“ U prvim danima života kalem se steže povojima natopljenom kravljom ili konjskom balegom da opstane i zaživi. Za ovaj posao moraju biti hairli ljudske ruke. Kažu.Ni daleko od vrha a ni visoko od korijena. Baš u sredini, gdje je sve na dohvatu. Kod nas Bošnjaka kalema nikad više nego danas. Pedeset godina ih kalemili. Onako baš da stabla liče na sebe, a grane na nešto drugo. Skoro bez boje listova i behara. Ko’ kameleoni nevidljivi i providni. A danas se trebamo više nego ikada prepoznati. Biti prirodni, dugovječni, zaboravljati kalemnjenje jer vrijeme je opasno. Kalemi su odavno kod nas počeli stablo da suše. Strane ruke ih donosili, sjekli bošnjačku koru, utiskivali joj dio tuđeg drveta, zalivalu fuškijom da nam i dan danas smrdi i bašča, i mahala, i dolina, i planina…"
Piše: Nihad Krupić
Drveća oko nas
Drveća su poput ljudi. Istina, više traju i dugovječniji su u ovisnosti kojoj vrsti pripadaju, gdje rastu i šta imaju u okružju.Koliko god pokušavali da odgonetnemo simboliku krošnje drveća dolazimo do momenta kada ostajemo zbunjeni. Nije nam baš sve jasno. Zašto, odkud i zbog čega je drvo usamljeno ili u grupi, redu, bez reda , slobodnih grana… u lugu, prašumi, na proplanku, pustinju, pravo, krivo…nagnuto prema potoku ili rijeci. Drvo se klanja samo vodi, a uvijek odupire vjetru i naglom čovjeku. Nikom više. Što je bliže vodi nekako je nježnije, a pustinji grublje. Oko rijeka imamo mnogo žalosnih vrba. Dugih tankih grana, do dodira vode. Svako drvo blizu vode je mekano, lako lomljivo, više listopadno nego zimzeleno. Drvo je poput čovjeka, što je više u izobilju, sitije i nije žedno, lakše ga poviti i slomiti, poput vrba, breze i lipe, a što dalje od vode tvrdo je, prkosno i dugovječno kao hrastovi, bukve, kesteni…
Bukava ima dosta u našim šumama. Imaju tanku kožu, visoko, čisto i široko stablo i bjelu mekanu sredinu.U našem narodu se kaže za nekoga ko ne pamti ili nije stalan da ima bukovu glavu. Možda, što se bukova stable lome po jednoj liniji. Udariš u vrh cjepanice a ona pukne do kraja. Bukovo drvo se lako zapali i brzo izgori.Od njega ne ostane ni puno pepela. Hrast je nesto posebno. Tvrd, dugotrajan. Finih boja listova u jesen. Od hrasta sve možeš napraviti. Od lule do čamca…Dugovječnost civilizacije se poistovjećuje sa hrastom. Mnogi narodi i zemlje imaju hrastov list kao svoj simbol. Oni tako kažu svijetu da će nadživjeti svoje stare hrastove šume.
Hrvati i Slovenci vole lipe.Lako se cijepaju i tešu, pa se od njih prave fine ograde oko imanja. Crnorgorci vole jablane. Visoki ko’ jablani, baš kako im Njegoš poruči : “Ko na višijem stoji, dalje vidi”. Srbi vole vite jele i borove, jer su blizu neba i mogu rasti na liticama stijena gdje bijeli orlovi donose svoj plijen i nesmetano ga čereče i jedu. Slavonci vole hrast jer se od njega pravi dobro bure za vino. Dalmatinci vole smokvu jer može izdržati veliku toplotu a Bošnjaci vole orah jer im pravi hlad dok piju kahvu, šerbe i dočekivaju goste u svojim avlijama. Skoro svako od nas je odrastao ispod velike krošnje najmanje jednog oraha.
Kada bi određivao drvo svog naroda, bio bi to kesten. Volim drvo kestena. Ima divan cvijet i nevidljiv plod. Što je god teže do kestena doći više te privlači.Moraš se dobro namučiti da ga ubereš. Otrgnuti žilav i bodljikav grozd sa grane.Ako je zelen razbiti ga kamenom, ako je zreo, raspučiti rukom, dok ne ispadne kafena kugla. I nju moraš guliti, pa onda kuhati ili pržiti do prvog zalogaja. Ni isuviše sladak da bi ga u ustima zadržavao, a ni gorak da bi se mrštio dok ga gutaš. Kesten nema isti miris kada je kuhan i pržen. Sva mahala može da zamiriši od prženog kestena. Kesten je inače pravo čudo, kada i stojiš ispod njega ne možeš odmah spoznati je li divlji ili pitomi. Kada je u divljem okružju izgleda pitomo, a u najpitomijem dovoljno divlje da si uvijek u dilemi gdje i kome kesten pripada. A prava istina je kesten pripada samo sebi i prostoru gdje raste. Gdje kesten pusti korijene ne iščupa ih ni oluja, ni vjetar, ni granata. A njegovi korijeni se šire i umnožavaju kao kod nijednog drugog drveta. Ja bih svu Bosnu i Hercegovinu kestenom zasadio. U lijepim redovima, pokraj puta i svake kuće. Na visovima, dolinama, pored rijeka i jezera. U sred grada i sela. Da nam čuva imanje svojim žilama i kuće svojim krošnjama. A kestenov list bi stavio na našu zastavu u sredini između tri ljiljana, neka su skupa zanavijek.
