SUSRET SA ISNAMOM TALJIĆEM (u hladu Crvene Jabuke)

SUSRET SA ISNAMOM TALJIĆEM (u hladu Crvene Jabuke)

Piše: Samir Bešić 

06.12.2014

Bio je to topal i srdačan susret.

Susret prijatan kao odmor u hladu kakve lijepe voćke, u hladu jabuke, koja opet nema veze sa Crvenom Jabukom Isnamovom, iako je povod susretu bila upravo ta, Isnamova »Crvena Jabuka«.

Obradovan viješću da u Celjskom medžlisu priredjuju književnu večer, a o tome upoznat upravo od strane Isnama, ne odugovlačih niti trena.

Odluka bijaše donešena u istom momentu, ...idem u Celje.

Sa Elmedinom se uputih u susret večeri punoj topline, onoj koja, topla, iskrena i čista iz ljudskog srca izvire i niodkud više. 

Cijelo vrijeme puta i našeg boravka u Celju, sitna kiša rosila je i umivala ovu književnu večer.

A kiša je rahmet, milost Boga Dragoga.

U prostirijama medžlisa nas najprije dočeka toplina džematlija.

Susret sa Isnamom bih volio opisati onakvim kakvim ga doživjeh.

Da mi je sad barem mrvica one Isnamove spisateljske vještine, lakše bih vam opisao sam susret s njim.

Neizmjerno se obradovah kad ugledah ovog velikog čovjeka, velikog u pravom smislu riječi.

Topli stisak ruke i zagrljaj sa ovim čovjekom bijaše još jedan od pečata s kojim, još jedanput ovjerismo naše prijateljstvo.

  Puno je toga o čeme bismo muhabetili ali valjalo je početi priču o romanu »Opet ćemo se vidjeti ISPOD CRVENE JABUKE roman o Sultanu Fatihu, Bošnjacima i Bosni«

Nazif ef. Arnautalić

U prostorijama medžlisa povelik broj ljudi i omladine netremice je slušao uvodnu riječ lokalnog imama Nazifa ef. Topuza koji nas je u par navrata nasmijao onako kako to samo hodže znaju.

Uvodna riječ. mag. Mirsad Arnautalić

         Riječ potom uze mag. Mirsad Arnautalić, čovjek ekspert za halal i haram ishranu, te okupljenim, profesionalno i na sebi svojstven način približi autora ovog romana kao i sam roman.

Uslijedilo je potom obraćanje velikana naše književnosti i čovjeka koji je napisao više djela nego što ih mnogi za svog života pročitaju. A svijetske nagrade za ta djela kao i prevodi njegovih djela na veliki broj stranih jezika, govore o njegovoj veličini i vrijednosti onoga što je do sada napisao.

   Ko još nije čuo za »Roman o Srebrenici« koji je štampan, doštampavan i prevođen na sve bjelosvjetske jezike?!

Pisanje Crvene Jabuke trajalo je četiri godine.

 Bilo je to ustvari istraživanje i studiozno traganje za podatcima vezanih za El-Fatiha. Četiri godine prikupljanja podataka i četiri godine iščitavanja života i djela samog Sultana, u Isnamu je stvorilo čovjeka koji o ovoj temi može da govori dva dana i da odgovori na sijaset pitanja vezanih za temu o kojoj sam roman govori. A široka je tema i mnogo je široko ono što ovaj roman obuhvata.

Isnam Taljić

Imadoh tu čast i zadovoljstvo da ovaj roman pročitam po samom njegovom izlasku.

Obično, prije čitanja najprije pogledamo koliko je knjiga debela pa se onda, na osnovu toga odlučimo hoćemo li i početi sa čitanjem i koliko će to dugo trajati. Ne obazirući se na broj strana ovog romana, ja ga pročitah u dahu.

Čitajući roman ja sam pročitao slikovnicu i upotpunio ogromnu prazninu u poznavanju ove tematike a tako je, siguran sam sa svakim ko pročita ovo kapitalno djelo.

Često se pitam šta je potrebno da pisac dobije Nobelovu nagradu.

Znam.

Lobiranje.

  Nobelova Nagrada se ne desi slučajno. To je projekat koji se godinama priprema, predodredjuje i odredjuje.

