JARANI (povodom 22 godine od pogibije Amira Žilića)
 | |
| Šehidsko mezarje u Travniku |
-Kad bude otvor džamije zovi,
reče mi jaran doktor, dok je ona bila negdje na polovici svoga obnavljanja.
-Nego šta ću, nego te pozvati.
-Ti si ionako pozvan od kad si
upoznat s idejom njene obnove. Ustvari, šta te imam pozivati bujrum kad god
budeš htio i u Majdan i u džamiju i kod mene.
-Kapije su ti širom otvorene.
I, nađosmo se samoj džamiji.
Kismet.
-Idemo u Sarajevo na susret s
jaranima, potvrdismo jedan drugom pogledima i još jednom riječima potvrdismo
ranije zamišljenu ideju koju smo prije par dana dogovorili putem elektronske
pošte i telefonskim razgovorima.
Sve je već bilo dogovoreno, i u
džamiji na Zalhovcu potvrđeno prilikom tog našeg bratskog susreta.
Već sutradan sjedamo u auto i
krećemo put glavnog grada.
Sa radija u autu nije se čulo
ništa.
Ugasih ga čim smo krenuli iz Sanskog Mosta.
Imamo toliko toga za
razgovor da nam radio ni u kom slučaju nije potreban. Da se ispričamo trebalo
bi nam puno više nego put do Sarajeva.
Prolazimo kroz Vrhpolje i zagledasmo
bijele nišane.
Šehidsko mezarje uz cestu stoji
kao opomena na dešavanja iz zadnjeg rata. Bijeli šehidski nišani svojim
blještavilom opominju na nezaborav, na bol i patnju kroz koje je prošlo samo
Vrhpolje i sva ostala mjesta na Sanskoj opštini i sva ostala mjesta u državi
nam, Bosni i Hercegovini.
TRAVNIK
Dolazimo u Travnik.
Prilazmo još jednom šehidskom
mezarju s lijeve strane ceste. Bez ikakvog dogovora i prupitivanja jedan drugog
hoćemo li se ustavljati, stajemo pred glavnim ulazom.
Obilazak ovog mezarja se
podrazumjeva. Nezaobilazno je to mjesto kojeg posjećujemo kad god u Travnik
dolazimo, s bilo koje strane.
Fatiha.
Proučismo je pred glavnom
kapijom.
Čitajući ajete iz Kur'ana
ugravirane na centralnom spomeniku, ulazimo kroz kapiju i zastajući, ponovno se
susrećemo sa blještavilom bijelih nišana. Osjeća se ista ona poruka sa
šehidskog mezarja Vrhpoljskog.
Prolazimo, polahko da ne remetimo
tišinu počivališta najboljih sinova naše nam države. Zastajkujemo čitajući
imena šehida. Pusta mladost bosanska- ponavljam u sebi dok se između nišana
provlačimo upučujući se tako u pravcu uzvišenja mezarja. Na tom dijelu je mezar
našeg rahmetli jarana. Mog vrlog prijeratnog jarana Amira Žilića.
Osvrćući se oko sebe prilazimo
Amirovom mezaru.
Zastajemo na konačnom odredištu
kojeg sebi zacrtasmo u ovom mezarju. Zastajemo pored bijelih nišana koje
obilježavaju kabur mog vrlog jarana.
I opet, Fatiha.
Stojimo netremice gledajući mezar komandanta
drugog bataljona 17 krajiške brigade.
Razgovaramo o herojstvu ovog insana
a u meni sjećanja naviru i pretičući jedna drugu izmamljuju duboke uzdahe i
gorčinu u duši.
Nauzdahivah se kao i svaki put
kad o Amiru razmišljam, kao i svaki put kad pored njegovog mezara stanem.
Zadržasmo se ja i moj jaran
saputnik pored mezara rahmetli jarana našeg Amira. Prokomentarisasmo njegov
ratni put, negovo herojstvo zbog kojeg je posthumno odlikovan najvišim ratnim
ordenom „Zlatni ljiljan“ i najvećim armijskim priznanjem – “Zlatnim grbom sa
mačevima”.
Dok ispisujem ove redove, šesti
je januar dvije hiljade i petnaeste godine.
Danas je tačno dvadeset i dvije godina od
preseljenja na bolji svijet, inša'Allah, mog vrlog prijatelja prijeratnog.
Tragična pogibija Amira Žilića
dogodila se na Visočkom ratištu, na jednom od bojišta na kojima se od četničkog
agresora branila Bosna i Hercegovina. U temelje slobodne Bosne i Hercegovine,
najvrijednije što su imali, svoje živote, dali su mladići o čijim herojstvima
svjedoče šehidska mezarja razasuta širom naše domovine. U Travničkom šehidskom
mezarju nalazi se evo mezar mog vrlog jarana prijeratnog, mog Amira. Čovjek
koji je i dalje moj vrli jaran i to će ako Bogda ostati dok teče mene na ovom
dunjaluku.
