Sjećanje na Amira Žilića

Stari Majdan / Sanski Most

Sjećanje na Amira Žilića

 

Preuzeto sa:
Sanski Most zvanična web stranica

  

Danas je u Starom Majdanu obilježena devetnaesta godišnjica pogibije „Zlatnog ljiljana“, Amira Žilića. Tim povodom delegacije općine Sanski Most, boračkih organizacija, Udruženja 17. Viteške krajiške brigade te političkih partija  posjetile su roditelje rahmetli Amira Žilića koji žive u porodičnoj kući u centru Starog Majdana. U razgovoru su evocirane uspomene na mladog heroja koji je svoj život ugradio u temelje slobode i nezavisnosti Bosne i Hercegovine.

Delegacije, kao i mještani Starog Majdana i općine Sanski Most, potom su se okupili u centru ovog mjesta, na trgu koji nosi ime po Amiru Žiliću. Na spomen obilježje koje se nalazi u fazi izgradnje  delegacije su položile cvijeće te je učenjem fatihe odata počast ovom bosanskom sinu.  Prije nekoliko mjeseci započeli su radovi na izgradnji spomen obilježja u centru mjesta posvećenog Amiru Žiliću, kao i borcima Armije RBiH i mještanima Starog Majdana koji su stradali u toku agresije na Bosnu i Hercegovinu.  U finansiranju ovog projekta sudjeluje općina Sanski Most i mještani Starog Majdana, a očekuje se da buudće spomen obilježje u toku ove godine zablista u punom sjaju.Na današnji dan, prije tačno devetnaest godina, 24-godišnji oficir Armije RbiH poginuo je tokom akcije na ratištu kod Visokog. U to vrijeme Amir Žilić je bio najmlađi komandant u redovima Armije RBiH.

Za zasluge i hrabrost ispoljenu u toku odbrane od agresije na našu zemlju, posthumno je odlikovan najvišim ratnim ordenom „Zlatni ljiljan“.  Amir Žilić nije dočekao slobodu. U trenutku pogibije bio je komandant Drugog bataljona 17 krajiške brigade. Vječno počivalište ovoga bosanskog junaka je šehidsko mezarje u Travniku. 14. aprila 1994. godine, naredbom štaba Vrhovne komande Armije RBiH, Amir Žilić je posthumno odlikovan najvećim armijskim priznanjem – “Zlatnim grbom sa mačevima”.

U susret jubileju

Sretna nova 20 godina poslije

 

  

Autor:
Nihad Krupić, pisac i publicist
Bosanska Dubica, RBiH
Vancouver, Canada 

Ova Nova godina je tačno dvadeseta od  zadnje Nove Godine koju sam dočekao sa prijateljima u mjestu rođenja. Pet dana prije „najluđe noći“ katolički božić je u samom gradu prošao skriveno i mirno. Mala grupica uglavnom starijih ljudi se iskupila na polnoćki u staroj i desteljećima pustoj katoličkoj crkvi , kojih dvjesto metara udaljenoj od jedine gradske pravoslavne, i odmah po molitvi, u prvim minutama Božića, se brže bolje vratili kući. U tim momentima mračne gradske ulice su počele osvjetljavati eksplozije topovskih i višebacačkih granata, kao i svjetlosni meci iz svih vrsta automatskog oružja,  okrenute sa bosanske strane na hrvatske prekounske i prekosavske ciljeve. To je bila božićna čestitka pravoslavne braće sa bosanske strane onoj katoličkoj na hrvatskoj. Prije toga skoro godinu dana moj rodni grad Bosanska Dubica se napazio u „sendviču“ srpskih topova na našoj strani i ciljeva što su ih gađali preko Une i Save, na hrvatskoj; od Sunje, Jasenovca i Novske, do Okučana i Stare Gradiške.

Partizani zažmirite, četnici prolaze
Skoro čitavu 1991 godinu, dok je trajao krvavi rat u Hrvatskoj, grad je bio vidno išaran nacionalističkom srpskom ikonografijom, do tada potpuno nepoznatoj slavnoj podkozarskoj antifašističkoj tradiciji. Mjesecima prije osnivačke skupštine srpskog naroda u BiH , 24. oktobra 1991, ogromna srpska trobojnica sa velika 4C  je obješena na srednjem jarbolu ispred opštine. Gradskim korzom su prije odlaska  i nakon povratka sa obližnjeg hrvatskog ratišta svakodnevno paradirali novi srpski borci. Oni slabijeg imovnog stanja i manje vješti u pljački kaurskih imanja, kako smo zvali hrvatsku stranu, su imali  izbledjele B- uniforme bivše JNA, a oni sposobniji i pripremljeniji ganjc nove A-uniforme, na glavi duge crne šubare, sjajne kokarde na njima, za pojasom duge noževe, zarasli u velike guste brade na kojima bi im pozavidio i sam Čiča Draža, kojeg će izgleda ovih mjeseci i zvanično rehabilitirati u Republici Srbiji i okolnim „srpskim zemljama“.