Taljić jeste pisac za Nobela, samo eto, nije Bosna još sazrijela za tu vrstu nagrade. Da bi Isnam dobio »Nobela« najprije država treba državom da se zove... to je moje mišljenje.

Prije samog čitanja romana bilo mi neshvatljivo kako se može napisati roman o historijskim činjenicama.

 I može se napisati.

Ubjedio me je Isnam u to vrlo lahko.

 Odgovor na to moje pitanje je upravo ovaj roman, kojeg srdačno svakom preporučujem.

Potvrda svega ovog o čeme vam govorim je zainteresiranost sinoćnjeg ne malog broja prisutnih.

 Nizala su se pitanja i slijedili odgovori.

Svi bijasmo veoma zadovoljni.

Na mnoga pitanja o halalu i haramu postavljena Mirsadu, dobismo isto toliko odgovora koje nam ponudi ovaj vrsni poznavalac islamskog prava po ovom pitanju

Uslijedilo je onda druženje sa knjižvnikom.

 Prijatan razgovor i muhabet uz sok, kahvu i čaj dodatno upotpuniše ljepotu susreta.

Bilo je to vrijeme koje mi je omogućilo nastavak onoga sa samog početka. Nastavak muhabeta sa Isnamom, Mirsadom Arnautalićem , ef. Nazifom i ostalim džematlijama.

Na kraju stisak ruke, zagrljaj...

Milostiv je Dragi Bog i daće On pa ćemo se uskoro opet vidjeti ispod crvene jabuke i u hladu reke Njegove Milosti.

-Završi se naše druženje pa se ja i Elmedin, polahko vratismo kući.

U povratku nas je pratila ona kiša »rosulja«, »kupusarka«. Kakva god, rahmet je od Boga.

    Pod uticajem onog što doživjesmo razgovarah sa Elmedinom i složismo se oko toga da je lijepo da nama BiH ima ovakve ljude.

Isnam i Mirsad su garancija opstojnosti nas na svome.

Nižući kilometar za kilometrom, lagahnom vožnjom i slažući emocije, zamolih Dragog Boga da mi čuva Isnama u rahatluku i zdravlju.

Zamolih Ga da dadne Isnamu kuveta da nas još dugo raduje svojim knjigama.

Na povratku u stan, neizbježno pitanje našeg malog Ahmeda – Babo gdje ste to bili, šta ste mi donijeli?

I, dadosmo mu poklon, knjigu koju je Isnam potpisao upravo Ahmedu »Skapetanom Vidrom na Šarenoj rijeci«.

Misli Isnam u svom radu i na one najmlađe i zna kako obveseliti i Ahmedovu generaciju. Generaciju koja dolazi.

I za kraj...

Prenosim vam evo jedan momenat iz knjige tek toliko da vidite da je široka tema o kojoj se u knjizi govori.

Naime, u jednom poglavlju, govori se o momcima iz Bosne. Jedan od te trojice je Adni a u knjizi se kaže ovako:

"Jedan od njih prometnuo se na najviši položaj koji je mogao zazuzeti neko ko nije bio sultanski sin. Dobio je ime Mahmut, postao Mahmut-paša i vinuo se do pod sami vrh. O tome se dosta zna. I meni, sirotom Božijem robu Evliji, trebat će još mnogo pripovijedati u ovoj knjizi.

   Najmanje se na da je stekao ugled velikog pjesnika. Divili su mu se svi tadašnji književnici i odličnici širom Sultanata kao velikom veziru, dobrotvoru darovitih, državniku, vojskovođi i vrlom pjesniku s imenom Adni. To bi u njegovoj Boni svima trebalo biti na umu i da se diče njime. Evo dvije kitice Adnijeve pjesme:

Smiluj se na moju suzu,

Ne goni je s vrata sada, 

Ta, ona je ljudsko čedo.

Što s očinjeg vida pada.

Kada gledam amber-soluf,

Što se po tvom đulu svija

Mislim da se što misk sipa

Po cvijeću plaza zmija."

dr. Ahmed Pašić - kandidat za načelnika opštine Jesenice

dr. AHMED PAŠIĆ

 kandidat za načelnika opštine Jesenice

piše: Samir Bešić

 

I opet,kao i svaki put kad imam puno toga da kažem...ostanem bez riječi. 

Ne za to što ne znam šta bih rekao, nego za to što mi doslovno nedostaju riječi s kojima bih izrazio svoje zadovoljstvo.

