Petnaesto godišnjica od zločina: Sjećanje na masakr na tuzlanskoj "Kapiji"

25. MAJ - DAN KADA SU SRPSKI FAŠISTI UGASILI 71 MLADI ŽIVOT

Autor: Bnet Press

Danas se navršava petnaest godina otkad je s položaja Vojske Republike Srpske sa Ozrena samo jedna granata usmrtila 71 mladu osobu, a ranila oko 200. Tim povodom na mjestu stradanja tuzlanske mladosti, "Kapiji“ u centru grada, u 12 sati će biti održana komemoracija.

Masakr na Kapiji poznat i kao Zločin nad tuzlanskom mladošću je jedan od najtežih zločina počinjenih nad civilima Tuzle 25. maja 1995. godine. Srpske snage su tog dana u 20 sati i 55 minuta sa Ozrena ispalile granatu na tuzlanski korzo odnosno sastajalište mladih poznato kao Kapija. Granata je ubila 71 građanina Tuzle, a preko 200 ranila. Prosjek starosti poginulih građana Tuzle je bio oko 24 godine starosti.

Zbog najave dolaska predstavnika više različitih udruženja iz BiH, medijskog izvještavanja, ali i roditelja koji dolaze sa strane da bi obilježili ovaj događaj, komemoracija neće biti održana, kao što je to bio slučaj do sada, u večernjim satima, kada se zločin i desio, nego u podnevnim satima.

U jutarnjim satima na mjestu gdje su sahranjeni ubijeni u ovom masakru na Slanoj banji u Tuzli predviđeno je polaganje cvijeća i odavanje počasti žrtvama ovog monstruoznog zločina.

Organizacioni odbor za obilježavanje petnaeste godišnjice od stradanja tuzlanske mladosti ove godine odlučio je da se u 20.55 minuta oglase sirene za uzbunjivanje da bi se i na ovaj način obilježio momenat pada granate koja je ubila veliki broj mladih Tuzle i Tuzlanskog kantona.

Roditelji ubijene tuzlanske mladosti nezadovoljni su visinom kazne određene Novaku Đukiću i činjenicom da presuda još nije pravosnažna, ali i izostalim procesuiranjem drugih osoba odgovornih za ovaj masakr.

Član Predsjedništva BiH Željko Komšić prisustvovat će komemorativnom obilježavanju petnaeste godišnjice zločina na Kapiji, u znak sjećanja na tragediju i stradanje 25. maja 1995. godine, kao i na sve civilne žrtve rata u Tuzli.

Tom prilikom će položiti vijence na Slanoj banji.

Kako najavljuju agencije prvi put od kada se desio zločin, oko 100 mladih Beograđana, ali i mladih Srbije u devet sati će krenuti s beogradskog Kalemegdana ka Tuzli da bi odali počast stradaloj tuzlanskoj mladosti.

Namjera im je, kako navode iz Organizacionog odbora, pokazati Srbiji i onima koji ne znaju za ovaj zločin, šta se zapravo desilo i ko je odgovoran za stradanje nedužnih građana Tuzle.

Memorijalni kompleks "Slana banja"

Toga dana su poginuli: 1. Suzan Abulismail, 15 godina
2. Edina Ahmetašević, 20 godina
3. Elvis Alagić Enko, 17 godina
4. Admir Alispahić, 24 godine
5. Lejla Atiković, 14 godina
6. Asmir Bakalović, 19 godina
7. Adnan Beganović, 16 godina
8. Damir Bojkić, 27 godina
9. Indira Borić, 36 godina
10. Ilvana Bošnjaković, 17 godina
11. Elma Brguljak, 20 godina
12. Lejla Bučuk, 16 godina
13. Sanja Čajić, 17 godina
14. Selma Čaušević, 17 godina
15. Amir Čekić, 21 godina
16. Samir Čirak, 18 godina
17. Almasa Ćerimović, 19 godina
18. Zada Dedić, 20 godina
19. Razija Djedović, 19 godina
20. Amir Djapo, 20 godina
21. Suzana Djušić, 14 godina
22. Amir Djuzel, 26 godina
23. Muris Fatušić, 15 godina
24. Ago Hadzić, 20 godina
25. Hamdija Hakić, 48 godina
26. Senad Hasanović, 26 godina
27. Šemsa Hasičić, 20 godina
28. Alem Hidanović, 19 godina
29. Nedim Hodzić, 30 godina
30. Hasan Hrustanović, 25 godina
31. Adnan Hujdurović Kindze, 18 godina
32. Elvira Hurić, 16 godina
33. Almir Jahić Bato, 18 godina
34. Azur Jogunčić, 24 godine
35. Sandro Kalesić, 2 godine
36. Franc Kantor, 24 godine
37. Damir Kurbašić, 20 godina
38. Vanja Kurbegović, 17 godina
39. Vesna Kurtalić Veca, 15 godina
40. Sulejman Mehanović, 28 godina
41. Pera Marinović, 37 godina
42. Nenad Marković Nešo, 19 godina
43. Amira Mehinović, 21 godina
44. Edin Mehmedović, 19 godina
45. Edisa Memić, 19 godina
46. Adrijana Milić, 17 godina
47. Nešet Mujanović, 20 godina
48. Edin Mujabašić Mony, 21 godina
49. Samir Mujić, 28 godina
50. Elvir Murselović, 23 godine
51. Šaban Mustačević, 29 godina
52. Dijana Ninić, 20 godina
53. Selma Nuhanović, 17 godina
54. Indira Okanović, 16 godina
55. Rusmir Ponjavić, 20 godina
56. Raif Rahmani, 22 godine
57. Fahrudin Ramić, 34 godine
58. Nedim Rekić, 27 godina
59. Jasminko Rosić, 32 godine
60. Nihad Šišić, 19 godina
61. Armin Šišić, 19 godina
62. Senahid Salamović, 25 godina
63. Edhem Sarajlić, 20 godina
64. Jasminka Sarajlić, 23 godine
65. Asim Slijepčević Asko, 20 godina
66. Savo Stjepanović, 25 godina
67. Jelena Jezidzić Stojičić, 44 godine
68. Ilinka Tadić, 53 godine
69. Azur Vantić, 19 godina
70. Mustafa Vuković, 23 godine
71. Adnan Zaimović Garo, 27 godina

NANA FATA ORLOVIĆ

NANA FATA ORLOVIĆ: NASTAVLJAM BORBU SA "ŠEJTANOM U MANTIJI"

Autor: Avaz

Sutkinja Općinskog suda u Srebrenici presudila je da Zvorničko-tuzlanska eparhija nije kriva što je otela privatnu imovinu i bespravno sagradila crkvu u dvorištu Fate Orlović u Konjević-Polju. U sudskoj praksi, vjerovatno, ovakvi slučajevi se mogu sresti još u Sjevernoj Koreji ili nekom sličnom rezervatu u svijetu i, kako smo se prekjučer uvjerili, u dijelu BiH zvani Republika Srpska.

