Esselamu Alejkum postovani prijatelji,
18 maj 2009 godine ce uci u historiju Bosnjaka Seattla,
kao i kompletne zajednice Bosnjaka Sjeverne Amerike.
Na gradjevini dzamije je uzdignut minaret.
Na vrhu minareta ponosni alem.
Simbol slobode muslimana.
Duznost mi je da posvjedocim ovim tekstom.
U zahvali Alahu, Bogu Jedinom
U cast nase slobode,
U pomen ljudima koji su sagradili ovu kucu,
U poruku generacijama koje dolaze.
Neka se zna da smo progledali i pronasli napokon svoje srce.
prihvatili istinu da je Allah kreator svega sto se desava,
preko nasih misli, ruku i djela.
Njegova najljepsa kreacija stoji u gradu Seattlu.
Blago se onima koji je sagradise, na ovom i onom svijetu.
Nihad Krupic, autor
Bosanska Dubica BiH
Vancouver, Canada
18.5.09
LOG POD MANGARTOM
Piše:Samir B.
Želja mi je da vam prenesem »sliku« i osjećanja onog što vidjeh jula 2007 i ne davno,aprila 2009, te onog što se u medjuvremenu dogadjalo.
Tog jula '07 prvi put odoh u Log pod Mangartom očaran i nekakvog »čudnog« osjećaja valjda zbog saznanja da sam tu,na mjestu gdje su mi moji zemljaci prije skoro stotinu godina hodali i ginuli.
Ginuli Bošnjaci i po Monte Meletti za nekog drugog.Vazda za nekog drugog.Kao da nam je drugi preči od nas samih.S obzirom da smo takvi kakvi jesmo i istorija nas pamti po ratovanjima pod tudjim zastavama i… vazda za nekog drugog.Vazda za tamo nekog, nikad 'vamo za sebe.
I kad se u zadnjem ratu vlastitim životima odbrani vlastita džava opet odnekud »izmigoljiše« ljigavci.Najprije oni koji BiH ne priznaju i vele »Ne postoji BiH«,«Nije je nikad ni bilo«… al' jest' je bilo onda kad je trebalo istu rušiti,paliti,pljačkati,ubijati…tad je bilo.
SPOMENIK U CENTRALNOM DIJELU GROBLJA-MEZARJASve bih nešto da kažem a strah me da nesto ne zaboravim,propustim.A propustiću,k'o da gledam.Sjećam se,jedne prilike cvjećarka mi reče:«Džaba biraš,ljepša ruža uvijek ostane!«
Upravu je.
I sad,što god da napišem neće se sve reći.Kao prvo,fale mi riječi a kao drugo zaboraviće se.
Helem!
Ima jedno mjesto u Sloveniji gdje se osjećam kao kod svoje kuće.U sjeveroistočnom dijelu Slovenije u dolini rijeke Soče,u opštini Bovec,uklješteno medju strmim planinama kojima od blještavila snijega ni vrh ne vidiš,nalazi se jedno selo,Log pod Mangartom.Sasvim normalno,jednostavno,tiho…a posebno!?
Posebno što je na strmim liticama i obroncima ovog' dijela »Triglavskog parka« istorija pisana herojskim podvizima i krvlju Bošnjačkom.
Sa ovim i ovakvim dijelom Slovenije upoznao me je u toku svog' istraživačkog rada moj dobri jaran, dr.Ahmed Pašić.Zahvaljujući ovom momku i njegovoj aktualizaciji ovog' kraja do očiju i ušiju našeg' naroda dodje odnosno probudi se istorija i sjećanje na zbivanja u 1.svijetskom ratu u Soškoj dolini od prije skoro stotinu godina.
Jula mjeseca 2007. god. prvi put sam bio u Logu.I nedavno sam tamo bio.
Ovo selce interesantno je zbog toga sto u svojim njedrima čuva humke Austrougarskih boraca poginulih u 1.s.r.
Ipak da bi stvar bila malo jasnija predlažem da se osvrnemo u nazad i malo »začeprkamo« istoriju.
13.juna 1878 god. u Berlinu na »Berlinskom kongresu«sastadoše se tadašnje slike i
Ima jedno mjesto u Sloveniji gdje se osjećam kao kod svoje kuće.U sjeveroistočnom dijelu Slovenije u dolini rijeke Soče,u opštini Bovec,uklješteno medju strmim planinama kojima od blještavila snijega ni vrh ne vidiš,nalazi se jedno selo,Log pod Mangartom.Sasvim normalno,jednostavno,tiho…a posebno!?
Posebno što je na strmim liticama i obroncima ovog' dijela »Triglavskog parka« istorija pisana herojskim podvizima i krvlju Bošnjačkom.
Sa ovim i ovakvim dijelom Slovenije upoznao me je u toku svog' istraživačkog rada moj dobri jaran, dr.Ahmed Pašić.Zahvaljujući ovom momku i njegovoj aktualizaciji ovog' kraja do očiju i ušiju našeg' naroda dodje odnosno probudi se istorija i sjećanje na zbivanja u 1.svijetskom ratu u Soškoj dolini od prije skoro stotinu godina.
Jula mjeseca 2007. god. prvi put sam bio u Logu.I nedavno sam tamo bio.
Ovo selce interesantno je zbog toga sto u svojim njedrima čuva humke Austrougarskih boraca poginulih u 1.s.r.
Ipak da bi stvar bila malo jasnija predlažem da se osvrnemo u nazad i malo »začeprkamo« istoriju.
13.juna 1878 god. u Berlinu na »Berlinskom kongresu«sastadoše se tadašnje slike i
GROBLJE NEKAD (2007)
prilike,tj.sile:Njemačka,Austrija,Francuska,V.Britanija,Italija,Rusija i Turska.Bilo je to »vrijeme kad Bosna više nije bila đulistan carevine nego njena otvorena rana koja je krvarila.
Odlučivalo se i radilo o Bosanskohercegovačkoj glavi,glavi BH čovjeka.Bijaše donešena odluka da Austrougarska dobije mandat za okupaciju Bosne i Hercegovine što ovi kasnije,uz velike gubitke i neočekivan otpor od strane Bošnjaka i učiniše.
Ista ta Austrougarska je 1915.god. otpočela sa mobilizacijom Bošnjaka i njihovo odvođenje na Soški front.Ovaj,opet bijaše dio jugozapadnog fronta koji se dužinom od oko 600 km protezao Italijansko-Austrijskom granicom od Švicarske do Tržaškog zaliva.Devedeset kilometara ovog fronta zahvatalo je Slovenačku teritoriju i to njen možda najnepristupačniji dio:visoke planine i dolinu rijeke Soče.
Ista ta Austrougarska je 1915.god. otpočela sa mobilizacijom Bošnjaka i njihovo odvođenje na Soški front.Ovaj,opet bijaše dio jugozapadnog fronta koji se dužinom od oko 600 km protezao Italijansko-Austrijskom granicom od Švicarske do Tržaškog zaliva.Devedeset kilometara ovog fronta zahvatalo je Slovenačku teritoriju i to njen možda najnepristupačniji dio:visoke planine i dolinu rijeke Soče.
U Austrougarskoj vojsci među Njemcima,Madžarima,Austrijcima,Srbima,Poljacima i ostalima učestvovaše i Bošnjaci.Bijahu to ljudi divovi čije podvige popamtiše strme litice i šume koje kriju ostatke i tragove što ih u ljuti Slovenački kamen uklese ruka Bošnjačka.O hrabrosti ovih ljudi svjedoče ordeni za hrabrost čiji su najčešći nosioci bili upravo oni,Bošnjaci.Najviše zahtjeva za dodelju ovog ordenja, a njihovu dodjelu je spriječio kraj 1.s.r.,imadoše upravo oni,Bošnjaci.O tome govore dokumenti i sami ti zahtjevi koji se i danas čuvaju u Bečkom muzeju.
Još jednog »rekordera« 1.s.r dala je BiH.Bio je to Elez Dervišević koji je sa svojih 11.godina bio najmladji Austrougarski vojnik.
Još jednog »rekordera« 1.s.r dala je BiH.Bio je to Elez Dervišević koji je sa svojih 11.godina bio najmladji Austrougarski vojnik.
