ŠTA ZNAČI Z A L I H O V A C

Na tom prostoru gdje se danas nalazi
Zalihovac u nekom ranijem vaktu bile su magaze u kojima se skladištilo nešto što
je trebalo imati u zalihi. Zbog toga je taj prostor označen kao Zalihovac –
mjesto, prostor gdje se čuvaju zalihe.Međutim, pošto se riječju ”zalihost”
označavao višak nečega moguće je da je prostor današnjeg Zalihovca dobio svoje
ime i po tome što je to bio prostor koji je bio višak od nekog velikog imanja,
od neke prostrane zamljišne površine.


19.10.08

NAROD,VODJA I POLITIKA

Povodom pete godisnjice od smrti predsjednika Alije Izetbegovica,covjeka o kojem je mnogo napisano i nikad sve receno,osjecam potrebu da se mi na Zalihovcu prisjetimo ovog velikana Bosnjackog naroda.Hvala Nihadu Krupicu i redakciji bosnjaci.net sto nam omogucise i prepustise tekst napisan prije pet godina.
U jednom od svojih tekstova o rahmetli predsjedniku Krupic rece:"O Izetbegovicu ja imam pravo da pricam jer je bio vodja mog naroda".Ono sto jedni napisu drugi ce da citaju i ako iz napisanog i procitanog stagod naucimo ni jednima ni drugima nece biti uzaludan trud i uzalud potroseno vrijeme.

IN MEMORIAM:

Alija Izetbegovic: 08.08.1925 - 19.10.2003



Objavljeno: 22. October 2003. 00:10:00
bosnjaci.net



Politička zrelost jednog naroda se ne mjeri brojem političkih lidera i opcija koje im se nude nego sposobnošću da u jednom od lidera pronađu dosljednog predstavnika politike koja im najviše odgovara. Kod bošnjačkog naroda se desilo upravo da im lider uveliko nadmaši političku zrelost. Mnogi svjetski državnici nisu uzalud dolazili na Alijinu samrtničku postelju po savjet, odaju priznanja ili priliku da u svojoj biografiji unesu podatak da su imali za prijatelja lidera jednog malog naroda koji je nadživio svo zlo krvoločnog Balkana zadnjih trinaest godina. Sada kada Alije nije među živima postavlja se pitanje do koje mjere smo svjesni da nam se zaista desio veliki vođa u našem najtežom povijesnom periodu?

