"PRINCI FUŽINCI", Zlatkov spot za film Gorana Vojnovića "ČEFURJI RAUS"

E, ovo je ono o čeme cijelo vrijeme govorim.
Visoko podignute glave reći popu pop a bobu bob.
U svome offical videu, za film "Čefurji raus", najuspješniji raper Slovenije, Zlatan Čordić "Zlatko" (ustanovitelj Slo rapa), još jednom pokazuje svoju veličinu i veličinu mjesta i Fužina (kvarta u kojem je rodjen i za kojeg živi) u kojem je rodjen. "U svakom žitu ima kukolja", rek'o bi naš narod. Taj kukolj se nalazi na onoj strani s koje se na Fužine (najveće blokovsko naselje u Slo) upire prstom samo za to što većinu Fužinskih stanovnika sačinjavaju "balkanci".
Da sve nije tako objašnjava nam Zlatko.
Treba zapamtiti još jednu stvar i biti je stalno svjestan, a to je, da "zlatnim slovima" o nama neće pisati niko do mi sami.
Pažnju medija na sebe Zlatko je skrenuo upravo svojim talentom i svojim izražavanjem bez dlake na jeziku.
Momak je ovo koji van BiH "ispravlja krivu Drinu" i sliku o nama "balkancima" pokazuje svijetu onakvom kakva ona ustvari jeste. A balkan, šarena je to bašča koja je ukrašena onakvim cvijetovima kakvim slovima treba da se o nama piše...zlatnim. Da, zlatnim cvijetovima.
Treba li spomenuti još jednom da je ovaj momak upravo, rodom iz Starog Majdana. Vjerovatno ne, al' eto, za svaki slučaj spomenuću i to za one koji još ne znaju a u skorijoj budućnosti se sa Zlatanom, na ovaj ili onaj bačin sretnu. Sretno Zlaja, sretno i kao uvjek do sad...dignute glave, mi ćemo kroz život da furamo pravo.
Ne trebamo i ne smijemo biti pokolebljivi. Ima Jedan koji vidi sve.
U Njega je ustvari ključ našeg uspjeha kao što je i ključ naših života i sudbina.

DRAŽEN PETROVIĆ - "Košarkaški Mozart"

DRAŽEN PETROVIĆ - "Košarkaški Mozart" 
 
