ISMET ALAJBEGOVIĆ - 'ŠERBO' - Uzgredni zapisi Vehida Gunića

Ostavio nam je prava mala remek-djela u oblasti narodne muzike

Zaim i Šerbo u studiju Radio Sarajeva 1949. godine

 

Ismet Alajbegović Šerbo (1924 - 1986) je bio genije namrgođenog pogleda na svijet oko sebe i samouki muzičar kakav se veoma, veoma rijetko rađa. Nije volio ni školu ni knjigu. Meni je nekom prilikom priznao da nikada u životu nije pročitao ni jednu knjigu. Bio je, dakle, autodidakt.

Prof. dr. Zijo Kučukalić, nekadašnji šef Muzičke produkcije slavnog Radio-Sarajeva, ispričao mi je jednom prilikom kako je sredinom pedesetih godina 20. stoljeća od ondašnje direktorice Radio-Sarajeva dobio zadatak da muzički opismeni tadašnje članove Narodnog i Tamburaškog orkestra Radio-Sarajeva. Trebalo je muzičare naučiti "čitati" note i notno svirati. I, počela je intenzivna nastava.

Zijo mi kaže kako je svakodnevno učenicima zadavao lakše domaće zadatke, a kada mu se učinilo da im može zadavati i malo komplikovanije, dao im je zadatak da nauče notno svirati kraći dio iz Štrausovog valcera Na lijepom plavom Dunavu. Nakon nekoliko dana na času se prvi javio Šerbo da odsvira to što je naučio. Zijo mi kaže da je taj stavak Šerbo savršeno odsvirao. Taman tako da ga bolje ni sam autor ne bi izveo. Onda mi Zijo reče i ovu nevjerovatnu pojedinost:
   
- Ja zaustio da kažem: bravo, Šerbo, pa pogledah na pult pred njim, kad na pultu stoji kajdanka naopačke okrenuta. Shvatio sam; neko je školovan Šerbi odsvirao taj stavak a on ga je, kao čovjek sa apsolutnim sluhom, zapamtio i besprijekorno odsvirao. Njega niko nije mogao naučiti da notno svira kako što niko nikoga i nikada neće naučiti da tako svira sevdalinku kao što je svirao Šerbo...

Eto, tu se krije neponovljiva Šerbina genijalnost. U nju sam se uvjerio kada mi je slavni hrvatski skladatelj Ivo Tijardović početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća u Splitu rekao:

- Vi u Sarajevu imate pravog genija. To je onaj harmonikaš Šerbo. Zamislite, molim vas, ja sam mu jednom prigodom odsvirao jednu gotovo cijelu moju operetu, a on je onda sjeo za moj klavir i sve tako savršeno ponovio kao da je tu moju skladbu stotinu puta čuo i isto toliko puta odsvirao...

Svi bolji poznavaoci naše tradicionalne bosanske gradske pjesme sevdalinke uvijek će u prvi plan isticati Šerbin jedinstveni i neponovljivi doprinos  harmonizaciji te pjesme. Njegovu svirku nisu odlikovali virtuozni pasaži poput onih u svirci Jovice Petkovića, nego potpuno smirena lagahna, poravna svirka koja je uvijek bila oslonjena na osnovnu melodiju, pa i onda kada se ovaj velemejstor upuštao u izvjesne improvizacije, ali uz dosljedno poštivanje osnovne melodijske linije. Stoga je njegov stil bio mnogo primjereniji sevdalinci, onakvoj kako su je pjevali stariji pjevači - poravno, bez napora. Jedan je stručnjak ustvrdio da je "Šerbino sviranje (ako izuzmemo harmonijsku potku koju daje harmonika) od svih harmonikaša ponajbliže pratnji sevdalinke uz saz. Šerbina harmonika nije bila ona bučna mješina zbog koje bi pjevač morao vrištati..."

Dakle, svojim nježnim, sviračkim manirom, iako u tehničkom smislu nije svirao bravurozno poput nekih svojih savremenika, on je izgradio stil koji je bio i ostao nedostižan i za najveće virtuoze na tom instrumentu.  Tvrdim: Šerbo je bio pojava. Jedinstvena i neponovljiva.

Ako je sevdalinka kao pjesma zatvorenog, intimnog ugođaja u kući, iza mušebaka i pogleda, izlaskom izvan avlijskog kruga i ulaskom u kafane, u programe radija, a pogotovo pojavom harmonike kao dominantnog pratećeg instrumenta, umjesto saza kao najprirodnijeg, počela mnogo gubiti od svoje prvobitne ljepote i milozvučnosti, pojavom takvog vanserijskog harmonikaša kakav je bio Šerbo, ta naša divna pjesma ponovo dobija na ljepoti i sugestivnosti. Šerbo joj je vratio poljuljano dostojanstvo i ljepotu.

U svakom njegovom damaru, u njegovim nervnim završecima, u njegovoj misli bili su trileri, bila je sevdalinka, bilo je razmišljanje kako određenu pjesmu harmonski postaviti, gdje ukrasiti, gdje pustiti ljudskom grlu, kao instrumentu nad instrumentima, da pjesmi pjesmu. Tako nekako. Uz spominjanje njegovog imena skida se kapa. Malo je danas muzičara koji su na tragu Šerbinog poimanja i donošenja sevdalinke. Približavaju mu se genijalni Elvidin Krilić, Ante Filipović i tihi i nenemetljivi Dinko Mujanović. Četvrtog jedva nazirem.

Rekoh, Šerbo nije pretjerano volio knjigu. Zato u njegovom nevelikom, ali sjajnom autorskom (kompozitorskom) opusu i nema ni jedne pjesme u kojoj je on autor i muzike i teksta. Ima muzike. Ima prave sevdalinke, pjesme u koju je Šerbo udjenuo svoju naoko namrgođenu, a u suštini nježnu, lirsku dušu. Ostavio nam je prava mala remek-djela u oblasti narodne muzike u kojima se on javlja kao kompozitor na tekstove pravih pjesnika kakvi su bili Aleksa Šantić, Safet Kafedžić, pa i popularni humorista Nikola Škrba.

Takve Šerbine pjesme su:  Bulubul pjeva okolo Mostara, Vratnik pjeva, nikad ne tuguje, Stara staza, Tebi, majko, misli lete, Kraj pendžera Jusuf stari, Majčine brige, Stalno lutam i proklinjem sebe, Oj Prijedore, pun si mi sevdaha, Oj mjeseče bekrijo, Čekaj, milo sunce, ne zalazi, U Mostaru, majko, Oj, Zekija, Hanka Vratničanka, Kišo, ne padaj, Hej, krčmaru, U baštici ruža ve(h)ne.
   
Ismet Alajbegović Šerbo dobio je  u Sarajevu i ulicu. To je jedan neugledni sokak na Stupu. Nisam siguran da li je naš narodni genije u taj sokak za života ikada svojom nogom kročio. Šerbo je zaslužio mnogo, mnogo više.