NOVINAR I ZADRUGAR

   Kada sam 9 maja 2006 završio tekst „U službi bolesne mitologije-Deset najveših srpskih podvala“ nisam ni slutio da će podvala broj 8, Fikret Abdić, ovih dana poslije intervjua na Face TV doživjeti promociju koju ni u snu nije mogao zamisliti . O mojim utiscima ovog monologa ratnog
zločnca ću kasnije pisati, a prije toga pročitajte šta sam napisao te
2006 godine o kladuškom babi.

 

piše: Nihad Krupić, autor i publicist

 
                                         NOVINAR I ZADRUGAR

Babo, a nije moj

„Nizak, dežmenjkast, hromav u hodu, brzog pokreta glave i ruku, živih očiju, valovite kose, tepajući i pjeneći dok govori... Fikret Abdić zvani Babo je znao do u srž osobine svojih Krajišnika. Skoro bi se reklo, da je bio klasičan tip seljaka lokalnog interesa, imajući u sebi jedan već tradicionalni krajiški poriv za političkom i privredom samostalnošću izraženom u stalno prisutnom amunizitetu prema glavnom gradu Sarajevu i Bihaću, centru ove regije. Fikret se konstantno vodio po staroj izreci, „Bolje biti prvi u selu nego drugi u gradu“. Od male zemljoradiničke zadruge doveo je kladuški Agrokomerc do internacionalnog giganta. Iskristio je radinost svojih krajišnika i od zaostalog roga Bosne i Hercegovine napravio Zlatnu Dolinu. Agrokomerc je tada proizvodio ono što drugi nisu mogli, izvozio je tamo gdje drugi nisu mogli, Fikret je bio trgovac vrhunskog kova i kada više nije imao šta prodati prodao je svoj narod za jeftine srpske pare uz obećanje da će biti kralj nove države Monako u BiH zvana Autonomna Pokrajina Zapadna Bosna i da ga niko neće dirati. U maju 1987. godine, počela je AFERA AGROKOMERC. Prije toga je bilo uobičajno da sva produzeća rade novčane transakcije sa mjenicama, to jest vrijednosnim papirima. Fikret Abdić je poput
drugih direktora jugoslovenskih preduzeća uveliko koristio ovu ekonomsku olakšicu u Agrokomercu, međutim vrijednost izdatih mjenica je dostigla fantastičnu cifru od 500 miliona dolara. Nekoliko
mjeseci prije otkrivanja ove afere Manojlo Budisavljević, srpski član ustavne komisije u jednom usputnom privatnom razgovoru je upitao svog bosanskog kolegu Abdulaha Konjicija: kako Hamdija stoji u
Bosni? – Kada nije dobio odgovor sam je nastavio: Srbi ga neće! Predsjednik je ustavne komisije, a neda mjenjati AVNOJ. Samo traže način kako će ga se bezbolno riješiti." Ovaj razgovor je bio uvod u Aferu Agrokomerc i preko nje političku likvidaciju Hamdije Pozderca.
U samom procesu Fikret Abdić je izjavio da je imao veliku podršku Hamdije i Hakije Pozderca, što je i te kako iskorišteno da se prvo sa političke a onda i sa životne scene skloni uz Džemala Bijedića najuticajniji muslimanski političar u Titovoj Jugoslaviji.
Već tokom ispitivanja i boravka u bihaćkom zatvoru sa Fikretom Abdićem je u kontakt došla tadašnja jugoslovenska obavještajna služba.U operativnoj akciji \'Proboj 1\', pridobijanje Abdića u službu srbijanskog KOS-a, a po nalogu Aleksandra Vasiljevića, učestvovali su: major Čedo Knežević, potpukovnik Smiljanić, kapetan Miroslav Balan i Vukašin Gledić. Poslije puštanja iz zatvora Fikret Abdić je u
restoranu „Lovačka kuća“ u Bihaću pristao da radi za KOS. Njegove kasnije aktivnosti su bile zajednički dogovarane sa srbijanskim agentima. 
    Pokušaj državnog udara u Sarajevu 02. maja 1992. godine (dok je u srpskom zarobljeništvu bio predsjednik Predsjedništva RBiH,Alija Izetbegović), proglašenje tzv. Autonomna Pokrajina Zapadna
Bosna, potpisivanje saveza sa Miloševićem, Karadžićem i Matom Bobanom, oružana pobuna protiv države i razaranja Cazinske krajine bila je pod direktnim vođstvom srbijanske obavještajne službe.O tome postoje i dokazi kao što je dokument Str. pov. br. 03/270-1 od 01.07.1995. godine iz izvještaja komande \'Pauk\' takozvane Republike Srpska Krajina,koji je upućen u \'MUP Republike Srbije, ministru Jovici Stanišiću.Dokument potpisuje KOS-ovac, generalpotpukovnik Mile Novaković. On je u Knin, pa zatim i u Veliku Kadušu, stigao po nalogu Stanišića a uz saglasnost Fikreta Abdića, sa zadatkom da komanduje vojnim operacijama Abdićeve vojske protivPetog Korpusa Armije RBiH i generala Atifa Dudakovića.
Fikret Abdić je u logorima, gdje je zatvarao Bošnjake koje nisu bile njegove pristalice, dovodio mučitelje iz Srbije.Neprekidno je vojno snadbijevan od srpske strane, a za uzvrat je srpske jedinice na raznim BiH frontovima hranio iz Agrokomercovih pogona koji su još radili. On je stvorio najveće bratoubilačko krvoproliće u historiji bošnjačkog naroda. Okrenuo je brata protiv brata, oca protiv sina, sina protiv oca... stvorio mržnju među rodbinom, poziv ka osveti koja se među ljutim Krajišnicima zna nositi i po sto godina.
Bistrinom svog poganog uma Fikret Abdić je vidio da poslije kolapsa Kninske Krajine pada i zadnji njegov zaštitnik i opljačkanim parama uspjeva da ostvari kontakt sa Tuđmanovom vladom, koja mu daje smještaj i zaštitu na Istarskom primorju. Kasnije, pritisnuta me đunarodnom zajednicom, Hrvatska ipak izvodi Fikreta Abdića pred sud u Karlovcu, (ne isporučujući ga Bosni i Hercegovini) i osuđuje na dvadeset godina
zatvora.Tako je završila saga o tvorcu privrednog čuda zvanog Agrokomerc i Bošnjaku koji je skupa sa Srbima napadao sopstvene gradove, u specijalnim logorima mučio i ubijao sopstveni narod, rušio sopstvene bogomolje i ostavio pustoš u srcima i dušama kraju i
ljudima od kojih je potekao.