piše Samir Bešić

 Koliko li je samo radosti unijeo u srca ljudi koji su voljeli sport.
Ne pamte to ni obruči ni dvorane sportske. Pamte duše navijačke i srca ljudi koji su znali voljeti sport i cijeniti ono za što je malo reći legenda. Legendarna je, ustvari bila cijela ona Cibona, Šibenka, Jugoplastika. Ima madju mojim jaranima i onih malih i mladih...onih koji se ne sjećaju te elite a volio bih da imadoše priliku da vide i pamte vrijeme tih "divova" . Uistinu, bijahu to legende za sva vremena. Bili tako Cvjetičanin Danko - taj je dav'o koševe kad je htio, Čutura - Kupio "otpale i propale" lopte i egzibiciono ih vraćao u koš, Sven Ušić - igrač koji je prvi na  Evropskom prvenstvu (čini mi se u Italji),  dao "tricu" sa centra i dobio na poklon Alfa Romeo.
  Bio Aco Petrović, Draženov stariji brat. Uz njega je Dražen učio dodavajaući mu lopte na treninzima da bi ga kasnije zasjenio . Bijaše Dino Radja...oduševljav'o, Toni Kukoč - taj je ljevoruki momak, na poluvremenu zakucav'o sa dvije lopte. Bio onda, Stojko Vranković - "kuco" sa zemlje, bio visok dva i petne'st ako ne čak i sedamn'est.
 Nisam ih sviju pobroj'o. Ne bih ni ove koje sam ali eto moradoh jer svi su oni ustvari Dražen Petrović. Ne možeš o Draženu razmišljati a da ti ova ekipa, i njih još podosta iz tog' vremena, ne proleti kroz glavu.
Košarkaški "Mozart" bio je Dražen. Definitivno. Njegova karizma je uporediva sa karizmom Željka Mavrovića Cro Cop-a. Obojica su trenirali fatalno, samoinicijativno do besvjesti. Mavrović je izmedjuostalog', par puta rušio zid na garaži udarajući ga nogom. On ga rušio a komšije krpile. Dražen dolazio prvi na trening a odlazio zadnji. Treniro i kad je trebo i kad nije, i kad je mor'o i kad nije. On je ustvari živio košarku. Čak i u bolničkom krevetu, dok je ležao, prikovali mu tablu i koš na zid, a on ležeći puco "da ne izgubi osjećaj za loptu". Ko mu je lopte dodavo ne znam  ali mu zavidim. Neću nabrajat' uspjehe klubova u kojima je Petrović igrao. A igrao je za Cibonu, Real iz Madrida, zatim NBA i Portland Trail Blazersi pa potom New Jersey Netsi.
  Lakše bi čovjek nabrojao ono što ne osvoji ovaj momak igrajući po bijelom svijetu. Jednostavno, momak je to koji je svojim talentom i igrom osvojio cijeli svijet. 1992-ge bio je najbolji šuter trojki i šuter uopšte u NBA i njen najbolji Evropski igrač. Te devedeset druge je sa Hrvatskom reprezentaciom osvojio srebro na olimpijadi u Barseloni. A znaš od koga su izgubili? Od Dream Team-a za kojeg su igrali najbolji predstavnici NBA te ujedno neki od najboljih košarkaša u istoriji- Michael Jordan, Larry Bird, Magic Johnson, Scottie Pippen... 
  Život Dražena Petrovića je prekinut iznenada u usponu njegove karijere i slave. U dvadeset i devetoj godini života u jednoj saobraćajnoj nesreći u Njemačkoj. Bilo je to na današnji dan, dakle 7. juna 1993-će. Pa čovječe zar ima već dvadeset godina? U autu bile još dvije djevojke, Draženova djevojka, manekenka, Njemica,  čini mi ce da se Klara zvaše i njena jaranica. One su preživjele udes. Poslije se Klara udala za Olivera Bierhoffa, Njemačkog fudbalskog reprezentativca, ljepuškastog momka koji je igr'o bolje glavom nego pola im reprezentacije nogom.
   Život sa sobom nosi i radosti tuge.
 Priča o Draženu Petroviću se ne može ispričati jer je svako na svoj nači vidi. Uglavnom, sve priče o Draženu Petroviću imaju isti sjaj. To je onaj sjaj koji ne blijedi i ne gasne kao što se ne gasi ni ona zvijezda na nebu...ona Draženova, sjajna što obasjava duše onih koji volješe ovog sportaša. Ti Dražene u miru počivaj a na nama je da te ne zaboravimo. I nećemo te zaboraviti...pričaćemo o tebi onima koji te ne pamte. Imam ih ja u svojoj kući troje. Počivaj Dražene u miru Božijem i baščama Njegovim.

JEDAN ČOVJEK - JEDAN KVADRATNI METAR

piše i akcijom koordinira dr. Ahmed Pašić

Drage Majdanke,poštovani Majdanci, muslimani i muslimanke!

Esselamu ‘alejkum!
Obraćamo vam se povodom obnavljanja Utriške džamije na Zalihovcu,naselje Stari Majdan, opština Sanski Most. Džamija je izgrađena1859. godine a srušena od strane četnika u 1994. godini. Mi smo prošle godine  odlučili obnoviti naš vjerski objekat i time očuvati vjersku i kulturnu baštinu naših predaka.
Od ideje smo krenuli urealizaciju. Uz Božiju pomoć i nevjerovatan entuzijazam naših volontera, džamiju smo u veoma kratkom periodu obnovili do stanja kao što je vidite na slikama ispod. Trenutno se vode unutrašnjiradovi (mihrab, finiranje) a onda će se krenuti sa renoviranjem vanjskog izgleda. Svi poslovi se finansiraju isključivo dobrovoljnim prilozima iz BiH i dijaspore. Pošto se radovi polahko privode kraju, želimo preko Facebooka pokrenuti akciju prikupljanja sredstava za tepihe.
Molitveni prostor ima oko 130 kvadrata a kvadratni metar tepiha košta 35 KM, odnosno približno 18 €. Pomozite nam da skupimo novac u smislu: JEDAN ČOVJEK- JEDAN KVADRATNI METAR. Svi oni koji žele donirati gotovinu za metar ili više, neka se preko privatnih poruka jave blagajniku Ismetu Bešiću u Starom Majdanu ili Samiru Bešiću u Ljubljani. Oni koji žele donirati iz dijaspore, neka se jave dr. Ahmedu Pašiću koji će novac nakon završetka akcije lično predati Samiru Bešiću. Najlakši metod slanja novcaiz dijaspore je preko Pay Pala, a email adresa na koju možete poslati donacije, je pasic.ahmed@yahoo.com Mi se obavezujemo da ćemo voditi preciznu evidenciju, tako da ćemo dnevno ažurirati spisak donacija. Akcija traje do kraja iduće sedmice, znači do nedjelje 28. aprila 2013. Isto tako vas molimo da podijelite informaciju na svojim Facebook profilima, tako da će vijest doći do što većeg broja ljudi. Hvala vam već unaprijed, a mi se uz Allahovu dž. š. pomoć nadamo što većem odazivu. Uvakufimo jedan metar i ne zaboravimo na svoju kulturu, vjeru ibogatu prošlost koju su nam u emanet ostavili naši preci

