ŠTA ZNAČI Z A L I H O V A C

Na tom prostoru gdje se danas nalazi
Zalihovac u nekom ranijem vaktu bile su magaze u kojima se skladištilo nešto što
je trebalo imati u zalihi. Zbog toga je taj prostor označen kao Zalihovac –
mjesto, prostor gdje se čuvaju zalihe.Međutim, pošto se riječju ”zalihost”
označavao višak nečega moguće je da je prostor današnjeg Zalihovca dobio svoje
ime i po tome što je to bio prostor koji je bio višak od nekog velikog imanja,
od neke prostrane zamljišne površine.


26.11.10

BOSANSKA DUBICA, MOJ RODNI GRAD

BOSANSKA DUBICA, MOJ RODNI GRAD 
Od samog početka 1941. pa sve do formiranja protivustavne tvorevine zvana „Republika
Srpska“ 9. januara 1992. ovaj grad je bio ponosan na svoju antifašističku prošlost.
 
To se nikako ne može odnositi i na period od kada je promjenjen naziv. Ostanak sadašnjeg naziva grada bi bilo i pomirenje sa velikom nepravdom učinjenoj nad prognanim i legalizovanje odluka vlasti grada od 1992 do 1995 godine, gdje su nesrbi bili ubijani, zatvarani, mučeni, pljačkani i na kraju masovno (u broju od oko 8 hiljada) protjerani samo zato što smo drugačije nacije i vjere.

 Piše: Nihad Krupić,autor
Bosanska Dubica, Bosna i Hercegovina
Vancouver, Canada

     Moj rodni grad Bosanska Dubica je rasut po čitavom svijetu, zbog progona od strane onih koji su ga preimenovali u “Kozarsku Dubicu“.  2005 godine sam u ime građana napisao peticiju za povratak starog imena i uz hiljade potpisa uputio Ustavnom Suda BiH, Uredu visokog predstavnika i specijanog predstavnika Evropske Unije, Organizaciji za sigurnost i saradnju u Europi, OSCE Misiji u Bosni i Hercegovini i uredu Obdusemena za ljudska prava Bosne i Hercegovine. Nikad nismo dobili nikakav odgovor nazad. Ova peticija ima težinu pravnog, moralnog i etičkog principa na kojima se zasniva sav demokratski svijet.
    Snažna osnova u pravnom principu leži u: UN povelji o ljudskim pravima i građanskim slobodama, 4. Ženevskoj konvenciji o zaštiti civila u vrijeme rata, Helsinškoj povelja o ljudskim pravima, Ustavu Republike BiH iz 1990. godine i na kraju Dejtonskom Ustavu iz 1995. godine.
     Moralna osnova peticije leži u činjenici da se budućnost jednog grada, kao i države ne može zasnivati na genocidnim idejama i posljedicama progona jednog naroda sa njegovog stoljetnog ognjišta. Po imenima gradova i država gdje se sada nalaze stanovnici Bosanske Dubice ćete zaključiti dokle su sve došli prognanici iz ovog grada.
    Etnička osnova zahtjeva za povratak starog imena leži u činjenici da bi prihvatanjme promjena naziva gradova bez saglasnosti svih etničkih skupina koji žive u njima postalo podstrek za buduće nosioce fašisiodnih ideja o instaliranju jednonacionalnih država, gradova i vlasti u njima.
To nikako ne može i ne smije biti odrednica naše budućnosti.