Koji ti je Senadu...!?
U jednom momentu intervjua sa Nemanjom Kusturicom, Senadu Hadžifejzoviću se probudio onaj čuveni sarajevski sarkastični poriv da sagovornika sasječe iznenadnim osjećajem nadomoći i njemu osobene narcisoidnosti pa mu je u jednom momentu rekao da ga može i upitati „ Pa koji ti je k....da ovako blatiš svoj rodni grad...“
Iako nisam ljubitelj sarajevskih poštapalica baš mi i sjede taj Senadov izliv gorčine, žalosti i gadosti nad onim što Kusturica radi već više od 20 godina. I ovo sa Emirom-Nemanjom se završi bez nekih
značajnijih obrta iako bih i onda Senadu mogao prigovoriti zašto nije u studio kod sebe imao Josipa Pejakovića ili Nermina Tulića pa neka oni pitaju Kusturicu za mentalno zdravlje. Tek bi onda to bila odlika
pravog novinarstva. Eksluzivu sa odpadnikom Kusturicom zamjeni dvosatni intervju sa Fikretom Abdićem, ako se tako može nazvati babin monolog. I uprkos golemom iskustvu na Senadu se vidjelo da
je bio na ivici povraćanja što je sebi dozvolio da tako dugo sluša uz Miloševića vjerovatno najvećeg balkanskog patološkog lažova. Cjeneći Senada kao novinara i čovjeka, evo dvije noći ne mogu da odgonetnem šta ga je natjeralo da u zenitu svoje medijske slave, ode na noge zločincu najgore vrste. I onda pomislim proće i ovo, ali prije nego prođe moram zapitati mog Senada;
Koji ti je... da nam ponovo obnavljaš stare krajiške rane i dižeš jednu avliju na drugu, jedan džemat na drugi, jedno udruženje na drugo,jedan sto u kafani na drugi.... a taman se sve počelo smirivati, halaliti i zaboravljati.  
  Može li sarajevska raja jednom zauvijek da uvaži krajiški nam i posebnost koja se graniči sa epskim zanosom besprekorne ljubavi prema domovini Bosni i Hercegovini zbog kojeg smo i kladuškog babu odbacili kao najveće proklestvo što je zadesilo Bosansku Krajinu.Ako smo mi bacili na smeće historije našeg babu niko nema pravo da nam ga vraća, pa taman i šeher Sarajevo bilo.
Koji ti je...da pustiš nekog da tako blati sve što odiše čašću i ponosom u Bošnjaka, od generala Dudakovića do gazije Izeta Nanića. Ako si već želio da budeš neutralan i objektivan što nisi preko puta Fikreta Abdića stavio generala Dudakovića ili babinog ro đaka Hamdu Tigra pa onda ko koga..ovako si pustio monolog zločinca najgore vrste i promovisao ga bolje nego sva njegova svita od Čikaga do Kladuše. Fikret je 10 godina smišljao u zatvoru kako da ponovo sve zatalasa.
  Može li sarajevska raja jednom zauvijek da uvaži krajiški nam i posebnost koja se graniči sa epskim zanosom besprekorne ljubavi prema domovini Bosni i Hercegovini zbog kojeg smo i kladuškog babu odbacili kao najveće proklestvo što je zadesilo Bosansku Krajinu.Ako smo mi bacili na smeće historije našeg babu niko nema pravo da nam ga vraća, pa taman i šeher Sarajevo bilo.
Koji ti je...da pustiš nekog da tako blati sve što odiše čašću i ponosom u Bošnjaka, od generala Dudakovića do gazije Izeta Nanića. Ako si već želio da budeš neutralan i objektivan što nisi preko puta Fikreta Abdića stavio generala Dudakovića ili babinog ro đaka Hamdu Tigra pa onda ko koga..ovako si pustio monolog zločinca najgore vrste i promovisao ga bolje nego sva njegova svita od Čikaga do Kladuše. Fikret je 10 godina smišljao u zatvoru kako da ponovo sve zatalasa.
Čak su mu i nove zube napravili da ne zapinje kada kaže „točno“.
Koji ti je....da uzburkaš džamijske duhove u Krajini kada je na jedvite jade Reisulema Mustafa ef. Cerić otvorio put vraćanja bratstva među vjernicima u Kladuši, Cazinu,Bihaću..Krupi.
Koji ti je... da pustiš čovjeka koji je u svakoj drugoj rečenic pominjao komadanta Armije RBiH Aliju Izetbegovića i ljude oko njega na najgori mogući način.Nikad niko ovako javno nije izvrijeđao
Aliju kao Fikret u tvom terminu. Da sam Alijin sin teško da bi ti halalio za ovo, jer dijaspora bošnjačka, neka svako zna, svaku noć i ovog Ramazana kao i predhodnih, Aliji uči Fatihu.
Koji ti je...da u najgorem moralnom, ekonomskom,političkom...i ne znam više kako bih nazvao, momentu u Bosni i Hercegovini dozvoliš da Fikret Abdić, dokumentovani špijun KOS-a iznosi svoju verziju potrebe formiranja autonomne pokrajine Zapadne Bosne svjesno zaobilazeći vojnu i svaku drugu saradnju sa agresorom na Republiku BiH, vlasti Srbije, RS sa Radovanom Karadžićem kao i HB sa Matom
Bobanom na čelu. Imao bih još mnogo ali Ramazan je, ne mogu... bojim se Boga a i stariji sam i mudriji pa hoću da kontrolišem ovu moju krajišku huju...Na kraju, ima li gore od ovoga. Ima Senade!...ako nastaviš
razgovor kako si (hoću da povjerujem) sarkastično i cinično rekao na
isteku drugog sata slušanja Fikretovih bedastoća.
Senade brate, volim te i dalje, ali nisi trebao ovo...