- Kako sam čula, ta sutkinja Teodora je, bajagi, utvrdila da nisam na vrijeme podnijela tužbu jer je crkva sagrađena 1996. i da sam ja trebala tužiti u roku od tri godine pa da mi se ono što su oteli vrati. Eto i da je sve tako, ali cijeli svijet zna da su se Bošnjaci u RS vraćali pod pratnjom američkih vojnika. Ko je taj ko je mogao tada nekoga tužiti, pitam ja vas? Ovo sve radi Vasilije Kačavenda. On se pita i u sudu i u Dodikovoj vladi. Ono što je radio 1992. godine kada je huškao Srbe na muslimane, blagosiljo im puške, mitraljeze i noževe, radi i danas, samo na drugačiji način. E, Boga mi, neće sa mnom lako završiti. Ima u svijetu sudova i osim ovog u Srebrenici - ispričala nam je jučer nana Fata koja, kao u nekim ranijim slučajevima, u vrijeme izricanja sudskih presuda, nije htjela otići iz svoje kuće u Konjević-Polju.

Nana Fata kaže da se ovoga puta nije nasekirala. Veli, neće da se sekira pa da opet ide u bolnicu, već hoće da se bori "sa šejtanom u mantiji" pa ko izdrži.

- Sada ću ja malo drugačije. Hvala Bogu imam živu, pametnu i školovanu djecu. Do sudnjeg dana ćemo se goniti, a u Boga se uzdam da će kazniti sve one koji su otimali moje i u mome sagradili crkvu. Dok se to ne desi, ja ću opet na sud. Ako ja umrem, imaju sinovi i kćerke i njihova djeca. Sada ću tužiti srpsku vlast za ubistvo mog Šaćira. I Kačavendu ću ponovo tužiti, on je taj koji je naredio da se crkva pravi u mojoj avliji - imaju i za to papiri i dokazi. Ponovo ćemo mi na sud, neka znaju, neće me prepasti Teodorina presuda - poručuje Fata.

Orlović ne krije da je ogorčena na bošnjačke predstavnike u vlasti u BiH koji godinama, kaže, sve rade "samo da ne dođu na hatar Kačavendi i Dodiku". /A. HADŽIĆ/

PEČATOM SVOJE KRVI SMO UTISNULI DRŽAVNOST BOSNE I HERCEGOVINE

PEČATOM SVOJE KRVI SMO UTISNULI DRŽAVNOST BOSNE I HERCEGOVINE

Nedjelja, 16 Maj 2010 05:36 administrator

 Piše: Nihad Krupić, autor i publicist

Bošnjaci jesu doživjeli veliku nesreću koja je rezultat stogodišnjeg lutanja, ali nisu doživjeli tragediju nestanka koja im se čitavo vrijeme pripremala i koju su mnogi iz komšiluka i susjedstva nestrpljivo priželjkivali.  Odbrana Bosne i Hercegovine u toku agresije i genocida je potvrdila značajnu istinu da su Bošnjaci i Bosna kao nokat i meso. Bilo gdje da uštineš šikne krv i uprska čitav Balkan. Postagresijska bošnjačka stvarnost je nešto nazamršenije što se ikada moglo desiti jedno narodu. Uz dosta objektivnih razloga, koje nas se mogu, a i ne moraju ticati, uvijek se dobro okrenuti subjektivnim. Gdje je zapelo u našem novom životu?...

Svijetla budućnost je kategorija koja nikad nije bila stvorena uljepšavanjem prošlosti ili veličanjem mitova već se izričito zasniva na istini. Najbolji primjer je brzi oporavak i progres Njemačke i Japana poslije Drugog svjetskog rata u kojem su uzrokovali najveću tragediju u historiji modernog čovječanstva.  Unatoč nevjerovatnom poslijeratnom poniženju Njemačka i Japan su izgradili ekonomski stabilne i jake države. Sile alijanse su nakon definitivne vojne pobjede decenijama nastavile sa uništavanjem njihovog nacionalnog ponosa, a posebno su upadljiva bila ponižavanja Japana kao države i Japanaca kao naroda od strane Amerikanaca, koji su dugo vremena držali vlast u toj zemlje. I pored svih teškoća, kako materijalno-reparacione naravi, tako i gore spomenutih koje su bile moralne naravi Japan i Njemačka su u veoma kratkom roku i to samo dvadeset godina nakon izgubljenog rata ekonomski prešle Francusku i Englesku i našli se uz bok sa Amerikom na ljestvici najrazvijenijih zemalja. Dakle, Nijemcima i Japancima, a to podrazumijeva njihove kolektivitete poraženih i kapituliralih režima, udaren je neizbrisiv pečat agresora, zločinaca, počinitelja genocida i holokausta, i to nemilosrdnim i iz sadašnje perspective potuno nepotrebnim osvetničkim razaranjima Berlina, Dresdena, Hamburga i niza drugih njemačkih gradova, te posebno atomskim bombama bačenim na Hirošimu i Nagasaki.

 Kasnije se dogodilo da njemački nacionalsocijalistički i japanski imperijalistički politički establišment su bili u stanju suočiti se punim mentalnim kapacitetom te neporecive istine. Ovim kratkim uvodom želim reći da čak i najveća tragedija ili kažnjavanje jednog društva i njegovih pojedinca ne može biti prepreka brzoj renesansi svih društvenih tokova u novoizgrađenoj državi i ekonomskog blagostanja građana koji žive u njoj.

Kako smo gubili zaostavštinu svojih predaka?