ELEZ DERVIŠEVIĆ
Napomenimo još samo to da je ovaj čovjek prije par godina svoj ovodunjalučki put končao u Siriji,u Damasku.
Puno vremena i prostora bi trebalo da bi se opisala ratna situacija ovog vremena i prostora.Nije mi cilj ulaziti u detalje o toku ovog rata na području Soškog ratišta.Veoma lijepo je to opisano u knjigama
W.Schachingera – »die Bosniaken kommen«
V.Klavore - »Plavi križ«
i u zadnjem izdanju o ovoj temi,knjizi momka kojem se neizmjerno zahvaljujem za znanje koje mi je prenijeo o ovim dešavanjima.
Riječ je o knjizi koju napisa Dr.Ahmed Pašić – »Bošnjaki na Soški fronti«
Želja mi je da vam prenesem »sliku« i osjećanja onog što vidjeh jula 2007 i nedavno,aprila 2009, te onog sto se u medjuvremenu dogadjalo.
Tog jula '07 prvi put odoh u Log pod Mangartom očaran i nekakvog »čudnog« osjećaja valjda zbog saznanja da sam tu,na mjestu gdje su mi moji zemljaci prije skoro stotinu godina hodali i ginuli.
Ginuli Bošnjaci i po Monte Meletti za nekog drugog.Vazda za nekog drugog.Kao da nam je drugi preči od nas samih.S obzirom da smo takvi kakvi jesmo i istorija nas pamti po ratovanjima pod tudjim zastavama i vazda za nekog drugog.Vazda za tamo nekog,nikad 'vamo za sebe.
I kad se u zadnjem ratu vlastitim životima odbrani vlastita džava opet,odnekud »izmigoljiše« ljigavci.Najprije oni koji BiH ne priznaju i vele »Ne postoji BiH«,«Nije je nikad ni bilo«… al' jest' je bilo onda kad je trebalo istu rušiti,paliti,pljačkati,ubijati…tad je bilo.Za njima se pojaviše onda oni što se u Bošnjaštvo zaklinju a o glavi mi rade.Sjetih se jedne nane sa početka rata '92-ge kad u Sarajevu na pitanje »Nano,kako je?« veli :«Eh,kako!?Gore Arkan,dole Salkan!«
U bošnjaka čvrsta ruka,hrabro srce a tvrda glava.Valjda su to osnovne karakteristike mog naroda koji je zbog toga najjedinstveniji i najsložniji kad je frka…rat.
Puno vremena i prostora bi trebalo da bi se opisala ratna situacija ovog vremena i prostora.Nije mi cilj ulaziti u detalje o toku ovog rata na području Soškog ratišta.Veoma lijepo je to opisano u knjigama
W.Schachingera – »die Bosniaken kommen«
V.Klavore - »Plavi križ«
i u zadnjem izdanju o ovoj temi,knjizi momka kojem se neizmjerno zahvaljujem za znanje koje mi je prenijeo o ovim dešavanjima.
Riječ je o knjizi koju napisa Dr.Ahmed Pašić – »Bošnjaki na Soški fronti«
Želja mi je da vam prenesem »sliku« i osjećanja onog što vidjeh jula 2007 i nedavno,aprila 2009, te onog sto se u medjuvremenu dogadjalo.
Tog jula '07 prvi put odoh u Log pod Mangartom očaran i nekakvog »čudnog« osjećaja valjda zbog saznanja da sam tu,na mjestu gdje su mi moji zemljaci prije skoro stotinu godina hodali i ginuli.
Ginuli Bošnjaci i po Monte Meletti za nekog drugog.Vazda za nekog drugog.Kao da nam je drugi preči od nas samih.S obzirom da smo takvi kakvi jesmo i istorija nas pamti po ratovanjima pod tudjim zastavama i vazda za nekog drugog.Vazda za tamo nekog,nikad 'vamo za sebe.
I kad se u zadnjem ratu vlastitim životima odbrani vlastita džava opet,odnekud »izmigoljiše« ljigavci.Najprije oni koji BiH ne priznaju i vele »Ne postoji BiH«,«Nije je nikad ni bilo«… al' jest' je bilo onda kad je trebalo istu rušiti,paliti,pljačkati,ubijati…tad je bilo.Za njima se pojaviše onda oni što se u Bošnjaštvo zaklinju a o glavi mi rade.Sjetih se jedne nane sa početka rata '92-ge kad u Sarajevu na pitanje »Nano,kako je?« veli :«Eh,kako!?Gore Arkan,dole Salkan!«
U bošnjaka čvrsta ruka,hrabro srce a tvrda glava.Valjda su to osnovne karakteristike mog naroda koji je zbog toga najjedinstveniji i najsložniji kad je frka…rat.
Upravo takvom je čovjeku u Logu pod Mangartom podignuta impresija u obliku kamenog spomenika.U groblju koje čuva poginule,a sačinjavaju ga četiri terase u čijem centralnom dijelu,rekoh dominira spomenik kipara Ladislava Kofraneka iz Praga koji predstavlja dva vojnika.Jedan je Austrijski lovac a drugi Bošnjak.Stoji bošnjo prkosno,sred strmih litica sa kojih ni ovce ne mogu sići kad im uspije da se gore uspnu.Jedan dan gledam na tv:popelo se stado ovaca na jednu od litica oko Loga.Ne mogu sići te su ih planinarske spasilačke ekipe spašavale i skidale helikopterom.Šta bi čovjek,plak'o il' se smij'o?
Pogled na ovu od kamena isklesanu ljepotu mami uzdah a još nešto mi se desi što mi tog jula bijaše malo van pravila.Uhvatih sebe kako iznad križa učim fatihu.
Medju 859 Austrougarskih vojnika poginulih na Rombonu i Čukli nalazi se i 101 bošnjak koji u to vrijeme na svojim mezarima imadoše križeve i na njima pločice sa podatcima o imenu,rodjenju i smrti odnosno pogibiji.
Na nekoliko mjesta je u jednu grobnicu pokopano dva pa i više ljudi te se tako može vidjeti npr.da su skupa sahranjeni Kaltak Ahmet i Vaso Vujičić.
I danas te pločice stoje vidjeh to u nedavnoj posjeti samo ovaj put na nišanima.
Zahvaljujući dr-u Ahmedu Pašiću te njegovoj inicijativi oko zamjene križeva za nišane na mezarima u ovom groblju otpočela je akcija koju je vodio on sam.Po njegovom odlasku iz Slovenije akciju je preuzela i do kraja uspješno dovela IVSRS (islamska verska skupnost v republiki Sloveniji),odnosno IVZ Rep.Slovenije.
GROBLJE-MEZARJE DANAS
Izmedju ove moje dvije posjete desio se jedan nemili dogadjaj.Jedan dan nacionalističkim obilježjima upravo na ovom groblju neko pošara 74 muslimanska nišana.
Foto: E.TVANDALIZMU NIGDJE KRAJA NEMA
Izmedjuostalih bijahu pošarani i Hrvatski,Srpski,Austrijski i Italijanski.Ista stvar se desila u šest ostalih grobalja u toj regiji.Vandale još traže.Bar tako kažu.
Ne dugo poslije toga očistiše se i obrisaše ovi simboli.Za sad je sve čisto,uvjerih se u to svojom nedavnom posjetom.
Taj put sam fatihu proučio nad nišanom.Na grobu-mezaru Ahmeta Kaltaka i Vase Vujičića stoji križ i nišan.Nikom' ne smeta samo vandalu što sam sebi smeta pa iz tog pasjaluka švrlja i šara gdje god stigne.
U toku zadnje,familijarne,posjete i djeca bijahu veoma raspoložena pa me iznenadi spremnost najmladjeg,Ahmeda da pozira.
Dok ga je stariji sin Elmedin držao u naručju pred spomenikom on raširio ruke kao da hoće da zagrli i spomenik i svu Sošku dolinu skupa sa grobljem-mezarjem u kojem,što je veoma interesantno ni jedan »brežuljak« nije potonuo.Mnogo je toga što se ima vidjeti u ovom dijelu Slovenije.Svaki mi je odlazak u Log pod Mangartom nešto posebno.Valjda zbog tog našeg naroda što je bio i u velikom broju ostao u Soškoj dolini.