Bosanska Dubica photo iz 1985 god

U rijetkim šetnjam glavnom ulicom, skoro da sam povraćao od muke vidjevši do juče moje srpske komšinice, sugrađanke, kćerke i unuke časnog porodičnog patizansko nasljeđa kako u radosnom vrisku grle i ljube ove nepoznate novkomponovane šubaraše. Pošto niko od ovih četnika nije bio iz našeg grada ili sela, govorilo se da su došli od Novog, Sane, Ključa, Mrkonjića...kao da brane naš grad od napada ustaša. U besanim noćima i sumornim danima, za nesrpsko gradsko stanovništvo, struja je dolazila kada bi na banjalučkoj televiziji bila emitovana reportaža sa hrvatskog ratišta nadrinovinara imenom Vlado Sljepčević. Ovaj ogavni lažljivi ratni reporter, svojim promuklim glasom je riječi „branjenje otadžbine i genocid ustaša“ uključivao u skoro svaku rečenicu izvještaja sa prekosavskih ratišta. Sljepčević, koga su njegovi drugovi u osnovnoj školi svakodnevno zadirkivali zbog pomalo ženskog izgleda je, po meni, najodgovornija medijska osoba na području banjalučkog okruga za mentalno uneređivanje srpskog naroda i fizičku pripremu za ubijanje, premlaćivanje,trpanje u koncentracione logore i na kraju etničko čišćenje stoljetnih komšija, muslimana i katolika. Ni danas mi nije jasno kako nikad nije podignuta optužnica protiv ovog krajiškog Goebbelsa? Kolika je izopačenost i prevrtljivost ovog nečovjeka najbolje se može vidjeti iz njegovog izvještaja sa bosanskog ratišta iz doline Lašve kada je pronašao nekoliko vojnika HVO da govore o „okrutnosti muhadžedina“ u okolini Travnika. Pogledajte ovaj video i poslušajte  glas Vlade Sljepčevića kojeg Krajišnici nikad neće zaboraviti :

Sretna Nova, zaboravite Staru
Novogodišnju 1992 godinu smo supruga i ja dočekali u kući najboljeg prijatelja iz djetinjstva, na kojih pedeset metara od Une. Takoreći na granice dva svijeta, onog bosanskog pred požar, i hrvatskog već spaljenog. Samo što je sat otkucao prve sekunde Nove 1992 godine kanonada svijetlećih rafala iz svih oružja, zaparale su nebo iznad Bosanske Dubice. Ko je imao municije pucao je do zore. Oni su imali i previše a Bošnjaci koji su nešto imali su se bojali da im sutra ne zakuca vojna policija i komšije ne kažu kako su se godinama pripremali da ponovo kolju njihovu nejač. Pucnjava je pred zoru prestala. Ukazao se hladan, ali suh i sunčan dan. Komšije svih nacionalnosti su čestitali jedni drugima Novu Godinu. Neobično i strasno su nas grlili naše komšije Srbi. Izgledalo je da su jako sretni i veseli. Ali, grdno smo se prevarili. Naivno smo mislili da im je dosta patnje, smrti, crnine i odlaska njihove djece na hrvatska ratišta. Te misli su prekinute sedam dana poslije, na pravoslavni Božić kada je pucnjava bila poput orkana, a ulice grada ujutro poslije molitve iz crkve pune ljudi čiji pogledi nimalo nizu bili dobronamjerni.

Tako smo ušli u  godinu kada je nestao moj grad, kao i mnogi širom Bosne i Hercegovine. Što imenom, rušenjem mostova , džamija, katoličkih crkava i zatrpavanjem mezara i na kraju etničkim čišćenjem nezapamaćenim u historiji. Kolika je razmjera te tragedije i nije čudo da je Holiwood naveliko otvorio vrata filmovima o patnjama Bošnjaka i zvjerstvima koje su učinili srpske vojne i civilne vlasti u periodu 1992-1995 godine u BiH.