 Osobenost bošnjačkog nacionalnog bića se počela gubiti kada je prva generacija netom svršenih malih maturanata iz bosanskih gradića ’80 i '90 godina 19. stoljeća dobila austrougarske stipendije za školovanje u Zagreb. Nakon tri godine školovanja ti brižljivo probrani stipendisti su dobili diplome državnih činovnika. Zauzeli su za Austro-ugarsku monarhiju veoma važne gruntovne urede i počeli prvi cjeloviti imovinsko pravni upis zemljišta. Za ovaj posao je Beč brižno  pripremio dobro isplaniranu strategiju zakonom prekrivenu otimačinu onog što je Bošnjaku najdraže, a to je djedovina, babovina, odnosno imetak. To je za posljedicu veoma često imalo raseljavanja čitavih familija. Paralelno s tim procesom išlo je i mjenjanje bosanskog jezika na srpski i hrvatski, a što se kasnije pretvorilo u srpsko-hrvatski ili hrvatsko-srpski. Lišivši čovjeka imetka, lišišivši ga jezika, lišio si ga i njegovog nacionalnog identiteta.  Prilikom ovog kvazilegalnog udara na identitet Bošnjaka za ovaj posao su austro-ugari veoma pažljivo izabrali djecu pravoslavnih kmetova i i muslimanske fukare, koji su odrastavši na bošnjačim posjedima gdje su im roditelji kmetovali, stekli duboko usađeni kompleks kmeta bezemljaša, te su tako, poslije Omer-paše Latasa, postali egzaltirani uništivači bošnjačkih aga i begova.  Bošnjački zemljoposjednici su morali dolaziti tim golobradim dječacima i principom svršenog čina koji ne trpi pogovora dobrovoljno potpisivati već urađeni mjerni dulumski izvadak šuma, pašnjaka, oranica, sela i imanja koje nikad prije nisu  omeđavani. U toku tog procesa u Bosni i Hercegovini je nestalo iz bošnjačkih posjeda do 20 posto zemlje. Ti isti posjedi su odmah prepisivani na  dojučerašnje kmete, odnosno bezemljaše i beskućnike. To je ujedno bio i veliki početak kasnije zahuktalog urušavanja demografska strukture Bosne i Hercegovine koja se nastavila u dvije agrarne reforme, kmetovskoj i veleposjedničkoj nacionalizaciji (1921-1926) u BiH pod direktnim nadzorom Stojana Protića predsjednika vlade Kraljevine SHS. Odgovor BiH veleposjednika je bio osnivanje Udruženje Veleposjednika čiji predsjednik je imenovan Mujaga Merhemić, najveći sarajevski posjednik. Ova organizacija je pokušala zaštiti begluke ali su doživjeli potpuni krah u vladi Milana Stojadinovića izdavanjem vrijednosnih papira (bonova ili mjenica) kao nadoknadu za uzeto zemljište i potpunim gubljenjem vrijednosti istih nakon samo nekoliko godina. Završnicu bošnjačkog imovinsko pravnog rasturanja je priredila nova komunistička Jugoslaviji koja je radeći ideološki sa novim generacijama bošnjačkih potomaka pripemila nacionalizaciju, podjelu zemlje bezemljašima, i dovela skoro kompletnu generaciju na nivo običnih stanara na sopstvenoj zemlji.

 Koliko god ovi moji pogledi zvučali heretički i provokativno vječnim zaljubljenicima u socijalističku Jugoslaviju i njenog doživotnog predsjednika, neka nam baš ti i takvi odgovore na jednostavno pitanje; „Gdje su danas nekad prestižne familije Kulenovića, Pozderaca, Čengića, Ibrahimpašića, Salihagića, Hrasnica, Merhemića i drugih i na čijem imenu, odnosno u čijem posjedu se nalaze njihove nekadašnje zemlje, kuće i silna druga imovina?.“ Da im pomognem ovim činjenicama. U Bosanskoj Krajini svako zna da je od Bosanskog Petrovca do Bihaća i Kulen Vakufa bila zemlja begova Kulenovića. Danas tu ne živi, niti ima posjed ni jedan značajan potomak ove čuvene familije. Sam Skender, sin Salihbega Kulenovića, jedan od najznačajnijih jugoslovenskih pjesnika, dolaskom u rodni Bos. Petrovac nije imao gdje prenoćiti jer su mu kuću pretvorili u muzej a zemlju podjelili bivšim slugama njegovog oca. Identična situacija je i sa Pozdercima u Cazinu, u Hercegovini sa Pašićima, Čengićima, Rizvanbegovićima, Salihbegovićima itd.  Unatoč najsvijetlijoj anitifašističkoj tradiciji i pripadnosti, oni su jednostavno isparili poput dima od beogradskih do  evropskih, američkih, australijskih... stubišta sa bosanskim prezimenima,  tuđim imenima, i tako neslavno za sva vremena prekinuli lozu svojih ponosnih predaka. Danas na njih jedino podsjeća klonirani srbijanski ministar vanjskih poslova Vuk Jeremić kojem u procentu genetske mješavine ili genetskog koda može samo parirati Tiger Woods, što spomenutog ministra još snažnije gura da cijepa i blati zemlju svojih predaka Pozderaca.

Tako je dosta elitnih, veleposjedničkih i vlastelinskih bošnjačkih familija lošim procjenama, ideološkim lutanjem  u nacionalnoj i duhovnoj pripadnosti dospio do ostatka ostataka koji je u ime tuđih ideala potpuno zanemario ono po čemu se čovjek treba prepoznavati, a to su porijeklo, odgoj i nadasve, nacionalni ponos. Moglo bi se reći da bošnjačke patnje nisu još ni izdaleka završene. One će potrajati još jedan, u vremenskom pogledu neizvjestan period, a u najboljem slučaju kojih 20 do 30 godina. Svakako, nezaobilazna je činjenica da je u tim vremenima lomova ideološki pripremljena nova generacija, rođena od pedesetih prošlog stoljeća pa na ovamo, koja se ni danas podobrano ne da, uzrokujući čitav haos u svim sferama javnog života u domovini ili dijaspori. U stvarnosti pripadnici te generacije i jesu školovani da u svakom momentu pod svoje, a još radije tuđinske noge stavljaju sve vrijednosti bošnjačkog nacionalnog identiteta. Mjenjajući taktiku i način djelovanja takvi destruktori bošnjačkoga duha i imena dobro znaju da je Islamska zajednica u Bošnjaka jedini slobodni i besprekorni branik duhovne vrijednosti svog naroda i kao takva je uvijek bila na udaru srpskih tajnih službi, a što i danas traje. Ta bivša “avangarda“ onog lažnog i za Bošnjake preskupog društva bratstva i jedinstva,  brzo se je transformirala u BiH patriote i islamske vjernike. Zahvaljujući čak i nekim hodžama, što je naročito slučaj u nekoliko bošnjačkih islamskih zajednica u Sjevernoj Americi, uvukli u džematsko krilo i prilično osnažili svoj položaj drsko se usuđujući čak pisati i statute u kojim su stavili Islamsku zajednicu u red podsekcija nekih kulturnih centara, baš kao da se radi o nekoj sindikalnoj komunističkoj podružnici, a ne o vjerskoj organizaciji u kojoj vrijedi zakon kuranskog ajeta i suneta Poslanika Muhameda a.s. a koja funkcioniše po principu već stoljećima uvriježene hijerarhije.