Situacija u Sloveniji danas je takva kakva jest.Još uvjek se Bošnjaci trbuhom za kruhom kreću Slovenijom.Kupili su odnosno kupuju zemlju za izgradnju IKC-a u Ljubljani.
Kad god da se džamija u Sloveniji sagradi neće biti prva!?Prva je bila u Logu pod Mangartom?!Da,baš tu u toku prvog svjetskog rata.Sagradiše je pripadnici BH4 (Hercegovački bataljon), a danas joj se ni za kamen ne zna.Fotografije potvrdjuju njeno postojanje a meni se čini da je ta džamija razlog više što se u Logu pod Mangartom osjećam kao kod svoje kuće.Ovdje bi se za sad završilo moje kazivanje o ovoj temi.I sad tačno znam da nisam rekao sve ono što sam mislio.Nek' ostane,ako Bog da za drugi put iako mi je jasno da će i tada puno toga ostati ne rečeno i nenapisano.Baš onako kako reče ona cvjećarka sa početka ovog' mog pisanja.
Iz Loga se uputismo preko Italije i visine od 1600 metara suhom cestom sa čijih je strana na toj visini sunčanim zrakama prkosio snijeg visine pola metra koji se polahko otapao i stvarao ne potočić nego rijeku koja se obrušavala niz litice do nizine u kojoj je u svojoj tišini ostao spomenik i groblje-mezarje u kojem »ostadoše« naše fatihe i dove Allahu Džellešanuhu da ovaj hrabri bošnjački narod obraduje Džennetom.Amin.
17.5.09
14.SUSRET BOŠNJAKA SJEVERNE AMERIKE
PROGRAM 14. SUSRETA BOŠNJAKA SJEVERNE AMERIKE KOJI ĆE SE ODRŽATI U JACKSONVILLE, FL (USA) OD 22. DO 25. MAJA 2009 GODINE
1. PETAK 22. MAJA 2009.
- Doček gostiju
- Džuma namaz 1:30 pm
- Zajednički ručak 2:30 pm
- Žrijeb za Congress Cup, nogometni turnir i ostala sportska takmičenja
- Promocija knjiga 3:00 pm
- Tradicionalni mevlud 8:20 pm (iza akšam namaza}
2. SUBOTA 23. MAJA 2009.
-Okrugli sto :"Bošnjačka dijaspora kao dio Islamske zajednice u BiH" 9:00 am - 11:00 am
- Svečano proklanjavanje džamije na adresi 2131 Art Museum Dr 32207 i otvorenje Islamskog kulturnog centra 12:00 pm
- Polaganje kamena temeljca za izgradnju minareta uz džamiju i Islamski kulturni centar 12:00 pm
-Zajednicki ručak (iza podne namaza)
- Okrugli sto bošnjačke omladine pod nazivom "Omladina je naša budućnost"2:30 pm
- 6. Sabor IABNA 3:00 pm - 5:15 pm
- Nogometni turnir i ostala sportska takmičenja {tokom dana}
- Kulturno umjetnički program (horovi ilahija i kasida, folklorne grupe i interpretatori bosanskog sevdaha) -tokom dana-
- Centralna svečana večera 7:30 pm3.
NEDJELJA 24. MAJA 2009.
- Skupština Kongresa Bošnjaka 10:00 am
- 1:30 pm- Prezentacija različitih sveameričkih projekata (tokom dana)
- Okrugli sto: "Stvaranje Armije R BiH i odbrana Bosne i Hercegovine" 2:15 pm
-Sastanak imama sa Saborskom komisijom 3:15 pm- Nogometni turnir i ostala sportska takmičenja (tokom dana )
-Sastanak imama sa Saborskom komisijom 3:15 pm- Nogometni turnir i ostala sportska takmičenja (tokom dana )
- Omladinsko veče - proglašenje pobjednika 6:00 pm - Kulturno umjetnički program(horovi ilahija i kasida, folklorne grupe i interpretatori bosanskog sevdaha)
- Koncert- Semir Cerić Koke 8:00 pm
4. PONEDJELJAK 25. MAJA 2009.
- Savjetovanje imama
- Odlazak za Pinellas Park, FL u susjedni džemat na otvorenje mesdžida
- Ispraćaj gostiju
NAPOMENA:
Sve sjednice i okrugli stolovi će se odvijati u salama hotela "Holiday Inn " 9150 Baymeadows Rd. Jax,FL 32256
Svi namaski vaktovi će se obavljati po vaktiji za Jacksonville,FL u istom hotelu u posebnoj prostoriji .
SJEDIŠTE ISLAMSKE ZAJEDNICE BOŠNJAKA JACKSONVILLE, FL je na adresi: 6220 Bennett Road (klikni za direkcije) Jacksonville, FL 32216
Džamija i Islamski centar se nalaze na adresi: 2131 Art Museum Dr (klikni za direkcije) Jacksonville, FL 32207
Održavanje skupština, konferencija, okrugli stolova, Centralne svečane večere i koncerta će se održati na adresi:
Holiday Inn 9150 Baymeadows Road Jacksonville, FL 32256 Telephone: (904) 737-1700 Fax Number: (904) 737-2027Ukoliko želite rezervaciju soba u ovom hotelu naglasite "Bosnian Community" za specialni popust.
Jacksonville, FL 32223
GENERALNI POKROVITELJ
14. Susreta Bošnjaka Sjeverne Amerike
Islamic Community of Bosniaks Jacksonville, FL
Za sva dodatna pitanja u vezi susreta, možete kontaktirati članove organizacionog
8.5.09
JEDAN RUŽAN DIJASPORSKI DAN
piše:Nihad Krupić
Ugledah mršavog i neuglednog čovjeka na jednom semaforu. Unosio se licem fino obučenoj gospodi koja je žurila da što prije pređe ulicu, dođe do svojih kancelarija i nastavi brojati tuđi novac. Prosjak je u ruci imao komad kartona. Na njemu je pisalo: Imam sidu, pomozite mi. Nije mi se, Bog zna šta, dojmila njegova stvarna tragedija ili možda vješto izrežirana laž. Uhvatih sebe kako postajem drven...
Sanjin Krupić, moj sin
...................
- How are you doing today, Mister McGarvie?
- What do you want buddy?-odgovorio mi je nadmenim i neljubaznim glasom Daniel McGarvie.
- Vraćam se kući iz sudskog ureda. Pokazao sam im poslovni ugovor koji smo obojica potpisali- nastojao sam mirno nastaviti razgovor.
Daniel, ili Dan, kako ga svi zovu, je u kasnim tridesetim,invalid, oduzetih nogu, nastradao na jednoj hokej utakmici provincijske lige prije deset godina. Protivnički igrač vrhom štapa mu je teško povredio kičmenu moždinu. Nesreća je potpuno promjenila njegov život. U fizičkom na gore, u financijskom na bolje.Dobio je milionsku odštetu. Počeo kupovati nekretnine, putovati, dobro se provoditi i lagodno živjeti. Usput je dobio i zdravu ženu, indijskog porijekla. Jasbant se iz “ljubavi “ udala za njega. On je jedan od mnogih kanadskih invalida što žene mlade, zdrave, edukovane, ali siromašne djevojke iz trećih zemalja. U zadnjih petnast godina naročito je velika jagma za lijepim Ruskinjama. Net prostor je prosto natrpan stranicama sa kojih se nude djevuške. Po svaku cijenu se žele dočepati Kanade i Amerike.Nisu važne godine, a i noge i ruke mladoženje. Samo da se rješe besparice i bijede.Dan je kupio prizemnu stariju kuću koju sam u rekordnom roku prilagodio potrebama ovog teškog invalida. On i žena su bili oduševljeni dizajnom i servisom koje sam im pružio. Svaki dan su bili prisutni na kući i često dovodili prijatelje i rođake da im pokazuju radni progres. Kada su moji radnici završili posao uselio je u kuću sa ženom, čupavom bjelom pudlicom i dvoje male djece koje žele usvojiti. Tek onda mi je saopštio da nema para jer nije prodao apartman iz kojeg je upravo izašao.Ostavio sam mu mjesec dana za isplatu zadnje rate. Poslije nekoliko sedmica sam dobio informaciju da Dan ima prilično dugu historiju ne-plaćanja računa drugim kompanijama. Organizovao sam hitno sastanak sa njim i ženom,uz posredstvo zajedničkog nam prijatelja. Bez uvijanja je tada rekao da posao koji sam uradio nije dobar i da nema namjeru platiti preostali iznos po ugovoru.Bio sam zatečen mirnoćom i pokazivanju lica ovog bezočnog lažova i lupeža, na koji sam imao nesreću poslovno da naletim.
