MAJDANSKA PETICA

 

Ne neću duljiti, a mogao bih vala do dana. Na kratko ću samo da vam kažem kako nam je bilo. A emocije i zadovoljstvo...to je ono "nešto" što nosi svako ponaosob od nas. 

Ma znaš šta, sve baška al' kad kažeš Majdan sve u životu ima posebnu notu...

26. 10.2024

"MAJDANSKA PETICA" 

                                                                   

                           

                   

        

Tako smo nazvali  trčanje nas Majdanaca raspoloženih za trčanje u dužini pet kilometara. Admir je predložio a prijedlog prihvatilo nas još šestoro Majdanaca razasutih po svijetu bijelom.

Cilj i namjera je podstaknuti što više ljudi, naročito omladine da iskoče iz zone komfora. O prednostima trčanja kao fizičke aktivnosti treba li gvoriti?

Želja i namjera je da se "Majdanska petica" što prije ustali i prenese se u najljepšu kotlinu na svijetu.

Ovaj put su trčali Narcisa, Sabina, Bebi, Amel, Admir, Anel i Samir. Svako u državi i gradu svog trenutnog boravka. 

Dragi moji Majdanci, omladino Majdanska, ma gdje bili, priključite nam se. Uskoro organizujemo još trčanja a očekujemo i one koj trčati ne mogu. Naravno šetači naši dragi, uvjek ste nam dobrodošli. Pridružite se što u što većem broju realizaciji ove plemenite ideje. Trčite s nama, ne boli, korisno je! 

Čujemo, dogovaramo i družimo se uskoro.

Trčimo svi zajedno, do godine akobogda, u Majdanu Starom.

PETRINJA

foto: HRT

29. decembar 2020...negdje oko pola jedan...popodne

Vraćam se sa suprugom iz trgovine.

Na parkingu susrećemo komšinicu.

Vidno uzbuđena i blijedog lica veli, "Opet nas je streslo. Dokle više ovako"

Gledamo je i slušamo.

Šta je to bilo, je li opet bio potres, pitamo u glas?

Jeste, veli i to puno jače nego juče...uplašili smo se.

Pokupismo stvari iz auta i uđosmo u stan.

U stanu pitamo Azru i Ahmeda, jeste li šta osjetil?

Jesmo, veli Azra, tresle su se čaše na polici u kuhinji.

Valjda zbog toga što smo bili vani, na otvorenom, ni ja ni Fikreta ne osjetismo ništa od potresa.

Mačak Simba, vidno je uzbuđen.

Inače radoznala "zvijerka" kad god dolazimo iz trgovine ovaj put je mnogo "nestašniji" i reklo bi se nekako "ćaknut".

Povezah slučaj "potres" sa instiktom životinjskim. Uzeh ga u ruke i milujući ga razmišljah o onom instiktu koje ova mala i nježna bića posjeduju.

Još neko vrijeme je skakutao po stanu pa se zatim preselio u hodnik i legao pred ulazna vrata.

Već više od dva sahata tamo spava...na podu….šćućuren u klupko, kao da dežura.

Slovenska seizmologija javlja da se može očekivati još koji manji potres.

Na televiziji tužne vijesti prestižu jedna drugu izvještavajući o izbezumljenim ljudima i njihovim žalosnim doživljajima situacije sa područja epicentra koji je bio na području malog starog gradića Petrinje. Oko stodvadeset kilometara od naseg mjesta boravka.

A upravo je Petrinja, taj mali stari gradić mjesto kroz koje sam bezbroj puta prošao odlazeći kući u Bosnu 

Na prvi kontakt sa ovim gradom, nekako mi je "legao"...valjda zbog toga što me svojom tišinom na moj Stari Majdan podsjeća. 

Isto kao i Majdanske, i mahale sam Petrinjske upoznao i ulice i sokake. Upravo sam tim uličicama autom obilazio centar grada. Mimo stadiona pa preko mostića izlazio na cestu koja vodi prema Hrvatskoj Kostajnici zatim dalje mojoj Bosni.

Svaki put sam, prolazeći kroz Petrinju razmišljao o tome kolliko je ovaj grad star. Njegovoj starini svjedočili su stari objekti koje evo upravo gledam na tv...i vidim da su upravo skoro svi, ne oštećeni nego porušeni.