 Takvi novokomponovani patrioti sebe pišu kao Bošnjaci a istovremeno se izjašnjavaju kao Bosanci, a sve u transparentnoj misiji pokušaja stvaranje neke bosanskohercegovačke nacije, a koja ideološki neodoljivo podsjeća na već 1945. godine propali pokušaj stvaranja integralne jugoslovenske nacije, a što je desetljećima i bio nikad dosanjani san velikosrpske politike. Problem je isti kao i prije. Od onih osam posto Jugoslovena u BiH prije agresije više od sedam posto je bilo kolebljivih muslimana, dakle Bošnjaka koji se nisu smjeli izjasniti svojim nacionalnim imenom, taman i kada ga se moglo upisivati kao neopredjeljen, ili kasnije musliman sa velikim M. Pošto zagovornici ove ideje misle da je to jedini spas opstanka države BiH predlažem im da svako od njih skupi 100, 200...nebošnjaka koji gaje iste aspiracije prema bosanskoj naciji i  nakon toga javno iznesu njihova imena. Ako, kojim slučajem svi skupa  dođu do cifre od deset hiljada bosanskih Srba i Hrvata, koji se nacionalno izjašnjavaju kao Bosanci, onda bi njihova aktivnost i imala nekakvog smisla. Za mene osobno sve drugo je samo još jedna od mnogobrojnih podvala Bošnjacima, podvala čije se prave dimenzije mogu sagledati posebno nakon teškog i krvlju plaćenog vraćanja identiteta Bošnjaku, odnosno Bošnjacima. Očigledno je da se ovdje radi o podmuklom ali providnom petokolonaškom udaru na našu naciju. Uostalom primjernije i manje začuđujuće bi bilo da bosanski Srbi i Hrvati upravo zbog činjenice da su u ogromnom procentu direktno ili indirektno učestvovali u agresiji i genocidu u BiH, odnosno izdaji svoje majke domovine, budu nosioci ovog projekta, a ne da taj posao odrađuju nesigurni i nesvjesni bošnjački intelektualci. Naime, Bošnjaci  su Bosanci od momenta svog rođenja. Bošnjaci su u nedavnoj agresiji ili u antibošnjačkom-antimuslimanskom ratu konačno pečatom svoje krvi utisnuli bosanskohercegovačku državničku, geografsku i civilizacijsku pripadnost tlu kojem jedini iskreno i bez rezerve pripadaju. Ovo je dokazana činjenica, ali mi Bošnjaci smo se do sada pokazali kao najlošiji đaci iz balkanske historije i upravo iz tog razloga nam itekako treba temeljita dopunska nastava.

 Marksistički diplomci

 U Bosni i Hercegovini je u zadnjih trideset godina izašla značajna grupacija diplomaca društvenih nauka, naročito fakulteta političkih nauka, smjer marksizma, novinarstva, itd., popunjavajući radna mjesta profesora, opštinskih službenika i reportera u režimskim novinama i drugim medijima. Tako su uglavnom Bošnjaci popunjavali mjesta gdje se slavio i čuvao bivši sistem, dok su u isto vrijeme, za vitalna pitanje predmeta jezika i historije postavljani uvozni kadrovi iz Srbije i Crne Gore. Po toj logici, domaći profesori kao ideološki kadrovi su svojoj raji propagirali samouopravni socijalistički sistem a srbijanci i crnogorci nam govorili o historiji i gramatici našeg jezika. Te lekcije su nam isporučivali teškim dijalektima sredina u kojim su rođeni i gdje su odrastali, a te dijalekte i ekavice nisu ni pokušavali prilagoditi Bosni i Hercegovini, čak  ni nakon dvadeset i više godina življenja u njoj.

 Sto pedeset godina, tačnije od doba kada su u Evropi definisane nacije, traje bošnjačka falinka u formi gubljenja identiteta. Ta hronična bolest dodatno je pospješivana sistemom slavljenja kosmopolitizma, sekularnosti, apolitičnosti, ateizama, nacionalne nepripadnosti i mješavine svega i svačeg. I to je samo na momenat nestalo dok je trajao odbrambeno-oslobodilački rat 1992 -95, da bi se opet javilo kada su iz tvrdih sarajevskih, tuzlanskih podruma i izbjegličkih evropskih soba izmigoljili mahmurni i ugojeni današnji najglasniji nosioci raspamećivanja svih bošnjačkih vrijednosti. U kolone su se postrojili pijani novinari, urednici TV-emisija, scenaristi humorističkih serija, bahati političari i nepopravljivih boljševički idolopoklonici. Ne mogu a da ne pomislim koliko je samo generacija izašlo sa fakulteta političkih nauka i koliko danas ima javno angažiranih profesora sa ove katedre a da nisu bili u stanju definisati pravu dijagnozu stanja društva, odnosa svjetske političke moći prema nama i našeg odgovora prema njima u vidu stručnog prijedloga ili platforme, ili ozbiljnog političkog angažmana i tako mu pomoći, a ne stalno ga kritikovati i stavljati se iznad svega. Postavlja se pitanje zašto je tako i za koga rade ti ljudi?Odogovor i nije teško naći. Većina tzv. nezavisnih BiH intelektualaca su plaćeni novcima raznih bjelosvjetskih organizacija čiji interes je održavati haos u Bosni i Hercegovini, te su tako su postali ništa drugo nego obična prositutka takozvane međunarodne zajednice. Naši stari su davno rekli „Čiju čorbu kusaš, toga slavu slaviš“.

 Šta se iz ovoga može naučiti?