Ovaj put mi je želja da svim svojim  prijateljima ispričam priču koja se već neko vrijeme "sama" priča na Jesenicama, mjestu pod Alpama, mjestu u kojem žive dobri ljudi i koji isto tako zavrijeđuju samo dobro.

Naime.

 Jesenice imaju dr. Ahmeda Pašića, čovjeka, doktora socijalne atropologije, čovjeka koji se na Jesenicama rodio, u Sloveniji školovao, magistrirao i doktorirao. Otišao u Singapur osnovao svoju porodicu i sa suprugom i dvoje maloljetne djece vratio se na Jesenice. 

Dr. Pašić je istinski borac. 

Borac za bolje sutra. Borac za bolje danas.

    Nizom aktivnosti koje je poduzeo nakon svog povratka iz Singapura oko sebe je okupio ljude koji isto tako vole svoj grad i žele mu samo ono najbolje.

 Nije mali broj ljudi koji su u Ahmedu prepoznali čovjeka s kojim se može uraditi mnogo dobrih stvari kako za same Jesenice tako i za cjelokupnu Jeseničku opštinu. 

Uređivaje okoline - akcija

Ukoliko bih sad počeo da nabrajam sve ono što je Ahmed uradio za Jesenice sa civilnom inicijativom, tj. grupom ljudi okupljenih na fbooku pod nazivom "Ejga -za boljše Jesenice" (Ejga- za bolje Jesenice) trebalo bi mi dosta prostora.

Obnovljeni most

Evo, napomenuću samo to da je zaslugom EJGA-vaca sa Ahmedom na čelu, na Jesenicama obnovljen most preko kojeg đaci danas veselo trče na svom putu do škole i nazad bez straha da će propasti kroz stare, dotrajale daske. Danas je to čvrst asfaltiran most.

 - Jesenička djeca su dobila obnovljena i restaurirana dječija igrališta.

 - Obnovljen veći broj autobuskih stanica.
-Obnovljena kompletna željeznička stanica

Obnavljanje glavne željezničke stanice na Jesenicama

 - Zidove uz dugu i glavnu ulicu, koja se kao rijeka koja život znači, provlači kroz Jesenice, sada krase nacrtani cvijetovi narcisa...simbola ovog dijela Slovenije.

"HIŠA SREČE" (kuća sreće)

 - Jesenice su odnedavno doble Hišo sreče (Kuću sreće) koja to i jeste u pravom smislu riječi.

Knjiga - "Ejga za ljepše Jesenice - priča koja je promijenila mjesto"

Dr. Pašić je o sveme ovome napisao knjigu, na veliku radost i zadovoljstvo svih onih koji su na bilo koji način uključeni u ove aktivnosti.

Prije dva mjeseca, na nagovor prijatelja i sa željom da pomogne opštini Jesenice, dr. Pašić se prijavljuje na izbore za načelnika Jeseničke opštine.

Na nedavnim izborima, i ako politički anonimci, izborili su zavidan broj mjesta u opštinskom savjetu. 

  Od šest prijavljenih kandidata za načelnika opštine, Ahmed je uz aktualnog predsjednika opštine, izborio drugi krug koji će biti održan u nedjelju (19.10. 2014).

S obzirom da dr. Pašića veoma dobro poznajem uzimam sebi za pravo da kažem da bolja vremena za Jesenice dolaze, naravno ukoliko birači prepoznaju i još jednom sami u sebi potvrde ono što vide.

     Sa Ahmedom na čelu, Jesenička opština dobila bi mnogo...ustvari, sve ono što joj je potrebno.

Ahmed je borac, čovjek koji se ne predaje i lokomotiva koja je spremna da Jesenički voz povuče u bolje sutra i na najljepši mogući način vrati ovom gradu svjetlost i sjaj kojeg  zaslužuje. Ubjeđen sam da sa Ahmedom, grad željeza i hokeja polako dobija svoj sjaj.

Glavna ulica - ofarbana ograda i narcisi

Volio bih kada bi Jeseničani poslušali svoj unutrašnji glas i na izborima u nedjelju zaokružili svoju svijest i savjest koja se nalazi pod rednim brojem 2 (dva) na glasačkom listiću za izbor načelnika opštine Jesenice.

