ŠTA ZNAČI Z A L I H O V A C

Na tom prostoru gdje se danas nalazi
Zalihovac u nekom ranijem vaktu bile su magaze u kojima se skladištilo nešto što
je trebalo imati u zalihi. Zbog toga je taj prostor označen kao Zalihovac –
mjesto, prostor gdje se čuvaju zalihe.Međutim, pošto se riječju ”zalihost”
označavao višak nečega moguće je da je prostor današnjeg Zalihovca dobio svoje
ime i po tome što je to bio prostor koji je bio višak od nekog velikog imanja,
od neke prostrane zamljišne površine.


8.2.12

Ja slobodu dobijam iz svojih uvjerenja

JA SLOBODU DOBIJAM IZ SVOJIH UVJERENJA     
  
nihad-krupic-2I ukoliko Srbi budu i dalje opstajali na tezi da je RS izraz političke volje i potrebe srpskog naroda u Bosni, otimaće se holivudski režiseri da u sljedećih pedeset godina dovedu u sumnju svaki damar srpske psihe i istope svaki gram časne srpske antifašističke prošlosti. Anjelin film će biti samo „mala maca", dok stvari u svoje ruke ne uzmu Stiven Spilberg i drugi

Autor: Nihad Krupić
Bosanska Dubica RBiH
Vancouver, Canada

Nakon sučeljavanja Čede Jovanovića i Milorada Dodika pred milionskim TV-gledalištem širom svijeta svakodnevno se u novinskim izdanjima i web portalima može naći po nekoliko novih analiza ovog, moglo bi se reći, historijskog događaja. Neobičnost debate je bila u mnogo čemu, ali sve može stati iza činjenice da je jedan slobodni Srbijanac po imenu Čeda Jovanović , imao prvo hrabrosti, pa onda volje i želje da u ime i zarad istine direktno u lice lideru RS još jednom ponovi da je RS nastala na genocidu i etničkom čišćenju nezabilježenom poslije Drugog svjetskog rata. Samo sedmicu prije je Čeda Jovanović na tribini svoje LDP partije , izjavio da je RS genocidna tvorevina, i od tada njegove ime ne silazi sa novinskih stupaca režimskih novina u RS i Srbiji. „Beogradski Kurir", koji je po mišljenju mnogih medij Službe Državne Bezbednosti Srbije, u histeričnoj kampanji ide najdalje i specijalno za ovu priliku nalazi dva bivša tjelohranitelja Čede Jovanovića koji, ni više a ni manje, izjavljuju da je njihov nekadašnji šef ovisnik o teškim drogama, skupim satovima, odijelima i u svakom momentu ima torbu punu eura.
Dodikov ured je pristao na sučeljavanje sa Jovanovićem, nadajući se da će predsjednik RS u stilu Kočićeveg junaka Davida Štrbca u komediji „Jazavac pred Sudom", uživo izmasakrirati i do smrti prepasti Čedu i uvjeriti sve Srbe u Srbiji i čitav svijet da je Republika Srpska izraz političke volje srpskog naroda u BiH. Predsjednik Srbije Tadić je povodom Čedine izjave morao nešto reći i na Jahorini zatrpan snijegom pred članovima predsjedništva BiH i predsjednikom Hrvatske Josipovićem, napomenuo da je RS izraz potrebe srpskog naroda. Obje ove izjave su netačne, ružne, nemoralne, mentalno zagađene i pogotovo uvrjedljive jer su u transparentnoj funkciji pretvaranja laži u istinu, identičnom onim što je do smrti govorio Milošević i pred haškim sudijama svi koji su osuđeni ili se sude za najteže ratne zločine počinjene nad nesrbima u BiH.