29. novembra 1992 godine, tačno na Dan Avnoja sam u devetom konvoju po redu sa familijom prognan. Iz grada je te godine izbačen prefiks Bosanska i stavljen nikad prije upotrebiljivan „Kozarska“. I danas se podsmjehujem na ovu blesomaniju, znajući da se niko od Srba sa Kozare ne bi doselio poslije onog partizanskog rata da je gradu bilo ime Kozarska. Oni su upravo silazili u grad jer im je dosta bilo seoskih proplanaka,kaljavih opanaka, zemljanih podova, primitivnih furuna i dugih oštrih zima. Oni su željeli zauvijek sve to ostaviti i nastaniti se u bosanskoj čaršiji. A kasnije njihova djeca, unučad, u martu 1992 godine kažu ovo nije bosanska granica, ovo nije bosanski grad. Kažu - sve je srpsko sada , i grad , i šuma, i putevi, i zgrade i sve.. i sve.. i grad je kozarski, čak je i kolo sestara srpsko. Tako su srpske žene nazvali novoosnovanu humanitarnu organizacije, sa namjerom da pomažu ratnike na borbenim linijama poput  moderne verzije Kosovke Djevojke.  Do pred devedesete skoro neznan i nezaposlen pop Slobodan je postao i te kako zaposlen, jer bez svete vodice nije mogao nigdje mrdnuti. Pravoslavne slave su postale svakodnevnica. Sve je počelo da se mošti od postrojenih srpskih boraca na travi stadiona FK Borac, do livada, proplanaka i betona. Kasnije su novi gradski historičari poput profesora ruskog jezika Sime Brdara i vječitog kafanskog grebaroša profesora marksizma Radenka Đakovića „naučno ustvrdili“ da su Srbi osnovali ovaj grad, bili uvijek njegova avangarda, gospoda, a muslimani i katolici smetnja i uglavnom sluge svim sistemima koje su, kao biva, Srbe uvijek protjeravali. I eto, kao posljedica „istraživanja“ ova dva „naučna radnika“, vjerovatno po njihovim standardima već i akademika,  na današnjoj web prezentaciji nigdje ne piše da je Kozarska ikada bila Bosanska Dubica i da su u samom gradu sve do 1992 godine, kada su masovno protjerani, Bošnjaci muslimani uvijek sačinjavali više od 70 % stanovništva . Za njih historija grada počinje od 1992 godine do danas, a ona je opisano skoro u desetercu poput megdana Kraljevića Marka i Muse Kesedžije.

Ko se sjeća Čobe još
Iako u mom rodnom gradu nisu činjeni zločini ogromnih razmjera poput onih u Prijedoru, Sanskom Mostu, Kozarcu i drugim okolnim gradovima, zbog mog bivšeg sugrađanina Slobodana Bijelića, dugogodišnjeg banjalučkog studenta prava, od milja zvanog Čobo ili Čobica , omalenog i zdepastog izgleda, Bosanska Dubica ipak ulazi u historiju nastajanja genocidne tvorevine zvana “Republika Srpska”. Ovaj iskompleksirani čovječuljak, dubokog glasa, široke vilice i visokog čela, je zahvaljujući izuzetnom poltronskom daru, ekspresno, skoro za nekoliko mjeseci od formiranja SDS stranke, ušao u njeno predsjedništvo, Nakon neumornog ulizivanja ratnom zločincu Karadžiću, svoj zvjezdani trenutak Čobica je dočekao kada mu je 9. januara 1992 godine Radovan povjerio da pred armijom kasnije brutalnih ratnih zločinaca a predratne srpske intelektualne elite; Biljane Plavšić, Momčila Krajišnika, Nikole Koljevića, Alekse Buhe,  Milorada Ekmečića, Velibora Ostojića i drugih, pročita dokument o proglašenju “Republike Srpske“. Gledao sam uživo TV - prenos ovog događaja. Ni danas mi nije jasno kakav je to narod kome je ovaj tip mogao pročitati najviši državotvorni dokument. Tog moralnog i fizičkog patuljka sam vidio nekoliko puta na ulici poslije ovog događaja. Važno je šetao u društvu novih gradskih civilnih i vojnih funkcionera, sve odreda SDS kadrova, ili SS kadrova, bez ikakve razlike između ove dvije nacističke grupe.  Ako mu je neko od prijašnjeg društva iz djetinjstva nesrpske pripadnosti pružao ruku i pozdravljao, odpozdravljao ga je sa takvim gađenjem da je tome odmah bilo jasno da više nikad ne prilazi Čobi, najčuvenijem Dubičancu tog vremena. Kada se Čoba izgubio zamjenio ga je Pantelija Ćurguz, današnji predsjednik organizacije koje se zove Udruženja Boraca srpskog otadžbinskog rata RS, ili tako nekako. Za Slobodana Bijelića Čobicu sam 1996. godine čuo kada je ispred SDS izabran u prvom sazivu nove dejtonske BiH skupštine. Iste te godine postao je još važniji jer je kao podpredsjednik SDS, pregovarao direktno sa Richardom Hollbrookom o sklanjanju Radovana Karadžića sa političke scene, i kada je to učinjeno bio je i čak presjedavajući ove stranke. Kao takav je 1997 postao kandidat za Predsjednika BiH - parlamentarne Skupštine.