Nije lahko gledati ove slike i posložiti emocije. Meni je to teško, pa utoliko više i bolje razumijem ljude koje je ovaj grad rodio.

Petrinja je u momentu postala ogoljen grad. 

Ako je tako već moralo biti, želim da ne budu ogoljene duše naše.

Potres je, kako za sad javljaju uzeo život jednog djeteta, jedne curice.

Petrinja je ostala bez jednog svoga djeteta, Hrvatska je ostala bez jednog svoga državljanina.

Čovječanstvo ostalo bez jednog malog bića.

Jedno djetinsvo ostade neodigrano, nedovršeno.

Ogoljenost je ono što se može dogoditi, ali ne smijemo ostati ogoljenih duša.

Ako ništa drugo nismo u stanju, jesmo u stanju okrenuti dlanove nebesima i zamoliti Ga da svima olakša a ne oteža

Bože, Ti podaj snage i strpljenja svima, ovim zemljotresom pogođenim, da istraju u svojoj borbi i da iz ove borbe izađu kao pobjednici.

JARANI (povodom 22 godine od pogibije Amira Žilića)

JARANI (povodom 22 godine od pogibije Amira Žilića)

Šehidsko mezarje u Travniku

-Kad bude otvor džamije zovi, reče mi jaran doktor, dok je ona bila negdje na polovici svoga obnavljanja.

-Nego šta ću, nego te pozvati.

-Ti si ionako pozvan od kad si upoznat s idejom njene obnove. Ustvari, šta te imam pozivati bujrum kad god budeš htio i u Majdan i u džamiju i kod mene.

-Kapije su ti širom otvorene.

I, nađosmo se samoj džamiji.

 Kismet.

-Idemo u Sarajevo na susret s jaranima, potvrdismo jedan drugom pogledima i još jednom riječima potvrdismo ranije zamišljenu ideju koju smo prije par dana dogovorili putem elektronske pošte i telefonskim razgovorima.

Sve je već bilo dogovoreno, i u džamiji na Zalhovcu potvrđeno prilikom tog našeg bratskog susreta.

Već sutradan sjedamo u auto i krećemo put glavnog grada.

Sa radija u autu nije se čulo ništa. 

Ugasih ga čim smo krenuli iz Sanskog Mosta.

 Imamo toliko toga za razgovor da nam radio ni u kom slučaju nije potreban. Da se ispričamo trebalo bi nam puno više nego put do Sarajeva.

Prolazimo kroz Vrhpolje i zagledasmo bijele nišane.

Šehidsko mezarje uz cestu stoji kao opomena na dešavanja iz zadnjeg rata. Bijeli šehidski nišani svojim blještavilom opominju na nezaborav, na bol i patnju kroz koje je prošlo samo Vrhpolje i sva ostala mjesta na Sanskoj opštini i sva ostala mjesta u državi nam, Bosni i Hercegovini.

TRAVNIK

Dolazimo u Travnik.

Prilazmo još jednom šehidskom mezarju s lijeve strane ceste. Bez ikakvog dogovora i prupitivanja jedan drugog hoćemo li se ustavljati, stajemo pred glavnim ulazom.

Obilazak ovog mezarja se podrazumjeva. Nezaobilazno je to mjesto kojeg posjećujemo kad god u Travnik dolazimo, s bilo koje strane.

Fatiha.

Proučismo je pred glavnom kapijom.

Čitajući ajete iz Kur'ana ugravirane na centralnom spomeniku, ulazimo kroz kapiju i zastajući, ponovno se susrećemo sa blještavilom bijelih nišana. Osjeća se ista ona poruka sa šehidskog mezarja Vrhpoljskog.

Prolazimo, polahko da ne remetimo tišinu počivališta najboljih sinova naše nam države. Zastajkujemo čitajući imena šehida. Pusta mladost bosanska- ponavljam u sebi dok se između nišana provlačimo upučujući se tako u pravcu uzvišenja mezarja. Na tom dijelu je mezar našeg rahmetli jarana. Mog vrlog prijeratnog jarana Amira Žilića.

Osvrćući se oko sebe prilazimo Amirovom mezaru.