Majsko sakupljanje pomoći za poplavljena područja u BiH, Srbiji i Hrvatskoj

Želim da apelujem na onaj, ne mali broj Jeseničana koje poznajem, da ako nikad ranije to nisu učinili, da u nedjelju 19.10.2014. godine iziđu na izbore, zaokruže dvojku i dajući Ahmedu glas, daju sebi priliku da u buduće žive u opštini Jesenice, životom kojeg sami žele i u opštini koja će biti dostojna života njihove djece. 

  Veliki broj ljudi je proteklih godina napustio ovu opštinu u potrazi za boljim životom. 

Iz ličnog iskustva znam da je duša čovjekova tamo gdje se rodio.

Ostati i živjeti je bolje nego tražiti rješenje u bijelom svijetu.

Dragi Jeseničani, vama se obraćam...

Nakon 19. oktobra imate šansu da sa Ahmedom na čelu, izgrađujete i živite svoje snove, što je mnogo bolje nego da odlaskom  s Jesenica, u bijelom svijetu, gradite tuđe.

Budite vlasnici svoje bolje budućnosti a uz dr. Ahmeda Pašića to će vam biti lakše nego ikad do sada.

Neka je sa srećom Jeseničani.

Neka je sretno opštino Jesenice.

Nek' ti je sretno, dobri naš doktore.

BUJRUM

03.08.2014 je dan otvora džamije u Starom Majdanu

Kozarac -Prijedor (džennaza 19-20 juli 2014)

DOSTA JE VIŠE LUPETANJA
 - nek bude pravda pa taman propao svijet!

Jel' se to više nigdje čarape ne "čuju" nego u Bosni?
Jel' se to jedino u Bosni mora ići u školu i dobro učiti da nebi kopo kanale?
Jel' se jedino u Bosni spava k'o zaklan?
Jel' se to jedino u Bosni kahva "peče" i "kuha" hljeb...?

283 tabuta i jedan kovčeg.. Šejkovača- Sanski Most

Mnogo šta se u i o Bosni kaže, govori i dešava.
  Otud - ovdud pa, u Bosni 'vako, u Bosni 'nako.

Kao, anamo se to ne dešava.

Oduvjek je bilo najlakše po Bosni.

Vazda bijaše, - Bosanci su merhametli i sami se vole šaliti i na svoj račun zbijati sprdnju.
Kroz taj okolokole način, vazda se uprđivalo da je Bosanac glup k'o točak i kao, jedino na svijetu je Fata čistačica.

Skoro nigdje se na ovom usranom Balkanskom poluostrvu ne počinje vic a da nema Muje, Hase, Fate i da Bosanac ne izvuče deblji kraj.
Svi anamo oni, pogani akademski mozgovi i sve anamo one, nazovi kuturne institucije, ma kako se one još zvale, smišljeno su izvan Bosne smišljali i vodili taj specijalni rat, tj. da se na šaljiv način kaže kako je Bosanac glup te ga se na taj način omalovaži i u njegovim sopstvenim očima.
Vazda su se izmišljale gluposti i poturale Bosanskom čovjeku, naročito Bošnjaku.
I zamisli, molim te ja, vazda ta fora prolazila, a mi na tu foru vazda padali i dan danas padamo. Sve je to orkestrirano i smišljeno od strane Bosanskohercegovačkog neprijatelja, kako vanjskog tako i unutrašnjeg.

Tužna kolona u prolasku kroz Sanski Most

  Da, da... nemoj da te čudi. Sve je ovo i tebi jasno k'o i meni.
Imaju u Bosni oni koji se u njoj rodiše a ne vole je.
Ne vole je ovakvu kakva jest i onakvu kakv će ako Bogda biti, cjelovita i suverena u svakom njenom ćošku.
 Toliko gluposti se izmišlja o Bosni i Bosancima i o njima se na sav glas i na sto različitih načina raspreda a kad dođe vrijeme da se govori o onome što je činjenica i istina...tad barem pola Bosanaca uz ostatak Balkanskog usranog poluostrva šuti. Da, šuti... i ti to vidiš k'o i ja.
 Bio rat u BiH.
Bile godine devedesete.
Oni što volješe svoj prag nastradaše od anamo onih. Od onih što se dobro prikrivaše i izmišljaše viceve o Sulji, Muji...
Završio se rat.
Oni što volješe svoj prag i preživješe, svo vrijeme tragaju za svojim nestalim.
Jedne nađoše, jedne se još traži.
Svake se godine klanjaju masovne džennaze po mnogobrojnim mjestima Bosanskohercegovačkim, po gradovima gdje nastrada Suljo, Mujo, Hase, Huse, Fate...
O tome se treba govoriti.
Govoriti treba o istini. Istinu treba govoriti.
Treba jednom stati u kraj izmišljanjima, nipodaštavanju, potvoravanju, izrugivanju...   Treba jednom... treba što prije.