- I šta hoćeš da mi kažeš sada- na engleskom jeziku nastavi Dan
- Sa pravnog stanovištva situacija je čista. Ako te tužim gubiš proces. Pošto nikad nisam bio na sudu sa mušterijom još jednom te molim, ispuni svoju obavezu prema mojoj kompaniji i plati dvadeset šest hiljada dolara koliko mi duguješ- odgovorih.
- Neću ti platiti, već sam ti rekao. Nemoj mi dosađivati.
- Dobro, onda sutra podižem tužbu protiv tebe za dugovanje i neispunjenje ugovora. Takođe stavljam zabranu na tvoje novčane transakcije. Dobijaš blokadu na kuće i drugu imovinu koju posjeduješ. I na kraju šaljem inspekciju da stopira bilo kakve dodatne radove na kuću koju sam ti gradio. Tu su i tvoj vjerni advokat i sudski troškovi. Duplo više će te koštati od onog što mi duguješ- rekao sam Danielu, koji je začudo pažljivo slušao
- To me ne interesuje, ti ćeš biti u većem problemu nego ja. Ja već znam te inspektore koji ćeš ti poslati, a imam i keša. Ovdje se novcu najviše vjeruje. Ipak sam ja rođen ovdje - završi Dan i prekinu liniju.
Dok sam razogovarao sa njim, vozio sam preko ogromnog mosta sa kojeg se mogao vidjeti prekrasni vankuverski zaljev. Obećana zemlja je bila ispred mene. Glomazna, u svom sjaju i raskoši. Ko’ bi rekao da sam stigao dovde!? Skoro nema više prvih stanovnika, indijanaca, a i mi nestajemo.
U sudu su mi taj dan rekli da je zakon na mojoj strani, ali… razlika je očita, ja ipak nisam rođen ovdje, kako reče i Daniel McGarvie.
Pojačao sam gas, želeći što prije doći kući. Sin mi se vraćao naveče sa ljetovanja u Meksiku.
...............
- Tata, Sanji mi se javio iz Meksika SMS porukom. Kaže da je na ulasku u avion za Huston, gdje presjeda u drugi za Vancouver- reče mi Adnan, najstariji sin, čim sam ušao u kuću.
- Je li to sve?- upitah ga.
- Nije, zadnja dva dana je bolestan.Boli ga grlo i ima temperaturu.
- Uh- ote mi se uzdah, bojeći se upravo ove vijesti.
Sanjin je sa četiri prijatelja prije osam dana otišao u Cancun na odmor. Već nekoliko puta je bio sa istim društvom u ovom poznatom meksičkom ljetovalištu. Ni meni ni ženi nije bilo drago da baš sad putuje u Meksiko. Svijet je bio zasut vijestima o ekspanziji svinjske gripe u ovoj srednjoameričkoj državi. Ali, niko nije mogao nagovoriti mladiće da odgode put. Dok sam ih vozio na aerodrom imao sam loš predznak. Nosio sam ga danima u sebi, ne govoreći nikom ništa.
- Jesi rekao majci- upitah Adnana
- Nisam, možda je samo neka lakša gripa, nije valjda ona svinjska.
- Babo- zovnu me Emir, najmlađi sedmogodišnji sin- baš sam se zaželio Sanjija.Kada će doći?
- Večeras-odgovori mu Kenan, tri godine straiji od Emira, umjesto mene i nastavi dalje:
- Nećeš ga moći grliti Emire, on je bolestan. Možda je dobio svinjsku gripu. Je li tako babo?
- Keno, ne može Sanji dobiti svinjsku gripu, mi ne jedemo svinje, jer smo muslimani. Babo, reci to Keni- bio je i dalje uporan Emir.
- Tako je djeco- želio sam se izvući iz njihove prepirke.
Dva starija sina, Adnad i Sanjin su Bosanci. Doveo ih sa sobom u Kanadu. Kenan i Emir su rođeni u Kanadi. Dva bosanska me zovu tata.
Dva “kanadska” me zovu babo.
Ni ja ni žena nismo uticali na način kako će zvati oca.
Božije određenje.
I kao tata i kao babo, ja sam im otac, a to je mnogo više od riječi.
A majka je majka.
Ne može drugačije.
Jedna i jedina.
U tom momentu uđe žena u kuću.
- Je li Sanji zvao? Upita nas sa vrata.
Prije nego itko odgovori zazvoni telefon. Žena uze slušalicu.
- Da, preuzimam poziv- reče operatoru.
- Uključi spikerfon da čujem i ja- obratih se ženi predpostavljaući da Sanjin zove .
- Mama-, promuklim glasom reče Sanjin- Dolazim u ponoć, neka me tata dočeka na aerodromu. Malo me boli grlo, imao sam i temperature.Avion mi poleće za koju minutu, idem sada. Ne sekiraj se ništa, By- završi Sanjin, ne dopuštajući ženi ništa da kaže.
Nakon prekora upućenog meni , zbog dozvole da ide u Meksiko, žena uputi Adnana u apoteku da kupi maske i sredstva za dezinfekciju zraka i namještaja. Legao sam na kauč pokušavajući sklopiti oči i obuzdati strah. Nisam uspjevao. Možda je to trajalo i više od dva sata prije nego zazvoni moj mobilni telefon.
- Tata, javi mi se Sanjin. Doletio sam u Huston. Osjećam se veoma loše. Nisam to želio reći mami da je sikiram. U zadnja dva dana imam stalno temperaturu, boli me grlo, imam proljev takođe. Bojim se da sam dobio virus te svinjske gripe. Simptomi su isti. Čim dođem večeras na aerodrome, odmah ću ići u bolnicu na pregled.Neću kući dok me ne ispitaju. I nemoj dolaziti pred mene, uzeću taksi. Evo nestaje mi baterije u telefonu…
- Sine , zovi me odmah kada doletiš u Vancouver- izustih, prije nego se veza izgubi.
Ruka mi klonu, ispuštajući telefon iz ruke.Oko mene se soba krenu okretati.
...............
- Očekujem sina da dođe sa aerodroma ovdje- rekoh, stojeći ispred prihvatnog šaltera Hitne Pomoći u gradskoj Burnaby. Bilo je blizu jedan sat poslije ponoći.
- Odakle dolazi?- upita me srednjovječna sestra.
- Iz Meksika-rekoh.
U tom momenatu u stolicu ispred nas sjede mladić sa maskom na licu koji mi promuklim glasom reče:
-Hi mister Krupić, Sani dolazi sada.
Velika automatska vrata se otvoriše i pojavi se na njima Sanjin. Bio je neubičajno pogrbljen. Snažna ramena mladića od blizu dva metra su se prosto izgubila u širokoj odjeći. Imao je plavu masku na licu, glave skrivene u veliku kapuljaču, jedva vidljivih očiju. Ruke su mu bile uvučene u duge rukave sportske jakne.
- Sine, šta je...
- Tata...-reče on, digavši ruku, kao znak da mu ne prilazim.
U čekaoni nastupi haos, sve sestre staviše maske na lice. Jedna od njih donese je i meni. Usput mi reče da sjednem u ugao sobe, odvojen od drugih. Pacijenti u čekaoni ustadoše i priđoše djelu gdje su stajale složene maske. Uzeše po jednu, staviše na usta i vratiše se na mjesto. Sanjin sjede kraj Eduarda, mladića rođenog u El Salvadoru, sa kojim je otišao na ljetovanje u Meksiko. Majka od Eduarda u tom momentu uđe uplakana u čekaonu. Pružiše joj masku i pokazaše rukom da sjedne kraj mene.Poslije nekoliko pitanja mladićima, druga medicinska sestra im reče da krenu unutar bolnice za njom. Sanjin se okrenu i mahnu mi rukom:
-Tata, idi kući , ovo će potrajati.Javiću ti kada se završi.