Zastajemo na konačnom odredištu kojeg sebi zacrtasmo u ovom mezarju. Zastajemo pored bijelih nišana koje obilježavaju kabur mog vrlog jarana.

I opet, Fatiha.

 Stojimo netremice gledajući mezar komandanta drugog bataljona 17 krajiške brigade.

Razgovaramo o herojstvu ovog insana a u meni sjećanja naviru i pretičući jedna drugu izmamljuju duboke uzdahe i gorčinu u duši.

Nauzdahivah se kao i svaki put kad o Amiru razmišljam, kao i svaki put kad pored njegovog mezara stanem.

Zadržasmo se ja i moj jaran saputnik pored mezara rahmetli jarana našeg Amira. Prokomentarisasmo njegov ratni put, negovo herojstvo zbog kojeg je posthumno odlikovan najvišim ratnim ordenom „Zlatni ljiljan“ i najvećim armijskim priznanjem – “Zlatnim grbom sa mačevima”.

Dok ispisujem ove redove, šesti je januar dvije hiljade i petnaeste godine.

    Danas je tačno dvadeset i dvije godina od preseljenja na bolji svijet, inša'Allah, mog vrlog prijatelja prijeratnog.

Tragična pogibija Amira Žilića dogodila se na Visočkom ratištu, na jednom od bojišta na kojima se od četničkog agresora branila Bosna i Hercegovina. U temelje slobodne Bosne i Hercegovine, najvrijednije što su imali, svoje živote, dali su mladići o čijim herojstvima svjedoče šehidska mezarja razasuta širom naše domovine. U Travničkom šehidskom mezarju nalazi se evo mezar mog vrlog jarana prijeratnog, mog Amira. Čovjek koji je i dalje moj vrli jaran i to će ako Bogda ostati dok teče mene na ovom dunjaluku.

Provlačimo se ponovo, između biljelih nišana i obazirući se po ko zna koji put oko sebe prilazimo glavnoj kapiji. Napuštajući sa mojim jaranom šehidsko mezarje opraštamo se od trećeg jarana sa nijjetom da  u hairu stignemo na slijedeće odredište...Sarajevo.

Tamo nas čeka još nekoliko jarana.

U prijatnom društvu nastavljam put.

U duši uznemirena obojica ćutimo i osjećamo da isto mislimo. Kao ni jaranu svome s kojim se taj dan uputih za Sarajevo tako ni Amiru u vrijeme našeg druženja nisam morao govoriti o čeme razmišljam. Znali smo vrlo dobro o čeme razmišljamo. Ćutke sam dogovarao i razgovarao sa Amirom u našim prijeratnim druženjima. Isto to mi se dašava i sa jaranom s kojim putujem.

Sjedamo u auto.

Šutimo.

Šutimo obojica i znamo šta ćutimo. Ćutimo, osjećamo isto.

U autu neko vrijeme tišina.

I dalje šuti auto radio i tek nakon nekog vremena otpočesmo naš razgovor kojeg zauzstavismo pred dolazak u Travnik.

SARAJEVO

Kako ćemo naći našeg drugog zajedničkog jarana i trećeg i četvrtog s kojim dogovorismo susret u Sarajevu.

-Kako ćemo ih naći, ne poznajem Sarajevo, a ovaj treći, književnik, mi je dao svoju adresu i do u tančine opisao kako da mu dođemo pred kućna vrata.

-Šta ako negdje fulam raskrsnicu?

-Ne sikiraj se veli mi jaran. Poznajem Sarajevo poprilično dobro. Ne sikiraj se, načićemo ga lahko.

I bi tako.

Bez imalo problema nađosmo se pred njegovom zgradom.

I njega nađosmo.

Primio nas naš jaran u Sarajevu domaćinski, nema šta.

Toliko zajedničkih tema za muhabet da jednostavno ne znamo o čeme bismo prije. Sva trojica obradovana susretom sjedimo u stanu ispijajući kahvu i sok. Razgovaramo i u jedan mah se zapitasmo – gdje ćemo sad.

Jaran domaćin nas provoda po Sarajevu.

Kazandžiluk, česma ispred bijele džamije, Sebilj, FIN.