Stari Majdan

Na mjestu gdje je podignut grad Stari Majdan u osmanskom periodu, još prije uspostave osmanske vlasti postojao je rudnik željezne rude, sa topionicom i kovnicom. Vađenje željezne rude, taljenje i prerada, obnovljeni su pod osmanskom upravom oko 1571. godine. Ovdje su se pored ostalog najviše izrađivala topovska đulad ali i puščane cijevi. Grad je sagrađen sredinom XVIII stoljeća i u njega je preseljeno sjdište kapetanije i kadiluka iz Kamengrada. Kao sjedište kapetanije i kadiluka, Majdan je u prvoj polovini XVIII stoljeća imao dva veća i tri manja topa i posadu od 300 graničara. Sve do tridesetih godina XIX stoljeća tvrđava u Starom Majadnu imala je stalnu posadu.

Literatura H. kreševljaković, Gradovi u Bosni i Hercegovini, Izabrana djela, II, Sarajevo 1991; E. Pelidija, Banjalučki boj iz 1737. godine, sarajevo 2003.

Stari gradovi USK

ZA VAŠE ZNANJE,PRIJATELJI ZLOČINACA NE MIRUJU

ZA VAŠE ZNANJE,PRIJATELJI ZLOČINACA NE MIRUJU

Ko ima sve prepostavke, od intelektualne do materijalne, da učestvuje radno u procesu spašavanje Bosne i Hercegovine , a sebe naziva BiH patriotom, i usput živi u mjestima gdje postoje naše organizacije, a ne učini ništa, samo je jedan korak iza generala Louisa Mckanzija i zadnjeg kanadskog ambasadora u Jugoslaviji Jamesa Bisseta koji kažu da je predsjednik predsjedništva BiH Alija Iztebegović kriv za "civilni rat" u BiH jer nije pristao na Lisabonski plan podijele BiH na 3 etnička regiona i koji kažu da su Radovan Karadžic i Slobodan Milošević uvijek bili kooperativni kada se pokušalo mirnim rješenjem spriječiti rat u BiH ili potpisati primirje tokom rata.

Nihad Krupić
Predsjednik BH Kulturnog Centra
Vancouver, Canada

U toku obilježavanje 20 godina od početka agresije na BiH kao i opsade Sarajeva, CTV i CBC , dvije najveće kanadske TV kuće, su imali potpuno različito viđenje stvari. CBC je krajem marta ove godine poslao u Sarajevo svoje novinarske zvijezde Anu Mariju Tramonti i Carol Off koje su i prije 20 godina direktno iz Sarajeva i BiH javljale o napadima na gradove, ubijanjima civila, silovanjima, etničkim cišćenjima. CTV nije poslao nikog u BiH i zadovoljio se gostovanjima u svom studiju generala Lewis MacKenzie, prvog UN šefa vojne misije u Sarajevu i James Bisset, zadnjeg kanadskog ambasadora u Jugoslaviji Preko CBC se od početka do sredine aprila ove godine mogla vidjeti i čuti istina a preko CTV su u tom period govorila usta Radovana Karadžića i Ratka Mladića. Kako se to može desiti, svako od vas će se pitati?!. Odgovor je jednostavan McKanzie i Bisset su prijatelji srpskih zločinaca bili onda i ostali danas a Ana Maria Tramonti i Caroff Off osim što su profesionalno odradile posao su i osobe visokog moralnog integriteta. Njihova vezanost za BiH je veća od profesionalne i životni put im je odredjen između ostalog i tragedijom Bosne i Hercegovine.

 Šta mi izvan BiH možemo uraditi po ovom pitanju?
 Sigurno ne sjesti i samo pisati protesna pisma.To se pokazalo kao pucanje ćorcima, bez nekog dugoročnog efekta...Mi trebamo organizovati akademije, festivale i proglašenje Dana BiH u mjestima gdje živimo, na kojima će počasni gosti upravo biti oni koji će reći istinu svima u svijetu, bez etikete da su subjektivni, jer im BiH nije domovina.

 Zašto je sada više nego ikada prije potrebna akcija?
  Sigurno ne da ubjedjujemo bolesne srpske fasiste i nacionaliste i njihovu djecu, rasutim od Banjaluke do Kanade i Australije, da su u Bosni napravili zločin vasionskih razmjera, jer je to nemoguća misija, nego da predočimo dovoljno fakta našim novim generacijama da znaju u budućnosti prepoznati strategiju daljenjeg razvaljivanja BiH I poslije toga svojim znanjem i uticajem pronaći način kako to onemogućiti. Ovo je kritični momenat za akciju jer ovaj proces neće trajati 20, 30, 50 godina, nego još 10 do 15 i u tom vremenu će se Bosna konačno spasiti ili nestati.  