PIŠE: Nihad KRUPIĆ

Vođe jednog naroda mogu biti političke, vojne, duhovne, kulturne…Od svih njih narod najviše voli one koji ih povedu u slobodu i neovisnost…u demokratiju i pravdu. Bošnjaci su u jednom povijesnom tijesnacu imali borbu za neovisnot, slobodu, pravdu i demokratiju. Sa početnim crnim oblacima koji su se nadvili nad Bosnom, u Bošnjaka se desilo… i moralno… i političko… i vojno…i duhovno osvješćivanje. Nijedna nacionalna renesansa nije prošla bez duhovne platforme stvorene u glavi vođa tog pokreta. Kod Bošnjaka se desio Alija i sa njim se sve moglo svesti na jednu izdrživu i dostojanstvenu mjeru. Imati političkog lidera koji je u biti humanista i ratnog komadanta koji je pacifista, a opet sačuvati i političku i vojnu poziciju se moglo desiti samo nama, zadnjim Mohikanci balkanske kulture, humanizma i civilizacije. Biti kulturan, humanista i civilizovan i nije neka prednost u svijetu gdje preovladavaju nadnacionalni interesi, u biti uvijek na štetu drugog. Balkan je u svojoj historiji uvijek imao više negativnih lidera i njihovih sljedbenika, tako da se je vremenom na tim prostorima utaložila sintagma da se dobrota i pravda veže samo za slabiće. Takav Balkan je bio oduvijek dobar poligon za ispitivanje novih svjetskih poredaka, kojem se sa vremena na vrijeme ubacivao otrov i poput pokusnog kunića gledalo kako će reagovati. Zadnji pokus, pedeset godina komunizma.I kada se on počeo urušavati, nastade strah od gubitka dominacije većinskih naroda na vještačko stvorenim državama.I baš u tim silnim raspadima se kod najnepolitičnijeg naroda Evrope, Bošnjaka, desi i politička partija i lider. Iz ovoga nastade organizacija svega što je dovelo do neovisnosti putem referenduma te kasnije vojnog odgovora na neprijateljsku agresiju. Neki vole reći sve se je dešavalo spontano; i Patriotska Liga, i Zelene Beretke, i Armija BiH, i odbrana Sarajeva, Bihaća Tuzle… Ovdje dolazimo do paradoksa. Naši neprijatelji upravo potvrđuje da smo mi i te kako bili organizovani. Nije valjda da su oni svesniji od podosta bošnjačkih tzv.nezavisnih intelektualaca. Problem nas samih je uvijek predstavljala misao da samo čisti inferiorci mogu da prate jedan određeni politički pravac, pa i danas kod Bošnjaka je prisutna mnogobrojna stranačka šarolikost. Iz straha da se ne postaje stadom došlo se do situacije da ima skoro više èobana nego stada. Neki æe opet to opravdati velikim osjeæajem za demokratijom, pri tom zaboravljajući da je važniji opstanak naroda od bilo koje demokratske opcije. Šta će ti demokratija, sloboda i pravda ako nema naroda? Narod može stvoriti državu od domovine samo ako je u stanju da je svojim patriotizmom sa vremena na vrijeme odbrani od agresora. Prošlo je vrijeme kada su stranci donosili civilizaciju, danas stranci donose metodu domaćeg rada za njihovu korist. Kordoba, Sevilja…može plakati za civilizacijom koju su donijeli muslimani , I sve ostaje na tome. Sjeæanje i uzdah a naroda nema.Nismo mi nikad bili narod koji je znao cijeniti svoje. To se moglo opravdavati visokom stepenu individualnosti i nesklonosti da se povodimo èoporativno za jednom idejom. Mali narod bez političke umješnosti je osuđen na nestanak jer u nedostaku vojne sile gubi i zadnju nit u oèuvanju svog identiteta. Mjesto Alije Izetbegoviæa zasigurno nije mogao zauzeti: ni Adil Zulfikarpašiæ, ni Muhamed Filipović, ni Haris Silajdžić, ni Muhamed Čengić, ni Nijaz Duraković, ni Alija Isaković, ni Abdulah Sidran…ni nijedan drugi Bošnjak u ovo doba. Od svih nabrojanih Alija je imao najviše strpljenja u transformaciji od jutarnjeg skrušenog vjernika, popodnevnog vojnog komadant i političkog lidera, do predveèernjeg uzornog muža, oca i djeda, ukratko humanistom kojem je sudbina namjenila da bude voðom jednog veoma zahtjevnog naroda. O Aliji Izetbegoviću ja imam pravo da pričam jer je on bio moj vođa. Ni Bernard Levi, Bil Clinton, Tadeusz Mazowietski, Peddy Aschdown, kralj Fahd, Stipe Mesić, Aloyz Mock…ni niko od njegovih svjetski poznatih poklonika, me ne može nadjaèati u spoznaji da se radilo o èovjeku izuzetne vrijednosti, dobrih namjera, motiva, intelektualcu istanèanog sluha za stalnu prisutnu agoniju dobrog dijela èovjeèanstva za pravednim svijetom.
Alija u svojoj knjizi “Islam između Istoka I Zapada” kaže:Nauka ne vodi humanizmu a ni religija progresu.
