SRETNO NIJAZE
Nakon Zimske Olimpijade 2010,
Vancouver, Canada
Pripadam narodu koji ima probleme da prihvata činjenice da im komšije nisu u istoj ljubavi sa domovinom kao oni. I nije to tek tako, iz neznanja ili naivnosti, nego baš iz ljubavnog zanosa prema tradiciji, kulturi i porijeklu, iritirajući do nebesa one kojima ne prođe dan a da ne pomisle „Šta im uradismo, a oni i dalje hoće da živimo skupa u jednoj državi“. Ti Bosanci, Hercegovci, Bošnjaci, dobri Bošnjani, Bogumili, Iliri, sve do daleko unazad južnih komšija Krapinskog pračovjeka... su oduvijek znali kako se dijeli zemlja i komšiluk sa drugima, pa ni danas ne odustaju od tradicije svojih predaka. Piše: Nihad Krupić,
autor i publicist
Predsjednik BiH Kulturnog Centra Vancouver, Canada
Podpredsjednik Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike 2000
Kod mene ponoć, srijeda 24 mart 2010 godine. Danas sam sa vankuverskog aerodroma ispratio BiH Olimpijsku ekspediciju. Još uvijek pod utiskom susreta, razgovora i rastanka sa dragim gostima iz domovine skoro da i ne znam od kuda početi ovaj tekst. Isuviše mnogo se skupilo u meni da bi tek tako u svijet odaslao neku suhu reportažu, stranicu informacija što bi se nakon čitanja za minutu, dvije zaboravile. Skoro da mi nedostaju riječi da opišem osjećaj topline koji je prosto lebdio Mostar Caffeom, prošle subote kada smo svi skupa bili sretni djeleći nezaboravne ,usuđujem se reći, historijske trenutke za našu zajednicu ovdje, sa onima koji su preletjeli više od deset hiljada kilometara da predstavljaju našu zemlju na tako značajnom skupu kao što je Zimska Olimpijada. Taj susret se baš desio sa razlogom, kao i onaj dvije sedmice prije sa prvom BiH delegacijom. Upoređujući prvi i drugi susret, pomislim kako se je sve složilo. Poručilo. Objasnilo. I na kraju samo reklo. Za mene je najvažnije da se moja zajednica pokazala otvorenom, osmjehom na usnama i rukom na srcu sa pa taman ugostili i neke koji imaju sve oznake države BiH na uniformi, a gađenje i loš okus u ustima kada se ona veliča i slavi. A koliko je samo lažnih i neiskrenih predstavnika države Bosne i Hercegovine po svijetu i pomislim kako je najbolje da naša himna još ostane bez teksta sve dok ne budemo načisto sa kim možemo dalje graditi budućnost.
Mostar Caffe, Mart 2010, Olimpijska dekoracija
Dva olimpijska BiH tima
Prvi tim Bosne i Hercegovine na 21. Zimskim Olimpijskim Igrama u Vancouveru je dočekan od strane ovdašnje BiH Zajednice na najljepši način tek poslije njihovog susreta sa drugačijeg profila zajednicom u srpskoj pravoslavnoj crkvi u Burnaby, predgrađu Vancouvera. Iz tog razloga se moglo predpostavljati da količina adrealina u krvi nije bio baš zadovoljavajući za bezuslovno i srčano predstavljanje zemlje u kojoj su rođeni ti olimpijci. Kloniran primjerak jedne takve selekcije dobiva na punoj istini tek desetak dana po povratku u BiH kada je u medijima osvanulo da je član BiH olimpijske selekcije Mladen Plakalović prije godinu, dvije pozirao sa slikom ratnog zločinca Radovana Karadžića na ljetnoj majici, u društvu još jednog potencijalnog olimpijca sa čijih grudi se smiješio četnički vojovoda Vojislav Šešelj, Radovanov brat po zločinu . Za nas koji smo bili na dočeku i susretu te naše selekcije to i nije izazvalo neki šok, ali jeste prouzrokovalo izljeve internet-debatnog patriotizma nekim mojim znancima koji su mi emailovima ukazivali na tobožnje propagiranje jugoslovenstva, slikanje i večeru sa četnicima, kao i dilemu da li mi mogu dalje nazivati selam. Naravno, web prostor sve trpi i to sam prihvatio bez odgovora i nemira jer nije naše da na vratima pitamo pojedinačno ko’ od članova BiH delegacija ima Radovanovu sliku kod kuće, i slavi mu krsnu slavu. Postoji institucija koja se zove Olimpijski BiH Komitet i neka ona brine o tome, prije nego povede takve u svijet. Iskreno, nije me previše šokirala prevelika ljubav prema Radovanu tog Plakalovića, baš onako plahnutog, crnomajastog, visokog i žgoljavog momčića, fizionomije lica starih Anadolaca ili Kurda, koji je te noći tiho sjedio u ćošku caffea, dok me je usput dosta ljudi pitalo je li i onaj član naše selekcije.