Provlačimo se ponovo, između
biljelih nišana i obazirući se po ko zna koji put oko sebe prilazimo glavnoj
kapiji. Napuštajući sa mojim jaranom šehidsko mezarje opraštamo se od trećeg
jarana sa nijjetom da u hairu stignemo
na slijedeće odredište...Sarajevo.
Tamo nas čeka još nekoliko
jarana.
U prijatnom društvu nastavljam
put.
U duši uznemirena obojica ćutimo
i osjećamo da isto mislimo. Kao ni jaranu svome s kojim se taj dan uputih za
Sarajevo tako ni Amiru u vrijeme našeg druženja nisam morao govoriti o čeme
razmišljam. Znali smo vrlo dobro o čeme razmišljamo. Ćutke sam dogovarao i
razgovarao sa Amirom u našim prijeratnim druženjima. Isto to mi se dašava i sa
jaranom s kojim putujem.
Sjedamo u auto.
Šutimo.
Šutimo obojica i znamo šta
ćutimo. Ćutimo, osjećamo isto.
U autu neko vrijeme tišina.
I dalje šuti auto radio i tek
nakon nekog vremena otpočesmo naš razgovor kojeg zauzstavismo pred dolazak u Travnik.
SARAJEVO
Kako ćemo naći našeg drugog
zajedničkog jarana i trećeg i četvrtog s kojim dogovorismo susret u Sarajevu.
-Kako ćemo ih naći, ne poznajem
Sarajevo, a ovaj treći, književnik, mi je dao svoju adresu i do u tančine
opisao kako da mu dođemo pred kućna vrata.
-Šta ako negdje fulam raskrsnicu?
-Ne sikiraj se veli mi jaran.
Poznajem Sarajevo poprilično dobro. Ne sikiraj se, načićemo ga lahko.
I bi tako.
Bez imalo problema nađosmo se
pred njegovom zgradom.
I njega nađosmo.
Primio nas naš jaran u Sarajevu
domaćinski, nema šta.
Toliko zajedničkih tema za
muhabet da jednostavno ne znamo o čeme bismo prije. Sva trojica obradovana
susretom sjedimo u stanu ispijajući kahvu i sok. Razgovaramo i u jedan mah se
zapitasmo – gdje ćemo sad.
Jaran domaćin nas provoda po
Sarajevu.
Kazandžiluk, česma ispred bijele
džamije, Sebilj, FIN.
Nađosmo se i »ispod topa« / male
Tabije. Razgledamo panoramu Sarajeva.
Uputismo se na Kovače. Još jedno šehidsko
mezarje.
»Mladost moga Sarajeva pokošena
spava..Safet Ahmo i Mustafa, mezar do mezara«, sjetih se stihova pjesme o
Kovačima koju pjeva Zehra Deović.
Prolazeći tako između bijelih
nišana ovog mezarja, u glavi prođoh i kroz Vrhpolje i Travnik. Razmišljam o sve
tri mezarja i zaključih da je svako od prethodnog veće kao što su od svakog
prethodnog veća i mjesta u kojima se nalaze.
Mnogo šta im je zajedničko.
Bjelina nišana, mladost i sloboda
kao cilj zbog koje šehidi padoše.
Safet, Ahmo, Mustafa – baš k'o iz
one Zehrine pjesme.
Naravno ima tu još mnogo drugih
imena kao što je i ime mog prijeratnog jarana Amira Žilića, mog jarana dok mene
na dunjaluku teče.
Posjetismo i mezar rahm. Alije
Izetbegovića, prvog predsjednika Republike Bosne i Hercegovine, koji se nalazi
u centralnom dijelu Kovača.
BAŠČARŠIJA
Zaputismo se do Baščaršije.
Tu smo dogovoreni da se nađemo sa
još jednim jaranom. Čovjekom humanitarcem koji svesrdno pomaže ugrožene širom
BiH. Zbog lanjskih majskih poplava koje su to vrijeme bile pogodile veliki dio
države ovaj jran je imao pune ruke posla i pored svega nađe vremena da nas
dočeka i u Sarajevu nam u svom stanu obezbjedi konak.
S njim se nađosmo u dvorištu
Begove džamije.
U toku zajednički obavljenog
namaza lijevo od sebe spazih komšiju iz Majdan čaršije, mog još jednog velikog
jarana, kako skrušeno, podavijenih nogu nepomično sjedi. Držeći u rukama Kur'an nije se pomjerao. Samo
je neprimjetno micao usnama ne skidajući pogled sa harfova.