U toj spoznaji gradio je sopstveni lik racionalnog korisnika nauke i predanog vjernika, svjesnog da samo duhovna podloga omoguæuje opstanak civilizacije, tradicije, kulture i nadasve identiteta bez kojeg nema dosljednost u oèuvanju samobitnosti. Znao je takođe da bez bošnjačke politièke zrelosti nema opstanka izmeðu dva susjedna naroda koje smo izgleda oduvijek vrijeðali svojim postojanjem. Da. Oni junaèke a mi ljubavne, oni barikade a mi YU zastave, oni vozaèi autobusa a mi putnici na zadnjem sjedištu. Oni lideri a mi njihovi glasaèi. Tako je bilo decenijama. I najprostiji srpski i hrvatski seljak je bio politièniji u bivšoj državi od prilièno obrazovanog Bošnjaka . Bošnjaci su uglavnom bili narod bez kore, friško meso za roštilja. Alija je to sve znao i na svojoj koži osjetio šta znaèi ne biti u masi koja ne želi da mu drugi striže vunu. Mi smo bili narod koji je u korijenu sjekao svoje najistaknutije èlanove, pronalazivši mu hiljadu mahana. I danas, kada nam se osvetila ta nakaradnost, ne stojimo baš dobro sa ovom do kraja destruktivnom osobinom.Alija se nije obazirao na uvrede, Jednostavno se obraæao obiènom narodu, a mudro i oštroumno svjetskim politièkim prvacima. Aliji kaže vojni kuhar iz travnièke kasarne: “Predsjednièe, evo za Vas maksuz smo malo pekmeza ispekli. Jedva iščupašmo koju kilu šljive prije kazan. Alija se nasmija, namaza šnjitu pekmeza i u svom šarenom poluveru poput dede sjede među borce. Prije toga više od godinu reče Radovan u Skupštini da će jednog naroda nestati, Alija poslije toga mirno mu odgovori da takvu Jugoslaviju koju hoće Karadžić neće više niko, pa čak ni pošteni Srbi. Danas, nigdje ni Radovana ni Jugoslavije mu. Radovanu za cipelama, a Jugoslaviji na žnjirama.Ta čudna transformacija u naizgled krhkom tijelu je ulivala veliku dozu milosti među Bošnjake, a poštovanja èak i agresoru. Odjednom se desilo da Bošnjaci imaju nekog koji će ih predstavljati linijom njihove neizmjerne tolerancije, dobročinstva, humanosti, kulturne i vjerske opredjeljenosti, obiènosti koja je postala vrstom nacionalne liturgije i sve to bez imalo inferiornosti i podređenosti drugačijim pogledima na sve što može da bude od važnosti za bitisanje na stoljetnim ognjištima. “Ja se nikad nisam spremao za politiku, ona je moja zla kob”: govorio je Alija, mošda i sam svjestan da narodu kojem pripada nikad nije ni trebao ortodoksni politišar. Unatoè njegovim riješima on je nadmašio svoj narod i u političkoj zrelosti. Davno je shvatio ako se narod ne bavi politikom ona æe se baviti njime. Bošnjaci su bili jedini narod u bivšoj Jugoslaviji koji su po pravilu uvijek glasali za tuđe. Ðemo, Hamdija i Nijaz su prolazili zahvaljujući ključu i Titi. Čak i onaj general konjskog lica ,Adžić, je znao da vođe jednog naroda moraju biti iz njega. Iz tog razloga je na Alijin prijedlog u Ohridu da zbog povjerenja Bošnjaka u JNA u Bosni stavi njihove generale na glavne komandne pozicije odgovorio:“JNA je srpska vojska, kako æe toj vojsci komandovati neko ko nije Srbin.” A Alija znajuæi i to, i mnogo drugih stvari imade u svojoj vojsci i generala Jovana i generala Stjepana, jer Bosna je to, za svakog mjesta, ako ga želi.Alija je umro. Znao je i da æe smrt uskoro. Senadu Hadžifejzoviæu je prije samo dvije sedmice u direktnom javljanju iz bolnice rekao da se neæe više sresti. Rekao je da svi budemo manje Bošnjaci, Srbi i Hrvati a više Bosanci i Hercegovci. Prije desetak dana je poslije svog omiljenog jela,pure sa kajmakom, doèekao i Bila Klintona, i Peddia, i mnoge druge, kao i svoju hanumu, djecu i unučad. Dan prije odlaska u penziju je rekao da dolaze sretnija i manje interesantna vremena koje nažalost neæe doživjeti. Momenat kada se rukovao sa Miloševiæem i Tuðmanom u Deytonu je bio sretan da su agresorski lideri priznali pravni legimitet države Bosne I Hercegovine, a tužan jer je znao da će proći dosta vremena da ta država zaživi na svome čitavom prostoru.Bio je vođa koji je izmeðu politike i naroda uvijek birao narod. Politiku nije volio ali se je služio sa njom zbog svjetskog priznanja sopstvenog naroda. “Želio bih ostati upamćen kao onaj koji je uvijek imao na umu narod”;rekao je Alija Izetbegoviæ, zadnji bosanski plemić koji je ušao u dušu svog naroda i srce svoje zemlje, konačno spasavajući i jedno i drugo.

Nema komentara:

Objavi komentar

Ovdje mozete upisati svoj komentar.
Hvala.