Osnivanje RS nije nastalo kao politička volja i potreba srpskog naroda u BiH
U glavama normalnih ljudi koje krasi makar i trun poštenja i čestitosti znaju da RS nije nikada mogla nastati kao izraz političke volje jednog naroda, nego kao posljedica vjerovanja bosanskih Srba u snagu već tada potpuno srpske JNA koja se slila u sjevernu BiH nakon, slobodno možemo reći, niza poraza u Sloveniji i Hrvatskoj. Tada je bilo preduboko ubjeđenje Srba da se niko neće usuditi oduprijeti četvrtoj vojnoj sili u Evropi i da sve što vojska zauzme, njihova politika će znati ozakoniti pred međunarodnom zajednicom. Dakle, Dodik po ovoj izjavi, a i mnogim prijašnjim, nije ništa drugačiji od Karadžića i Mladića. Taj zločinački dvojac i prije dvadesetak godina je dobro znao da se RS može napraviti samo istrjebljenjem Bošnjaka, dakle genocidom. Genocid nad Bošnjacima su već ranije isplanirali akademici Srpske akademije nauka i umetnosti /SANU, veliki broj sveštenika Srpske pravoslavne crkve, masa srpske intelektualne elite, a realizirao najveći vojnički ološ u postojanju ovog naroda. Dakle, Miloševićevu i Karadžićevu političku opciju realizovala je srpska vojska, paravojska, policija i odmetnute grupe razbojnika i kriminalaca, što govori da nikako nije u pitanju politička volja nego nametnuti režim kojeg kasnije nastoje pokazati kao političku volju.
Sve ovo govori da se osnivanje RS nije desilo u normalnom političkom ambijentu jer i prije samog osnivanja RS, nakon što su iz svih javnih institucija istjerali nesrbe, na posao u opštinama su Srbi dolazili u uniformama poput službenika nacističke Njemačke i kasnije svih zemalja gdje je bila vojna hunta na vlasti.
Druga izjava predsjednika Srbije Tadića da je RS nastala kao potreba srpskog naroda, više je namijenjena srbijanskoj glasačkoj publici. Tadić izvrće i zloupotrebljava riječ „potreba" jer je potreba, između ostalog, i težnja za stanjem ravnoteže. Kada se pogleda u kojim BiH gradovima je nastala RS vidi se da nigdje nije postojala potreba za ravnotežom jer su tu u postojanju svih Jugoslavija Srbi dominirali u skoro svim porama društva. Kada bi Tadić imao minimum osjećaja za istinu on nikad to ne bi rekao, i ako ništa, makar bi poput svog oca Ljubomira, jednog od vodećih ljudi u SANU, akademije koja je bila mentor srpskog nacionalizma, prešutio istinu da je ta nazovi potreba u stvari bila glad za dominacijom, pod izgovorom kronične ugroženosti.

Dodik je danas apsolutni gospodar slobode u RS
Ovdje se već naziru odgovori na pitanje „Da li je RS genocidna tvorevina?", a do kraja razgoljeno, u malom, reklo bi se ne važnom, segmentu debate između Dodika i Jovanovića. Valjda nastojeći da pokaže dobru volju i neku političku širinu, Dodik je pozvao Jovanovića da slobodno dođe u RS i skupa sa njim ode do zavičaja Čedine majke, u jedno selu ispod Kozare, nedaleko od mog rodnog grada Bosanske Dubice. Uz to je Dodik rekao da mu se ništa neće desiti. Na to je Čeda rekao krucijalnu rečenicu koja u najboljem smislu definiše filozofiju nastanka RS:
"Ja svoju slobodu dobijam iz svojih uverenja, a ne od tebe...
Dakle, Dodik je sirovim političkim žargonu rekao da je on taj koji sada u RS daje i valjda oduzima slobodu kome želi. Ako je sloboda upitna i za Srbina Jovanovića, kako je tek sa onim koji sada tamo žive, a nisu Srbi? Kako je uostalom bilo nesrbima kada su tu slobodu držali u rukama Radovan Karadžić i Ratko Mladić!?
Često pomislim da je Milorad Dodik fotografija u boji Radovana Karadžića i Ratka Mladića, jer poslije svega što se desilo u Bosni i Hercegovini na njegove oči, on i dalje nastavlja putem ovih nekadašnjih darovatelja i otimatelja nečije slobode i života. Dodika i nije toliko briga za Srbe u Bosni jer ih on poslije svake izjave Blaža Stevovića ili Čede Jovanovića straši Alijinom „Islamskom deklaracijom", uvjeravajući i mene da je prosto opsjednut ovom knjižicom i da je prije samog Bakira ima na svom radnom stolu. Njemu je stalo da u stanju mentalnog ropstva i nacionalne razdražljivosti drži do kraja sve Srbe u Srbiji, jer je sa više od 95% Srba taj posao završen u RS. Za sada mu ta rabota dobro ide jer što nedavno napisa Petar Luković, Tadić ga drži u međunožju i izvlači kada god treba da dobije simpatije radikalnog dijela srbijanske populacije koja je, na žalost, još uvijek socijalno dominantna.
Možda Jovanović i nije rekao sve u ovoj debati ili nije pogodio u srž razloga zašto i zbog čega je nastala RS, ali je kristalno jasno uputio poruku svim BiH patriotima da o RS ne treba raspravljati u Sarajevu ili Banjaluci nego u Beogradu, jer je Beograd i dalje glavna baterija srčanog bajpasa RS. Da mi je doživjeti da neko hrabro bošnjačko lice sjedne uskoro u Beogradu i nasuprot sebe ima ili Dodika ili bilo kojeg sličnog njemu i bez nemira kaže ono što mu je rekao Jovanović, dodajući da Bosna nikad nije bila u ropstvu i neće nikad biti a nijedan narod u Bosni nije do dvadesetog stoljeća znao šta znači oduzimati slobodu drugome.