 Šireći lepezu osobina koje nam se mogu nametnuti, može se krenuti od toga da smo umnogome srčano topli i merhametli, ali istovremeno nacionalno onesvješćeni, intelektualno rasitnjeni, iz državotvornog aspekta još uvijek u nostalgiji sjećanja na feudalno doba, kulturno nedefinisani, politički inferiorni, itd. I opet nismo nestali. Bošnjaci jesu doživjeli veliku nesreću koja je rezultat stogodišnjeg lutanja, ali nisu doživjeli tragediju nestanka koja im se čitavo vrijeme pripremala i koju su mnogi iz komšiluka i susjedstva nestrpljivo priželjkivali.  Odbrana Bosne i Hercegovine u toku agresije i genocida je potvrdila značajnu istinu da su Bošnjaci i Bosna kao nokat i meso. Bilo gdje da uštineš šikne krv uprska čitav Balkan. Postagresijska bošnjačka stvarnost je nešto nazamršenije što se ikada moglo desiti jedno narodu. Uz dosta objektivnih razloga, koje nas se mogu, a i ne moraju ticati, uvijek se dobro okrenuti subjektivnim. Gdje je zapelo u našem novom životu? Ko od nas kome podmeće noge i nakon što smo uspjeli vratili nacionalno ime, jezik, duhovnu slobodu, očuvati cjelovitost države, istina možda i ne u lokalnim okvirima, i kada se bez nas u Bosni i Hercegovini ne može ništa učiniti i odlučiti. Mi jesmo činjenica koja nije draga mnogima oko nas, ali nas se ne može zaobići ni u kakvom aspektu balkanskih dešavanja. Bošnjaci su odlučujući faktor opstanka države Bosne i Hercegovine, a uvjet postojanja ove država je ujedno i uvjet postojanje Bošnjaka kao naroda. Druge nema. Ili ćemo naći riješenja da očuvamo državu, ili nas neće biti. A kvaliteta imamo, untatoč kukolju koji klija gdje god mu se pruži prilika.

 Bošnjaci su narod koji je nakon strahovitog uništenja, razaranja njihovih domova, ulica, gradova, vjerskih objekata sve to potpuno obnovio, i čak što više, uvećao i uljepšao, narod koji se vratio na mjesta svojih stratišta, što nikad u historiji niko nije uradio. Izgradio je kuće, centre i zajednice gdje god je protjeran na ovom svijetu i na kraju svojoj omladini podario mogućnost da spozna istinu o njegovom egzodusu. Ta se istina mora znati ne zbog osvete i mržnje, nego zbog pravde i historijske činjenice koji su jedini temelj naše izvjesnije budućnosti. Bošnjak je čak i po cijenu života odlučio da ga niko na silu ne može odvojiti od rodne grude. Sve ovo neumitno vodi do zaključka da mi u stvari živimo u najvećoj renesansi bošnjačke nacionalne svijesti, probuđenog identiteta, državne pripadnosti i budućnosti koja se ne smije zasnivati na sopstvenim zabludama da nam je dobro sve što nije crno, da nas veseli sve što se smije i da igramo na zvuke bilo kojeg instrumenta, pa bio on i dvorski klavir. U stvari, svjesni i pošteni bošnjački intelektualci imaju privilegiju, ali i obavezu, da ne dopuste da im sopstveni narod ponovo postane bezlična i nedefinisana masa poput plastelina koji svako može oblikovati kako mu se ćefne. Nema više mjesta samosažaljenju, patetici i nacionalnoj izgubljenosti. Vjerujem da i vi dijelite moju nadu da su takva vremena definitivno iza nas i da imamo dovoljno kapaciteta za potpuno uzdignuće naroda kojem pripadamo.

Emina

Kad u bašti tamo, gdje miriše igda,

Gdje 'no bulbul-pjesma ne prestaje nigda,

Gdje šadrvan praska u hladu jasmina,

S kondirom u ruci stajaše Emina. 

Emina

Emina je dosta rasprostranjeno bošnjačko žensko ime i kada se to ime pročita ili izgovori, ne osjeća se neka posebna pažnja ili poseban osjećaj.

Ali, kad se pročita ili spomene ime lijepe Mostarke Emine, koja je svojom ljepotom i držanjem očarala pjesnika Aleksu Šantića i koji je o njoj napisao pjesmu, onda je to sasvim neki drugi osjećaj.

   Prije više od sto i dvadeset godina, od sedmero djece mostarskom' hafizu Eminu Sefiću rodila se kćerka, kojoj je dao ime Emina.Rasla i razvijala se Emina, postala curetak 'djevojčica'.Pored dosta njezinih vršnjakinja, koje su zaista bile lijepe kao i većina Mostarki, Emina se ipak nekako isticala svojom izvanrednom ljepotom, gradjom i lijepim osmijehom na licu.Razvijena kao prava djevojka, prolazila je ispred magaze, pokraj česme blizu Lučkog mosta, kloparajući nanulama kaldrmom, dok su joj se oko bedara lepršale svilene dimije.

Mostar iz doba lijepe Emine

Pjesnik, A. Šantić, svoju pjesmu napisao je zadivljen tom ljepotom mlade Emine.On je više put sjedio sa društvom ispred magaze, blizu Lučkog mosta kuda je skoro svaki dan prolazila sada već šesnaestogodišnja lijepa Emina.

Šantić, koji je, kažu bio istinski zadivljen ljepšim polom, često je uzvikivao: »Ah lijepog li djevojčeta, lijepe li Emine«. Tada je i počeo pisati stihove pjesme, koja je kasnije postala legenda.

»Ja kakva je lijepa,

Jest tako mi dina,

Stid je nebi bilo ,

Da je kod sultana«

Pravi Mostarci i sada, kada prepričavaju te dogadjaje starije od sto godina govore to tako sjetno i ponosito, kao da se desilo jučer.Teško je predpostaviti, kazuju Mostarci, da je Šantić ikada, sa Eminom uspio progovoriti i jednu jedinu riječ.

  Emina je bila kćerka vrlo starog hafiza Emin Sefića .Po tadašnjim običajima, koji su bili neka vrsta zakona, djevojka nije smjela pogledati muškarca a kamo li s njim stupiti u razgovor.To je Aleksi sve bilo poznato. Emin otac, čim je uočio da se momci sve više za njom čežnjivo zagledaju i  uzdišu, naredio je bez i najmanjeg prigovora, da odmah počne nositi feredžu kad izlazi van iz kuće i kućnog dvorišta (avlije).Lijepa Emina je tih hladnih januarskih dana, sa svojih nepunih šesnaest godina postala prava djevojka i nekako na prečac se udala.Naočit i bogat Mostarski trgovac Avdaga Koluder, zaprosio je Eminu od njenog  babe.Istina, Avdagu, svog budućeg muža, Emina do tada nikad nije ni vidjela,niti su je njeni roditelji pitali za pristanak.Na svu sreću, Eminin brak je bio pravo oličenje srećne porodice, što se nije dogodilo mnogim djevojkama toga vakta i zemana.

