještaju o granatiranju Markala prvi i drugi put, a taj izvještaj nedvosmisleno potvrđuje da su granate ispaljene sa srpskih položaja, dodajući kako je nedavno gledao  montirani film srpske TV o ovom događaju, koji je Karadžić nedavno pokazao u Hagu. U toj trapavoj filmskoj montaži se vidi da su srpski vojnici obučeni u uniforme neprikladne za to doba godine. Izražavajući gnušanje prema tim srpskim lažima, Harland je u jednom momentu, na način neubičajen za jednog višeg dužnosnika UN, rekao da je Dejtonski ustav potpuno politički raštimao Bosnu i Hercegovinu i da, recimo, kada bi se primjenjivao u USA, Barak Obama zbog svoje etničke pripadnosti nikad ne bi mogao postati predsjednik USA. No, američka administracija koja je bila na čelu grupe moderatora pregovora u Dejtonu i danas insistira na nečemu što sama ne bi nikad primjenila na svojoj teritoriji. Harland je čak potvrdio da je francuski general Bernard Janvier zapovjednik UN snaga, smanjivao opseg UN operacija i naoružavanja i stavljao snage koje su bile pod njegovim zapovjedništvom u dijelove gdje nije uopšte bilo potrebna prisutnost UN-a.

Bosna i Hercegovina je u svojoj historiji imala dobrih i loših trenutaka, ali je uvijek preživljavala upravo zahvaljujući činjenici što ni jedan narod nije imao ekskluzivno pravo na teritoriju ili bilo šta drugo u njoj, što danas nije slučaj, nastavio je Harland. Dalje je naveo: “Ja sam bio u Bosni baš za vrijeme pregovora u Dejtonu. Bosanske i hrvatske snage su bile pred Banjalukom. Na pomolu je bila pobjeda nad Srbima. Mladić i Koljević su tražili u panici hitan sastanak sa nama iz UN zapomagavši da je Banjaluka pred padom. “A šta se tada desilo?” upita je Harland Šaćirbeya. Šaćirbey odgovara: “Holbrook je prijetio da će NATO napasti naše snage i to je isto rekao Mati Graniću.” “Blefirao je” , kaže Harland. “Možda, i to sam tada smatrao veoma mogućim” odgovara Šaćirbey dodavši “da je Alija Izetbegović kao predsjednik RBiH  bio odgovoran ako se to zaista desi i Alija nije smio prihvatiti taj rizik”. Na kraju razgovora su se obojica složili da nema napretka u Bosni dok još uvijek na djelu postoji produkt genocida i rata.

 
 
Holbrook diplomatija

Ovom prilikom je potrebno vratiti se u septembar i oktobar 1995 godine, manje od mjesec dana prije Dejtona, kada se dobro znalo šta se desilo u Srebrenici i kada je američki buldožer Richard Holbrook krčio put ka dogovoru u Dejtonu. Iznenadno, kako je bio njegov običaj, najavio je predsjedniku Aliji Izetbegoviću svoj dolazak u Sarajevo i zahtjevao da se sastanu nasamo. Mjesto tog sastanka u četiri oka je bilo u historijskoj zgradi Konak. Izetbegović je pozvao Muhameda Šaćirbeya da prisustvuje tom sastanku. Holbrook se usprotivio da Šaćirbey bude prisutan, ali je Alija čvrsto ostao kod tog uslova, znajući da se Muhamed može dobro nositi sa grubim američkim diplomatom koji je po svaku cijenu želio da obavi posao za koji je plaćen. Soba gdje se održao sastanak je bila dovoljno privatna, skoro prazna, bez stola i sa samo tri stolice. Izetbegović i Holbrook su sjedili jedan preko puta drugog. Holbrook je krenuo sa zahtjevom da Alija hitno naredi zaustavljanje ofanzive bosanske vojske. Alija je mirno odgovorio da mu se ostavi sedam dana. Alijina mirnoća, staloženost i nepristajanje na ucjenu je isprovociralo Holborooka, te je on ustao i stao više Alije prijeteči mu povišenim tonom neprimjernim političaru tako visokog ranga. "Tvoji generali tebi lažu. Vi ste počeli gubiti rat potpuno, a Hrvati ce vam zabiti nož u leđa" - Holbrook je već urlao. Alija je samo pogledao u Muhameda. Holbrooke se već potpuno nadvio nad predsjednikom Republike Bosne i Hercegovine, dominirajući poput gospodara koji kori slugu. U tom momentu je Muhamed Šaćirbey ustao i svojim tijelom odgurnuo Holbooka od predsjednika Izetbegovića. Nastalo je komešanje i sastanak je prekinut. Poslije toga je Alija naredio Muhamedu da hitno ode u Zagreb sa generalom Rasimom Delićem, načelnikom Generalštaba Armije RBiH, i  sastane se sa hrvatskim vojnim i civilnim zvaničnicima, te da ispita dali ima ikakvih čvrstih činjenica iza Holbrookovih rječi. Na sastanku sa hrvatske strane su bili prisutni Mate Granić, tadašnji ministar vanjskih poslova, Gojko Šušak ministar odbrane i general Janko Bobetko, načelnik Vojske RH. U tom vremenu su trupe bosanske i hrvatske vojske tukle Srbe na svim položajima i u regionu Bosnaske Krajiine svakodnevno oslobađale velike teritorije.