Nakon što mu je mandat prestao 1998. godine i pošto je uvidio da je prikupio ratnog plijena za tri života Čoba je krenuo prema bih-srpskoj granici na Rači sa punom torbom para. Tamo je uhvaćen, a pare su otete. Kažu da je usput dobro pretučen i onda pušten. Prije ove granične epizode ipak je ovaj ratni i poratni dubički parlamentarac prenio dovoljno para i sebi obezbjedio raskošan egzil u Beogradu, hemoroidu koji krvari na samom kraju evropskog debelog crijeva koji se zove Srbija, kako je slikovito rekao glumac Voja Brajović u jednom od poslijeratnih srpskih filmova.  Živio je Čoba tako sretno sa familijom u nekom od luksuznih stanova u elitnim beogradskim naseljima uz nove komšije njegovog profila, ratne i poslijeratne srpske pljačkaše od Banije, Korduna,Dalmacije, Bosne i Hercegovine do Vukovara i Slavonije. Tako je iz potkozarja dogurao do nove beogradska elita, na račun one stare srpske gospodske, izbjeglim pred ovakvim, koja umire poput dinosaurusa plačajući mjesečne kirije  dojučerašnjoj sirotinji, a danas bogatim kinezima, hindusima, irancima.. od Amerike, Australije, Kanade do Novog Zelanda, Na kraju, po nekim glasovima, i Čobica se je pridružio srpskim imigrantima u Kanadi, negdje u provinciji Ontario.

San koji traje 20 godina
Prije nego što je došla ponoć 1991 na 1992. godinu, u crnim slutnjama sam počeo postavljao pitanje : „ Da li ima smisla bilo kome ikad čestitati Novu Godinu ako nemamo nade da će nova zaista biti sretna? Sve ove godine sam u duši osjećao da nakon što su u protjerani sa svojih ognjišta, pošteni ljudi su počeli jedni druge sanjati iz daljine... okeanske i prekookeanske. Mislili su da će vrijeme stati. Da se neće ostariti nikada , da će se vratiti svojim kućama i početi gdje se stali. Još uvijek mladi, očuvani, bez mržnje, puni optimizma , elana u ljubavi sa sobom i čitavim svijetom.

U prvo jutro 2012. godine , kao i predhodnih,  na Facebooku sam krenuo otvarati slike moje rodbine, prijatelja, sugrađana...spoznati kako je njima sinoć bilo.Iz Evrope , Amerike, Kanade i Australije su me gledali znani i neznani, veseli i oni koji se prave da to jesu, ozbiljni i oni koji žele to biti. Gledali su me iza bogatih trepeza drugovi iz djetinjstva, povećih stomaka, sijede kose, visokih čela da ne kažem ćelavih glava, novih bora, ostarjelih lica...pored lijepo uređenih dama, predivne djece od koje neku nisam vidio dvadesetak godina, kada smo zadnji put proslavljali Novu Godinu u našem rodnom gradu. I što god sam više otvarao photo album počeo sam se pitati :“Treba li napokon početi čestitati Novu
godinu , zapravo, iskreno i u punoj nadi?“.


 Autor u svom gradu 2007 godine ispred simbola grada

U dilemi dođoh do albuma mojih komšija sa Krivdića Brda, starog dubičkog naselja poviše puta prema Prijedoru. Na glavnom brdskom trgu prošaranom snijegom stoji oveća grupa ljudi. Iza njih se videnišani jednog od najstarijih dubičkih mezarluka. Na samoj cesti poredani stolovi, a pri kraju, na bankini stoje dva kazana. Ispod njih jaka vatra bez plamena. Gori suha bukovina ili grabić, iz Ejubovog gaja. Unutra vruća čorba. Onda sljedeće slike... čorba se dijeli. Ljudi pušu u pune tanjire prve ovogodišnje domaće čorbe ispred svojih kuća, pored svoje djece, slobodni, u svom gradu , u svojoj domovini. Pomislih kako su ipak i oni obilježili tu noć i onako, još pijani, trijezni ili mahmurni, na trgu mog djetinjstva jedni druge zagrlili i poželili Sretnu Novu Godinu. Znajući dobro kako su brđani uvijek puni humora  sigurno su jedni drugima uz čestitke za Novu, opsovali Staru. Istini na volju osim stare majke , žene, nane, nene, sestre, komšinice... sve što je staro, a pogotovo ako je usto i ružno kao prošla godina, i nije grijeh opsovati.