Bračni par, Avdaga i Emina Koluder postali su jedan od neizbrisivih nezaboravnih legendi Mostara.Avadaga, u to vrijeme jedan od najpoznatijih trgovaca Mostara i šireg područja, prvi je u Mostar donijeo radio i u Mostar dovezao automobil.Lijepa Emina je u braku sa Avdagom rodila čak šesnaestoro djece, a sve njezine kćerke su bile različitog lika i stasa, kao da ih nije jedna te ista majka rodila, ali su sve na svoj način bile prave ljepotice.Rodila su im se i lijepa djeca, Eminina unučad  pa se svi i danas ponose svojom nenom, po čijoj se ljepoti i pjesmi i Mostar daleko pročuo.Poslije udaje, lijepa Emina je postala pravi zarobljenik vlastitog doma i avlije.Radila je kućne poslove i radjala djecu.Po sjećanjima nekih poznavalaca Emine iz tog vremena, desetoro djece joj je umrlo, jer su njena vrema u Bosni bila slična dnašnjim.Lijekova nije bilo ni za bezazlena oboljenja.Lijepa Emina polahko je starila ali crte njenog lica ostale su lijepe a naročito njen osmjeh koji je lebdio na usnama gotovo do poslednjeg otkucaja srca.

  Oči je zatvorila i preselila na ahiret januara 1960 godine.

Lijepe Emine odavno više nema medju živima.Od velike njene ljepote ostale su uspomene i sjećanja, kao i pjesma za sva vremena.Pored nezaboravne pjesme, kao uspomena u Šarića haremu u Mostaru, ispod nekoliko borova i čempresa stoji mali mezar lijepe Emine čuvene po pjesmi Alekse Šantića.

Emina

/iz Alibegova sevdaha/

       

                            Sinoć kad se vratih iz topla amama.

Prodjoh pokraj bašte Abdula imama.

Kad u bašti tamo, gdje miriše igda,

Gdje 'no bulbul-pjesma ne prestaje nigda,

Gdje šadrvan praska u hladu jasmina,

S kondirom u ruci stajaše Emina.

Ja, kakva je, pusta, tako mi amana,

Stid je nebi bilo da je kod Sultana!
Ta, kada bi Sultan za Eminu znao,

Bi, vallahi za nju, sto robinja dao!

Ta, ljepša je bolan , od svih Šamskih bula,

A bjelja je beli, od bijelih djula!

Pa još kad' se šeće i plećima kreće...

Ni hodžin mi zapis više pomoć' neće!...

Ja joj nazvah selam, al' moga mi dina,

Nešće ni da čuje lijepa Emina.

No u zlatan kondir zahvatila vode,

Pa po bašti djule zalivati ode;

Gornjak vjetar duhnu pa niz pleći puste,

Rasplete joj one pletenice guste.

Zamirisa kosa, zamirisa bašta,

A ja se od derta s dunjalukom prašta',-

Malo ne posrnuh, tako mi mog dina,

Al meni ne dodje lijepa Emina.

Samo me je jednom pogledala mrko,

Niti haje alčak što za njome crko'!...

                                                 Aleksa Šantić 1902. god.

DR. SENAD EF. AGIĆ - BOŽIJE CARSTVO NA ZEMLJI, KAKO GA VIDE SRBI I HRVATI

Pismo pišem kao sin, otac, muž, brat, djed, komšija, građanin BiH, građanin SAD, imam, glavni imam, pisac, autor, profesor… kršćanima, sljedbenicima Isaa a.s. tj. Isusa Krista ili Hrista, a posebno našim komšijama i susjedima Srbima i Hrvatima.Pitam se zašto Bošnjake njihovi kršćanski susjedi, gotovo po pravilu, svakih 50 godina proganjaju, ranjavaju i ubijaju, siluju i masakriraju, pljačkaju, protjeruju i u logore zatvaraju.

Piše:  Senad Agić (Novihorizonti.ba)

Pitao sam se, još dok sam dijete bio, zar su kršćanstvo i islam toliko različiti da se pripadnici islama moraju od svojih komšija kršćana, Slavena po porijeklu kao i muslimani, stoljećima braniti od brutalnih napada. Mislio sam da možda u kršćanstvu postoji teološko učenje koje svojim sljedbenicima nalaže izgon i istrebljenje muslimana. Pitao sam se zašto kršćanska Evropa nikada nije odlučno ustala protiv ovakve prakse svojih istovjernika na Balkanu - Srba i Hrvata. Danas, međutim, kada mislim da sam se na adekvatan način i u potrebnom obimu upoznao sa ovom vjerom, mogu reći da je spomenuta praksa kršćana u potpunoj kontradikciji sa duhom učenja Isusa Krista/Hrista. Vi ste se, drage moje komšije i susjedi, toliko ogriješili o svoju religiju općenito, a o nas muslimane posebno, da biste se svakog dana trebali moliti za oprost od smrtnih grijeha koje ste kolektivno činili Vi i Vaši preci.

Za Vaše grijehe Isus (Isa a.s.), naravno, nije odgovoran. On Vam je zorno pokazao način kako se postupa sa drugim i drukčijim svojim vlastitim primjerom tako što je svu svoju misiju usmjerio na podizanje carstva Božijeg na Zemlji na principu zakona ljubavi. On niti je, niti bi ikada učestvovao u bilo kakvom ratu ili sukobu između kršćana, a pogotovo između kršćana i nekršćana. On se vjerovatno i danas u raju, čekajući na svoj drugi dolazak na Zemlju, čudi i pred Bogom crveni zbog križarskih pohoda i inkvizicije, fašizma, nasilne kristijanizacije i drugih zlodjela od kojih su mnoga učinjena u njegovo ime. On nikada ne bi odobrio ni sekularne ratove, zločine i nasilja. Teško je Isusa zamisliti kao generala bilo kakve armije. Njega čak ne bi privlačila ni policijska uniforma, kao ni to da vojnike pred odlazak u borbu blagosilja. On je bio čovjek mira svim svojim bićem. Teško je čitati kršćanske teološke izvore a doći do drukčijih zaključaka. Jer, Isus je čitav svoj boravak na Zemlji proveo da izgradi Božije carstvo mira na zemlji. On je radije pošao u “smrt” nego da se obračunava sa neprijateljem. Zar Vam nije ostavio u emanet da volite komšiju i da mu dobro mislite i činite, pa da čak i svoga neprijatelja bezuvjetno volite i onda kada Vas on voli ili mrzi.