Kalemi među nama
Kod Bošnjaka je bio običaj da imaju barem jedno zakalemljeno stablo u avliji ili bašti. Birali su drvo čije grane su bile skoro suhe a stablo još uvijek dovoljno živo. Stablo poravnaju na nekoliko metara od zemlje, ili mu do kraja grane skrešu i zakaleme ih nekom drugom voćkom.
A baš je taj kalem čudan! Obična zelena grančica drugog drveta odrezana u koso da se pod određenim uglom spoji sa sočnim i zdravim dijelom stable ili veće grane, nekog drugog drveta i pokuša mimo prirode i njenih pravila da opstane, ozeleni, procvjeta i donese plod jednog dana.U prvim danima života kalem se steže povojima natopljenom kravljom ili konjskom balegom da opstane i zaživi. Za ovaj posao moraju biti hairli ljudske ruke. Kažu.Ni daleko od vrha a ni visoko od korijena. Baš u sredini, gdje je sve na dohvatu. Kod nas Bošnjaka kalema nikad više nego danas. Pedeset godina ih kalemili. Onako baš da stabla liče na sebe, a grane na nešto drugo. Skoro bez boje listova i behara. Ko’ kameleoni nevidljivi i providni. A danas se trebamo više nego ikada prepoznati. Biti prirodni, dugovječni, zaboravljati kalemnjenje jer vrijeme je opasno. Kalemi su odavno kod nas počeli stablo da suše. Strane ruke ih donosili, sjekli bošnjačku koru, utiskivali joj dio tuđeg drveta, zalivalu fuškijom da nam i dan danas smrdi i bašča, i mahala, i dolina, i planina.
Ako ništa drugo u životu naučio sam prepoznavati kalamljene pripadnike mog naroda. U zadnje vrijeme se masovno odaju. U domovini , a i dijaspori radeći i dalje nikad napornije za tuđi interes. Ili popunjavaju avlije u Bosni skupocjenim automobilima ili svoj rezime u dijaspori titulama predsjednika pojedinih organizacija. Boli njih briga za Bošnjake i Bosnu. Njima je domovina gdje im je dobro. Nije baš prijatno biti u društvu takvih, ali zbog onih drugih stalnih, dugovječnih, stabilnih širokih, dubokih korijena, baš poput kestena naših, i dalje svojom voljom učestvujem u procesu konačnog spasa najzdravijeg dijela svoje nacije. Da bi nam opstala Bosna i Hercegovina. Bez nas nema ni nje a ni Islama i pogotovo muslimana na Balkanu.Bošnjaci su odlučujući faktor u opstanku svoje jedine domovine.
Korijeni što avliju ljube
Sve naše zajednice su teretne, uz mnogo ambicioznih, dobro nakalamljenih pojedinaca. Neki su se otkrili do kraja , neki još nisu.Zadnji susreti Bošnjaka Sjeverne Amerike u Jaksonville, maja ove godine, su bili po mnogo čemu najvažniji do sada. Zbog same budućnost naše zajednice ovdje. Na jednoj strani su bili vrijedni dobri domaćini i gosti koji su došli da učestvuju u festivalu bošnjaštva, Islama i historijskom momentu otvaranja Bošnjačkog Islamskog Kulturnog Centra. Svjesni svakog damara svojih korijena i starosnog koda stabla koje opstanak znači. Na drugoj strani je bila grupica nakalamljenih ili hibridnih, agronomski rečeno, koja možda i nesvjesno, daj Bože da je tako, već godinu dana suše bošnjačko stablo u Sjevernoj Americi. A to stablo američkog bošnjaštva staro više od 100 godina. Odgojilo nekoliko generacija što nije zaboravilo svoje porijeklo.Pustilo korijenje odavde do Bosne. Džemijetul Hajrije prije se zvalo, a danas Bosansko Američka Kulturna Asocijacija- BACA. Mesud Kulauzović, Šaban Torlo, Salih Zukić… iz ove organizacije su stalno sa nama. Oni su bili domaćini svih važnijih manifestacija bošnjaštva u Americi. Dočekali i ugostili na hiljade. Ništa im nije teško, samo neka ne presušujemo.
Ove godine je posebno zadovoljstvo na Susretima Bošnjaka bilo vidjeti i slušati Dr. Nedžiba Šaćirbegovića i Hadži Bećira Beću Tanovića. Prešli osamedesetu, i opet sa nama , rame uz rame.Koliko bošnjaštva i Islama u njima ima pomalo me i strah reći. Bojim se da nisam kadar opisati te ljudska stamene žive legende našeg ponosa, dostojanstva i identiteta. Grlio sam i jednog i drugog, u želji da mi uvijek u rukama ostane taj dodir. A oni i dalje poput kestena. Jaki u podnožju, široki u krošnji i beskompromisni u spoznaji da samo najpošteniji i najistrajniji Bošnjaci mogu biti od koristi svojoj zajednici. Pored njih se čovjek osjeća sigurno i ponosno uz nevjerovatnu snagu da pokaže sebi, svom narodu i svijetu da su Bošnjaci drevni narod reda, dugovječnosti, rađanja, umiranja ali ne i izumiranja.
A odavde iz Amerike se nekako sve bolje vidi i više voli. I ono nebo, i zemlja, i voda, i sve drugo što nam je nekad bilo usput, na dohvat ruke, kraj kuće u mahali, u selu, gradu…Srećom, Bošnjaci su davno određeni da budu narod čvrste vjere, dubokih korijena i širokih pogleda, a došlo je i vrijeme da nikad ne dopusti više da i dalje bude poligon za neka nova kalemljenja.
Nema komentara:
Objavi komentar
Ovdje mozete upisati svoj komentar.
Hvala.