Sloboda je data prvo rođenjem a kasnije uvjerenjem
Oduzimanje slobode jednom čovjeku je zločin, oduzimanje slobode grupi ljudi je masovni zločin. Planiranje i oduzimanje ne samo slobode, već i desetina hiljada potpuno nevinih života nije ništa drugo nego genocid. U Bosni i Hercegovini su Srbi nad Bošnjacima napravili genocid jer su prvo isplanirali, pa oduzeli slobodu jednom čovjeku, pa grupi ljudi, pa im na kraju oduzeli i živote. To je Dodik vidio svojim očima i znao je šta čeka i one Bošnjake iz Bosanske Gradiške, koje je spasio od smaknuća. Kada slobodu određuje jedinka, više ljudi, grupa ili oni koji vladaju, masa je u ropstvu. Bilo fizičkom ili mentalnom. Bošnjaci su u srpskim i hrvatskim koncentracionim logorima bili u fizičkom ropstvu, i ono je prošlo. Po ovom što Dodik zastupa Srbi su u gorem mentalnom ropstvu nego prije dvadeset godina jer su uspjeli i tada nerođenu djecu naučiti da danas skandiraju „Nož, Žica, Srebrenica".
Republika Srpska je pragenocidna u samoj ideji, predgenocidna u planiranju i genocidna od samog momenta osnivanja jer su oni koji su je stvorili osuđeni ili na putu da budu osuđeni za genocid najgore vrste poslije holokausta. I ukoliko Srbi budu i dalje opstajali na tezi da je RS izraz političke volje i potrebe srpskog naroda u Bosni, otimaće se holivudski režiseri da u sljedećih pedeset godina dovedu u sumnju svaki damar srpske psihe i istope svaki gram časne srpske antifašističke prošlosti. Anjelin film će biti samo „mala maca", dok stvari u svoje ruke ne uzmu Stiven Spilberg i drugi. Opet na kraju za nadati se je da će sve manje Srba biti Dodik, a sve više Čedomir Jovanović. Više zbog njihovog dobra, ali i našeg cjelokupnog mira i početka normalnog života. Naime, Srbi trebaju biti svjesni samo jedne činjenice. Nema te srpske mržnje koja može istopiti ljubav Bošnjaka prema Bosni. Ona se prenosi sa generacije na generacije a dokaz je da djeca koja su prije dvadeset godina u naručjima roditelja iznijeta iz zapaljenih kuća i ispred masovnih grobnica danas postaju svjetski priznati pravnici, doktori, uspješni poslovni ljudi širom svijeta, građevinari koji su u opustjelim dvorištima svoje očevine ili djedovine napravili divne kuće. Njima ništa ne može zamijeniti domovinu a dobro će znati kako je treba i pravno i politički i ekonomski odbraniti i zaštiti jer izgleda malo vajde će biti od sadašnje vladajuće bošnjačke političke „elite". Hrabar i častan čovjek Čedo Jovanović je neko novo lice Srbije. Istina to njegovo ozareno lice se još uvijek ne vidi dobro u tamošnjem mraku i dimu tamjana, ali ipak postoji i pruža nadu.

31.1.12

ISMET ALAJBEGOVIĆ - 'ŠERBO' - Uzgredni zapisi Vehida Gunića

Ostavio nam je prava mala remek-djela u oblasti narodne muzike
Zaim i Šerbo u studiju Radio Sarajeva 1949. godine
 
Ismet Alajbegović Šerbo (1924 - 1986) je bio genije namrgođenog pogleda na svijet oko sebe i samouki muzičar kakav se veoma, veoma rijetko rađa. Nije volio ni školu ni knjigu. Meni je nekom prilikom priznao da nikada u životu nije pročitao ni jednu knjigu. Bio je, dakle, autodidakt.