     Preimenovanjem grada iz Bosanska Dubica u “Kozarska Dubica“ odlukom tadašnjih gradskih vlasti, je narušen legalni ustav Republike BiH. Novo ime grada, izmjena gradskih simbola, naziva ulica i mnogih institucija: pedagoškog, kulturnog, političkog, sportskog i privrednog karaktera je donešeno u opštinskim strukturama vlasti, jednonacionalnog (srpskog) sastava poslije odstranjivanja iz politike, privrede, policije i teritorijalne odbrane kadrova bošnjačke i hrvatske nacionalnosti koji su legalno izabrani na prvim višestranačkim izborima u BiH 1990. godine. O razmjerama diskriminacije i priprema za konačno etničko čišćenje grada od nesrpskog stanovništva najbolje govori podatak da su poslije opštinskih službenika, rukovodioca u privredi, nastavnika u školama... sa svojih radnih mjesta odstranjeni čak i dugogodišnji radnici na održavanju ovih institucija koji nisu bili Srbi.U tom vremenu su najviši opštinski službenici na posao dolazili u uniformama davajući otvoreno do znanja svim građanima da je vlast u gradu preuzela srpska vojna i policijska hunta. Odbornici skupštine u čisto srpskom sastavu su donosili odluke velikosrpskog nacionalnog karaktera i njihov prvi zadatak je bio da sa svih gradskih institucija skinu prefiks Bosanski, kao i da preimenuju sve i jednu ustanovu koja je u sebi imala naziv nesrpskog porijekla.
    Početkom agresije na Bosnu i Hercegovinu, aprila 1992. godine, pojačava se teror nad nesrpskim stanovništvom koji je na kraju rezultirao ubistvima, zatvaranjem, mučenjima i progonima u logore lica bošnjačke i hrvatske nacionalnosti kao i oduzimanjem njihove imovine, rušenjem kuća i svih islamskih i katoličkih vjerskih objekata.
   Koliko je opravdan zahtjev peticije govori i podatak iz popisa stanovništva grada Bosanske Dubice od prije 150 godina gdje je u gradu bilo samo 13 pravoslavnih tj. srpskih porodica, da bi se taj broj popeo prije II Svjetskog rata na oko 30% ukupnog gradskog stanovništva, a u zadnjem popisu stanovništva 1991. godine u urbanoj gradskoj sredini Srbi su dostigli cifru od 38%. Ovi podaci kazuju da je progon nesrpskog stanovništva Bosanske Dubice potaknut velikosrpskim scenarijom stvaranja etničko čisto srpskih gradova u etničko čistom dijelu BiH koji se trebao kasnije spojiti sa Srbijom, ostvarajući tako plan o zaokruživanju Velike Srbije u jedan teritorij. Srpski inžinjering u prekrajanju historije i demografije je najbolje pokazan na postojećoj zvaničnoj web stranici Opštine “Kozarska Dubica“ gdje se nigdje ne spominje da se ovaj grad prije zvao Bosanska Dubica, da su ga stvorili Bošnjaci i u njemu uvijek bili većinsko stanovništvo. Ovdje naravno ne računam ruralnu seosku sredinu u kojoj su Srbi uvijek bili neprikosnoveni, jer su Bošnjaci oduvijek živjeli samo u gradu. U više od 40 pravoslavnih sela jedna trećina imaju nazive kao što su : Aginci, Demirovac, Kadin Jelovac, Pašini Konaci, Hodžinci..čija imena i više od 26 zaraslih mezarja pokazuju čija zemlja je to do juče bila.  
    Od samog početka 1941. pa sve do formiranja protivustavne tvorevine zvana „Republika Srpska“ 9. januara 1992. ovaj grad je bio ponosan na svoju antifašističku prošlostu. To se nikako ne može odnositi i na period od kada je promjenjen naziv. Ostanak sadašnjeg naziva grada bi bilo i pomirenje sa velikom nepravdom učinjenoj nad prognanim i legalizovanje odluka vlasti grada od 1992 do 1995 godine, gdje su nesrbi bili ubijani, zatvarani, mučeni, pljačkani i na kraju masovno (u broju od oko 8 hiljada) protjerani samo zato što smo drugačije nacije i vjere.
Bošnjaci, Hrvati i ostali građani Bosanske Dubice se ne mogu odreći rodnog grada bilo gdje da se nalaze i vraćanje starog imena bi nagovjestilo potpuno novu budućnost, oslobođenje od političke, rasne, vjerske, ekonomske i druge dominacije jednih nad drugima.
U samo takav grad će doći između ostalog i bošnjački kapital i učiniti ga prosperitetnim za sva vremena. Bosanska Dubica i svi gradovi na granici Bosne i Hercegovine su kapije ove zemlje, otvorene i za one koje dolaze ali i one i koje odlaze iz nje.