 Zašto svi sljedbenici Isusovi nisu pacifisti?                 Na ovo pitanje se može odgovoriti samo tako što će se pozvati na odgovornost Vaše neadekvatno slijeđenje vjere i njenih moralnih učenja. Vi ste, vjerovatno, ocijenili da se Isusa i njegovu bezuvjetnu miroljubivost ne može slijediti bezuvjetno pa ste onda sebi, pod izgovorom da bi takav pristup savremenom životu bio nepraktičan i naivan, dopustili teorije o pravednom ratu i ratu u odbrani. Čovjek bi mogao i prihvatiti takav pristup i kompromitaciju kršćanskih izvora, ali kako prihvatiti nacistički holokaust nad Jevrejima, inkviziciju, križarske pohode, genocide, izvoz oružja, militarizaciju svijeta radi ostvarivanja materijalne dobiti, huškanje na lokalne ratove, robovlasništvo, rasizam, Prvi i Drugi svjetski rat, atomske bombe?
Vratimo se izvoru na koji se pozivate i iz kojeg bi trebali crpiti inspiraciju za svoj način života u kojem se (Matija: 5:9) veli: “Mirotvorci su blagoslovljeni.” Kako se kršćani svijeta mogu osjećati lagodno i kako mogu imati mirnu savjest sa njihovom trenutnom pozicijom u svijetu i kako to pomiriti sa Isusovim učenjem o miru i opraštanju. Za kršćane bi, više nego za bilo koga drugog u svijetu, rat eventualno mogao biti opcija tek onda kada se iscrpe svi napori i pokušaji da se konflikt riješi mirnim putem, pa i tada bi mu morali pristupiti sa krajnjom rezervom i na granici odbijanja.
U svijetu kako ga je vidio Isus, nema mjesta armiji, a policijska bi se dužnost mogla svoditi tek na reguliranje saobraćaja.

Evidentno je da su realnosti danas drukčije, da je policija postala nužnost da zaštiti sigurnost, slobodu i živote nevinih i da se sila može upotrijebiti samo kada to situacija zahtijeva, ali ono što pomaže uspostavljanju mira – a to je borba za pravdu – nije odlika koja krasi karakter kršćanstva koje vi prakticirate, nažalost. I zato, postaje degutantno i licemjerno kada se pozivate na Isusa i Božije carstvo na Zemlji, jer ste poodavno iskompromitirali svoj kršćanski odnos prema nasilju i upotrebi oružja. Neugodno mi je, ali Vam moram reći istinu u oči: Niste se pridržavali temeljnog učenja svoga Učitelja o tome da na nasilje ne uzvraćate nasiljem, već ste bezbroj puta, čak na mirotvorstvo, uzvraćali nasiljem. Koliko ste samo nevinih ljudi poubijali samo zato što nisu pripadali Vašoj religiji, koliko ste nevinih žena silovali, džamija i mezarluka porušili? Jeste li se ikada pokajali i za svoje grijehe oprost zatražili?
Vi kao da još uvijek ustrajavate u svom grešnom izgovoru da “cilj opravdava sredstvo.” Zapamtite, nikada poslanici a ni učenja ijedne objavljene vjere nisu dozvoljavali da se čak ni do moralnih ciljeva dolazi nemoralnim sredstvima (makijavelizam), a Vi ste sebi dozvolili sva nemoralna sredstva da dođete do krajnje nemoralnog cilja, da uspostavite bezočnu dominaciju i eksploataciju drugog. Gdje su danas ti pravi kršćani od kojih Isus traži da razvijaju instikt za popuštanjem, da okrenu drugi obraz, da oproste i zaborave, da žive i da druge puste da u miru žive. U Božijem carstvu na Zemlji, za kakvo se Isa a.s. zalagao, ovce su u suživotu sa lavovima.

 Božije carstvo na zemlji nije samo za kršćane                  Božije carstvo na Zemlji ne samo da ne odgovara Isusovom opisu i viziji, nego se, zahvaljujući baš Vama, koji sebe smatrate njegovim najgorljivijim sljedbenicima, ispoljava u svoj svojoj suprotnosti. Sve se na glavu prevrnulo. Ništa više nije na svom mjestu. I što se više pozivate na našeg i Vašeg poslanika, sve više mu svojim nedjelima prkosite. Ovdje nećemo spominjati teološke nedosljednosti, nego ćemo se zadržati samo na analizi vaše kršćanske prakse. Vi ste prestali graditi Božije carstvo na Zemlji i za sebe i za druge, jer ste sebi dopustili nedopustivu koliziju između moralnih pravila i religijske prakse, i tako već poodavno postali osnovni faktor prijetnje svjetskom miru i stabilnosti i lokalno i globalno. Zar vi, zaista, mislite da se Bog može prevariti i da će Vam naklonost darovati samo zato što možete reći kako ste članovi Crkve. U Bibliji ćete naći kazivanje o tome kako će doći vrijeme da se kukolj odvoji od pšenice, pa će kukolj završiti u vatri. Tada će neki biti ugošćeni na gozbi kod Kralja, dok će oni drugi biti bačeni tamo gdje će biti jecanja i škripanja zubima. (Matija 22:13) Ja sam prestao vjerovati da vi možete izgraditi Božije carstvo na Zemlji, pa sam ovu metaforu shvatio kao poziv na diskurs o svijetu kakav bi trebao izgledati i kakav bi trebalo graditi sa vama ili bez vas, za sve nas uključujući i vas. Zašto ovo ističem? Zato što ste vi, sada to vidim, ovaj imperativ shvatili da samo vi zaslužujete da živite u tom Božijem carstvu na Zemlji i tu upravo leži vaš secesionistički atak na BiH i vjerovanje da je suživot sa drugima nemoguć, jer vi polažete pravo na to da nam oči iskopate kako biste dokazali da ste duhovno i moralno superiorniji i kako zbog toga za nas muslimane nema mjesta u vašem ekskluzivnom kršćanskom klubu.