I zbog tih ljudi i njihove djece kojima će dok god žive ostati u sjećanju ta prva čorba u Novoj 2012 Godini, kao i  zagrljaji njihovih roditelja uz želje da Nova bude bolja nego Stara, zaključih da ipak treba čestitati i zaželjeti sve najbolje u Novoj Godini svakom koga znaš, a i koga ne znaš. Ovo je ipak godina jubileja našeg izgubljenog sna, kojeg ćemo valjda jednog dana pronaći i možda pretvoriti u javu. Znam da onaj ko je na pravdi Boga protjeran sa svoga ne može nikada biti griješnik, a ako je još i ostao uspravan ima pravo da mu se san ostvari. Oni i dalje izmišljaju sreću samo za sebe, i čini mi se još nemaju spoznaju  da ta sreća ne može vrijediti samo za njih. U Bosni je oduvijek bilo; Ili su svi svi srećni ili svi nesrećni. Treće nema.

A vrijeme je da napokon počnemo živjeti u nadi i sreći, a istinu koja je iza nas ostavimo na suho mjesto i da nam glavni likovi u našim pričama nikad ne budu ljudi bez časti, dostojanstva. Oni koji žele Sretnu Novu Godinu samo svom narodu kao da je Bosna sva od riječnih ada i otoka na kojem žive različita plemena, koja se mogu pogledom dotaknuti ali ne i dodirnuti jer ih  duboke vode pune opasnosti i prijetnji odvajaju jedne od drugih. Naša budućnost ne može biti u postojanja neke surogat majke zvana RS, genocidnog temelja pored one prave i izvorne naše Bosne i Hercegovine. Ko ne misli tako, vrata su mu otvorena i istočno i zapadno. Neka znaju da samo bez prtljaga mogu krenuti na put zaborava i odrođenja od onog što nam je svima Bog podario u našoj domovini na našim ognjištima.

                                    

Prim. Dr. Muhamed Saračević: Interesne borbe u svim segmentima bošnjačkoga djelovanja umanjuju šansu za uspješnu odbranu RBIH

Prim. Dr. Muhamed Saračević

Poštovani doktore Saračević ova godina je bila veoma značajna na planu vaše aktivnosti u pogledu osnivanja Kongresa Bošnjaka Svijeta, šta je predhodilo ovom velikom poduhvatom ?

 KBS je projekat koji je već dugi niz godina kao potreba dijaspore bio tema razgovora izvjesnom broju Bošnjaka u USA, kao i Bošnjaka razasutih širom Svijeta. Od same ideje koja je javno izrečena na skupu Bošnjaka u Jacksonville, Florida USA, 2009 god., preko Incijativne Skupštine u Saint Louis kada je ustanovljeno tijelo koje će raditi na polaznim materijalima, koordinirati aktivnosti i uspostaviti veze sa zainteresovanim Bošnjacima u Svijetu, i na kraju organizovati Osnivačku Skupštinu u Sarajevu 16. Jula 2011 god. Posljednje konsultacije i strateški dogovori obavljeni su u Phoenix, Arizona 29.05.2011 god. To je bio dug i naporan proces koji je zahtijevao dosta novca i rada. Sve je krunisano uspješnom Osnivačkom Skupštinom u Domu Mladih, gdje sam izabran za predsjednika KBS. Na Osnivačkoj Skupštini su bili prisutni delegati iz 22 zemlje širom Svijeta i iz BiH. Nakon Osnivačke Skupštine održao istu noć svečanom večerom u hotelu Holiday Inn, se je završio proces stvaranja KBS.

Kako ste doživjeli samu Osnivačku Skupštinu KBS?

Nekoliko dana prije same Osnivačke Skupštine održavani su konsultativni sastanci sa delegatima iz Svijeta gdje su usklađivana mišljenja i napravljen završni tekst Platforme i Deklaracije. Mada je bio juli, vrijeme godišnjih odmora, iz opravdanih i ne opravdanih razloga javnost nije upoznata sa događajem. Ipak prisustvo i interes za Osnivačkom Skupštinom je nadmašio naša očekivanja. Preko 130 delegata i stotinjak gostiju govori o uspješnosti ovog skupa. Prisustvo izaslanika člana predsjedništva BiH, izaslanika Reis Ul Uleme kao i predstavnika raznih organizacija dalo je značaj skupu. Poslije Skupštine u Domu Mladih održan je prijatan koktel uz druženje prisutnih. Ovdje moram napomenuti da je prisustvo medija koji su propratili Osnivačku Skupštinu bilo iznad svih očekivanja. Ne mogu a da ne kažem da je bilo i onih pojedinaca i organizacija koji aw prije same Skupštine nisu slagali sa idejom. Glavni razlog je bio što nisu bili uključeni u istu ili što oni nisu organizatori, i ako su na vrijeme bili pozvani da se uključe. Takvi stavovi su već temeljni problem Bošnjaka i njihovih sujeta.