OSTAVITE I MENI MALO BEHARA

Trbuhom za kruhom čovjek daleko stigne al u istom tom čovjeku ima nešto što ga za prag veže i koliko god daleko da ode opet se svome pragu vrati. Uvijek ima neko ko nam se raduje a isto tako uvjek ima neko kome se veselimo. Naša je dolina nešto baška pa joj se zato rado vraćamo pa čak i kad nas samo nišani i mezari dočekuju. Evo proljeće. Džemre po džemre se reda i svom snagom udara đah u vodu đah u zemlju đah u vazduh, a jedna od tih sila Allahovih dž.š. udara i u srca insanska pa nam duša puna i najpunija u dolinini Staromajdanskoj. Mi Majdanci to i ne osjetimo dok ne
 odemo van Majdana. Tad ga zavolimo, osjetimo koliko nam nedostaje pa mu se volimo vratiti i po njemu potražiti ono nepovratno, drage ljude i vrijeme kad smo bili skupa s onima kojih danas nema....vrijeme djetinjstva. Uspomene ostadoše u tim avlijama, sokacima, krošnjama drveća i lozama krastavaca i paradajza, koje smo trgali dabismo utolili glad našu dječiju. U tim danima vidimo mi Majdanci mnogo šta pa i ljepotu Zalhovačku i sve one klikere u prašini i orahe i trčkaranja po kaldrmi i mevlude i ezane i džume što
 prođoše i kroz vrijeme ko kroz džamiju koju srušiše katili one '94-te iz rata zadnjeg. Sve se zbiva voljom Allahovom htjeli mi to priznati il ne, pa tako eto nakon katilskog rušenja džamije Bog nam Dragi dade da budemo generacija koja će da gradi i džamiju i svoje mjesto i svijest svoju o državi svojoj i skupa s tim i porodice svoje...one porodice koje pamte, dižu i obnavljaju porušeno i ponosno, glave dignute kroz život koračaju i svakog pa i katila u oči gledaju jer mrvu slabe svijesti nemaju. I slikaju, i pišu i zapisuju generacije današnje da ostave trag iza sebe ne samo djeci svojoj nego generacijama koje tek treba da se rode.  
    Puno nam se zla početkom devedesetih dogodilo pa zato danas svako iz svog budžaka planete zemlje u Majdan i u svoju kuću gleda...i u Zalihovac i sve ostale mahale i raskršća Staromajdanska. Svukud smo raštrkani ali i kao takvi dokazujemo i dokazaćemo ako Bog da, da svoj Majdan volimo ko uspomenu i tajnu brižno čuvanu, ko hamajliju i dovu roditelja Allahu dž.š. upućenu za spas i dobro djece svoje. Vrijeme je ko ljudi, prolazno. I sve na dunjaluku prolazno je. Jedino su vječna, i to kod Boga Dragoga, djela naša. Na naša djela smo ponosni, s pravom jer Allahovu mi kuću gradimo kao dokaz katilu da smo opstali, kao dokaz sebi da smo ostali, kao dokaz da iako smo se rasuli, da smo tu i daćemo se jednom vratiti ako ne u Staromajdanske mahale, ono u zemlju Staromajdansku sigurno. Dragi Allahu Zaštitniče osim kojeg drugog zaštitnika nema, Tebi se molimo da nam čuvaš naš Majdan i nas u Njemu i sve ono lijepo u njemu što je. Amin.