Nađosmo se i »ispod topa« / male Tabije. Razgledamo panoramu Sarajeva.

Uputismo se na Kovače. Još jedno šehidsko mezarje.

»Mladost moga Sarajeva pokošena spava..Safet Ahmo i Mustafa, mezar do mezara«, sjetih se stihova pjesme o Kovačima koju pjeva Zehra Deović.

Prolazeći tako između bijelih nišana ovog mezarja, u glavi prođoh i kroz Vrhpolje i Travnik. Razmišljam o sve tri mezarja i zaključih da je svako od prethodnog veće kao što su od svakog prethodnog veća i mjesta u kojima se nalaze.

Mnogo šta im je zajedničko.

Bjelina nišana, mladost i sloboda kao cilj zbog koje šehidi padoše.

Safet, Ahmo, Mustafa – baš k'o iz one Zehrine pjesme.

Naravno ima tu još mnogo drugih imena kao što je i ime mog prijeratnog jarana Amira Žilića, mog jarana dok mene na dunjaluku teče.

Posjetismo i mezar rahm. Alije Izetbegovića, prvog predsjednika Republike Bosne i Hercegovine, koji se nalazi u centralnom dijelu Kovača.

BAŠČARŠIJA

Zaputismo se do Baščaršije.

Tu smo dogovoreni da se nađemo sa još jednim jaranom. Čovjekom humanitarcem koji svesrdno pomaže ugrožene širom BiH. Zbog lanjskih majskih poplava koje su to vrijeme bile pogodile veliki dio države ovaj jran je imao pune ruke posla i pored svega nađe vremena da nas dočeka i u Sarajevu nam u svom stanu obezbjedi konak.

S njim se nađosmo u dvorištu Begove džamije.

U toku zajednički obavljenog namaza lijevo od sebe spazih komšiju iz Majdan čaršije, mog još jednog velikog jarana, kako skrušeno, podavijenih nogu nepomično sjedi.  Držeći u rukama Kur'an nije se pomjerao. Samo je neprimjetno micao usnama ne skidajući pogled sa harfova.

Sa jaranom doktorom i humanitarcem sam nakon namaza stajao neko vrijeme pred džamijom u iščekivanju da će mi komšija možda uskoro završiti sa učenjem.

Dolazio sam čak i u iskušenje da mu se javim.

Razmišljao sam koliko bi bio u redu taj moj postupak. Ne javih mu se samo zbog toga što ga ne htjedoh prekinuti u njegovom učenju. Svjestan da se tog momenta nalazio u najboljem društvu, priđoh mu i fotoaparatom ga uslikah iz poluprofila, da kao uspomenu na jarana iz moje mahale imam i ovaj snimak kao uspomenu na moj boravak u Sarajevu.

Kasnije sam mu pokazao ovu sliku koju je on prokomentarisao riječima –Odkud ti ova slika?

Uslijedio je Baščaršijski muhabet sa jaranom doktorom, književnikom i humanitarcem. Srce mi puno i čini mi se da bi i pokipilo kad bi ikako moglo.

Za sutradan smo bilo dogovoreni da se nađemo sa još jednim jaranom. Ovaj je hodža u Hercegovini. Zbog obaveza u džemaatu nije nam se mogao pridružiti.

TUNEL SPASA (Čudo Bosanskog otpora)

Jaran književnik nam je i sutradan udovaljao željama pa se tako nađosmo i spred ratnog tunela. Tu kao turističkog vodića upoznasmo još jedno hodžu. On nam dođe nekako k'o zamjena za onog iz Hercegovine. Pokaza nam tunel i do u tančine ispriča, iz prve ruke pojedinosti vezane za ovo čudo Bosanskog otpora.

I još nešto nam ispriča ovaj hodža.

Ispriča nam priču o Ševalu Tabakoviću. O tome kako je bio određen da ovom čovjeku klanja džennazu na mezarju Vlakovo sedamnaest godina kasnije kad je ovaj ekshumiran.

  Na dan džennaze Ševalu Tabakoviću, prilazi mu Velid Bajramović, čovjek koji piše pjesme o zločinu i poklanja mu knjigu s riječima »Donijeo sam knjigu da je poklonim imamu koji klanja džennazu Tabaković Ševalu.«

Otvorivši knjigu, na jednoj stranici pisalo je ovako:

  »1942 godina.