Rekoh, redovno nam se, u Bosni nam i Hercegovini događaju džennaze na kojima sahranjujemo nevino nastradale od strane onih koji BiH ne vole. Zamisli, žive u njoj a ne vole je...

I ove godine bi Srebrenica.

Prijedor i Kozarac se juče i danas "dešavaju".
 Tabuti rahmetlija natovareni na kamione, iz Sanskog Mosta, iz obdukcionog centra Šejkovača, prevezeni od Sane kroz Prijedor u Kozarac. Tokom puta, tužna kolona bijaše praćena suzama, nijemim pogledima i šapatom dova na usnama onih koji Bosnu vole, ubijene poštuju i sa preživjelima suosjećaju.
Oni kontra, podrugljivo i sa podsmjehom pratiše svoje "remek djelo" i ...o tome ušutiše. Da, da... ušutiše i juče i danas i sutra će o tome šutati...i u sebi osjećati gorčinu i pečenje (ne)savjesti svoje. Sječaće se do svoje smrti onoga što komšijama svojim uradiše i sretaće se sa žrtvama svojim u dubini duša svojih. Proganjaće ih to dok su živi a o tome će šutati. Proganjaće ih to i nakon smrti njihove jer treba pred Bogom odogvarati. A neće biti advokata i pristarasnosti u presuđivanju.
  Svejesni su toga i peče ih to...i nek ih peče, i treba da ih peče. Sami su to htjeli.

Ekshumacija u Tomašici

Ni zemlja Bosanskohercegovačka šutati ne može, nego iz utrobe svoje, u Tomašici, sa dubine i do treinaest, da trinaest metara, na površinu svoju i na svijetlost dana iznjedri rahmetlije i posmrtne ostatke onih što s početka devedesetih bijahu nevini ubijeni od strane onih koji danas šute.

 Mnogo šta oni danas osjećaju. Osjećaju svoju krivnju i grižu savjesti.
Prave se da im je svejedno. Podrugljivo i sa prezirom gledaju u istinu. Glume da im je svejedno a svejedno im nije. Kaju se duboko u sebi, uviđaju svoj grijeh a o tome šute.
Probaće šutati do Dana sudnjeg. Samo, hoće li moći izdržati?
I ako do tad šutali budu... od tad dalje, šutanja biti neće.
I dosta je više sa ruganjem žrtvama.
Dosta je više glupih priča i viceva o Bosancima.

"Zbog tebe Srebrenico"
Da Bogda, svakog jula, sramio se cijeli svijet,
U srce sam te svoje metno a u ruku tvoj cvijet!

I neka se već jednom počne pričati priča o istini, kako je bio Bošnjak i anamo onaj pa Bošnjak nevin pod zemlju ode a anamo onaj, što se pametan pravi, na savjesti svojoj, svoga košiju Bosanca nosi.
Teško mu je danas nositi se sa tom činjenicom i istinom o Bosanskohercegovačkom...Bošnjačkom čovjeku.
A šata ću mu ja? Sam je to htio.
 Nek' sad s tim živi i od stida u crnu zemlju gleda. Neka gleda zemlju crnu Bosanskohercegovačku u koju je htio sakriti tragove svoje nečovječnosti ... u zemlju onu koja šehide svoje primi.
Biće mu teško biti hladnokrvan, a meni neće biti teško da do svoje smrti o tome pričam.
 Neće mi biti teško da do smrti svoje govorim istinu o čovjeku Bosanskom na zemlji svojoj Bosanskohercegovačkoj.

A ti, Suljo, Mujo, Hase, Huse, Fate... ne rugaj se samom sebi kroz viceve u koje te anamo oni uguraše.
Budi ponosan na sebe i glave dignute kroz svoj život koračaj, korakom čvrstim, pogledom spremnim da se sa svačijim pogledom sretne. Dušom svojom čistom zadovoljan budi i ne zaboravi dlanove svoje ka nebu okrenuti i Boga Dragog zamoliti da se smiluje dušama šehida naših.