LAŽ...LAŽ...LAŽ...

 

Nihad Krupić, autor
Bosanska Dubica, RBiH                   
Vancouver, Canada

 

 Milorad Dodik je apsolutni vladar Srba u BiH.  Više od 90% mu daju svu podršku. Dakle Milorad Dodik je njihova slika i prilika, i trenutno bez premca u lažima...Valjda je kao šampion u lažima i obmanama i izabran da im bude lider. Laž je kod Srba Dodik doveo do savršenstva.Tako se je danas i ponašao u Hagu. Ljubio je Karadžića strasno, rekao da nikad nije čuo ni vidio da SDS planski ubija, siluje i etnički čisti Bošnjake, i da je Alija Izetbegović krivac za rat u BiH jer je od nje želio napraviti islamsku republiku.

Nekoliko sati prije nego što je Dodik pred sudijama u Hagu počeo lagati  u Srbiji je jedan psihopata ubio 14 ljudi. Kažu… bio miran, niko se ne bi nadao od njega da će učiniti takvo zlo.Ubistva je radio na dosad nezapamćen način. Krenuo od svoje kuće pa onda do komšijskih…Otvarao vrata po vrata, hvatao žrtve na spavanju, jednim pištoljem hicem u glavu ubio, čak i djete od 2 godine i njegove roditelje od 24 i 21 godinu.Ovakvo zvjerstvo se ne dešava ni u ratu...Bio je srpski dobrovoljac u Slavoniji na ratištu, ali njihovi psiholozi kažu :"To je bilo davno i nije uticalo na njega...Lažu kao i što su 90' i kasnije lagali njihove kolege u struci Jovan Rašković i Radovan Karadžić.

Preključe je prvi čovjek Srbije, četnicki vojvoda Tomislav Nikolić, sa svojim štabom, donio odluku da ne ispuni zahtjeve EU i napokon priznaju Kosovo...Oni su opsjednuti Kosovom do te mjere da običan narod u Šumadiji vjerovatno ne zna da je na Kosovo  sada 43 hiljade Srba, od 1,79 miliona stanovništva, ali zato papagajski ponavljaju Kosovo je Srbija...U Srba je u ova 3 dana sve bilo laž osim 14 nedužnih mrtvih glava u Velikoj Ivanči nadomak Mladenovca. To je jedina istina ovog momenta. Kada shvate da su njihovi lideri u zadnji 20 i više godine između ostalih rukama Ljubiše Bogdanovića ubili žitelje svog sela imaju šansu da se oslobode napokon laži.

Da nije onoga mirna Bosna i da nam se mir i sudbina ne veže u ovisnosti koliko će nam komšije Srbi lagati, zločina učiniti, obmanjivati i mentalno uneredjivati svoje buduće generacije ..rekao bih "Želim im uvijek za lidere Miloševića, Dodika, Karadžića, Mladića, Nikolića, Ćosića ...pa nek ih ovi odvedu u smetlište historije, ali… unerediše nam živote i moramo nešto činiti da se konačno zaštitimo od istrebljenja koje su nam namjenili ili čekati da se pojavi neki novi svetac u Srba koji će ih napokon okrenuti komšiluku i dobroti u njemu. Kada će se to desiti niko od nas ne zna.

Dok svi čekamo  pročitajte jedan komentar na web site radiob92 jednog građanina zemlji koja ne zna da živi sa drugima.

Zemlja u kojoj se svako svakom smeška , a niko nikome ne želi dobro
Zemlja gde svi žure na posao , a niko ne stiže na vreme ,
Zemlja gde je jedini način navodnjavanja poplava
Zemlja gde se ratovi nikad ne završavaju
Zemlja u kojoj su najbogatiji oni koji nikad nisu radili
Zemlja u kojoj se slavi slava a psuje Bog
Zemlja gde sudski sporovi traju duže od života
Zemlja gde nisi normalan ako ne poludiš
Zemlja gde živiš samo da bi umro
Zemlja gde se istorija ponavlja svaki dan
Zemlja lepih žena gde natalitet opada
Zemlja gde je vreme beskonačno
ZEMLJA GDE JE VLAST BESMRTNA.....
ko izadje zadnji neka ugasi svetlo