Višegradska ćuprija.

Dovedoše Tabaković Ševala.

Zarezaše nožem po vratu, baciše u Drinu.

...Isplivao je.

 1992 godina.

Višegradska ćuprija.

Dovedoše Tabaković Ševala.

Zarezaše nožem po vratu, baciše u Drinu vezanog konopcima.

...Nije isplivao.«

Treba li šta objašnjavati? Ima li šta ne jasno?

Treba li na ovom mjestu kazati da nam se točak istorije ponavlja? Treba li reći da nas i ova poema kao i svi oni bijeli šehidski nišani opominje na belaj koji nam se dogodio?

Lično mislim da je svaki komentar suvišan.

»Pametnom je išaret dovoljan«, a odkad sam čuo, ovo o Tabaković Ševalu, često prepričavam.

Tog dana, nakon tunela oprostismo se ja i moj jaran doktor sa jaranom književnikom i ovim hodžom.

Sjedamo u auto.

U autu i dalje šuti onaj radio a ja još jednom u mislima ponavljam tekst Zehrine pjesme, one o šehidima Kovača. Ponavljam tako pjesmu o Safetu, Ahmi, Mustafi, Amiru, Ševalu i svim šehidima Bosanskohercegovačkim.

Tog dana nakon povrataka iz Sarajeva rastadoh se i sa jaranom doktorom.

Danas, dvadeset i dvije godine od pogibije Amira Žilića, želja mi je da očuvam uspomenu i sjećanje na ovog zlatnog momka sa ljiljanima zlatnim.

Dragi moj  Amire.

Neka ti je rahmet vječni kod Gospodara svih  svijetova.

Rado te se sjeća tvoj jaran i sa jaranima svojim fatihu ti uči.

Mnogo šta bi bilo drugačije da si s nama.

Ni ove priče, ovakve kakva jeste nebi bilo.

Sve što nam se dogodilo nije nas  moglo mimoići i sve što nas mimoiđe ne može nam se dogoditi.

Svjestan sam toga.

Pred sam kraj ovog šestog januara i dvadest dvije godine otkako te nema s nama, ja molim Dragog Allaha dž.š. da tvoja žrtva i žrtva svih ostalih najboljih Bosanskohercegovačkih sinova ne bude uzaludna.

Nama ostaje sjećenje na tebe kao što stoje ona dva bijela nišana na tvom mezaru... i opomena da ne zaboravimo da nam se ne ponovi.

SUSRET SA ISNAMOM TALJIĆEM (u hladu Crvene Jabuke)

SUSRET SA ISNAMOM TALJIĆEM (u hladu Crvene Jabuke)

Piše: Samir Bešić 

06.12.2014

Bio je to topal i srdačan susret.

Susret prijatan kao odmor u hladu kakve lijepe voćke, u hladu jabuke, koja opet nema veze sa Crvenom Jabukom Isnamovom, iako je povod susretu bila upravo ta, Isnamova »Crvena Jabuka«.

Obradovan viješću da u Celjskom medžlisu priredjuju književnu večer, a o tome upoznat upravo od strane Isnama, ne odugovlačih niti trena.

Odluka bijaše donešena u istom momentu, ...idem u Celje.

Sa Elmedinom se uputih u susret večeri punoj topline, onoj koja, topla, iskrena i čista iz ljudskog srca izvire i niodkud više. 

Cijelo vrijeme puta i našeg boravka u Celju, sitna kiša rosila je i umivala ovu književnu večer.

A kiša je rahmet, milost Boga Dragoga.

U prostirijama medžlisa nas najprije dočeka toplina džematlija.

Susret sa Isnamom bih volio opisati onakvim kakvim ga doživjeh.

Da mi je sad barem mrvica one Isnamove spisateljske vještine, lakše bih vam opisao sam susret s njim.

Neizmjerno se obradovah kad ugledah ovog velikog čovjeka, velikog u pravom smislu riječi.

Topli stisak ruke i zagrljaj sa ovim čovjekom bijaše još jedan od pečata s kojim, još jedanput ovjerismo naše prijateljstvo.