Allahu Dragi, Ti  si Sudija nad Kojim pravednijeg sudije nejma.
Za to te molim, presudi svakome prema njegovim zaslugama.
Amin.

"SRETNO ZMAJEVI" - Dino Merlin

"klick" na sliku za Merlinovu čestitku

"Jedna si jedina"

RJEŠENJE O OTVORENJU DŽAMIJE U STAROM MAJDANU

RJEŠENJE O OTVORENJU DŽAMIJE U STAROM MAJDANU

Ovim putem se zahvaljujemo:
Rijasetu Islamske Zajednice u BiH na čelu sa uvaženim 
Reisu-l-ulemom Huseinom ef. Kavazovićem,  
Muftijstvu Bihaćkom na čelu sa uvaženim 
Muftijom Hasanom ef. Makićem i  
Medžlisu Sanski Most na čelu sa uvaženim 
Huseinom ef. Kovačevićem, 
na rješenju o otvoru džamije.

RIJASET ISLAMSKE ZAJEDNICE U BiH
RJEŠENJE O OTVORENJU DŽAMIJE

ALEM video

ALEM

 

Reportaža Hayat tv o postavljanju alema na munaru džamije u Starom Majdanu.

ALEM

»E, hajmo sada«, reče neko od prisutnih u džamijskom haremu.

 Počesmo se pripremati  za postavljanje alema. 

Alem

»Ponesite, alem pa da ga uz tekbire i Allahovu dž.š. pomoć podignemo na njegovo mjesto«, reče imam Husein. 

   Nabrzinu potražih Reufa da mu dodam svoj fotoaparat. Isti onaj aparat s kojim sam par trenutaka ranije snimao efendijin govor i dovu pred postavljanje alema. Uspio sam uslikati i prisutne koji se tog petofebruarskog podneva  nađoše na Zalihovcu da svojim prisustvom uveličaju događaj koji se upriliči onog trenutka kad se gradnja munare završava i kad se na njen vrh postavlja alem, kao simbol tog završetka i novog početka… alem,  kao simbol časti k'o što je ahmedija simbol časti na glavi učena insana.

Jeste. Riječ je o obnovi džamije u Staromajdanskoj, Gornji  Utriš mahali.  Prvih dana februara počela je montaža minareta. Isti onaj majstor koji je sa svojim momcima radio i krov ove džamije ovih dana montira minaret. »Svako vrijeme nosi svoje breme«, je ona narodna koja ima mjesta upravo u ovo vrijeme kad Majdanci  obnavljaju zadnjim ratom porušenu džamiju.  Predpostavlja se da je na ovom mjestu džamija sagrađena prije oko sto trideset godina. Ne zna niko tačno, tako se priča. Ono što se zna, je ono što možemo pročitati sa nišana a matičar, rahmetli dajdža Safet me je naučio da se o nama samima najviše može upravo sa nišana pročitati. »Tu je, upisana i godina rođenja i ime i prezime i godina smrti. Paljene su i na dosta načina uništavane i prepisivane matične knjige. Dosta je toga izgubljeno al' ono što je na nišanu…to je to«

Kao dijete zagledao sam onaj nišan u ćošku mezarja. Veliki nišan, sa velikom čalmom. Podatci ispisani arapskim pismom pa mi bijaše nejasno, al' čalma mi je još malehnom »govorila« da je tu, vjerovatno sahranjen neki hadžija. Kad sam prije godinu ili dvije, uz pomoć ahbaba Ahmeda i Ibrahima dokučio šta piše na nišanu, saznadoh da piše  da je na tom mjestu ukopan Hadži Osman Ibn Ibrahim Sahid. Ruhicun el-Fatiha. Dvije riječi se ne mogu pročitati al' se da vidjeti da je to 1304 hidžretska, odnosno 1888 godina po miladu. I baš bi onako kako mi reče rahmetli dajža. Tačno je 126 godina otkako je tu sahranjen hadži  Osman, sin Ibrahimov. Dosta je još nišana koji su ispisani arapskim pismom…možda neki sa sobom i na sebi nosi još stariju priču. Vidjećemo.  Jedno je sigurno, a to je, da je Utriška džamija stara barem sto trideset godina.

