Bosna je moja zemlja, ja druge nemam!

ntervju - Šemso Avdić

Bosna je moja zemlja, ja druge nemam! Intervju sa romskim pjesnikom Šemsom Avdićem  Priredila: Hedina Tahirović-Sijerčić   Šemso Avdić "Međutim, u Švedskoj nisam našao sebe. Ovo nije moj stil života. Ovo nisu moji sokaci, ne mirišu bagremi, ovdje nema osmijeha.Romima je pruženo sve moguće ovdje u Švedskoj.  Mnoge sretnem na ulici i vidim im tugu u očima.Osmijesi su ostali daleko iza njih. Sjever nije za Rome.Naš mentalitet je takav da volimo život, toplinu, prirodu i muziku.., a ovdje u ledu ni irvasima nije dobro..."  Bosna je moja zemlja, ja druge nemam! Intervju sa romskim pjesnikom Šemsom Avdićem Priredila: Hedina Tahirović-Sijerčić   Tahirović-Sijerčić: Šemso, kakva su tvoja sjećanja na rane 70-te i na  dane života izmedju Torina i Banja Luke? Avdić: Za mene su 70-te godine nezaboravne godine.  To su godine čergi razasutih uz rijeku, mir, tišina u kojoj se čuje pucketanje vatre i vidi kovitlanje dima.  U tome sam nalazio svoj duševni mir. Torino je grad koji me je fascinirao. Mentalitet njegovih ljudi me je oduševljavao kao  i rijeka koja protiće kroz Torino a koja me je podsjećala na moju Banja Luku. Tahirović-Sijerčić: Šta te je navelo na pisanje? Avdić: Bio je to juni mjesec i ja sam se vraćao iz Milana, negdje oko 10 sati noću, i mjesečina je obasjavala kamp gdje je živjelo više stotina porodica naših Roma.  Zaustavio sam auto nekih dvadesetak metara od tog kampa.  Pogled mi je otišao na jednu grupu ljudi koji su se skupili oko vatre i sjedili. Trojica su svirali gitare, flamengo, dok su  bose djevojke igrale na asfaltu.  Zvukovi flamenga svirani na gitarama naših Roma su bili više nego čarobni. Zvučali su tako  da bi im naša braća po krvi, španski Romi, pozavidjeli. Tog momenta sam došao na ideju da to sve treba prenijeti na papir. Ubrzo se ta moja ideja obistinila u mojoj novoj knjizi. U toj knjizi sam opisivao život naših Roma, svakodnevne muke, večernja veselja i muziku i način na koji samo mi znamo da se veselimo.  Baš ta knjiga je osvojila treće mjesto u Messini.  Tahirović-Sijerčić: Svaki pjesnik se sjeća svoje prve pjesme.  Kad si ti napisao svoju prvu pjesmu i kakve te uspomene vežu za nju? Avdić: Prvu pjesmu sam napisao u četvrtom razredu osnovne škole.  Tada smo dobili zadatak da napišemo literarni rad a  nagrada za  najbolji rad je objavljivanje istog u   "Veseloj svesci".  Moja prva pjesma je: "Imam malu loptu skače kao živa uvijek je udaram a nije mi kriva" Listić papira na kojemu je bila napisana moja pjesma predao sam nastavniku koji se zvao Kasim Ibrahimbegović.  Kad je pročitao pjesmu umjesto pohvale koju sam očekivao, sjevnuo je šamar po mom obrazu, jedan, pa drugi… Nastavnik je tražio da mu priznam odakle sam prepisao tu kratku pjesmicu. Nije mogao da shvati da sam je ja sam napisao i da govorim istinu.  Odveo me direktoru škole govoreći mu da sam tvrdoglav i da neću da priznam odakle  sam pjesmicu prepisao. Čak sam i od direktora dobio par šamara.  Plačući sam izašao iz škole i odlučio  da  više nikada ne pišem.   Nakon desetak dana, pjesmica je bila objavljena u "Veseloj svesci". Ispod pjesme je pisalo moje ime. To  me uopšte nije radovalo.. Ubili su radost u meni. Svojim ponašanjem i šamarima su ubili moju volju za  pisanjem. Strah se uselio u moje snove, strah je oduzeo moje pisanje.  A izvinjenje za te šamare sam dobio poslije nekih  pedeset godina.   1992. godine  izbjegao sam sa svojom porodicom u Njemačku, gdje sam boravio do 1997. godine.  