(dada, 5. april 2013 21:51)

OMER, SEVDAH I JA

OMER, SEVDAH I JA

Piše: Nihad Krupić,autor

Bosanska Dubica, RBiH

Vancouver, Canada

8. Mart 2013

 

Ovih dana sam često razmišljao o mom velikom ahbabu rah.  Omeru hadži Pobriću. O našim čestim susretima širom Sjeverne Amerike, izmjeni email poruka, zadnjem susretu 2007 godine u njegovoj kući u selu Mulići kod Visokog i nikad ne završenom tekstu o tom našem prijateljstvu kojeg sam izgovorio u diktafon u septembru 2007 tokom dugog leta od Franfurta do Vankuvera. Česte se pitam: “Da li će se naći neko ko će sevdah tako voljeti kao Omer i produžiti život Instituta Sevdaha koji je osnovao? Njemu nije bilo lako kada je osnovao ovu instituciju a ni godinama kasnije. Žalio mi se nekoliko puta kako je neshvaćen u domovini, i da mu svaki susret sa našim ljudima izvan Bosne u dijaspori donese novu energiju i snagu da istraje u svojoj zamisli. Nije volio ni nove aranžmane sevdalinke koju radi Mostar Sevdah Renuion ili neki mlađi pjevači. Znao je napomenuti da kada takva interpretacija uđe u uho djeci, ostaje zauvijek i insistiranje na očuvanju orginalnosti pjesme je uzaludno. Omer je na koncertu u Seattlu rekao: “Kada je umro rahmetli Šerbo, moj učitelj i uzor u sviranju sevdaha, ja otišao do njegove hanume po harmoniku  i materijal koji je ostavio iza sebe. Dobih ja jednu omanju kesu, a u njoj sva pisana ostavština rahmetli Šerbe. Tada sam se zarekao da će Omer iza sebe ostaviti instituciju koja će znati kako očuvati pjesmu sevdalinku.

Nema u našoj Bosni u sferi kulture ništa važnije od pjesme sevdalinke. Ova pjesma je jedini orginalni kulturni trend Bosne i Hercegovine i njenih naroda. Drugog nema. Dok sam prije nekoliko mjeseci hodio Bosnom uzduž i poprijeko, doživljavajući je opet na poseban način, nisam se mogao oteti osjećaju da naš narod nikada nije bio u takvom beznađu kao sada. Čak mi se učinilo da je i sevdah utihnuo, što je čudo čuda, jer upravo sevdah nastaje u patnji i čežnji. Sada u Bosni patnje ima ali čežnje nema. Volio bih da se varam i da ne govorim istinu, ali taj osjećaj me proganja od kako sam došao nazad u Kanadu. Strah me za nas, za domovinu, za ostavštinu… jer bez sevdaha i pjesme sevdalinke smo uistinu skupina beskućnika.

Od Omera sam dobio možda i najveći kompliment u mom spisateljskom opusu. Kaže mi on maja 2005 godine u Chicagu: “Ahbabu više volim tvoju rečenicu nego čitavo predavanje onih naših profesora dole u domovini”. Tih dana sam sjedio u društvu Omera i glavnog imama u Americi Senada ef. Agića.

Pita Omer njega: “Senad efendija, je li sevdah haram”?  

Senad ef. mu odgovori:” Na ovo pitanje bi ti odgovorio jednom tezom najvećeg živog muslimanskog mislioca Dr Šefika Kardavija.

On kaže: “Ako se od šljive napravi pekmez, onda je šljiva halal, a ako se od nje napravi rakija onda je šljiva haram. Ako pjesma kao što je sevdalinka pjeva o ljubavi prema svom bližnjem, prema domovini, prema Bogu..onda ta pjesma može biti samo halal.

“A što me to Omere pitaš”; na kraju ga upita Senad ef.

“Znaš, imam u glavi da napravim festival sevdalinki koje će pjevati samo bosanski imami. Moram biti siguran da to nije haram”; odgovori mu Omer, unoseći u svoj digitalni notebook ovo što mu je Senad ef.