Okrenuh se i dodadoh fotoaparat Reufu pa se za tim uputih za Huseinom u džamiju, uz stepenice na balkon pa uz munaru… Jedni dođoše po alem, uzeše ga i iznesoše napolje do konopca, a nas dvojica basamak po basamak, u čevrndiju do šerefe.

  Bilo je to moje, tog dana, barem deseto penjanje uz munaru. Do podne je Šefik kopčao kandilje i karikao kablove. Pomagao sam mu koliko sam mogao. Prvo moje penjanje je bilo, ne znam ni ja kako. Kad sam se prvi put to jutro našao u šerefi, ni sam nisam znao kako se popeh. Ne sjećam se da sam stao na basamake. Tad sam razgledao snijegom u bijelo »ofarbani« pejzaš moje čaršije. 

     Vidjeh moj Majdan iz ugla iz kojeg'  ga ne vidjeh ravnih dvedest godina. Pogled na moju avliju me vrati u djetinstvo. 

Vratih se u vrijeme kad sam se kao dijete penjao uz škripavu, limom okovanu munaru. Ljuljala se tad munara al' svejedno, bez problema podnosila naš dječiji teret. Na čas sam bio desetak godina star i majku svoju u avliji »vidjeh«. Nasmijah se, onako sam za sebe. Sjetih se majke moje rahmetli i mog šapatom dozivanja: »Mama!« Okretala bi se i gledal po avliji otkud se javljam i kad bi na kraju podigla glavu i našla me u šerefi, prijeteći bi mi zamahnula prstom i ljutito bi rekla:«Ama, silazi odozgo. Hoćeš da se to sve sruši!« Nasmijah se opet, onako blago, sam za sebe. Trgoh se i vratih u realnost. Nedaleko od žamije, samo u drugom pravcu su mezari mojih roditelja, a ja… ja se nalazim u šerefi naše džamije. Istoj onakvoj kakva bijaše do 1958 godine, tj. godine kad je ova džamija, za komunističkog režima bila predviđena za rušenje. Tih godina su naši očevi i djedovi stali čvrsto u jedan saf i ne dadoše da se džamija ruši. Naprotiv, obnovili je i tada prepravili munaru i otvorili šerefu koja je do te godine bila natkrivena.

To, moje penjanje zbog alema iskoristih da osluhnem ima li škripe i ljulja li se ova munara. Ništa. Sve čvrsto i utegnuto…ko beton. »Osluškivajući muanru«, korak za korakom, basamak po basamak, još jednom mi kroz gavu proletje ono što rekoh Ismetu kad mi je rekao da je donešena odluka da alem postavimo ja i Husein. »Hoću, adže«, rekoh, »Al' samo kao predstavnik nas Majdanaca koji nismo u Majdanu. Postaviću alem al' moje će ruke biti ruke svih onih koji obnovu džamije pomogoše a van Majdana su kao i ja što sam«.

Nakon četrdeset i nekoliko basamaka sa komšijom Huseinom se nađoh u šerefi i potom, kroz prozore iziđosmo na skelu. E tad sam vrlo jasno mogao čuti tekbire koji su se čuli iz grla ne malog broja ljudi okupljenih pred džamijom koji su na taj način pratili Nelvedinovo i Hazimovo povlačenje konopca i podizanje alema.  Potom je uslijedilo još jedno penjanje na »sprat« više. I Mirsadovi momci su bili raspoređeni po skeli. Kad se ja i Husein popesmo na vrh skele, izravnasmo se sa vrhom munare. Tu nas je dočekao majstor Mirso  sa pripremljenim alatom  za učvršćivanje alema. Pogledah Huseina i vidjeh veliku radost i suzu mu u oku vidjeh, valjda od dragosti. Ista ona suza o kojoj mi je pričao Ismet koju je kod Huseina vidjeo kad mu je rečeno da pomogne pri postavljanju alema. Jeste, bila je to radosnica…a kakva bi druga?!  