Šta radi BiH Kulturni centar iz Vancouver, Canada?
BH Kulturni Centar iz Vancouvera 20. maja ove godine po prvi put organizuje BiH Festival, vani na otovorenom, ispred svojih prostorija.Prošle sedmice tokom posjete mayoru grada Burnaby Derek Corriganu, podnesen je zahtjev da se 22 maj, dan kada je BiH primljena u UN , proglasi Dan BiH u ovom gradu, i mayor je to prihvatio. Podnesen je takodje zahtjev da država odobri grant-novčanu pomoć za ovaj dogadjaj i to je obećano. A da bi festival imao i političku promociju BH Kulturni centar radi na dovodjenju Senada Hadžifejzovića, legendarnog BiH novinara, da se direktno taj dan iz Vankuvera javi širom svijeta a gosti u emisiji osim članova

Centra budu i Carol Off i Ana Maria Tramonti.Ovo je put kojim ide Bosansko- hercegovacki Kulturni Centar iz Vankuvera i za manje od godinu dana aktivnog rada ova institucija je uspjela na sebe skrenuti pažnju šire političke javnosti u zapadnom dijelu Kanade.

Šta na vama ostaje?
Ko ima sve prepostavke, od intelektualne do materijalne, da učestvuje radno u procesu spašavanje Bosne i Hercegovine , a sebe naziva BiH patriotom, i usput živi u mjestima gdje postoje naše organizacije, a ne učini ništa, samo je jedan korak iza generala Louisa Mckanzija i zadnjeg kanadskog ambasadora u Jugoslaviji Jamesa Bisseta koji kažu da je predsjednik predsjedništva BiH Alija Iztebegović kriv za "civilni rat" u BiH jer nije pristao na Lisabonski plan podijele BiH na 3 etnička regiona i koji kažu da su Radovan Karadžic i Slobodan Milošević uvijek bili kooperativni kada se pokušalo mirnim rješenjem spriječiti rat u BiH ili potpisati primirje tokom rata.

Šta su rekli Mckanzy i Bisset a šta Ana Maria i Carrol?
Da bi imali uvida kakva je razlika izmedju CTV i CBC 20 godina poslije agresije, genocida, masovnog silovanja, etničkog čišćenja, zločina najgore vrste širom Bosne i Hercegovine pogledajte ova dva video priloga:
Prilog CTV
 http://www.youtube.com/watch?v=es267LuAcAA&feature=player_embedded
Prilog CBC Return to Sarajevo http://www.youtube.com/watch?v=EpnHhQdgirA

Šta su rekli kanadski političari u Bh Kulturnom centru u Vankuveru 10 marta 2012?
Pogledajte i video sa nedavne manifestacije Dani BiH u Zapadnoj Kanadi koju je organizovao BH Kulturni centar u Vankuveru, sa kojom je i počelo obiljažavanje 20 godina od početka agresije, genocida i egzodusa iz BiH i dolaska u Kanadu više od 100 hiljada BiH prognanika. http://www.youtube.com/watch?v=9KB5fPJpyDY

BORCI, BESIM I MUFTIJA

Tri događaja u zadnjih sedam dana su me ponovo podsjetili na duhovitu izreku jednog mog prijatelja; "Da sam normalan poludio bi".. Ovih dana mi to i nije Bog zna kako smiješno jer izgleda da je odavno prestala logika u domovini mojih predaka, gdje se ne zna više gdje je mjesto branitelju a gdje agresoru, gdje je granica između svjetovnog i duhovnog ,i ko 'je lud, ko' zbunjen, a ko normalan u zemlji Bosni i pokrajini Hercegovini kako kaže dr Besim Spahić.

Autor: Nihad Krupić Bosanska Dubica RBiH 
Vancouver, Canada

Ovo je toliko komplikovano da to niko ne može razumjeti

U srijedu 21. marta 2012, sam po običaju vozeći se na posao slušao Current. Ovo je jedna od najboljih i najozbiljnih radio emisija veoma uticajnog cbc radia kojeg redovno slušaju oni što upravljaju i određuju političke, ekonomske i kulturne prilike u Kanadi. Naviknut na glas odlične voditeljke Anna Marie Tremonti, tog jutra me je iznenadio muški glas. Odmah na početku emisije je rekao da mjenja Ana Mariju koja je skupa sa Carol Off u Bosni. Obe prave reportažu povodom 2 aprila, datuma početka opsade Sarajeva. Nakon toga je voditelj napomenuo da se upravo očekuje njeno direktno javljanje iz ovog grada. Carol Off je jedna od najpoznatijih i najboljih kanadskih TV i radio reporterki. 

Carol Off, TV-radio reporter

    Vezana je za Bosnu i Hercegovinu još od 1992 godine, kada se javljala direktno sa ratišta, a i kasnije nakon rata je često radila reportaže iz povratničkih naselja. Prije više od deset godina je napravila fantastičnu TV reportažu „Let iz Bosne". Putem dojave naših ljudi ispričala je priču o 3 srpska ratna zločinca koji su poslije 1995 godine nesmetano došli u Kanadi i samo nekoliko godina kasnije prepoznati od Bošnjaka koje su mučili ili odvodili u logore. Snimala je te zločince kako nesmetano ulaze u kola, u svoj stan, presretala ih tražeći izjavu, dok su se oni krili i bježali. Razgovarala je sa kandskim zvaničnicima koji su rekli da nema nikakvih zahtjeva za izručenje od BiH vlasti. Onda su trojica Srba nestala iz zgrada gdje su živjeli i ja vjerujem da su samo preselili u druge kanadske gradove i da nikad nisu protjerani iz ove zemlje. Poslije te emislije sam nekoliko puta telefonski razgovarao sa Caroll Off, želeći da saznam više detalja o njenom radu. Ona je inače izgradila svoju karijeru na slučaju Bosna i tada mi je rekla kako je Bosna osim njene profesionalne okupacije i mjesto emotivno i duhovne renesanse zahvaljujući ljudima koje ni genocid ni silna žrtva i tragedija nije okrenula na put osvete.