Ono što je bilo predviđeno kao plan od sedam dana, na kraju je zasutavljeno nakon tri ili četiri dana prije dostizanja zacrtanog operativnog cilja koji je uključivao Prijedor. Mate Granić je tada prenio da su i Hrvati bili ucjenjeni od Holbrooka i da su dobili prijetnje da će NATO napasti položaje hrvatske vojske ukoliko ofanziva ne prestane. Bio to blef ili ne, procjena BiH - generala u to vrijeme se slaže sa analizom najmanje jednog američkog CIA - analitičara koji je Muhamedu Šaćirbeyu potvrdio da bi BiH Armija došla do Banja Luke u roku od nekoliko dana.

Ako se podsjetimo prvog razgovora novinara Tom Osborna sa Dr. Harlandom i ambasadorom Šaćirbeyom, "New Srebrenica Inquiry," (koji se isto nalazi od marta na Annex TV – www.kbsa2000kbs.org) , Dr. Harland je potvrdio kako je bilo pet zahtjeva za zračne napade koji su upućeni od Holandskog, zapravo UN - bataljona u Srebrenici u zadnjih nekoliko dana prije Jula 11, 1995, ali ni jedan nije bio poštovan iz razloge koji on ne zna. Zapravo, Dr. Harland može samo da tumači da su ti pozivi bili neuslišeni jedino iz političkih razloga povezanih sa nekim sivim planom za BiH. Ako su Milošević, Mladić i Karadžić provodili svoj projekt "malo veće Srbije", predstavnici velikih sila su omogućili realizaciju genocidne tvorevine RS, kako tada, tako i sada, dobro znajući da iza toga stoji genocid. Oni su otvorili zločincima vrata Srebrenice i Žepe kada se trebalo da se teritorija oboji monoetničkom bojom. Oni su onda spasili njihovu vojsku u Prijedoru i Banja Luci kad je dovedeno u pitanje postojanje RS. Danas predstavnici tih isti sila brane RS na bazi dogovora  u Dejtonu, a  koji je navodno trebao samo zaustaviti agresiju i genocid. Iz današnje perspektive se zaista može reći da je Richard Hollbrook orginalni i spasitelj RS. Direktna posljedica rada ovog čovjeka je kompletan raspad BiH sistema vrijednosti i opstanak RS kao očite genocidne tvorevina kojoj Hag i danas u nizu presuda čita rodni list.

Genocid još traje

Bosna i Hercegovina treba više od simbolizma, nešto što je relevatno da potpuno promjeni sadašnju situaciju jer genocid u BiH nije pitanje sjećanja  dok god suđenja izvršiocima još traju. BiH  trebaju aktivnosti koje relevatno mjenjaju sadašnju situaciju. Konačno, mora se javno reći ko se je protivio da Srebrenica ima poseban status i ko i danas brani status RS, a zemlja doživljava kompletan politički i privredni kolaps poput utopljenika koji se guši u rijeci sa svezanim kamenom oko vrata na kojem piše Dejtonski Ustav.

 

Na nedavno okruglom stolu održanom u sklopu susreta Bošnjaka Sjeverne Amerike, krajem maja u St. Louisu, a čiji je moderator bio Dr. Muhamed Šaćirbey, izraženo je duboko nezadovoljstvo zbog činjenice da su u postsrebreničkom genocidnom ciklusu naši političari primali kao izuzetno važne goste i navodno dobronamjerne sugovornike  individue kao što su Richard Holbook, Carl Bildt i druge diplomatske  predstavnika Amerike i Evropske Unije, nižeg ranga. I niko od naših zvaničnika, kao niti jedna državna institucija Bosne i Hercegovine nije upitala  gore navedene goste koja i kakva je bila uloga njihovih država u izdaji Srebrenice. Paradoksalna je činjenica da oni i dalje svjetla obraza dolaze u BiH, ne obazirući se uopšte na istinu da su konsekvence genocida očitije danas nego prije? Zato je veoma važno naglasiti u ovom momentu da se govori o onima koji se kriju iza imena UN-a, i zbog kojih je UN postala institucija gdje velike sile testiraju svoj uticaj na male i koje su u slučaju BiH tiho pustile da genocide još traje. Neki imaju moć, ali jednostavno izgleda da uopšte nemaju volju da promijene situaciju u BiH.  Ima li u Bosni i Hercegovini čovjeka koji bi glasno i javno mogao iskazati istinu, pa makar i petnaest godina nakon genocida? I ako ljudi poput Richarda Holbrooka, Carla Bildta, Generala Bernarda Janviera, Generala Michela Rosa, Generala Louisa Mackanzie, Johna Majora… budu dolazili u Srebrenicu neka jedino dođu bosi i neka traže oprost ispred mezara žrtvava genocida i lica onih koji su došli nakon 15 godina da napokon pokopaju svoje najbiže, i poslije toga pređu na demontažu genocidne tvorevine na polovini Bosne i Hercegovine. Za neke je ovo i utopija, ali za mene je ovo pitanje pravde koja jedina može donijeti bolje sutra normalnoj i bezdejtonskoj Bosni i Hercegovini.