Vrata se zatvoriše za njima. Odmah se pojavi nekoliko čistačica noseći u ruci Aerosol sprejove i rolne papirnih krpa za brisanje. Pažljivo očistiše stolice i šalter gdje su sjedili Eduardo i Sanjin. Eduardova majka je sjedila kraj mene.Kroz suze na lošem engleskom mi reče kako ga je molila da ne ide u Meksiko. Ostali pacijenti su upućivali poglede prema nama. Kao da smo bili gubavci. U zraku se osjećao miris sredstva za dezinfekciju
Nakon petnaest minuta u čekaonu uđe Anthony, lijepi i razvijeni mladić porijeklom iz Afrike, Sanjinov prijatelj još iz Osnovne škole, koji je isto sa njim bio u Meksiko.Mahnu mi rukom u znak pozdrava. Priđe šalteru. Kada im saopšti, odakle je stigao, ponovo nasta uzbuna u čekaoni. Anthony prođe kroz isti proces. Zatim nesta u unutrašnjosti bolnice.
Od straha sam bio potpuno oduzet. Sjedio sam tako desetak minuta. Onda me pozvaše za šalter. Sestra me upita za adresu i ostale podatke.U međuvremenu mi telefon zazvoni. Zvala je moja žena. Ne znam šta sam joj rekao. Uglavnom, razgovor se brzo završio. Ponovo mi zazvoni telefon:
- Tata, jesi još tamo?
- Jesam.
- Idi kući, neće ovo brzo.
- Gdje se nalaziš Sanji?
- Zatvorili su nas u neku sobu.
- Idi kući, molim te, reci mami da je sve u redu,zvaću kada bude gotovo.
Veza se prekinu. Izađoh iz čekaone u neubičajno hladnu i kišovitu majsku noć. Strga masku sa lica, bacivši je u kantu za smeće.Krenu prema kolima. Uđe unutra. U glavi mi je bubnjalo od crnih misli.Sabrah se malo, podiže ruke prema licu, prouči Fatihu i na glas zavapi:
- Dragi Bože pomozi sada mom Sanjiju.
Nakon molitve, izvadih iz plastične kutije krpu natopljenu sredstvom za dezinfekciju, koju mi je žena na polasku dala. Obrisah dobro ruke. Upali auto i krenu kući.Žena me dočeka na vratima. Bila je van sebe. Majka četiri sina. Jedan od njih u smrtnoj opasnosti. Ima li gore situacije za majku.Umirih je nekako. Nakon toga produži u kupatilo, skide sa sebe svu garderobu, poprska je sprejom za ubijanje bakterija i uđe pod tuš.
Ni sam ne znam kada me je san savlado.Probudi me zvuk telefona. Pogledah na sat. Bilo je blizu pet ujutro. Potrčah do mjesta gdje je stajao telefon
- Tata, evo me iza kuće, otvori mi zadnja vrata
U nekoliko koraka sleti u podrum. Otključa vrata. Na njima se pojavi Sanjin. Još uvijek je imao masku na licu.
- Sine , šta su rekli?
- Dobro je, nemam virus svinjske gripe. Testovi su pokazali upalu grla. Kod mene je jaka a kod Eduarda i Anthony slabija. Nemoj mi samo prilaziti, moram se čuvati nekoliko dana da ne pređe na vas.
Pade mi kamen sa srca. Propusti sina pored sebe.
- Hvala Bogu da je tako- izustih tihim glasom
...............
Peti je maj 2009 godine. Autom sam ulazio u centar Vancouvera, zimskog olimpijskog grada 2010 godine. Bilo je hladno. Pred kišu. Vjetar je nosio ružičasti behar sa rascvjetalih drvenih aleja. Grlo mi je bilo suho. Nos začepljen. Otežano sam disao. Već dva mjeseca me je mučila alergija na polen, koju sam dobio prije dvije godine. Ovog jutra me posebno pritisla. Možda i zbog umora od neprospavane noći. Stakleni, visoki i raskošni vankuverski neboderi su bili čisti i nestvarni. Poput savršenih kocki su izranjali iz velikog pješčanog poluotoka gdje se smjestio strogi poslovni centra grada. Bila je uobičajna dnevna gužva. Ljudi su žurno prolazili jedan pored drugog ne primjećujući se
Uvijek sam volio gledati prolaznike. Na njihovim licima se sve čitalo. Vankuver je poseban grad. Toliko etničkih grupa ne možeš naći nigdje na drugom mjestu. U „downtawn“ možeš vidjeti sve vrste ljudi.Jedni su poslovni, drugi neposlovni, treći prolazni, a četvrti nestvarni, imaginarni... Kao da nose broj na reveru svog kaputa. I u čemu se razlikuju!?
Izvana po boji, starosti, visini, polu, eleganciji, odjeći..Iznutra po snovima, težnjama, kulturi, tradiciji, prošlošću... U stvari čovjek bi valjda svuda trebao čovjek. U rađanju svjetliji ili tamniji u umiranju beskrvan i blijed.. Jednako praznih ruku kada dolazi i odlazi. Tu nema razlike i dileme.
Pored mene na praznom sjedalo suvozača je ležala na papiru napisana tužba protiv Daniela McGarvie-a.
Mi , zaista nismo bili isti.
Ipak je on rođen ovdje.
Siguran i stamen tijelom na rodnoj zemlji, a srcem bi valjda trebao biti Škot. Otud mu je pra-pradjed došao.
A srce moje...
To je već druga priča.
Ugledah mršavog i neuglednog čovjeka na uglu velike raskrsnice. Unosio se licem fino obučenoj gospodi koja je žurila da što prije pređe ulicu, dođe do svojih kancelarija i nastavi brojati tuđi novac. Prosjak je u ruci imao komad kartona. Na njemu je pisalo: Imam sidu, pomozite mi. Nije mi se ,Bog zna šta, dojmila njegova stvarna tragedija ili možda vješto izrežirana laž. Uhvatih sebe kako postajem drven. Duboko uvaljen u udobno kožno sjedalo auta, odvojen zatamljenim staklom od te stvarnosti, sve mi je lilčilo nekoj starogrčkoj dramskoj predstavi. Glumci ispred a ja gledaoc u mračnom dijelu dvorane.Glumci ne mogu vidjeti ni moje obrise, dok im ja mogu preobrajati svaku boru na licu. U stvari da li je itko ikad znao ko' je inače glumac a ko' publika u ovom životu, i gdje prestaje dvorana a počinje pozornica!?
Izmicalo je dugih 24 sata jednog ružnog dijasporskog dana.
Pomislih kako ovakvi dani mogu lako biti i na drugom kraju svijeta.
Ne-dijasporski , a opet ružni.
„Kakve sve sudbine ljudi dožive, u kakve dubine čovjek potone“,
Al Dino je počinjao tihim glasom svoju baladu sa diska kojeg sam netom ubacio u CD player.
Ugledah mršavog i neuglednog čovjeka na jednom semaforu. Unosio se licem fino obučenoj gospodi koja je žurila da što prije pređe ulicu, dođe do svojih kancelarija i nastavi brojati tuđi novac. Prosjak je u ruci imao komad kartona. Na njemu je pisalo: Imam sidu, pomozite mi. Nije mi se, Bog zna šta, dojmila njegova stvarna tragedija ili možda vješto izrežirana laž. Uhvatih sebe kako postajem drven...Sanjin Krupić, moj sin
...................
- How are you doing today, Mister McGarvie?
- What do you want buddy?-odgovorio mi je nadmenim i neljubaznim glasom Daniel McGarvie.
- Vraćam se kući iz sudskog ureda. Pokazao sam im poslovni ugovor koji smo obojica potpisali- nastojao sam mirno nastaviti razgovor.