Zatim smo otišli u  Italiju da bi se nakon dvije godine vratili u Banja Luku. S obzirom da nisam nikad mogao ući u svoju kuću, otišao sam u Sanski Most, iako tu nikog nisam poznavao. "Radio 101" me pozvao na jedan interviju kao  predsjednika udruzenja Roma Banja Luke. U toj emisiji sam spomenuo da se bavim pisanjem i da sam objavio 4 knjige, te da je peta na pomolu. Emisija je bila slušana što je pokazalo javljanje mog nastavnika iz osnovne škole  Kasima Ibrahimbegovića, onog koji me je šamarao umjesto pohvalio.  Moj prijašnji nastavnik je radio kao advokat, publicista i novinar. Sreli smo se nakon pedeset godina a njegovi  zagrljaji su za divno čudo  bili  roditeljski, zaštitnički.  Pročitao je par pjesama iz moje nove knjige "Romi od rodjenja do smrti" govoreći mi : "Šemso, ovo je nevjerovatno, danas vidim da sam pogriješio". Rekao mi je da će ispraviti svoju grešku, a ja sam se pitao kako. Kako da neko ispravi grešku koju je napravio prije pedeset godina?  Nakon nekog vremena dobio sam njegovu pismenu recenziju o mojoj knjizi.  Hvala mu što je ispravio svoju grešku. I meni je mnogo lakše.  A ja vjerujem da ima mnogo onih koji bi  sigurno trebali da isprave svoje greške prema našoj romskoj djeci. I mi imamo talente, i mi imamo dušu, ljudstvo, dostojanstvo i osjećanja.  Možda jača nego oni sami.   Tahirović-Sijerčić: Na kojem jeziku pišeš? Avdić: Pišem na maternjem romskom jeziku, bosanskom, a svoje pjesme sam prevodim na italijanski jezik.     Tahirović-Sijerčić: Prvu knjigu pjesama si objavio u Italiji. Zašto se to nije moglo desiti na prostorima Bosne i Hercegovine? Avdić: Imam materijal za šestu knjigu koju sam radio tri godine, a koju sam nazvao "Ciganska sudbina, lancima okovana" , bio bih sretan da se knjiga objavi u Bosni i Hercegovini. To mi je želja.  Bosna je moja zemlja, ja druge nemam! U SNU TE NAPUSTIH U snu te napustih Banja Luko moja Jednom budan ću da ti se vratim i u čergi sam sretan pored Vrbasa vise neg u Parizu, a u duši patim. Svaki djelić tvoj, teče mi venama znam ti dušu, Vrbasa jutarnje rose od šehera do ade u krvi si mojoj kao dječaku, i danas sjede kose. Sanjam očiju otvorenih bukove duša mi godinama prazna vapi rijeko, gordo teci u samoći suze su moje sve tvoje kapi! Snovima koračam malom čaršijom iskonska tuga razara mi grudi uzeše moj san, otkad nisam u tebi još me tvoj miris prije zore budi. Petnaest sumornih godina sanjam pred čergom vatre , ćemana zvuke suze naviru dok se vinom družim i osjećam miris moje Banja Luke. Putevi ka tebi odavno su zamagljeni zato mi suza iz oka često ispliva osta daleko, daleko u mislima al sretan to mi bar duša u tebi počiva. Tahirović-Sijerčić: Koliko je romski jezik neophodan Romima? Avdić: Romski jezik je neophodan Romima i trebao bi biti zastupljen u školskim centrima. Romski jezik je dio nas, bez njega bi izgubili  naš identitet. Tahirović-Sijerčić: Koliko je jezik većinskih naroda jedne države neophodan Romima? Avdić: Veoma je bitno podignuti svijest naše omladine i edukovati je. Međutim, to ne možemo sami, treba nam tudja pomoć.  Neko mora da stoji iza nas. Neko mora  da stoji iza ljudi koji su obrazovani  i sposobni. Takvi trebaju državnu podršku.  Malo o nama obrazovanim vode računa a ti si Hedina živi svjedok tome. Ti posjeduješ sve predispozicije: obrazovanje, znanje, volju i tvoja stvaralaštva, a vidiš kako ti se vraća.  I sa mnom je isto tako. Tahirović-Sijerčić: Čitav život tražiš utočište.  