Tokom te večeri,od vlasnika Mostar restorana Lorisa i Elme Gačić do članica Zambaka i ostalih prisutnih se pokazala takva odanost domovini, da se nije moglo a ne primjetiti koliko je bilo nelagode ne samo kod Mladena Plakalovića, nego i kod onih koji su sa njim skupa došli iz „Istočnog“ dijela glavnog nam grada. I sve to uopšte skoro da sada i nije važno i pada u drugi plan, koliko nam je bilo važno da takvi ponesu iz Vancouvera poruku svojim feudalnim mentorima u Banjaluci i na Palama da htjeli ili ne htjeli ne mogu vani sa zastavom „RS“, nego sa BiH zastavom uz zvuke BiH himne i naročito da se skupina te njihove djece koji su predstavljali našu zemlju na ovoj Olimpijadi uvjeri koliko je pogubno da odrastaju u lažima i mitovima kako su stalno ugroženi i moraju jednom zauvijek početi odvojeno živjeti , u jednonacionalnim torovima, bez komšiluka koji ima druge običaje, vjeru i pristup civilizaciji. Nadajmo se da će ova djeca upravo susretima kao što je bio vankuverski jednog dana prestati biti žrtve roditeljskog i uopšte „republikosrpske“ nacionalističkog, šovinističkog kodiranja novih generacija. Ako samo jedno od šestoro, koliko ih je bilo, počne razmišljati na ovaj način organizatori ovog susreta su prezadovoljni i spremni otrpiti sve kritike onih koji su ipak prošli kroz zloglasne četničke logore i pretrpili ono što ljudski um nije zapamtio.Na kraju krajeva ta djeca i silni BiH ambasadori koji su funkcije ratnih šeofova kabineta Biljane Plavšić, Nikole Koljevića i drugih zamjenili udobnim foteljama u Njujorku, Washingtonu, Sidneyu su dobili priliku da putuju svijetom plaćeni novcima države Bosne i Hercegovine zahvaljući onima koji su izašli 1. marta 1992 godine na referendum i glasali ZA samostalnu i suverenu Republiku BiH i kasnije Armiji RBiH koja je branila tu državu od agresije i genocida. Nažalost, incident Mladena Plakalovića govori da će proći dugo vremena da se na stadionima u Banjaluci, Trebinju, Bijeljini, skandira „Safete, Safete...kao što se u Zenici iz hiljade grla orilo „Nemanja, Nemanja... tokom utakmice sa Turskom u zadnjim kvalifikacijama za Svjetsko nogometno prvenstvo u Južnoj Africi.
Toliko o toj prvoj selekciji i našoj stvarnosti. A sada o srcu našem, onom pravom patriotskom. Jer sa srcem se nije šaliti. Naročito kada si daleko od domovine. Sjeverno američka BiH dijaspora je postavila jasnu liniju ispod koje ne ide. Ona ukazuje da nije isti onaj koji se u zadnjoj agresiji borio za spas države, domovine, naroda, svog grada, gubio noge i ruke u prvoj liniji odbrane i onaj koji je potezao konopac više Sarajeva ili daleko od fronta smišljao srednjovjekovnu taktiku izgladnjivanja i umaranja Bihaća , Goražda, Olova..., pa taman danas obukli najljepša odijela na svijetu i bili čak i ambasadori države Bosne i Hercegovine.
Nijaz, Emir, Edvin, Kenan i Melina, slika za uspomenu
Dakle, može se u samoj BiH praviti ravnoteža i izjednačavati kategorije do mile volje ali u gradu Vancouveru, BiH Kulturnom Centru čiji sam predsjednik, će uvijek srce biti uz Nijaza Memića takmičara, Almedina Osmanovića trenera, Dr. Damira Jaganjca, liječnika tima, Hrvoju Rebića vođe ekspedicije. Predsjednika Para- Olimpijskog komiteta BiH Mustafu Muju Demira i podpredsjednika Dr. Haruna Drljevića. Ovi ljudi nemaju šta dokazivati, kada je bilo najteže oni su imali ljudska lica a ne katilska. I neka se drugi uče od njih kako cijeniti svoje porijeklo, identitet i ono što domovina pruža.
Nijaz Memić u akciji, ZPOI Vancouver 2010, Canada
Nijaz Memić je rođen u Sarajevu prije 36 godina. Živio sretno i bezbrižno dok nije pala prva granata na grad. Od tada se sve mjenja u životu ovog čovjeka. Od gubitka noge, ranjavanja u odbrani grada, do narastanja duhovne snage da postane još veći, jači i ponosniji. Danas predstavlja Bosnu i Hercegovinu na Olimpijadi za fizički hendikepirane osobe, koje su bolešću ili nesrećom doživjeli gubitak jednog od dijelova tijela, i sve to snagom svog uma ostavili postrani i takmiče se sa mnogo više elana i volje od onih koji sve imaju.