Daniel, ili Dan, kako ga svi zovu, je u kasnim tridesetim,invalid, oduzetih nogu, nastradao na jednoj hokej utakmici provincijske lige prije deset godina. Protivnički igrač vrhom štapa mu je teško povredio kičmenu moždinu. Nesreća je potpuno promjenila njegov život. U fizičkom na gore, u financijskom na bolje.Dobio je milionsku odštetu. Počeo kupovati nekretnine, putovati, dobro se provoditi i lagodno živjeti. Usput je dobio i zdravu ženu, indijskog porijekla. Jasbant se iz “ljubavi “ udala za njega. On je jedan od mnogih kanadskih invalida što žene mlade, zdrave, edukovane, ali siromašne djevojke iz trećih zemalja. U zadnjih petnast godina naročito je velika jagma za lijepim Ruskinjama. Net prostor je prosto natrpan stranicama sa kojih se nude djevuške. Po svaku cijenu se žele dočepati Kanade i Amerike.Nisu važne godine, a i noge i ruke mladoženje. Samo da se rješe besparice i bijede.Dan je kupio prizemnu stariju kuću koju sam u rekordnom roku prilagodio potrebama ovog teškog invalida. On i žena su bili oduševljeni dizajnom i servisom koje sam im pružio. Svaki dan su bili prisutni na kući i često dovodili prijatelje i rođake da im pokazuju radni progres. Kada su moji radnici završili posao uselio je u kuću sa ženom, čupavom bjelom pudlicom i dvoje male djece koje žele usvojiti. Tek onda mi je saopštio da nema para jer nije prodao apartman iz kojeg je upravo izašao.Ostavio sam mu mjesec dana za isplatu zadnje rate. Poslije nekoliko sedmica sam dobio informaciju da Dan ima prilično dugu historiju ne-plaćanja računa drugim kompanijama. Organizovao sam hitno sastanak sa njim i ženom,uz posredstvo zajedničkog nam prijatelja. Bez uvijanja je tada rekao da posao koji sam uradio nije dobar i da nema namjeru platiti preostali iznos po ugovoru.Bio sam zatečen mirnoćom i pokazivanju lica ovog bezočnog lažova i lupeža, na koji sam imao nesreću poslovno da naletim.
- I šta hoćeš da mi kažeš sada- na engleskom jeziku nastavi Dan
- Sa pravnog stanovištva situacija je čista. Ako te tužim gubiš proces. Pošto nikad nisam bio na sudu sa mušterijom još jednom te molim, ispuni svoju obavezu prema mojoj kompaniji i plati dvadeset šest hiljada dolara koliko mi duguješ- odgovorih.
- Neću ti platiti, već sam ti rekao. Nemoj mi dosađivati.
- Dobro, onda sutra podižem tužbu protiv tebe za dugovanje i neispunjenje ugovora. Takođe stavljam zabranu na tvoje novčane transakcije. Dobijaš blokadu na kuće i drugu imovinu koju posjeduješ. I na kraju šaljem inspekciju da stopira bilo kakve dodatne radove na kuću koju sam ti gradio. Tu su i tvoj vjerni advokat i sudski troškovi. Duplo više će te koštati od onog što mi duguješ- rekao sam Danielu, koji je začudo pažljivo slušao
- To me ne interesuje, ti ćeš biti u većem problemu nego ja. Ja već znam te inspektore koji ćeš ti poslati, a imam i keša. Ovdje se novcu najviše vjeruje. Ipak sam ja rođen ovdje - završi Dan i prekinu liniju.
Dok sam razogovarao sa njim, vozio sam preko ogromnog mosta sa kojeg se mogao vidjeti prekrasni vankuverski zaljev. Obećana zemlja je bila ispred mene. Glomazna, u svom sjaju i raskoši. Ko’ bi rekao da sam stigao dovde!? Skoro nema više prvih stanovnika, indijanaca, a i mi nestajemo.
U sudu su mi taj dan rekli da je zakon na mojoj strani, ali… razlika je očita, ja ipak nisam rođen ovdje, kako reče i Daniel McGarvie.
Pojačao sam gas, želeći što prije doći kući. Sin mi se vraćao naveče sa ljetovanja u Meksiku.
...............
- Tata, Sanji mi se javio iz Meksika SMS porukom. Kaže da je na ulasku u avion za Huston, gdje presjeda u drugi za Vancouver- reče mi Adnan, najstariji sin, čim sam ušao u kuću.
- Je li to sve?- upitah ga.
- Nije, zadnja dva dana je bolestan.Boli ga grlo i ima temperaturu.
- Uh- ote mi se uzdah, bojeći se upravo ove vijesti.
Sanjin je sa četiri prijatelja prije osam dana otišao u Cancun na odmor. Već nekoliko puta je bio sa istim društvom u ovom poznatom meksičkom ljetovalištu. Ni meni ni ženi nije bilo drago da baš sad putuje u Meksiko. Svijet je bio zasut vijestima o ekspanziji svinjske gripe u ovoj srednjoameričkoj državi. Ali, niko nije mogao nagovoriti mladiće da odgode put. Dok sam ih vozio na aerodrom imao sam loš predznak. Nosio sam ga danima u sebi, ne govoreći nikom ništa.
- Jesi rekao majci- upitah Adnana
- Nisam, možda je samo neka lakša gripa, nije valjda ona svinjska.
- Babo- zovnu me Emir, najmlađi sedmogodišnji sin- baš sam se zaželio Sanjija.Kada će doći?
- Večeras-odgovori mu Kenan, tri godine straiji od Emira, umjesto mene i nastavi dalje:
- Nećeš ga moći grliti Emire, on je bolestan. Možda je dobio svinjsku gripu. Je li tako babo?
- Keno, ne može Sanji dobiti svinjsku gripu, mi ne jedemo svinje, jer smo muslimani. Babo, reci to Keni- bio je i dalje uporan Emir.
- Tako je djeco- želio sam se izvući iz njihove prepirke.
Dva starija sina, Adnad i Sanjin su Bosanci. Doveo ih sa sobom u Kanadu. Kenan i Emir su rođeni u Kanadi. Dva bosanska me zovu tata.
Dva “kanadska” me zovu babo.
Ni ja ni žena nismo uticali na način kako će zvati oca.
Božije određenje.
I kao tata i kao babo, ja sam im otac, a to je mnogo više od riječi.
A majka je majka.
Ne može drugačije.
Jedna i jedina.
U tom momentu uđe žena u kuću.
- Je li Sanji zvao? Upita nas sa vrata.
Prije nego itko odgovori zazvoni telefon. Žena uze slušalicu.
- Da, preuzimam poziv- reče operatoru.
- Uključi spikerfon da čujem i ja- obratih se ženi predpostavljaući da Sanjin zove .
- Mama-, promuklim glasom reče Sanjin- Dolazim u ponoć, neka me tata dočeka na aerodromu. Malo me boli grlo, imao sam i temperature.Avion mi poleće za koju minutu, idem sada. Ne sekiraj se ništa, By- završi Sanjin, ne dopuštajući ženi ništa da kaže.
Nakon prekora upućenog meni , zbog dozvole da ide u Meksiko, žena uputi Adnana u apoteku da kupi maske i sredstva za dezinfekciju zraka i namještaja. Legao sam na kauč pokušavajući sklopiti oči i obuzdati strah. Nisam uspjevao. Možda je to trajalo i više od dva sata prije nego zazvoni moj mobilni telefon.
- Tata, javi mi se Sanjin. Doletio sam u Huston. Osjećam se veoma loše. Nisam to želio reći mami da je sikiram. U zadnja dva dana imam stalno temperaturu, boli me grlo, imam proljev takođe. Bojim se da sam dobio virus te svinjske gripe. Simptomi su isti. Čim dođem večeras na aerodrome, odmah ću ići u bolnicu na pregled.Neću kući dok me ne ispitaju. I nemoj dolaziti pred mene, uzeću taksi. Evo nestaje mi baterije u telefonu…
- Sine , zovi me odmah kada doletiš u Vancouver- izustih, prije nego se veza izgubi.
Ruka mi klonu, ispuštajući telefon iz ruke.Oko mene se soba krenu okretati.
...............
- Očekujem sina da dođe sa aerodroma ovdje- rekoh, stojeći ispred prihvatnog šaltera Hitne Pomoći u gradskoj Burnaby. Bilo je blizu jedan sat poslije ponoći.
- Odakle dolazi?- upita me srednjovječna sestra.
- Iz Meksika-rekoh.
U tom momenatu u stolicu ispred nas sjede mladić sa maskom na licu koji mi promuklim glasom reče:
-Hi mister Krupić, Sani dolazi sada.