Da li si ga našao? Avdić: Utočište sam našao u Njemačkoj gdje sam zatražio azil, što mi nije bilo omogućeno. Došavši u Italiju, nostalgija je učinila svoje. Pomislih, Dejtonskim sporazumom rat je zaustavljen. Iako  kod nas u Banja Luci nije bilo ratnih dejstava, Romi su itekako osjećali rat, kako u duši tako i u zraku. Vratio sam se s porodicom u Banja Luku, ali je  moja kuća je bila za mene samo maštanje. U Sanskom Mostu sam živio kao izbjeglica. Samo patnja i nedaće.  U tuđem gradu sam bio opet stranac.  Kuću sam prodao a nikad u nju nisam ušao a novac koji sam dobio za kuću dao sam ljudima da nas ilegalno izvedu iz Banja Luke u Švedsku. Tako sam gladan i žedan stigao na sjever: zamisli- ciganska  vrela krv na sjeveru u gudurama. Šta mogu, ovdje noćima proklinjem vođe i njihove ratove. Mi Romi ostadosmo  ono što smo i bili: žrtve koje niko ne priznaje. Bili smo i provocirani i maltretirani i ubijani.  A ko nam to prizna. Ni Italija nije više onakva kakvom sam je poznavao.  Zavladao je opet fašizam.   Dok su vladali Sandro Pertini i Oskar Luigi Scalfaro bilo je bolje.  Oskar Luigi Scalfaro me je  lično pozvao sa mojom suprugom na ručak nakon dodjele nagrade.  Želio je da upozna Roma koji piše i koji je dobio nagradu pored Italijana, Francuza, Ukrajinaca, Rusa, Bjelorusa, Poljaka, Rumuna i drugih.   Prevodilac mojih knjiga, filiolog i književnik Sergio Francese, je čovjek kojem sam mnogo zahvalan. Švedska mi je dala ono o čemu sam sanjao u Italiji.  U Italiji sam živio dvadeset godina i ništa za to vrijeme nisam mogao postići.  U Italiji je  na vlast došla fašistička vlada Silvija Berlusconija, koji je Romima nanio mnogo zla. U Švedskoj sam dobio državljanstvo, pasoš, stan i platu, i sve što je potrebno jednom čovjeku. Međutim, u Švedskoj nisam našao sebe. Ovo nije moj stil života. Ovo nisu moji sokaci, ne mirišu bagremi, ovdje nema osmijeha.   Romima je pruženo sve moguće ovdje u Švedskoj.  Mnoge sretnem na ulici i vidim im tugu u očima.  Osmijesi su ostali daleko iza njih. Sjever nije za Rome.  Naš mentalitet je takav da volimo život, toplinu, prirodu i muziku.., a ovdje u ledu ni irvasima nije dobro. Tahirović-Sijerčić: Šta trenutno radiš? Avdić: Imam materijal koji sam dušom uradio na romskom i na bosanskom jeziku.  Često pročitam na susretima Banjalučana, kada me pozovu, poneku pjesmu i poslije svake moje pjesme u očima vidim suze svojih sugradjana. Tahirović-Sijerčić: Gdje je kraj tvojih lutanja?  Avdić: Nema kraja mom lutanju, ja i u snovima lutam. Tahirović-Sijerčić: Šta misliš o bosanskohercegovačkom romskom stvaralaštvu? Avdić: Pisano stvaralaštvo je veoma mlado, a kultura je nedovoljno razvijena. Nedostaju nam ljudi koji će akceptirati da naši sadržaji i kultura idu u medije, da nam pruže odgovarujuću pomoć da se to realizuje. Bosansko- hercegovačka romska kultura je skoro nevidljiva. Tu je par ljudi koji se trude da nešto urade za svoju populaciju.  Nažalost i kad se postigne nešto, i dodje do ostvarenja djela, malo je institucija i njihovih ljudi koji nam daju mogućnost da to ugleda svjetlost dana. Hedina, mi smo Romi znali uz pomoć ljudi kojih više na žalost nema, Sulejmana Ramadana Ramčeta, Šabana Bajramovića, i neka je zdrav i živ, Sejdija Sejdija, priređivati prelijepe kulturne događaje. Davno je to bilo kad smo suradjivali i održavali razne manifestacije, kako u Sarajevu tako i u Banja Luci. Fadila Memišević je predsjednik Savjeta za ugrožene narode, i ona nam je uvijek pomagala