Na početku te jutarnje radio emisije Carol Off je počela razgovor sa jednim od bosanskih vojnika branitelja Bosne i Hercegovine koji su štrajkovali ispred zgrade BiH Parlamenta On je nakon rata bio oficir u zajedničkim oružanim snagama, pa onda penzionisan prije 40 godina starosti. Danas sa minimalnom ili nikakvom penzijom onemogućen da se ponovo zaposli, štrajkuje skupa sa svojim bivšim suborcima kao i onima koji su bili u agresorskoj vojsci. Koliko god se taj bosanski vojnik trudio da objasni stvarnost i situaciju u kojoj se našao zbunjenost same reporterke kao i onih u studiju je bila do te mjere izražena da su posebno istaknuli da je nevjerovatno da danas država BiH isto tretira one koji su je branila i one koji su je napadali. U zraku se osjećalo pitanje pa zbog čega je i bio rat u Bosni, ako je veće tako danas. „Ovo je sve toliko komplikovano da to niko ne može razumjeti"; kaže Caroll Off i nastavlja pričom o listu Oslobođenju, filmskom festivalu, teatru,bogatom kulturnom životu.... Iz studia u Kanadi su joj odgovorili da joj zavide što se ponovo nalazi u tom prekrasnom dijelu svijeta i da očekuju još dobrih izvještaja iz Sarajeva i Bosne. Nakon emisije sam do te mjere bio šokiran da ni pored najbolje volje nisam mogao dokučiti šta se to dešava u mojoj domovini. Zašto su bosanski branioci sebi dopustili da pred stranim reporterima, našim dokazanim prijateljima, na 20 godina od opsade i odbrane Sarajeva i drugih gradova sami sebe ponižavaju tražeći svoja prva skupa uz one koji su snajperom podmuklo i krvoločno ubijali njihovu djecu,braću,sestre, majke, očeve ...i zbunjuju kanadsku široku javnost koja je već mahom prihvatila činjenicu da je u Bosni od srpske strane učinjena i agresija i genocid.I zaista mučan utisak nakon ove emisije još istinitije potkrepljuje Andrićevu tezu;"Gdje prestaje logika tu nastaje Bosna".Carolov izvještaj poslušajte na ovom linku: http://www.cbc.ca/video/news/audioplayer.html?clipid=2213474202

Da  sam normalan poludio bi

Prof. Dr. Besim Spahić

Dok sam prošle sedmice razgovarao sa rodicom iz Njemačke pitala me je da li sam gledao predavanje Besima Spahića održanog prije desetak dana u Kaknju. Odgovorio sam da nisam. Nako toga je pomenula da ga obavezno moram pogledati. O Besimu nisam Bog zna šta znao, i nakon što mi je supruga rekla da je i njena prijateljica pomenula taj video, odlučili sam ga zajedno u miru pogledati. Inače i ne pamtim da sam skupa sa svojom ženom gledao neku političku emisiju, tribinu ili intervju iz Bosne jer od kako je prestao CD, i „Face to Face" Senada Hadžifejzovića našeg omiljenog novinara, iz higijenskih razloga ne pratimo emisije bosanskog ili drugog balkanskog političkog sadržaja. Sam početak govora Besima Spahića je nagovještavao da će biti ludo i nezaboravno. U životu nisam imao takvu mješavinu osjećaja i impresija kao tokom 44 minute ove tribine. Profesor Spahić je pričao,imitirao, glumio, pjevao, ustajao, znojio se, ostajao bez daha... Pripremio je sjajnu predstavu koja me je zapanjila do te mjere da više nisam znao jesam li više oduševljen njegovom besprekornom logikom i baratanjem historijskih činjenica ili više zbunjen Besimovim gubljenju daha, depresivnom non verbalnom komunikacijom maltene na ivici paranoje ili posprdnim imitiranjem svega i svačega što u normalnom stanju nikako ne smije biti odlika jednog ozbiljnog profesora na još (što bi trebalo biti ali izgleda da nije) ozbiljnijem fakultetu političkih nauka. Inače ja i ne znam da li postoji još iko ozbiljan i mjerodavan na sarajevskom fakultetu političkih nauka jer su ti silni profesori sve živo do sada profulali i kod mene, osim možda Nerzuka Ćurka, više ni jedan nema zadovoljavajući renome,. Ali stanje i nije normalno, pa i ljudi više nemaju potrebe da budu normalni, čak i kada se radi o doktorima nauka poput Besima Spahića.

Poslije emisije i malog predaha^ supruga me je upitala; „Je li misliš da je ovaj čovjek normalan?"„Šta ti misliš"; odgovorio sam na pitanje pitanjem. „Mislim da je veoma pametan, ali nisam nikad vidjela da neko ko je tako pametan govori na ovaj način";reče mi žena. Nisam imao komentar na ovu misao moje supruge jer ni sam nisam bio siguran šta je moja trenutna impresija o doktoru Spahiću. Poslije nekoliko dana sam ponovo pogledao snimak ove tribine i zaključio da ima smisla izreka onog mog prijatelja „Da sam normalan poludio bi" jer u zemlji sa nešto više od 3 miliona stanovnika i 117 političkih partija, stotine televizija, novinskih lešinara i jastrebova i političarima od kojih bi malo ko mogao proći detektor laži i nema potrebe biti normalan pa taman i bio univerzitetski profesor. Besim Spahić je sigurno pametan čovjek u kojem se skupio sav jad i čemer, spojilo razočarenje i ogorčenje i konačna spoznaja da je Bosna i Hercegovina puna ljudi koji hodaju, stoje i pričaju sa drugima držeći skriveno ruke u džepovima čas mješajući blizance, čas brojeći pare, čas lomeći prste od silnog očaja. Samo je valjda još na stećcima ostala visoko podignuta desna ruka sa ispruženim prstima, što je umjesto dobrih Bošnjana govorilo;"Ja sam dobar čovjek,nisam tuđe uzeo i nisam nikoga povrijedio". Evo linka govora dr. Besima Spahića, pa i vi samo procjenite šta možete zaključiti o ovom interesantnom čovjeku; http://www.youtube.com/watch?v=2rXac1Esnkg