Velika automatska vrata se otvoriše i pojavi se na njima Sanjin. Bio je neubičajno pogrbljen. Snažna ramena mladića od blizu dva metra su se prosto izgubila u širokoj odjeći. Imao je plavu masku na licu, glave skrivene u veliku kapuljaču, jedva vidljivih očiju. Ruke su mu bile uvučene u duge rukave sportske jakne.
- Sine, šta je...
- Tata...-reče on, digavši ruku, kao znak da mu ne prilazim.
U čekaoni nastupi haos, sve sestre staviše maske na lice. Jedna od njih donese je i meni. Usput mi reče da sjednem u ugao sobe, odvojen od drugih. Pacijenti u čekaoni ustadoše i priđoše djelu gdje su stajale složene maske. Uzeše po jednu, staviše na usta i vratiše se na mjesto. Sanjin sjede kraj Eduarda, mladića rođenog u El Salvadoru, sa kojim je otišao na ljetovanje u Meksiko. Majka od Eduarda u tom momentu uđe uplakana u čekaonu. Pružiše joj masku i pokazaše rukom da sjedne kraj mene.Poslije nekoliko pitanja mladićima, druga medicinska sestra im reče da krenu unutar bolnice za njom. Sanjin se okrenu i mahnu mi rukom:
-Tata, idi kući , ovo će potrajati.Javiću ti kada se završi.
Vrata se zatvoriše za njima. Odmah se pojavi nekoliko čistačica noseći u ruci Aerosol sprejove i rolne papirnih krpa za brisanje. Pažljivo očistiše stolice i šalter gdje su sjedili Eduardo i Sanjin. Eduardova majka je sjedila kraj mene.Kroz suze na lošem engleskom mi reče kako ga je molila da ne ide u Meksiko. Ostali pacijenti su upućivali poglede prema nama. Kao da smo bili gubavci. U zraku se osjećao miris sredstva za dezinfekciju
Nakon petnaest minuta u čekaonu uđe Anthony, lijepi i razvijeni mladić porijeklom iz Afrike, Sanjinov prijatelj još iz Osnovne škole, koji je isto sa njim bio u Meksiko.Mahnu mi rukom u znak pozdrava. Priđe šalteru. Kada im saopšti, odakle je stigao, ponovo nasta uzbuna u čekaoni. Anthony prođe kroz isti proces. Zatim nesta u unutrašnjosti bolnice.
Od straha sam bio potpuno oduzet. Sjedio sam tako desetak minuta. Onda me pozvaše za šalter. Sestra me upita za adresu i ostale podatke.U međuvremenu mi telefon zazvoni. Zvala je moja žena. Ne znam šta sam joj rekao. Uglavnom, razgovor se brzo završio. Ponovo mi zazvoni telefon:
- Tata, jesi još tamo?
- Jesam.
- Idi kući, neće ovo brzo.
- Gdje se nalaziš Sanji?
- Zatvorili su nas u neku sobu.
- Idi kući, molim te, reci mami da je sve u redu,zvaću kada bude gotovo.
Veza se prekinu. Izađoh iz čekaone u neubičajno hladnu i kišovitu majsku noć. Strga masku sa lica, bacivši je u kantu za smeće.Krenu prema kolima. Uđe unutra. U glavi mi je bubnjalo od crnih misli.Sabrah se malo, podiže ruke prema licu, prouči Fatihu i na glas zavapi:
- Dragi Bože pomozi sada mom Sanjiju.
Nakon molitve, izvadih iz plastične kutije krpu natopljenu sredstvom za dezinfekciju, koju mi je žena na polasku dala. Obrisah dobro ruke. Upali auto i krenu kući.Žena me dočeka na vratima. Bila je van sebe. Majka četiri sina. Jedan od njih u smrtnoj opasnosti. Ima li gore situacije za majku.Umirih je nekako. Nakon toga produži u kupatilo, skide sa sebe svu garderobu, poprska je sprejom za ubijanje bakterija i uđe pod tuš.
Ni sam ne znam kada me je san savlado.Probudi me zvuk telefona. Pogledah na sat. Bilo je blizu pet ujutro. Potrčah do mjesta gdje je stajao telefon
- Tata, evo me iza kuće, otvori mi zadnja vrata
U nekoliko koraka sleti u podrum. Otključa vrata. Na njima se pojavi Sanjin. Još uvijek je imao masku na licu.
- Sine , šta su rekli?
- Dobro je, nemam virus svinjske gripe. Testovi su pokazali upalu grla. Kod mene je jaka a kod Eduarda i Anthony slabija. Nemoj mi samo prilaziti, moram se čuvati nekoliko dana da ne pređe na vas.
Pade mi kamen sa srca. Propusti sina pored sebe.
- Hvala Bogu da je tako- izustih tihim glasom
...............
Peti je maj 2009 godine. Autom sam ulazio u centar Vancouvera, zimskog olimpijskog grada 2010 godine. Bilo je hladno. Pred kišu. Vjetar je nosio ružičasti behar sa rascvjetalih drvenih aleja. Grlo mi je bilo suho. Nos začepljen. Otežano sam disao. Već dva mjeseca me je mučila alergija na polen, koju sam dobio prije dvije godine. Ovog jutra me posebno pritisla. Možda i zbog umora od neprospavane noći. Stakleni, visoki i raskošni vankuverski neboderi su bili čisti i nestvarni. Poput savršenih kocki su izranjali iz velikog pješčanog poluotoka gdje se smjestio strogi poslovni centra grada. Bila je uobičajna dnevna gužva. Ljudi su žurno prolazili jedan pored drugog ne primjećujući se
Uvijek sam volio gledati prolaznike. Na njihovim licima se sve čitalo. Vankuver je poseban grad. Toliko etničkih grupa ne možeš naći nigdje na drugom mjestu. U „downtawn“ možeš vidjeti sve vrste ljudi.Jedni su poslovni, drugi neposlovni, treći prolazni, a četvrti nestvarni, imaginarni... Kao da nose broj na reveru svog kaputa. I u čemu se razlikuju!?
Izvana po boji, starosti, visini, polu, eleganciji, odjeći..Iznutra po snovima, težnjama, kulturi, tradiciji, prošlošću... U stvari čovjek bi valjda svuda trebao čovjek. U rađanju svjetliji ili tamniji u umiranju beskrvan i blijed.. Jednako praznih ruku kada dolazi i odlazi. Tu nema razlike i dileme.
Pored mene na praznom sjedalo suvozača je ležala na papiru napisana tužba protiv Daniela McGarvie-a.
Mi , zaista nismo bili isti.
Ipak je on rođen ovdje.
Siguran i stamen tijelom na rodnoj zemlji, a srcem bi valjda trebao biti Škot. Otud mu je pra-pradjed došao.
A srce moje...
To je već druga priča.
Ugledah mršavog i neuglednog čovjeka na uglu velike raskrsnice. Unosio se licem fino obučenoj gospodi koja je žurila da što prije pređe ulicu, dođe do svojih kancelarija i nastavi brojati tuđi novac. Prosjak je u ruci imao komad kartona. Na njemu je pisalo: Imam sidu, pomozite mi. Nije mi se ,Bog zna šta, dojmila njegova stvarna tragedija ili možda vješto izrežirana laž. Uhvatih sebe kako postajem drven. Duboko uvaljen u udobno kožno sjedalo auta, odvojen zatamljenim staklom od te stvarnosti, sve mi je lilčilo nekoj starogrčkoj dramskoj predstavi. Glumci ispred a ja gledaoc u mračnom dijelu dvorane.Glumci ne mogu vidjeti ni moje obrise, dok im ja mogu preobrajati svaku boru na licu. U stvari da li je itko ikad znao ko' je inače glumac a ko' publika u ovom životu, i gdje prestaje dvorana a počinje pozornica!?
Izmicalo je dugih 24 sata jednog ružnog dijasporskog dana.
Pomislih kako ovakvi dani mogu lako biti i na drugom kraju svijeta.
Ne-dijasporski , a opet ružni.
„Kakve sve sudbine ljudi dožive, u kakve dubine čovjek potone“,
Al Dino je počinjao tihim glasom svoju baladu sa diska kojeg sam netom ubacio u CD player.