Prof. dr. Zijo Kučukalić, nekadašnji šef Muzičke produkcije slavnog Radio-Sarajeva, ispričao mi je jednom prilikom kako je sredinom pedesetih godina 20. stoljeća od ondašnje direktorice Radio-Sarajeva dobio zadatak da muzički opismeni tadašnje članove Narodnog i Tamburaškog orkestra Radio-Sarajeva. Trebalo je muzičare naučiti "čitati" note i notno svirati. I, počela je intenzivna nastava.

Zijo mi kaže kako je svakodnevno učenicima zadavao lakše domaće zadatke, a kada mu se učinilo da im može zadavati i malo komplikovanije, dao im je zadatak da nauče notno svirati kraći dio iz Štrausovog valcera Na lijepom plavom Dunavu. Nakon nekoliko dana na času se prvi javio Šerbo da odsvira to što je naučio. Zijo mi kaže da je taj stavak Šerbo savršeno odsvirao. Taman tako da ga bolje ni sam autor ne bi izveo. Onda mi Zijo reče i ovu nevjerovatnu pojedinost:
   
- Ja zaustio da kažem: bravo, Šerbo, pa pogledah na pult pred njim, kad na pultu stoji kajdanka naopačke okrenuta. Shvatio sam; neko je školovan Šerbi odsvirao taj stavak a on ga je, kao čovjek sa apsolutnim sluhom, zapamtio i besprijekorno odsvirao. Njega niko nije mogao naučiti da notno svira kako što niko nikoga i nikada neće naučiti da tako svira sevdalinku kao što je svirao Šerbo...

Eto, tu se krije neponovljiva Šerbina genijalnost. U nju sam se uvjerio kada mi je slavni hrvatski skladatelj Ivo Tijardović početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća u Splitu rekao:

- Vi u Sarajevu imate pravog genija. To je onaj harmonikaš Šerbo. Zamislite, molim vas, ja sam mu jednom prigodom odsvirao jednu gotovo cijelu moju operetu, a on je onda sjeo za moj klavir i sve tako savršeno ponovio kao da je tu moju skladbu stotinu puta čuo i isto toliko puta odsvirao...

Svi bolji poznavaoci naše tradicionalne bosanske gradske pjesme sevdalinke uvijek će u prvi plan isticati Šerbin jedinstveni i neponovljivi doprinos  harmonizaciji te pjesme. Njegovu svirku nisu odlikovali virtuozni pasaži poput onih u svirci Jovice Petkovića, nego potpuno smirena lagahna, poravna svirka koja je uvijek bila oslonjena na osnovnu melodiju, pa i onda kada se ovaj velemejstor upuštao u izvjesne improvizacije, ali uz dosljedno poštivanje osnovne melodijske linije. Stoga je njegov stil bio mnogo primjereniji sevdalinci, onakvoj kako su je pjevali stariji pjevači - poravno, bez napora. Jedan je stručnjak ustvrdio da je "Šerbino sviranje (ako izuzmemo harmonijsku potku koju daje harmonika) od svih harmonikaša ponajbliže pratnji sevdalinke uz saz. Šerbina harmonika nije bila ona bučna mješina zbog koje bi pjevač morao vrištati..."

Dakle, svojim nježnim, sviračkim manirom, iako u tehničkom smislu nije svirao bravurozno poput nekih svojih savremenika, on je izgradio stil koji je bio i ostao nedostižan i za najveće virtuoze na tom instrumentu.  Tvrdim: Šerbo je bio pojava. Jedinstvena i neponovljiva.

Ako je sevdalinka kao pjesma zatvorenog, intimnog ugođaja u kući, iza mušebaka i pogleda, izlaskom izvan avlijskog kruga i ulaskom u kafane, u programe radija, a pogotovo pojavom harmonike kao dominantnog pratećeg instrumenta, umjesto saza kao najprirodnijeg, počela mnogo gubiti od svoje prvobitne ljepote i milozvučnosti, pojavom takvog vanserijskog harmonikaša kakav je bio Šerbo, ta naša divna pjesma ponovo dobija na ljepoti i sugestivnosti. Šerbo joj je vratio poljuljano dostojanstvo i ljepotu.