  Puno je toga o čeme bismo muhabetili ali valjalo je početi priču o romanu »Opet ćemo se vidjeti ISPOD CRVENE JABUKE roman o Sultanu Fatihu, Bošnjacima i Bosni«

Nazif ef. Arnautalić

U prostorijama medžlisa povelik broj ljudi i omladine netremice je slušao uvodnu riječ lokalnog imama Nazifa ef. Topuza koji nas je u par navrata nasmijao onako kako to samo hodže znaju.

Uvodna riječ. mag. Mirsad Arnautalić

         Riječ potom uze mag. Mirsad Arnautalić, čovjek ekspert za halal i haram ishranu, te okupljenim, profesionalno i na sebi svojstven način približi autora ovog romana kao i sam roman.

Uslijedilo je potom obraćanje velikana naše književnosti i čovjeka koji je napisao više djela nego što ih mnogi za svog života pročitaju. A svijetske nagrade za ta djela kao i prevodi njegovih djela na veliki broj stranih jezika, govore o njegovoj veličini i vrijednosti onoga što je do sada napisao.

   Ko još nije čuo za »Roman o Srebrenici« koji je štampan, doštampavan i prevođen na sve bjelosvjetske jezike?!

Pisanje Crvene Jabuke trajalo je četiri godine.

 Bilo je to ustvari istraživanje i studiozno traganje za podatcima vezanih za El-Fatiha. Četiri godine prikupljanja podataka i četiri godine iščitavanja života i djela samog Sultana, u Isnamu je stvorilo čovjeka koji o ovoj temi može da govori dva dana i da odgovori na sijaset pitanja vezanih za temu o kojoj sam roman govori. A široka je tema i mnogo je široko ono što ovaj roman obuhvata.

Isnam Taljić

Imadoh tu čast i zadovoljstvo da ovaj roman pročitam po samom njegovom izlasku.

Obično, prije čitanja najprije pogledamo koliko je knjiga debela pa se onda, na osnovu toga odlučimo hoćemo li i početi sa čitanjem i koliko će to dugo trajati. Ne obazirući se na broj strana ovog romana, ja ga pročitah u dahu.

Čitajući roman ja sam pročitao slikovnicu i upotpunio ogromnu prazninu u poznavanju ove tematike a tako je, siguran sam sa svakim ko pročita ovo kapitalno djelo.

Često se pitam šta je potrebno da pisac dobije Nobelovu nagradu.

Znam.

Lobiranje.

  Nobelova Nagrada se ne desi slučajno. To je projekat koji se godinama priprema, predodredjuje i odredjuje.

Taljić jeste pisac za Nobela, samo eto, nije Bosna još sazrijela za tu vrstu nagrade. Da bi Isnam dobio »Nobela« najprije država treba državom da se zove... to je moje mišljenje.

Prije samog čitanja romana bilo mi neshvatljivo kako se može napisati roman o historijskim činjenicama.

 I može se napisati.

Ubjedio me je Isnam u to vrlo lahko.

 Odgovor na to moje pitanje je upravo ovaj roman, kojeg srdačno svakom preporučujem.

Potvrda svega ovog o čeme vam govorim je zainteresiranost sinoćnjeg ne malog broja prisutnih.

 Nizala su se pitanja i slijedili odgovori.

Svi bijasmo veoma zadovoljni.

Na mnoga pitanja o halalu i haramu postavljena Mirsadu, dobismo isto toliko odgovora koje nam ponudi ovaj vrsni poznavalac islamskog prava po ovom pitanju

Uslijedilo je onda druženje sa knjižvnikom.

 Prijatan razgovor i muhabet uz sok, kahvu i čaj dodatno upotpuniše ljepotu susreta.

Bilo je to vrijeme koje mi je omogućilo nastavak onoga sa samog početka. Nastavak muhabeta sa Isnamom, Mirsadom Arnautalićem , ef. Nazifom i ostalim džematlijama.

Na kraju stisak ruke, zagrljaj...

Milostiv je Dragi Bog i daće On pa ćemo se uskoro opet vidjeti ispod crvene jabuke i u hladu reke Njegove Milosti.

-Završi se naše druženje pa se ja i Elmedin, polahko vratismo kući.