20.4.09
BOSNJASTVO: NAMA JE VJECNOST USUD
Piše:Nihad Krupić
Nema vece dileme u Bosnjaka u zemlji i vani, nego pitanje : Sta smo mi prvo: Bosanci, Bosnjaci ili muslimani. Zbunjenost onih manje upucenih u ovu problematiku dostize nivo histerije u kojoj pokusavaju da izaberu jednu ili dvije od ove tri odredbe i nastupe onako sa falinkom, potpuno nesvjesni da sa tim cinom ostaju bez punog identiteta. U svoj ovoj frtutmi svi se u jednom slazu a to je da su Bosnjaci evropljani. Dobro je da se barem u jednom slazu.Ostalo ce doci na svoje ili ih nece biti, a onda dzaba i pripadnost Evropi, kada znamo da su i Azari pripadali Evropi a sada ih vise nema. Od Ilira do Bosnjaka
Stoljecima; bez televizije, novina i interneta, uz verbalno prenosenje sa generacije na generaciju, Bosnjacima niko nije mogao podmetnuti da oni pripadaju ili su dio naroda koji zive istocno i zapadno od njega. Ono sto se uspjelo sacuvati tako dug period od nasih davnih predaka je stavljeno pod sumnju u zadnjih pedeset godina. Veliko srpski i hrvatski nacionalni lideri su nam dali nazive: Islamizirani Srbi i Cvijece Hrvatskog naroda. Ne tako pogrdno na prvi pogled. Cak bi se reklo i tepanjem su nas oslovljavali. Ipak uz to zdusno tamanili. Cudo da smo ikako prezivjeli deset srpskih genocida i hrvatsku hinjsku bratsku stegu oko naseg vrata, koju smo smrtonosnom osjetili tek poslije jauka hladne Neretve dok se u nju rusio mostarski most.
Gdje je istina u svemu ovome? Ko smo mi i kome pripadamo? Jedno je sigurno, ne komsijama.
Da njima pripadamo, zasto bi nas skracivali za glave svakih tridesetak godina. Braca se ne ubijaju tako cesto. Bosnjaci pripadaju ponajvise sebi i svojoj domovini Bosni i Hercegovini. Bosnjacka historija je historija njegove jedine domovine. Bosna se po Bosnjacima poznavala a Bosnjaci su joj za uzvrat poklanjali sebe ne napustajuci je ni kada nisu imali mnogo sanse da prezive. I tako stoljecima do danasnjih dana. Napravimo u ovom momentu silna Bosnjacka i Bosnina stoljeca kratkim i dostupnim za one koji tragaju za odgovorima ko su i sta su.
Uspon i razvoj Ilirskih plemena koji su naseljavali podrucje Bosne je poceo vec tokom broncanog doba ( prije VII stoljeca p.n.e.). U zeljeznom dobu, od VII do V st. p.n.e. vec je izvrseno drustveno raslojavanje, kada je stvorena i rodovska aristokracija. Najpoznatija i najaca ilirska plemena u tom vremenu su bili Japodi (naseljavali sjeveorzapadnu Bosnu), Mezeji, Oseriati i Breuci (naseljavali sjevernu Bosnu oko Save), Dezitijati i Autorijati (naseljavali srednju Bosnu, podrucje danasnjeg Galsinca), Ardijeji (naseljavali oblast gornje Neretve), Delmati i Daorsi (naseljavali jugozapadnu Bosnu, Stolac) i Dicioni i Dindari (naseljavali istocnu Bosnu, dolina Drine.
Dolaskom Slavena preko Save, 602 n. e., usljedila je slavenizacija, plemena se ujedinjuju i dobivamo Bosone ili Boze ciji identitet je umnogome zadrzao stare obicaje i obogatio se sa novim jezikom i kulturom obrade zemlje koje su donijeli Juzni Slaveni sa sobom. Vec u tom periodu pocinje da zazivljava Bosna kao drzava sa svojim drustvenim stalezima. U XI stoljecu se konacno vecina bosanskih plemena ujedinjuje i 1150 godine prvi poznati ban Bosne, Boric, je teritorijalno zaokruzio Bosansku drzavu. To je ujedno i pocetak nacionalnog imena Bosnjani koji su po vjeri bili bogumili.
U periodu od XI do XV stoljeca su se mjenjali mnogi bosanski banovi i kraljevi, sve do jednog bili lojalni svojoj domovini i religiji, iako je Vatikan godinama slao svoje nuncije da Bosnu pokatolici po svaku cijenu. Medutim narod je ostao vjeran svojoj bosanskoj crkvi sve do pada Jajca i Bosne 1463 god.pod Otomansku Imperiju kada se masovno prima Islam.
Pocetak turske vladavine nad Bosnom je donio i konacno nacionalno ime Bosnjaci koji su bili Bosnjaci katolici-krscani, Bosnjaci muslimani i Bosnjaci pravoslavci-riscani.
Bosnjaci su se ovim nazivom distancirali od Turaka Osmanlija za sva vremena, sto najbolje pokazuje dijalog Turskog Begler Bega i Husein Kapetana Gradascevica u Carigradskoj tamnici noc prije nego su Turci presudili cuvenom Bosnjackom kapetanu.
Digao si se protiv carskog dvora Husein kapetane. Jesam Begler Beze, jer ste zulum cinili po Bosni ; odgovara Husein kapetan.
A i fes ti smeta, sta imas protiv fesa na glavi slavnog turskog vojnika, Huseine kapetane.
Nemam nista ako je na njegovoj glavi, ali ako ga u Bosni na silu stavljate na nasu bosnjacku, imam, Begler Beze.
Sta bosnjacku, i u Bosni, nema vise Bosne, a nece biti ni Bosnjaka, Huseine, gines za drzavu koja nikad nije ni postajala, niti ce.
Ima Bosne Begler Beze i Bosnjaka u njoj, bili su prije Vas i ako Bog da, bice i poslije Vas.
Tragedija Bosne i njenog Bosnjackog muslimanskog naroda u pravom smislu pocinje prvim modernim popisom 1862 god. kada Hrvatska salje u Bosnu Klementa Bozica a Srbija Teofila Petranovica sa namjerom da Bosnjacke katolike i pravoslavce pripreme da se izjasne po prvi put kao Hrvati i Srbi, sto im je i uspjelo. Sa ovim cinom nije samo izdana domovina od ova dva naroda, nego su se javili kontinuirana nastojanja da se Bosna podijeli izmedu dva susjeda a njen najmnogobrojniji narod stavi pred izbor nestanka ili pripajanja Srbima i Hrvatima. Stvaranjem prve, druge i trece Jugoslavije se daje smisljeno Bosnjacima naziv muslimani, da bi se pretvorili iz nacije sa dugim postojanjem na jednu obicnu vjersku skupinu. Uz sve to, narocito su Srbi pogrdno oslovljavali i vezali Bosnjake sa nazivom Turcin, sto je donekle pokusao da opovrgne Prof. Esad Cimic svojom doktorskom disertacijom na beogradskom univerzitetu 1968 cija teza se zasnivala na naucnim dokazima da su bas Srbi (pogotovo oni oko Vranja i Leskovca) od svih balkanskih naroda genetski najslicniji Turcima.
Na srecu i poslije svih bosnjackih katastrofa, jos jednom je dokazano da nacionalno ime umire samo ako taj narod nestane. Iako u najvecem iskusenju u svojoj historiji skuplja se bosnjacka inteligencija i na Prvom Bosnjackom Saboru 1992 godine u Sarajevu pod presjedavanjem velikog Bosnjaka Alije Isakovica, vracaju stoljetni naziv Bosnjaci.
Sa ovim je konacno zavrsen trnovit put jednog nacionalnog imena koji je uvijek zivio unutar nas, otkinut nasilno u proslom stoljecu i na cudesan nacin vracen opet nama.
Dakle, mi smo Bosnjaci, srce i dusa zemlje Bosne. Mi smo i Bosanci i Hercegovci, stoljetni cuvari nase jedine domovine Bosne i Hercegovine. Da nije nas ne bi bilo ni Bosne, da nije Bosne i nas bi nestalo. Nije Bosna Amerika da ko god u nju dode prvo hoce da bude amerikanac a tek onda ono sto je bio prije.
U Bosnu stoljecima ko god je dolazio uvijek je htio da ostane onaj od prije a radio na tome da mi Bosnjaci budemo nista.
Nihad KRUPIC
Pretplati se na:
Postovi (Atom)