U svakom njegovom damaru, u njegovim nervnim završecima, u njegovoj misli bili su trileri, bila je sevdalinka, bilo je razmišljanje kako određenu pjesmu harmonski postaviti, gdje ukrasiti, gdje pustiti ljudskom grlu, kao instrumentu nad instrumentima, da pjesmi pjesmu. Tako nekako. Uz spominjanje njegovog imena skida se kapa. Malo je danas muzičara koji su na tragu Šerbinog poimanja i donošenja sevdalinke. Približavaju mu se genijalni Elvidin Krilić, Ante Filipović i tihi i nenemetljivi Dinko Mujanović. Četvrtog jedva nazirem.

Rekoh, Šerbo nije pretjerano volio knjigu. Zato u njegovom nevelikom, ali sjajnom autorskom (kompozitorskom) opusu i nema ni jedne pjesme u kojoj je on autor i muzike i teksta. Ima muzike. Ima prave sevdalinke, pjesme u koju je Šerbo udjenuo svoju naoko namrgođenu, a u suštini nježnu, lirsku dušu. Ostavio nam je prava mala remek-djela u oblasti narodne muzike u kojima se on javlja kao kompozitor na tekstove pravih pjesnika kakvi su bili Aleksa Šantić, Safet Kafedžić, pa i popularni humorista Nikola Škrba.

Takve Šerbine pjesme su:  Bulubul pjeva okolo Mostara, Vratnik pjeva, nikad ne tuguje, Stara staza, Tebi, majko, misli lete, Kraj pendžera Jusuf stari, Majčine brige, Stalno lutam i proklinjem sebe, Oj Prijedore, pun si mi sevdaha, Oj mjeseče bekrijo, Čekaj, milo sunce, ne zalazi, U Mostaru, majko, Oj, Zekija, Hanka Vratničanka, Kišo, ne padaj, Hej, krčmaru, U baštici ruža ve(h)ne.
   
Ismet Alajbegović Šerbo dobio je  u Sarajevu i ulicu. To je jedan neugledni sokak na Stupu. Nisam siguran da li je naš narodni genije u taj sokak za života ikada svojom nogom kročio. Šerbo je zaslužio mnogo, mnogo više.

6.1.12

Sjećanje na Amira Žilića

Stari Majdan / Sanski Most

Sjećanje na Amira Žilića
 
Preuzeto sa:
Sanski Most zvanična web stranica
  
Danas je u Starom Majdanu obilježena devetnaesta godišnjica pogibije „Zlatnog ljiljana“, Amira Žilića. Tim povodom delegacije općine Sanski Most, boračkih organizacija, Udruženja 17. Viteške krajiške brigade te političkih partija  posjetile su roditelje rahmetli Amira Žilića koji žive u porodičnoj kući u centru Starog Majdana. U razgovoru su evocirane uspomene na mladog heroja koji je svoj život ugradio u temelje slobode i nezavisnosti Bosne i Hercegovine.

Delegacije, kao i mještani Starog Majdana i općine Sanski Most, potom su se okupili u centru ovog mjesta, na trgu koji nosi ime po Amiru Žiliću. Na spomen obilježje koje se nalazi u fazi izgradnje  delegacije su položile cvijeće te je učenjem fatihe odata počast ovom bosanskom sinu.  Prije nekoliko mjeseci započeli su radovi na izgradnji spomen obilježja u centru mjesta posvećenog Amiru Žiliću, kao i borcima Armije RBiH i mještanima Starog Majdana koji su stradali u toku agresije na Bosnu i Hercegovinu.  U finansiranju ovog projekta sudjeluje općina Sanski Most i mještani Starog Majdana, a očekuje se da buudće spomen obilježje u toku ove godine zablista u punom sjaju.Na današnji dan, prije tačno devetnaest godina, 24-godišnji oficir Armije RbiH poginuo je tokom akcije na ratištu kod Visokog. U to vrijeme Amir Žilić je bio najmlađi komandant u redovima Armije RBiH.

Za zasluge i hrabrost ispoljenu u toku odbrane od agresije na našu zemlju, posthumno je odlikovan najvišim ratnim ordenom „Zlatni ljiljan“.  Amir Žilić nije dočekao slobodu. U trenutku pogibije bio je komandant Drugog bataljona 17 krajiške brigade. Vječno počivalište ovoga bosanskog junaka je šehidsko mezarje u Travniku. 14. aprila 1994. godine, naredbom štaba Vrhovne komande Armije RBiH, Amir Žilić je posthumno odlikovan najvećim armijskim priznanjem – “Zlatnim grbom sa mačevima”.