U povratku nas je pratila ona kiša »rosulja«, »kupusarka«. Kakva god, rahmet je od Boga.

    Pod uticajem onog što doživjesmo razgovarah sa Elmedinom i složismo se oko toga da je lijepo da nama BiH ima ovakve ljude.

Isnam i Mirsad su garancija opstojnosti nas na svome.

Nižući kilometar za kilometrom, lagahnom vožnjom i slažući emocije, zamolih Dragog Boga da mi čuva Isnama u rahatluku i zdravlju.

Zamolih Ga da dadne Isnamu kuveta da nas još dugo raduje svojim knjigama.

Na povratku u stan, neizbježno pitanje našeg malog Ahmeda – Babo gdje ste to bili, šta ste mi donijeli?

I, dadosmo mu poklon, knjigu koju je Isnam potpisao upravo Ahmedu »Skapetanom Vidrom na Šarenoj rijeci«.

Misli Isnam u svom radu i na one najmlađe i zna kako obveseliti i Ahmedovu generaciju. Generaciju koja dolazi.

I za kraj...

Prenosim vam evo jedan momenat iz knjige tek toliko da vidite da je široka tema o kojoj se u knjizi govori.

Naime, u jednom poglavlju, govori se o momcima iz Bosne. Jedan od te trojice je Adni a u knjizi se kaže ovako:

"Jedan od njih prometnuo se na najviši položaj koji je mogao zazuzeti neko ko nije bio sultanski sin. Dobio je ime Mahmut, postao Mahmut-paša i vinuo se do pod sami vrh. O tome se dosta zna. I meni, sirotom Božijem robu Evliji, trebat će još mnogo pripovijedati u ovoj knjizi.

   Najmanje se na da je stekao ugled velikog pjesnika. Divili su mu se svi tadašnji književnici i odličnici širom Sultanata kao velikom veziru, dobrotvoru darovitih, državniku, vojskovođi i vrlom pjesniku s imenom Adni. To bi u njegovoj Boni svima trebalo biti na umu i da se diče njime. Evo dvije kitice Adnijeve pjesme:

Smiluj se na moju suzu,

Ne goni je s vrata sada, 

Ta, ona je ljudsko čedo.

Što s očinjeg vida pada.

Kada gledam amber-soluf,

Što se po tvom đulu svija

Mislim da se što misk sipa

Po cvijeću plaza zmija."

dr. Ahmed Pašić - kandidat za načelnika opštine Jesenice

dr. AHMED PAŠIĆ

 kandidat za načelnika opštine Jesenice

piše: Samir Bešić

 

I opet,kao i svaki put kad imam puno toga da kažem...ostanem bez riječi. 

Ne za to što ne znam šta bih rekao, nego za to što mi doslovno nedostaju riječi s kojima bih izrazio svoje zadovoljstvo.

Ovaj put mi je želja da svim svojim  prijateljima ispričam priču koja se već neko vrijeme "sama" priča na Jesenicama, mjestu pod Alpama, mjestu u kojem žive dobri ljudi i koji isto tako zavrijeđuju samo dobro.

Naime.

 Jesenice imaju dr. Ahmeda Pašića, čovjeka, doktora socijalne atropologije, čovjeka koji se na Jesenicama rodio, u Sloveniji školovao, magistrirao i doktorirao. Otišao u Singapur osnovao svoju porodicu i sa suprugom i dvoje maloljetne djece vratio se na Jesenice. 

Dr. Pašić je istinski borac. 

Borac za bolje sutra. Borac za bolje danas.

    Nizom aktivnosti koje je poduzeo nakon svog povratka iz Singapura oko sebe je okupio ljude koji isto tako vole svoj grad i žele mu samo ono najbolje.

 Nije mali broj ljudi koji su u Ahmedu prepoznali čovjeka s kojim se može uraditi mnogo dobrih stvari kako za same Jesenice tako i za cjelokupnu Jeseničku opštinu. 

Uređivaje okoline - akcija

Ukoliko bih sad počeo da nabrajam sve ono što je Ahmed uradio za Jesenice sa civilnom inicijativom, tj. grupom ljudi okupljenih na fbooku pod nazivom "Ejga -za boljše Jesenice" (Ejga- za bolje Jesenice) trebalo bi mi dosta prostora.