Politika je javno dobro

Muftija Muamer ef Zukorić

Upravo ovu rečenicu je prije nekoliko dana u TV emisiji beogradske b92 „Između dve vatre" izgovorio muftija sandžački Muamer ef. Zukorlić. U 24 minute emisije, uz vođenje prilično korektnog i profesionalno voditelja Jugoslava Čosića, muftija je o svemu govorio samo o vjeri malo ili nikako. Prateći svaki muftijin nastup još jednom me u jednu ruku oduševila njegova sposobnost da precizno i argumentovano odgovori na sva postavljena pitanja ali i duboko zabrinula muftijna retorika govora, ton sa kojim je to činio, doza sarkazma i cinizama, kao i za jednu vjersku ličnost nervoza i otvorena manifestacija uvrijeđenosti na sasvim korektna i na mjestu pitanja voditelja Ćosića. Ja i ne bi obraćao pažnju na moj drugi utisak muftijinog govora, kao i na njegovu više političku ili svjetovnu nego vjersku ili duhovno orijentaciju, da i me i ovaj TV nastup nije ponovo zapitao; „Da li mislim da je muftija Zukorlić, prava ličnost da bude budući vrhovni poglavar moje vjerske institucije ili Reis-Ul- Uleme IZ u Bosni i Hercegovini?

Ovo moje razmišljanje je potaknuto velikom dozom uvjerenja da sadašnji Reis-ul- Ulema dr. Mustafa Cerić otvoreno favorizuje Muamera Zukorlića kao njegovog nasljednika na vrhu Rijaseta. Ovo i ne čudi jer je muftija već odavni poznat kao ljubitelj političkih javnih istupa kao i razbijanja konflikta i napada, konfliktom i napadom što se od mnogih javnih ličnosti i institucija u BiH već dugo vremena zamjera Dr. Mustafi ef.Ceriću. U samoj emisiji TVb92 muftija se ne libi da smrknutog pogleda u makaze uhvati voditelja Ćosića, dok kamere hvataju tespih u njegovoj ruci koje prstima nemirno okreće. U dosta slučajeva slike i maniri govore više od riječi.

Ja se pitam zašto će muftiji tespih u ruci na jednoj tv emisiji koja se bavi politikom a ne vjerom i zbog čega on otvoreno pristaje da političkim žargonima brani svoje pravo da bira političku partiju, optužuje Ugljanina i Ljajića za izdaju bošnjačkih interesa produbljivajući još više jaz među Bošnjacima Sandžaka. Muftija je u pravu sa stanovništva vjerodostojnosti interesa Islamske zajednice koju predstavlja u odnosu na beogradske pijune Adema Zilkića i Muhameda Jusufspahića, ali ja ne mislim da bi muftija ostao samo duhovni vođa da njih i nema.On sebe već odavno vidi kao muslimanskog reformatora, propovjednika političkog i ujedinitelja globalnog Islama, ličnost poput Malkolma X, čiju sliku ima na svom facebook profilu. Daljne pitanje je da li su muslimani Sandžaka u stanju pratiti takvog muftiju i prepoznato njegovu duhovnu viziju. Ja mislim da nisu i to je vispreni muftija i sam prepoznao i onda se okrenuo političkom pitanju autonomije Sandžaka koje je daleko prihvatljivije i razumljivije za mase Sandžaka, a i naišlo je na plodno tlo zbog dugogodišnje političke intrige i razdvojenosti Sulejmana Ugljanina i Rasima Ljajića za koje više niko ne zna šta hoće i šta im je politička platforma. Dakle u toj ulogi je muftija Zukorlić već sada reformator i neko ko je već za života postao legenda i bilo šta da mu se desi je odmah vezano za sudbinu Sandžaka kao provincije i svakog sandžačkog muslimana osobno.

Reisul-ul-ulema Mustafa ef.Cerić je instituciju Islamske Zajednice u Bosni i Hercegovini vinuo u internacionalne orbite i postavio na visoku ljestvicu moderne, prihvatljive i veoma liberalne vjerske institucije u svijetu. I na to sam veoma ponosan kao običan džematlija. Ali na drugoj strani nisam nimalo oduševljen frontovima koje je reis otvorio u samoj BiH. Počev od snažne opozicije svojih nekadašnjih najbližih saradnika u Rijasetu i na Fakultetu Islamskih nauka do mnogobrojnih medijskih kuća. Dakle, na lokalnom planu je tmurnija slike reisa od one blistave internacionalne upravo zahvaljujući njegovoj odluci da na svaki napad na instituciju koju predstavlja,njegovu ličnost ili muslimanski narod odgovara ili on osobno ili služba u ime njega.To je do sada mnogo puta davalo i te kakav javni kredibilitet običnim i moralno zapuštenim novinarima kojima su testovi o reisu već dugo glavni izvor prihoda. Ja nisam ponosan na ovaj dio aktivnosti mog reisa jer smatram da se on treba izdignuti iznad toga i ne dopuštati da bude uvučen u haotičnu sliku bosanskohercegovačke blatne sadašnjice.