Sam susret sa našom drugom delegacijom u Mostar Caffe je protekao bez ustručavanja, straha od pogrešnog dojma i što je najvašnije u baš multikulturalnom sastavu BiH patriota mimo ikakve namjere da bilo ko prisvoji ekskluzivitet nad domovinom. Čitava prostorija je mirisala našim jelima. Sogan dolma pripremljena od porodice Jeftić, ćevape, bureke od porodice Gačić, slatko od Hurtića, Mandića, Komnenića, Karadže... i sva jela koja su se mogla stoljećima naći na soframa i trpezama od Modriče do Mostara, od Bihaća do Goražda i lijevo i desno i u sredini Bosne, a jeli su svi pa čak i neki iz Yukona odakle je bio kanadski volonter, domaćin našoj selekciji. Predala se novčana donacija za Nijaza. Amir Džumhur je pokonio reprodukciju svoje slike...
Kada ispratiš drage prijatelje iz domovine uzmi slobodan dan da zaustaviš vrijeme
Uz mene su na ispraćaj došli Drago Mandić, sarajevski profesor, stalno pri ruci našim olimpijcima, Husein Krupić, prije agresije veoma uspješan ugostiteljski poduzetnik, dugo godina prognanik u Vancouveru i Tanja Hodžić nesuđena BiH olimpijka, koja dugo godina živi u Vancouveru, član kanadskih selekcija u skijanju. Tanja je prije godinu dana uputila pismo našem komitetu i ponudila da bude BiH reprezentativac na Paraolimpijskim Igrama (sa obzirom da je u saobraćajnoj nesreći fatalno povredila nogu), ali nikad nije dobila makar i kurtuazni odgovor.
Nakon predaje kofera i dobivanja karte prije ulaska u carinsku zonu smo sjeli i pričali o svemu. Kaže mi dr. Harun Drljević „ Uglavnom doživljavamo srdačnu dobrodošlicu od naših pojedinaca koji žive vani. Dodao je da iako uredno obavijeste našu vladu gdje idu, skoro da se ta poruka i ne proslijedi do BiH ambasada u zemlji koja organizuje neko takmičenje prije dolaska BiH selekcija. Mi odavde sa razumjevanjem gledamo na taj razvoj događaja. Poznato nam je da se sve isponova gradi u našoj domovini i ne zamjermo na propustima jer ako nemamo šta ponuditi nećemo ni tražiti. Dok smo izmjenjivali iskustva složili smo se da progres ide polako ali ipak ide. I tu leži naša sudbina.Ipak ima tu mjesta za optimizam jer ništa se ne može preko noći napraviti. Iako čitav svijet misli da je Kanada bogata zemlja i da izdvaja mnogo za sport, istina je potpuno drugačiji. Mnogi kanadski olimpijci u manje atraktivnim sportovima idu na Olimpijadu zahvaljujući novcem svoje familije kao i privatnim donacijama sugrađana. Olimpijski prvak u hrvanju slobodnim stilom Daniel Igali, inače porijeklom iz Nigerije, je nakon osvajanja zlatne medalje dobio stipendiju od $800 dolara mjesečno,što mu ne može pokriti ni dobru hranu.
Nihad Krupić, Husein Krupić, Drago Mandić. Hrvoje Rebić, dr Harun Drljević, Tanja Hodžić, Nijaz Memić, Dr. Damir Jaganjac, Mustafa Demir i Almedin Osmanović,
Vancouver Internacionalni Aerodrom, 24 mart 2010
Kojih petnaestak minuta prije ulaska u zonu za putnike došla je video prezentacija. Semin Vajzović je čitavu noć proveo na kompjuteru montirajući slike i video clipove u 16 minutni DVD kao poklon našoj delegaciji. I baš na kraju ovog DVD je pisalo SRETNO NIJAZE, po čemu sam dao i naslov ovog mog teksta.
Sretno Nijaze, baš tako smo svi odavde poželjeli našem reprezentativcu. Zbog njega i familije a i zbog naše djece i njihove budućnosti. Ova Olimpijada je za Nijaza značila mnogo više od bodova koje je dobio. Iako je bio u sredini od 70 takmičara, za nas je on prvak, jer svaki sportski uspjeh članova BiH selekcije je danas mnogo više od sporta.
Nijaz svojim primjerom poručuje da se budućnost domovine gradi na entuzijazmu, volji i širine koju on posjeduje. Nema takve nesreće izvana, pa taman se i noga izgubila kakva je ona od poganog uma iznutra.
A opet ništa nije stalo a niti počelo sa nesrećom nego pružilo samo druge pravce i mogućnosti da čovjek najzad otkrije gdje mu leži snaga a gdje slabost. Nijaz je pronašao načina da otkrije tu snagu i pokaže je čitavom svijetu.
I na kraju kao i na početku ovog mog teksta
SRETNO NIJAZE, PRAVA BIH JE UZ TEBE