 Pogledah preko Mirsinog ramena. Tamo desno u »velikom Zalhovcu« vidjeh ono što htjedoh vidjeti. Sa vrha oko petnaest metara visoke munare i na visini od oko dvdeset i pet metara od zemlje lijepo i jasno vidjeh dva mezara. Jedno do drugog leže moji roditelji. Da mogu vidjeti, drago bi im bilo. A ko može garantovati da me možda ne gledaju, sa mnogo veće visine od one na kojoj se ja nalazim. Okrenuh se zatim, u pravcu kible, fatihu proučih i dovu Allahu uputih, da nas pomogne jedinstvom u džematu našem, i da nas sviju čuva ma gdje da smo, A ima nas vala, i u svakom ćošku kugle zemaljske.  I da mi roditelje moje u džennetu čuva zamolih Ga, i meni mjesto pored njih obezbjedi.

Prihvatismo alem i zajedno ga postavismo na predviđeno mjesto. Mirso je već sve obilježio i pripremio. Zavrnu ga i zategnu šerafima. Pomogosmo mu da prikopča gromobran. Završismo. Rekoh, »Sad nek' grmi i nek sjeva, što je bilo bilo je«. Još jedno slikanje za uspomenu, jer na tom mjestu, tog' momenta, što se uslikamo – uslikali smo se. Nikad više nećemo imati tu priliku.

    Zahvalni narodu zbog ponuđene časti, zadovoljni zbog uspješno obavljenog čina, srećom u duši i slikama u fotoaparatu polahko se spustismo niz skelu pa niz munaru.

Dočekani od strane prijatelja, rodbine i komšija uslijediše čestitanja i pitanja, »Kako je bilo«? Nikad se na većoj visini nisam osjećao bezbjednije, lakše i ljepše. Tako je kad Allah Dragi dadne da se udesi.

Uslijedi zatim druženje i eglen uz kolače što ih pripremila komšinica Alija.

Obradovan svim onim lijepim što mi se tog dana desilo ugledah radosna lica ljudi, a svaki mi taj osmjeh dođe nekako k'o hedija. Posebnim sjajem i srećom sijale su oči amidže Ismeta. Sve i da je htio nije mogao skriti taj sjaj. Zagrlismo se i poljubismo, zadovoljni zbog uspješno dotjeranog »Cara do duvara« i privođenja kraju poslova na obnovi džamije. Čestitasmo jedan drugom. »Adže još malo, Izdržaćemo i ovo što je od obnove ostalo«, rekoh, a Ismet će meni »Samko, avgust i dan otvora džamije nisu daleko a uz svu gradnju i zalaganje oko džamije treba samo čovjek ostati i sačuvati ovo obraza što nam ga Allah Dragi dade.«

   A vele, da je na insanu onoliko obraza koliko ga pod dva prsta može stati. Tako ga malo a toliko ponosa u njega stane. Ma, tako je to kad Allah dadne da se udesi. 

Potom je uslijedilo demontiranje skele. Par sahata nakon postavljenog alema ostade munara u svom sjaju. Drvena i lijepa...onakva kakva se  i Elvisu dopada. A Elvis Arnaut, da to je ono dijete što se na Zalihovcu igralo...a danas čovjek koji je izgradnju munare finansirao.

Ismet, Samir, Mirsad

 Isti dan, uveče, vratih se u Ljubljanu. Ni sam ne znam kako dođoh, samo znam da sam od sreće »lebdio« čitavim putem. Obradovan svim lijepim što mi se u jednom danu desi, taman pođoh da slažem utiske, kad već slijedeći dan dobih video  snimak od majstora Šefika. Smontir'o Šefik sve kandilje i nakakriko sve kablove pa čak i zvučnike na munaru postavio. Tog akšama se i ezan sa munare čuo. Uporedo sa akšamskim ezanom sa čaršijske džamije, iz zvučnika džamije na Zalihovcu najljepšom kotlinom na dunjaluku, razlijegao se ezan Huseina Bešića »hodže«, mujezina čiji glas u svakom Majdancu budi emocije i čežnju i glas koji je svakom Majdancu drag…plaho drago
I tako, u smiraj jednog dijela obnove džamije, već se gleda kad će proljeće da se vrijeme malo popravi i ustabili da se može raditi na njenoj fasadi. Od samog početka obnove ove, u zadnjem ratu srušene džamije, ne staje se sa kontinuiranom obnovom. Oni koji vole sebe i svoje, pomažu i ovu obnovu. I nekad, kad se insan zapita kako to da se u tako kratkom roku sve to desi…Odgovor je kratak i jasan…Tako je kad Allah dž.š. dande da se to udesi.

pogled ispod Mulića bašče