 I dok smo danas ja i moja supruga sjedili i uz ručak u jednom trgovačkom centru pričali o svemu, kažem ja njoj da mi Omer često dođe u misli i da moram uputiti preko facebooka poruku Hasibi Agić, koja je uz Nusretu Kobić i Esada Kovačevića bila najbliži saradnik Omera Pobrića. Moram je pitati je li se odlaskom Omera ugasio i Institut Sevdaha i institucialna briga o sevdahu u našoj domovini? Kako naumih tako i učinih. Samo nekoliko sati poslije, uprkos velikoj vremenskoj razlici, Hasiba mi odgovori; “Ima jedan momak, samo 17 godina,a pametan kao da ima 50...iz Omerovog rodnog Tešnja, svira harmoniku i već drugu godinu uređuje i organizuje na kulturnoj manifestaciji “Dani Tešnja”, veče Omera Pobrića. Tako ja, Nusreta i Esad iz stare postave Instituta Sevdaha smo ponovo na okupu. Damir Galijašević, kako mu je ime i prezime je pravo zlato Božije. U tom momku, mi koji smo bili uz Omera u vidimo njegovog nasljednika…”.

Ja odmah po čitanju ove poruke ode na youtube i nađoh ovog dječaka. I zaista, zlato Božije..kada priča, priča sevdah, kada svira -svira sevdah. I opet me radost a i tuga obuze. Kahar , kako naši stari kažu. A to je pravi sevdah. Sretan sam da se opet pokazuje da će se uvijek naći neko ko će pjevati kao Safet, igrati fudbal kao Pape, igrati košarku kao Kinđe, pisati kao Mak i Meša i svirati kao Šerbo i Omer, a tužan što nas je Omer rano napustio, da mu dragi Allah podari lijep dženet

Danas je Osmi Mart, međunarodni Dan Žena. Uz čestitke svim damama širom svijeta šaljem vam ovaj tekst , nekoliko slika i video link da  se sami uvjerite kako je Tešanj lijepa čaršija, kako je omladina iz Tešnja pametna, a i kako svira Damir Galijašević, nasljednik Omera Pobrića. Nikad nisam bio u Tešnju, ali čim dođem u Bosnu..pravo u tu čaršiju  da popijem tu čuvenu tešanjsku kahvu i prohodom šaršijom Muse Ćazima Ćatica i Omera Pobrića… ne bi li mi se Bog smilovao i dopustio da sa njima malo popričam.

Face TV ima jedan divan serijal o sevdalinkama, pratite ovo na linku

http://facetv.ba/face-tv/novosti/%208459-savtajsevdah-.html

Photos: 

 Na mezaru rah. Omera Pobrića, novembra 2012

  
U institutu Sevdaha, Mulići kod Visokog, ljeto 2007

 Susret u Čikagu, 2005 godine
Stoje: Hasiba Agić i Mery Sherhard, sjede Omer Pobrić, Nusreta Kobić i Nihad Krupić

Susret u Čikagu, 2005 godine

Sa lijeva na desno: Esad Kovačević, Nusreta Kobić, Hasiba Agić, Nihad Krupić. Omer Pobrić i Adila Krndžija, urednik Radio Naša Riječ, Čikago

Susret u Čikagu, 2005 godine
Stoji: Esad Kovačević, sjede Omer Pobrić, Nusreta Kobić i Nihad Krupić

EMIR I KENAN KRUPIĆ NA PUTU PREMA NBA

Piše: Nihad Krupić,autor

Bosanska Dubica, RBiH

Vancouver, Canada

Kada se radi o sopstvenoj djeci teško je biti objektivan, nepristrasan i samim tim do kraja realan. Ali, kada u skoro jednoj sedmici jedan sin donese diploma odlikaša i titulu počasnog studenta pa onda na košarkaškoj utakmici svoje škole postigne pola poena svog tima uz sedam trica, a drugi iste sedmice na košarkaškoj utamici svog uzrasta postigne svih 36 poena svog tima, onda to prevazilazi svaku skromnost  da ne hvalimo puno svoju djecu i ne pričamo o njima. Ali ja moram jer moja dva mlađa “kanadska” sina trinaestogodišnji Kenan i desetogodišnji Emir možda nisu ni svjesni da su prošle sedmice postavili nove rekorde u kanadskoj košarci za djecu ispod 15 godina.