Obnovljeni most

Evo, napomenuću samo to da je zaslugom EJGA-vaca sa Ahmedom na čelu, na Jesenicama obnovljen most preko kojeg đaci danas veselo trče na svom putu do škole i nazad bez straha da će propasti kroz stare, dotrajale daske. Danas je to čvrst asfaltiran most.

 - Jesenička djeca su dobila obnovljena i restaurirana dječija igrališta.

 - Obnovljen veći broj autobuskih stanica.
-Obnovljena kompletna željeznička stanica

Obnavljanje glavne željezničke stanice na Jesenicama

 - Zidove uz dugu i glavnu ulicu, koja se kao rijeka koja život znači, provlači kroz Jesenice, sada krase nacrtani cvijetovi narcisa...simbola ovog dijela Slovenije.

"HIŠA SREČE" (kuća sreće)

 - Jesenice su odnedavno doble Hišo sreče (Kuću sreće) koja to i jeste u pravom smislu riječi.

Knjiga - "Ejga za ljepše Jesenice - priča koja je promijenila mjesto"

Dr. Pašić je o sveme ovome napisao knjigu, na veliku radost i zadovoljstvo svih onih koji su na bilo koji način uključeni u ove aktivnosti.

Prije dva mjeseca, na nagovor prijatelja i sa željom da pomogne opštini Jesenice, dr. Pašić se prijavljuje na izbore za načelnika Jeseničke opštine.

Na nedavnim izborima, i ako politički anonimci, izborili su zavidan broj mjesta u opštinskom savjetu. 

  Od šest prijavljenih kandidata za načelnika opštine, Ahmed je uz aktualnog predsjednika opštine, izborio drugi krug koji će biti održan u nedjelju (19.10. 2014).

S obzirom da dr. Pašića veoma dobro poznajem uzimam sebi za pravo da kažem da bolja vremena za Jesenice dolaze, naravno ukoliko birači prepoznaju i još jednom sami u sebi potvrde ono što vide.

     Sa Ahmedom na čelu, Jesenička opština dobila bi mnogo...ustvari, sve ono što joj je potrebno.

Ahmed je borac, čovjek koji se ne predaje i lokomotiva koja je spremna da Jesenički voz povuče u bolje sutra i na najljepši mogući način vrati ovom gradu svjetlost i sjaj kojeg  zaslužuje. Ubjeđen sam da sa Ahmedom, grad željeza i hokeja polako dobija svoj sjaj.

Glavna ulica - ofarbana ograda i narcisi

Volio bih kada bi Jeseničani poslušali svoj unutrašnji glas i na izborima u nedjelju zaokružili svoju svijest i savjest koja se nalazi pod rednim brojem 2 (dva) na glasačkom listiću za izbor načelnika opštine Jesenice.

Majsko sakupljanje pomoći za poplavljena područja u BiH, Srbiji i Hrvatskoj

Želim da apelujem na onaj, ne mali broj Jeseničana koje poznajem, da ako nikad ranije to nisu učinili, da u nedjelju 19.10.2014. godine iziđu na izbore, zaokruže dvojku i dajući Ahmedu glas, daju sebi priliku da u buduće žive u opštini Jesenice, životom kojeg sami žele i u opštini koja će biti dostojna života njihove djece. 

  Veliki broj ljudi je proteklih godina napustio ovu opštinu u potrazi za boljim životom. 

Iz ličnog iskustva znam da je duša čovjekova tamo gdje se rodio.

Ostati i živjeti je bolje nego tražiti rješenje u bijelom svijetu.

Dragi Jeseničani, vama se obraćam...

Nakon 19. oktobra imate šansu da sa Ahmedom na čelu, izgrađujete i živite svoje snove, što je mnogo bolje nego da odlaskom  s Jesenica, u bijelom svijetu, gradite tuđe.

Budite vlasnici svoje bolje budućnosti a uz dr. Ahmeda Pašića to će vam biti lakše nego ikad do sada.

Neka je sa srećom Jeseničani.

Neka je sretno opštino Jesenice.

Nek' ti je sretno, dobri naš doktore.