U zadnjih 15 godina IZ BiH je jedina institucija u BiH koja je išla uspješnim putem obnove svog vakufa, članstva i reputacije ali je u dosta slučajeva lutala od jedne do druge političke opcije gubeći se skupa sa kandidatima kojima je otvoreno davala podršku, pa nakon toga i oduzimala, što je svakako i reisova velika greška. Ovdje dolazim ponovo do pitanja; „Da li mi želimo i dalje imati jednog sličnog reisa na domaćem planu"? Sigurno Ne. Iz toga razloga sa priličnom dozom i osobne hrabrosti uz svako poštivanje hijerarhije i odluke Sabora IZ u BiH kažem javno „Ne bih volio vidjeti muftiju Muamera Zukorlića kao mog budućeg reisa,upravo iz razloga što smatram, da nećemo imati dovoljno vojnika da se bore na svim frontovima koje će od Slovenije do Makedonije otvoriti ovaj snažni i mladi lider.Bojim se da ćemo doći u poziciju da se branimo i onda kada nismo napadnuti, a to je već manija kojoj nema kraja.

Ovoj mojoj tvrdnji pridodajem zaista otužni momenat kada je naša IZ dopustila posredničku tursku ulogu u pomirenju dvije frakcije IZ u Srbiji, kao i danas neku podršku koja dolazi iz Turske kandidaturi muftije Zukorlića za budućeg reisa. Ne treba biti ovdje promućuran i pametan da bi došao do zaključka da je ovo čista politička igra i uvod u povratak Turske na Balkan na velika vrata i veliki uticaj na politički i ekonomski momenat u odnosima između bivših članica otomanske imperije. U takvim relacijama Srbija je uvijek u prednosti jer je politički mudrija i za korak ispred Bosne i Hercegovine koja se i dalje bori na život i smrt sa svojom petom kolonom iz Banjaluke i Širokog Brijega. Ovaj mogući scenarij u radu naše Islamske zajednice bi doveo do velikih problema jer niko danas u svijetu ne tetoši i pomaže iz humanih i ljudskih razloga nego čisto iz interesa i ja vjerujem da unatač prijateljstvu koji imamo sa turskim narodom uvijek na umu moramo imati svoj nacionalni i državni interes ispred bilo koje druge retorike, pa bila i ona pod plaštom neke političke i ekonomske stabilnosti i očuvanja Islama u Evropi.

Na kraju da u završnoj riječi ovog teksta kažem; Volio bih vidjeti na mjestu budućeg reisa, pametnog,smirenog, imama tihog glasa-snažne poruke, lijepe retorike govora, snažne duhovne inspiracije, bez imalo sarkazma i cinizma u javnim nastupima, modernog i komunikativnog, da nije pohlepan i krut, da se ne odriče čak i onih koji ga pozitivno kritikuje, da ne postavlja za svoje glasnogovornike one što mu podilaze do te mjere da to prelazi granicu dobrog ukusa i ponajviše vjerskog llidera koji će biti reformator svog naroda u vjeri u kojoj su rođeni i na način kako su to činili i naši čuveni preci stotinama godina prije poštujući vrijeme u kojem živimo i naučna dostignuća kojima se služimo.
Mislim da imamo takvih duhovnih veličina, a pošto neke od njih osobno i poznajem,to mi daje i pravo da kažem da bi sa dr. Senadom ef. Agićem, glavnim imamom Bošnjaka u USA, dr. Nedžadom Grabusom, muftijom slovenskim ili dr. Enesom Karićem, našim akademikom... kao mogućim nasljednicima Reisul-ul-Uleme Mustafe ef. Cerića Islamska Zajednica u BiH mogla zadržati odličnu međunarodnu reputaciju, a na domaćem planu stabilizovati i do kraja odstraniti političku retoriku javnog rada IZ u BiH. Ovo ujedno govori da ni u kom slučaju ne mislim da bi bilo mudro i pametno mjenjati ustav IZ u BiH i nakon dva, po važećem ustavu maksimalna manadata, produžiti po bilo kojem osnovu mandat sadašnjem reisu. Pogledajte video gostovanja muftije Muamera Zukorlića u emisiji beogradske TV b92 „Između dve vatre":
http://www.youtube.com/watch?v=Ahiv7tIQ46o&feature=playe r embeddedž

KADA MOJA MLADOST PROĐE

25. februar 2012... Na moj rodjendan

KADA MOJA MLADOST PROĐE

Nihad Krupić,autor

Bosanska Dubica, Bosna i Hercegovina

Vancouver, Canada

Sinoć se vratih kući oko 2 sata poslije ponoći. U BH Kulturnom Centru najdraži prijatelji priredili zabavu povodom rodjendana supruge Meline. Meni u isto vrijeme uradili prošle godine. Moja Melina rođena 29. februara, godinu i nekoliko dana poslije mene, a upisaše 28. „Gdje će dijete imati rođendan, svake četvrte godine,“ rekao je mudro sanski matičar majci Fikreti. Predivna atmosfera, sinoć. Muzika uživo. Ilija, mladi muzičar iz Jajca dirnuo me jednom sevdalinkom. Nemam običaj povlačiti novčanik za pjesmu, ali sinoć jesam.

Probudih se rano. Na ulasku u dnevni boravak čujem vrisku: „Sretan rođendan babo“...Grle me devetogodišnji  Emir i dvanaestogodišnji Kenan, dok moja Melina stavlja kahvu sa čokolodom na stolić izmeću dva kauča. „Sretan rođendan ljubavi“.. grli me i ona.Okrećem se...Fali mi nešto. Navikao da smo u punom broju. Nema dva starija sina. Odrasli ljudi. Kod svojih kuća...„A gdje je moja kuća sada!?“  Nije mi prvi put da se pitam.

Sjedoh na kauč. Uključih TV. Mjenjam kanale bježeći od vijesti. Tražim utakmicu. Napokon pravi kanal. Priča..priča... Ovi kanađani počeli pametovati i o fudbalu, kao da je to njihov hokej ili bezbol. Ja čekam da Džeko istrči na stadionu Etihat. Nije mi važno i ne interesuje me protiv koga igra, samo da njega vidim. U hodniku ispod stadiona se ukaza naš Dijamant obučen u trenerku. Uzdahnu teško. Opet na klupi.A on kao nije tužan. Lice mu vedro. Zadirkuje visokog i mršavog protivničkom igrača na čijim leđima piše Petrović. Onda se grle i obojica smiju. Znao sam odmah da se ne može tako na engleskom, nego samo na našim balkanskim jezicima. Razumiju se oni dobro na maternjem jeziku.