Ovih dana ste izašli sa Proglasom za vraćanje legalnog Ustava RBiH iz 1990 godine. (http://webpublicapress.net/?p=5066).  Da li se KBS sa ovim proglasom politički deklarisao?

Dozvolite mi da vas uputim na deklaraciju i platformu djelovanja KBS Iz ta dva dokumenta se vidi na kojim pozicijama stoji KBS. Ustav BiH je najviši pravni akt na kojem se temelji njena državnost, i koji nikada nije opozvan ni jednom odlukom Skupštine BiH, koja je jedina pravno legitimna da izglasa promjenu istog. Dajton je mirovni sporazum koji ni kao takav nije ispoštovan, i doveo je BiH u nefunkcionalnu poziciju. Dao je mogućnost pojedincima i interesnim grupama da djeluju van ustavnih okvira i dovedu BiH u situaciju u kakvoj se trenutno nalazi. Povratak na ustavne temelje vraća državu u pravne okvire koji joj omogućavaju da funkcioniše po svim postulatima međunarodnog prava. Isto tako svakom pojedincu daje slobodu djelovanja u svim segmentima pravne države, i ujedno štiti pojedinca i državu od protivustavnih radnji.

Koje projekte imate u bližoj budućnosti?

Za sada se samo povremeno oglasimo po fundamentalnim pitanjima za BiH poput zakona o denacionalizaciji i povratu privatne imovine i imovine vjerskih zajednica, podjeli državne imovine. Javno smo iznjeli svoje mišljenje o Ustavu BiH i uputili zahtjev Parlamentu BiH.Punu pažnju posvećujemo našoj statutarnoj materiji KBS-a, kao i infrastrukturi. U procesu smo osnivanja nekoliko kancelarija u Sarajevu, Istanbulu, Washingtonu, Bonu i eventualno u još nekim mjestima. Nadam se da ćemo biti spremni za naredne lokalne izbore u BiH. U međuvremenu ćemo reagovati na sve aktuelne događaje vezano za BiH.

Bošnjačka zajednica u Sjevernoj Americi  je podijeljena po linijama  sujeta dojučerašnje avangarde prošlog sistema i frustracijama imigranata starosjedilica                                                                                       

U Sjevernoj Americi je prilično složena situacija u bošnjačkim organizacijama. Koji su uzroci narušavanja jedinstva?

Veoma je kompleksno pitanje odnosa unutar bošnjačke dijaspore u USA, ali i drugim djelovima Svijeta. Prije svega trebalo bi ući u analizu strukture izbjeglica, kako po njihovom nivou obrazovanja, tako i po odnosu: urbana sredina i selo. Zatim po vremenu odlaska iz BiH: prije, u toku ili poslije rata. Onih koji su prošli kroz logore, onih koji su preživjeli strahote rata i onih koji su pobjegli. Onih koji su se borili i onih koji su “dezertirali”. Emigranata starosjedilaca i novopridošlih izbjeglica, Hercegovaca, Krajišnika, Fočaka, Babinih, komunjara, vjernika i ko zna kojih. Sa ovim, podjele nisu definitivne. Sve je ovo determinisalo odnose izmedju grupa iz kojih su proizašle mnogobrojne podjele. Pojedinci koji su bili potpuni anonimusi u svojim sredinama u BiH, bez škole, bez sposobnosti, dolaze u situaciju da formiraju lažnu sliku o sebi, a time i ambicije.  Nije zanemariti ni djelovanje raznih specijalnih i obavještajnih službi koje su i danas vrlo aktivne i koriste ovu razjedinjenost. Na kraju sujete, vlastite ambicije, uticaji iz BiH raznih grupa i pojedinaca, da bi pridobili dio dijaspore za vlastite interese, daje odgovor na postavljeno pitanje.

Chicago i Saint Louis su “naj bošnjačkiji” gradovi u Sjevernoj Americi, uz to i naj razjedinjeniji, zbog čega je to tako?