Sa jaranom doktorom i
humanitarcem sam nakon namaza stajao neko vrijeme pred džamijom u iščekivanju
da će mi komšija možda uskoro završiti sa učenjem.
Dolazio sam čak i u iskušenje da
mu se javim.
Razmišljao sam koliko bi bio u
redu taj moj postupak. Ne javih mu se samo zbog toga što ga ne htjedoh prekinuti
u njegovom učenju. Svjestan da se tog momenta nalazio u najboljem društvu,
priđoh mu i fotoaparatom ga uslikah iz poluprofila, da kao uspomenu na jarana
iz moje mahale imam i ovaj snimak kao uspomenu na moj boravak u Sarajevu.
Kasnije sam mu pokazao ovu sliku
koju je on prokomentarisao riječima –Odkud ti ova slika?
Uslijedio je Baščaršijski muhabet
sa jaranom doktorom, književnikom i humanitarcem. Srce mi puno i čini mi se da
bi i pokipilo kad bi ikako moglo.
Za sutradan smo bilo dogovoreni
da se nađemo sa još jednim jaranom. Ovaj je hodža u Hercegovini. Zbog obaveza u
džemaatu nije nam se mogao pridružiti.
TUNEL SPASA (Čudo Bosanskog
otpora)
Jaran književnik nam je i
sutradan udovaljao željama pa se tako nađosmo i spred ratnog tunela. Tu kao
turističkog vodića upoznasmo još jedno hodžu. On nam dođe nekako k'o zamjena za
onog iz Hercegovine. Pokaza nam tunel i do u tančine ispriča, iz prve ruke
pojedinosti vezane za ovo čudo Bosanskog otpora.
I još nešto nam ispriča ovaj
hodža.
Ispriča nam priču o Ševalu
Tabakoviću. O tome kako je bio određen da ovom čovjeku klanja džennazu na
mezarju Vlakovo sedamnaest godina kasnije kad je ovaj ekshumiran.
Na dan džennaze Ševalu Tabakoviću, prilazi mu Velid Bajramović, čovjek
koji piše pjesme o zločinu i poklanja mu knjigu s riječima »Donijeo sam knjigu
da je poklonim imamu koji klanja džennazu Tabaković Ševalu.«
Otvorivši knjigu, na jednoj
stranici pisalo je ovako:
»1942 godina.
Višegradska ćuprija.
Dovedoše Tabaković Ševala.
Zarezaše nožem po vratu, baciše u
Drinu.
...Isplivao je.
1992 godina.
Višegradska ćuprija.
Dovedoše Tabaković Ševala.
Zarezaše nožem po vratu, baciše u
Drinu vezanog konopcima.
...Nije isplivao.«
Treba li šta objašnjavati? Ima li
šta ne jasno?
Treba li na ovom mjestu kazati da
nam se točak istorije ponavlja? Treba li reći da nas i ova poema kao i svi oni
bijeli šehidski nišani opominje na belaj koji nam se dogodio?
Lično mislim da je svaki komentar
suvišan.
»Pametnom je išaret dovoljan«, a
odkad sam čuo, ovo o Tabaković Ševalu, često prepričavam.
Tog dana, nakon tunela oprostismo
se ja i moj jaran doktor sa jaranom književnikom i ovim hodžom.
Sjedamo u auto.
U autu i dalje šuti onaj radio a
ja još jednom u mislima ponavljam tekst Zehrine pjesme, one o šehidima Kovača.
Ponavljam tako pjesmu o Safetu, Ahmi, Mustafi, Amiru, Ševalu i svim šehidima
Bosanskohercegovačkim.
Tog dana nakon povrataka iz
Sarajeva rastadoh se i sa jaranom doktorom.
Danas, dvadeset i dvije godine od
pogibije Amira Žilića, želja mi je da očuvam uspomenu i sjećanje na ovog
zlatnog momka sa ljiljanima zlatnim.
Dragi moj Amire.
Neka ti je rahmet vječni kod
Gospodara svih svijetova.
Rado te se sjeća tvoj jaran i sa
jaranima svojim fatihu ti uči.
Mnogo šta bi bilo drugačije da si
s nama.
Ni ove priče, ovakve kakva jeste
nebi bilo.
Sve što nam se dogodilo nije
nas moglo mimoići i sve što nas mimoiđe
ne može nam se dogoditi.
Svjestan sam toga.
Pred sam kraj ovog šestog januara
i dvadest dvije godine otkako te nema s nama, ja molim Dragog Allaha dž.š. da
tvoja žrtva i žrtva svih ostalih najboljih Bosanskohercegovačkih sinova ne bude
uzaludna.
Nama ostaje sjećenje na tebe kao
što stoje ona dva bijela nišana na tvom mezaru... i opomena da ne zaboravimo da
nam se ne ponovi.