i za to joj se i ovom prilikom puno zahvaljujem. Ti si Hedina profesionalno vodila svoj posao urednice radio i TV emisija za Rome, kao diplomirani novinar, pisac, sakupljač kulturnog romskog stvaralaštva,  hoću reći -  mlada jesi, ali bih te nazvao "Majkom romske kulture" jer znam i svjestan sam toga, da kako znaš za sebe, da radiš na prosperitetu i kulturnom uzdizanju našeg  naroda. Tahirović-Sijerčić: Ko ti je najdraži romski pjesnik ili pisac? Avdić: Moji najdraži pisci, vjerovala ili ne, si ti Hedina, pa Leksa Manuš i Rajko Djurić. Tahirović-Sijerčić: Šta misliš o položaju Roma u BiH? Avdić: Položaj Roma u Federaciji BiH je na zapanjujućem  niskom nivou. Kako su nas mogli izbaciti iz ustava Bosne i Hercegovine i time onemogućiti naše pravo na biranje  u predsjedništvu  BiH i u Domu naroda Federacije BiH? Da li je  moguće da u našoj zemlji, prema nama tako postupaju i da mora  Evropski sud u Strazburgu  o tome da raspravlja i da štiti naša prava? Tahirović-Sijerčić: Šta je tvoja poruka mladim romskim pjesnicima i piscima? Avdić: Moja poruka mladim piscima i pjesnicima je da mnogo čitaju i da pišu. Ako mi sami ne brinemo o sebi i našem prosperitetu, drugi sigurno neće. A ne-Romi koji pišu o nama, pišu da bi zaradili novac, da bi na naš račun uzimali novac. Oni  treba da znaju da je to samo fotokopija o nama. Samo onaj koga opeče ciganska vatra  i koga ujede dim ciganske vatre za oči, zna šta su bol i suze. Ovi što pišu o tome a to nisu doživjeli, oni samo predpostavljaju.  Samo mi Romi možemo istinski pisati o našem životu, samo mi znamo šta je u našim dušama.  Samo mi znamo šta je čar i draž te vatre!    Tahirović-Sijerčić: Av sasto thaj baxtalo! Ostaj mi zdrav i veseo! Avdić: Devlesa! S Bogom!    Šemso Avdić  (rodjen 2.11.1950 godine u Banja Luci)  objavio je pet  knjiga poezije na romskom i bosanskom jeziku  koje su prevedene i na  njemački, engleski, francuski, španski i italijanski jezik. Zbirka poezije koja je 1986. god. u Messini na Festivalu pisaca na jezicima manjinskih naroda osvojila treće mjesto u Evropi je "Zingari"(Cigani). Pored ove Šemso je objavio  i sljedeće zbirke: "Zingari Tra Passato e Presente" (Cigani izmedju prošlosti i budućnosti), "Krvari cigansko srce","Romi od rodjenja do smrti" i „Cigani danas i juče“ (Zingare ieri e oggi) koju je izdao „Centro studio zingari“ u Bolzano u Italiji 1993. godine.  Ova peta po redu zbirka je napisana u koautorstvu sa poznatim romskim pjesnicima Rajkom Djurićem, Martom Badyovom i Leksom Manušem.   Šemso Avdić trenutno živi u Švedskoj i radi u tamošnjem Kulturnom- romskom centru.   Govoriti o bosansko-hercegovačkom romskom pisanom stvaralaštvu a ne osvrnuti se na bogato životno i stvaralačko iskustvo pjesnika Šemse Avdića iz Banja Luke je nezamislivo. Sudbina naših bih naroda uključujući i Rome naravno, je da veliki dio živi i radi u dijaspori.  Šemsu Avdića sam pronašla u dalekoj i hladnoj Švedskoj. Ovom prilikom se zahvaljujem Šemsi Avdiću na razgovoru koji je vrijedan dodatak prilogu mog rukopisa o Romskom književnom stravaraštvu.  Pripadajući grupi Gurbeta – Roma koji su još 70-tih godina živjeli na relaciji Italija-Bosna i Hercegovina Šemso je već u ranim danima svog djetinjstva osjetio život dijaspore.  Vječiti putnik koji živi ni na nebu ni na zemlji, u teškim životnim situacijama u borbi za opstankom je  svojim životnim dilemama i nadama našao utjehu u pisanju.   Sveska i olovka su registrovali njegovu tugu, bol, sreću, nadanja, život….