Ona mrcina ga opet nije stavila u prvu postavu. Utakmica počinje. I gledam i ne gledam. Prvo poluvrijeme prođe...dođe drugo...20 i nešto minuta do kraja..2:0 za Man. City. Ma boli me briga, je li vode ili gube...Je..o City ako ne igra Džeko. Vidim nešto mi šepa Mario Balotelli. Simpatičan mi ovaj momak, ali naročito kada prilazi liniji. Znam da žabar nema druge, nego Džeku zagrijati. A izem ti i šeika koji od onih naftinih dolara dade Talijanu tolike milione da kupi Džeku, da bi ga ovaj stavio na klupu čak i nakon Džekinih 4 komada velikom Totenhemu. Prilazi Dijamant na liniju. Smije se kao i uvijek. Voli naše dijete život , vidio svojim očima kako ga je gubiti lako bježeći od granata u podrume.

Ulazi Edin na teren. Mali Španjolac Silva ga zavlači. Čas na jednu, čas na drugu stranu. Pasovi unazad. Po običaju dosadna igra Man. Citija. Jednom , dva puta Dijamant dodirnu loptu. Tri minute od njegovog ulaska lopta na lijevu stranu do Kolarova. Ovaj beogradjanin mirnog i urbanog lica i divnog centaršuta lijevom ko nekad Džaja, nabacuje. Oštro. Ma ubilo se za pravog centarfora. Džeko skače između dvojice. Zakucava loptu u zemlju, a onda pod prečku. Skačem od radosti...

 „Sine moj...Dijamantu moj“...vrištim.

Izletiše Keno i Emir iz sobe...“Babo je li opet Džeko zabio...“

„Jeste djeco...jeste...“ Sjedam , dok na velikom ekranu, u krupnom planu Džeki ispod lijevog i desnog pazuha vire glave Silve i Aquerra, a on u zagrljaju sa svojim bratom Aleksandrom Kolarovom. 

Utakmica se završi. Ukaza se i lijep doručak na stolu. Sve fino, za ćeifiti. Ali ništa od toga. Amerika je ovo, nema rahata ni u jelu. Spremamo se svi za odlazak u dvoranu gdje moj Emir i Kenan imaju košarkašku utakmicu. „Svaki naš koš danas je za tebe babo“ obećava mi mali kanadski dvojac. Onaj bosanski stariji, je nekada govorio: „Tata dajemo koševe i golove za tebe danas“. I tako i bi. Nadavao se koševa moj Kenan. Nadriblao se djece, od Tajvana, Kine, Indije do Kanade ; moj Emir. Nakon utakmice odosmo na rođendan nekom dječaku iz Emirovog razreda. Jedemo američku masnu picu od sira. U ogromnoj dvorani ispred mene naredano 48 kuglaških staze. Svejedno mi. Ne ibretim se, što u Bosni nema toliko od Huma do Šehitluka. Jedva sam čekao da se vratim kući...i da se opružim. Tako i bi...umoran brzo zaspah...

**********

„Što se ova ograda ovako nakrivila, oče; upitah. Sine, ne mogu više, nemam snage. Čekao sam tebe, da ovo utegnemo i stavimo novu. Biće malo nezgodno jer je u strani, na putu prema komšijskim kućama“;

slušao sam svog starog. Pomislih kako je brzo ostario zaboravljajući da je i meni 50.  Pridruži nam se i moj komšija Mujo Imširević.On je moj literarni početak. Naučio me pisati i čitati u petoj godini. Otac nije mogao. Bio terenac. Ja odrastao, željan ga. Mujo Imšir, rođeni Bužimljanin, mi bio i vjenčani kum. Neraskidivo prijateljstvo za života. Mjerimo sva trojica okom ogradu. Ja sretan ko nikad . U svojoj Bosni. Kod svoje kuće...staviću novu ogradu, da ne ulaze komšijske kokoši i čupaju travu. Odnekud sevdalinka.. „Kada moja mladost prođe.“ Okrećem se prema izvoru pjesme, prema čaršiji...Izgleda, Salkin Izet opet iznio zvučnik na avliju i testira vatažu, kako je znao reći. Pjesma me ovlada i ponese u dubine... Odjednom se prenu... Izgubi se moj otac, komšija Mujo, stara ograda, put prema Husnijinoj i Šemsinoj kući, prema Prijedoru...Nesta moje kuća...Bosne... Samo osta pjesma... http://www.youtube.com/watch?v=6a3LlbeI7ko

Kada moja mladost prodje
magla kad ovlada

kad nestane rose u jesenje dane
čekaću te tada

Dodji meni, moja draga
bez suze u oku
izbriši sve tajne iz prošlosti naše
i tugu duboku

Čekaću te da te pitam
da l' još misliš na me
da li se još sjećaš sastanaka davnih
u jesenje dane

Da li se još sjećaš sastanaka davnih

da li me još voliš

Ustade i krenuh prema dnevnom boravku. Ugledah suprugu na kauču. Kraj nje sin Kenan.Ona drži laptop u krilu. Safetov glas sevdiše...Kada Moja Mladost prođe i magla ovlada...Moj Keno ga prati.

„Ljubavi ovo je samo za tebe“...reče mi Melina. Sjedoh između nje i Kene. Zagledah se u ekran laptopa. Na njemu stare slike Safeta i Zaima. Emir zove iz druge sobe...Niko ne haje. Emir, zove i dalje...                     
„Emire nemoj biti dosadan, uzviknu Kenan...                                 
                                                            „Babo i mama su u behutu...."