Na prostoru ovih gradova se nastanio relativno veliki broj Bošnjaka, sa svim onim suprotnostima i razlikama koje sam naveo. Rezultat je podjela Bošnjaka na ne učinkovite, samozadovoljne i samodovoljne grupacije koje nisu u stanju da poluče rezultate kakve postižu daleko manje emigrantske skupine iz zemalja sa Africkog kontinenta ili Južne Amerike. O tome vam može mnogo više reći naš bivši konzul u Chicagu gosp. Kajević.Posebna priča je IZ odnosno džemati sa svojim UO-ma. U većim gradovima se formira više džemata koji ni ne komuniciraju između sebe. Odgovor na to pitanje vjerovatno se može dobiti na drugom mjestu. Razjedinjena zajednica ne zna ni ko se bira, ni kako se bira, ni ko je njen predstavnik u Saboru Rijaseta. Interesne borbe, u svim segmentima Bošnjačkog djelovanja su na sceni, i bez obzira na epilog, u koliko se nešto značajno ne promijeni, svi smo na gubitku.

U BiH političke i druge institucije kao i pojedinci se bave uglavnom oblastima koje nisu u opisu njihovih radnih mjesta

Kako bi ocjenili trenutnu političku situaciju u Bosni i Hercegovini  ?

Već sam naglasio da je na sceni vanustavno djelovanje i to u svim segmentima. To je dalo mogućnost korupciji, krađi, ne savjesnom poslovanju, pojedincima bez stručnih ili sa kvazi  naučnim titulama da upravljaju društvenim i nacionalnim resursima zemlje, a da pri tome ne odgovaraju nikome. Ovo se posebno odnosi na one koji ne vole vlastitu zamlju. Poslijeratno vještačko ustrojstvo BiH je dovelo zemlju u ne prirodno stanje u kojem malo šta funkcioniše. Centripetalne sile iz Banja Luke, a sada i Hercegovine djeluju snagom destrukcije i ne ustavno, a najviši organi drzave BiH nemaju načina, a nisu ni vješti da odgovore na nametnutu situaciju.

Bošnjački elemenat je zaokupljen sam sobom. Razjedinjen, suprostavljen, servilan, sujetan, prodan, ne sposoban, ne orijentisan, bar ovaj dio koji je u poziciji. Selekcijom pogodnih umjesto sposobnih, partiski servilnih, korumpiranih, ucjenjenih, onih koji nigdje ne bi imali priliku da budu izabrani na funkcije koje obavljaju, izuzev pod pokroviteljstvom stranaka koje su ih promovirale. Naravno usluga i korist je obostrana.

Gubitnici su narod i država koja je okvir i garant opstanka tog naroda. Postoji naravno i masa onih drugih u zemlji i van nje, koji znaju i hoće da promjene stanje. Problem je što su potisnuti na margine, i što ne postoje instrumenti i institucije kontrole koje bi generirale i otvorile proces pozitivnog efekta.

Da li bošnjački političari imaju znanja i snage da se suprostave daljnjem rastakanju BiH?

Vrijeme koje je iza nas govori koliko imaju znanja i snage da promjene negativne procese! Pa oni su ti koji su proteklih petnestak godina vodili državu, politiku, ekonomiju, obrazovanje, sigurnost itd.

Pratio sam proteste penzionisanih boraca i RVI iz proteklog rata pred Skupštinom. Pada mi u oči da je najveći dio njih mlad za status koji uživaju. Beneficije koje traže trebale bi da budu iz budžeta koji se puni iz ekonomije, koja ne postoji. Država je ne moćna da to plati. Pitanje je koliko je među penzionerima stvarno onih koji ispunjavaju uvjete. Sada se postavlja drugo pitanje: koliko je veliki broj onih koji nisu ispunili kriterije, koji su falsfikovanim dokumentima, lažnim ljekarskim uvjerenjima, obmanuli državu. Da li je država pokušala da reguliše sve to po cijenu da mnogi, pa i ljekari, budu sankcionisani i da zaštiti buđet, a ne da kupuje na kratke staze mir, na uštrb istinskih patriota. Ovo je samo jedan u moru primjera.

Od osnivanja SDA , pa i poslije agresiji na BiH ste bili jedan od kadrova ove stranke , kako je sada vidite?