 Ili Vi mislite da je moralno i opravdano vršiti svakojake pritiske i ucjene na druge da prigrle vaš religijski vokabular, jezik, vizije, ciljeve? Sjetite se Isusovih riječi kojima se u Jevanđelju po Marku, obratio nekom ko je činio dobro a nije bio njegov sljedbenik: “Ko god nije protiv nas, on je za nas.” (Marko 9:40; Luka 9:50) Kakav divan primjer recepta kako kršćani trebaju uključiti i druge da pomognu graditi univerzalno Božije carstvo na Zemlji. Međutim, neki elementi Vašeg poimanja svijeta su u tolikoj mjeri radikalni da ne dopuštaju da djelujete inkluzivno i da prigrlite čitav svijet. Počesto se pitam ko vam je dao pravo na eksluzivnost u kreiranju “svjetskog poretka”, ako već tvrdite da ste za suživot, slobodu za sve, mir i jednakost u svijetu? Hocete li već jednom shvatiti da bilo koji scenario po kojem će samo kršćani ubirati plodove, dok će drugi tek brojati ubrano, neće uspostaviti carstvo na Zemlji za koje se zalagao Isus/Isa a.s. iz Nazareta. Upravo nas vi uvjeravate da Isus, iako je bio Židov, nije došao sa vizijom da uspostavlja Božije carstvo na Zemlji tek za Židove već za sve ljude. Ako ćete pravo, danas je ipak dosta kršćana, ali više nekšrćana, koji marljivo rade na uspostavljanju univrerzalnog Božijeg carstva na Zemlji. Mnogi u tom procesu ne sudjeluju, od kojih je i povelik broj kršćana, dok jedan dobar broj njih umjesto red, nastavlja sijati nered na Zemlji.

 Da li se iko na svijetu poziva na “ljubav” više od Vas?                  Ako bi se vama prepustilo da na teorijskoj ravni u jednoj rečenici opišete svijet kakav bi trebao izgledati, onda bi ta deskripcija vjerovatno izgledala ovako: Svijet će najbolje izgledati onda kada bude uspostavljen na zakonu ljubavi.Ali, kao da niko na svijetu nije u stanju ovu divnu postavku ismijati kao vi. U praksi se to pokazalo bezbroj puta. Upravo ste vi oni koji su tu ljubav zamijenili najotrovnijom, i tome još, fatalnom mržnjom, koja je ogromna polja širom BiH, pa i šire, pretvorila u groblja i masovne grobnice, u kojima leže kosti stotina hiljada nevinih koje ste vi iz “ljubavi” pobili. Ništa bolji u ovoj ljubavi nisu ni evropski narodi, kao ni američki narod, koji je sebi izabrao predsjednika (Truman), koji se drznuo da u ime kršćankse svete ljubavi za vrijeme Drugog svjetskog rata upotrijebi nuklearno oružje u Japanu. Danas, ovi isti kršćanski narodi i dalje vode beskrajne ratove daleko od svoje kuće, dok istovremeno kod kuće, više od svih drugih stanovnika na Zemlji zajedno, uništavaju zajedničku nam prirodnu okolinu.

Isus, naravno, ne bi činio ništa od spomenutog. Njegov koncept ljubavi bio je dokraja jasan: Bog je ljubav, mi njegovi predstavnici na zemlji pozvani smo da širimo ljubav, da radimo, djelujemo iz ljubavi i u ime te univerzalne ljubavi. (Ivan 4:17-18)Drage naše komšije, vaša bi glavna vjerska preokupacija trebala biti kako implementirati ljubav, tj. kako ljubav pretočiti u akciju. I trebalo bi da znate da je prema zakonima vaše vjere svako iznevjeravanje ljubavi veliki grijeh. Da li mi, vaše komšije i susjedi, možemo biti sigurni da nam se i sutra neće dogoditi još jedan genocid koji će počiniti vaša djeca ili unučad nad našom nevinom djecom ili unučadima i to u ime one iste “ljubavi”?
Šta je to što je kontraverzno u vašem konceptu ljubavi? U Vašem poimanju Božijeg carstva na Zemlji? Ono što vi, izgleda, ili ne možete ili ne želite shvatiti jeste da je ljubav djelovanje, rad, akcija, i da ljubav ima cijenu, da ljubav košta, da ljubav zahtijeva odricanje od prestiža, pozicije, da je ljubav žrtvovanje za drugog i drukčijeg, da je ljubav negiranje negativnih silnica vlastitoga ega. Da se poslužim riječima iz vašeg izvora: Ljubav je da odložiš kaput i da opereš noge kako svome prijatelju tako i neprijatelju. Ljubav znači poštovati drugog i drukčijeg i sa njim zajedno graditi Božije carstvo na Zemlji po mjeri i potrebama svih stanovnika ove zajedničke nam planete. Ono što je kod vas počelo sa rimskim imperatorom Konstantinom, pa se nastavilo tokom Srednjeg vijeka, nažalost, i danas djelimično egzistira. Svaka vrsta nametanja poretka na Zemlji onako kako ga neki kršćani po uzoru na Konstantina vide, zaslužuje da bude zaustavljeno i pobijeđeno od vas samih. Svijet treba plan spašavanja ukoliko želi da opstane i da se od samoga sebe sačuva. Grdno se svi varamo ako mislimo da su nam jedine i najveće prijetnje globalno zagrijavanje, uništavanje okoline i zarazne bolesti, a pritom ne vidimo prijetnju koja dolazi od neimaštine, etničke mržnje i vjerske netolerancije.I na kraju ovog iskrenog obraćanja, ne mogu a da se ne pozovem na Jevanđelje po Ivanu (Ivan 16:7), u kojem Isus/Isa a.s. na kraju svoje misije najavljuje svog brata po misiji, posljednjeg Božijeg poslanika Muhammeda, a.s., riječima koje se tamo navode: “…reći ću Vam istinu, za Vas je bolje da ja odem, jer ako ne odem, Branitelj Vam neće doći; ali ako odem, ja ću ga Vama poslati.”Mi Vaše komšije i susjedi ponosno već više od 500 godina slijedimo ovog Branitelja - u Starom zavjetu i Vašem jevanđelju najavljenog, a u Kur’anu potvrđenog.