U Kanadu sam sa suprugom Melinom nakon što smo protjerani iz našeg doma 1994 godine doveli dva sina Adnana i Sanjina. Prvih nekoliko godina života u novoj zemlji je proteklo tako brzo da nismo ni osjetili kako su nam djeca postali tinejdžeri preko noći. Onda se 1999 godine rodio treći sin Kenan i 2002 najmlađi Emir. Tako smo postali roditelji dva bosanska i dva kanadska sina. 19 godina razlike između najstarijeg Adnan i najmlađeg Emira je još vise učvrstilo odnos među mojom djecom, a sport im je dao sigurnost i samopozdanje  u potrazi za svojim mjestom u novom društvu.  Adnan je bio jedan od najboljih srednjoškolskih košarkaša , i danas ubacuje po 30 koševa bez problema u lokalnoj lizi. Sanjin je proveo nekoliko mjeseci u Francuskoj i Švedskoj kao sedamnestogodišnjak igrajući nogomet i kada smo očekivali nešto ozbiljnije nije mogao izdržati bez familije i vratio se kući u Kanadu.  

Proljeće 2012 godine, familija Krupić: sa lijeva na desno : otac Nihad, Emir, Adnan, Kenan, majka Melina i Sanjin

Uporedo sa sportom nam je bilo važno da se djeca uključe u bosansku školu i druženje sa ostalom djecom iz domovine. I danas sam pun ponosa kada vidim da moja djeca u tradicionalnoj bosanskoj nošnji igraju naša kola i učestvuju na foklornim festivalima ovdje u Zapadnoj Kanadi. Za razliku od Adnana i Sanjina koji su mirni i povučeni, Kenan i Emir su uvijek spremni za nestašluke. Tako sam sasvim slučajno 2006 tokom održavanje Bajramske svečanosti snimio jedan video na kojem je Kenan izvodio grimase. Pošto je bilo interesantno i zabavno pošaljem taj snimak u Los Anđelos u redakciju veoma popularne tv emsije “ Američki najzabavniji video”. Nakon više od 6 godina pozovu me iz redakcije ove emisije i kažu da će objaviti video. Tako se Kenan našao na američkoj televiziji.

Diploma-Kenan Krupić odličan student

Košarka je u našoj kući uz nogomet uvijek bila najomiljeniji sport. U dvorištu sam uvijek imao koš i Emir i Kenan su tako počeli da se dječački zabavljaju dok nisu pokazali zavidnu vještinu baratanja loptom i počeli da igraju za dječije timove u našem dijelu grada. Nakon samo godinu dana su igrom pokazali da imaju izuzetan talent za ovaj sport. Jednom prilikom sam na njihov turnir zovnuo dugogodišnjeg prijatelja Zdravka Kapelana koji je sa svojim sinom Diegom, današnjim igračem ciparskog Apollona, prošao sve selekcije od dječijih dana do odabira koledža. Zdravko nas je doveo na trening Drive, jedne od elitnih košarkaših škola u Zapadnoj Kanadi. Predstavio treneru i tako je počelo. Kenan i Emir su selektirani u elitnu-najbolju grupu djece. Odmah prvim odlaskom na turnir u Ameriku su pokazali da igrom, snagom i vještinom mogu da se nose sa američkom djecom gdje je košarka više od običnog sporta. Krenule su pobjede, priznanja, diplome. Prošle sedmice je Kenan sa 24 poena, uz sedam trica, postigao pola koševa svog tima u utakmici njegovog školskog tima za osme razrede. Dva dana kasnije Emir postiže svih 36 koševa svog tima. Što je najvažnije u svemu obojica se ne oslanjaju na svoj izuzetan talenat nego na trenizima rade više od drugih. Ukoliko nastave ovim putem možda se i ostvari san da mi djeca zaigraju jednog dana u NBA i tako na najbolji način promoviraju Bosnu i Hercegovinu širom svijeta.

Emirove majstorije (broj 6) 

Sinoć, 14. Februara 2013, je došla još jedna sjajna utakmica Kenana, u finalu školskog prvenstva je tim njegove škole pobjedio rezultatom 60 : 49, a Kenan je postigao 43 koša uz dvije asistencije i 8 skokova u odbrani. Koliko je bio dominantan u igru govori podatak da su dva igrača koji su ga čuvali dobili po 5 prekršaja i morali napustiti igru prije završetka utakmice.