Istina je da sam bio jedan od onih koji je od osnivanja stranke učestvovao u njenom djelovanju. Namjera stranke je bila poštena i patriotska. Bila je stranka jednog naroda “Bošnjaka” ali nije bila nacionalistička. Taj atribut su joj dale službe KOS-a, koje su htjele da je u startu negativno deklarišu. Ona je ispunila istorijsku ulogu. Naravno moglo je biti i mnogo bolje, ali to je već predmet šire analize, nego što ovaj prostor dozvoljava. Da li su se u nju uključili svi oni koji su mogli pomoći, da li su vjerske i ideološke barijere bile uzrok bošnjačkog raslojavanja, da li su pogrešni savjetnici uticali na krucijalne odluke i da li je uska grupa donosila važne odluke. Takođe upitno je da li je zbog moći i pozicije postala atraktivna i za one koji su je kasnije preuzeli, a nisu dorasli situaciji ni znanjem ni moralom, i doveli jedan narod do pozicije u kojoj se sada nalazi. Ne treba zanemariti ni uticaj međunarodnog faktora, kao i ne dozrelost domaćih aktera i njihove vlastite interese. Ja sam već prije rata došao u političke sukobe sa određenim krugovima unutar stranke. To moje ne slaganje s vremenom se  produbljavalo i nije ne poznato unutar stranačkih struktura tog ratnog i poratnog vremena. Ipak bez obzira na sve ona je učinila mnogo. Ne osporno je da je odavno bilo vrijeme da se prestruktuira, kadrovski promjeni, i da ponudi drugačiji, atraktivniji, politički jasan okvir djelovanja. U koliko ostane ovakva nisam siguran da ce moči privuči glasače koji su joj davali do sada podršku, pa nekada i bez pokrića.

Neminovno se nameće i pitanje uticaja Islamske zajednice, Rijaseta i samog Reis Ul Uleme na sva društveno politička pitanja u BiH, jesu li ove institucije izašle izvan dometa svojih ovlasti ?

 Islamska zajednica je prolazila kroz teške faze u istoriji svog djelovanja. Nama je teško shvatiti ulogu i odgovornost IZ poslije odlaska Osmanlija kada je ona stala u zaštitu pripadnika Islamske vjeroispovjesti. Trebalo je hrabrosti, morala i znanja suprostaviti se procesima pokrštavanja, političkih uticaja moćne Austro-Ugarske, pa Kraljevine Jugoslavije, Pavelićeve NDH, komunističke diktature. Prošla je kroz procese agrarne reforme koja je osiromašila Bošnjake, oduzimanje vakufa, krustracije vjernika, vjeronauke i uleme. Ona je ne dvojbeno dobrim djelom očuvala indentitet i vjeru kojoj pripadaju Bošnjaci.Naravno ima i suprotnih primjera koji su u ime IZ radili protiv njenog vlastitog interesa, a i samih vjernika. Tu je pitanje lustracije koja je morala biti provedena i koja  bi sigurno dala odgovore na mnoga pitanja, ali to je pitanje ne samo IZ nego i cjelokupnog BiH društva. Koliki je uticaj IZ na politički zivot, nije samo pitanje IZ. To je pitanje i bošnjačke politike koja je svojim ne djelovanjem ili pogrešnim djelovanjem ostavila ogroman prostor u koji upadaju s pravom ili ne, mnogi, pa i IZ. Pitanje je i ne kompetentnosti ili ne sposobnosti u vlastitom prostoru djelovanja, pa se onda ekonomisti bave umjetnošću, umjetnici bezbjednošću, i druge ne zamislive kombinacije. Naravno onda i IZ silom prilika napravi pogrešne korake baveći se stvarima kojim ne bi trebala, a zapostavi pitanja koja su od interesa po nju. Naravno postoji i mnogo negativnosti prema IZ od kojih ona mora da se brani, a namjere onih koji ih upućuju su veoma sumnjive.Mislim da dijaspora nije svijetla tačka države BiH. Malo je spremnosti na suradnju i zajedničko djelovanje. Dijaspora se samo posmatra kroz novčane doznake i turistički priliv deviza.

Ni IZ BiH nije posvetila pažnje dijaspori. Bojim se da je više razjedinila nego povezala dijasporu. Grub primjer je, da predstavnik Rijaseta za dijasporu, ograničava učešće Bošnjacima koji se bave politikom, da učestvuju u upravnim odborima IZ u dijaspori. To je klasičan primjer ograničavanja ljudskih sloboda, narušavanja Ustava države u kojoj se ova odluka nameće. Kada pravne konsekvence države čiji je Ustavni prostor ugrožen, ne pridržavanjem zakona ( By Low) o ne profitabilnim organizacijama budu provedene, to će nanijeti više štete i podjela nego koristi IZ. Bez obzira na sve, ogromno je breme odgovornosti na IZ.

Šta je sa našom inteligencijom?

         Inteligencija u doba komunizma i postkomunističkom vremenu, zemljama koje su bile pod vlašću represivnog režima, je poseban sociološki fenomen. Večina inteligencije u takvom sistemu bila je “ sistemska” , razmišljala je i djelovala po zahtjevima vladajučeg režima. Poltronska, preplašena za vlastiti uspjeh i egzistenciju, povinovala se nametnutim pravilima nagrade prema privrženosti. Rijetki su i časni primjeri slobodnih mislilaca, koji su razmišljali i govorili otvoreno u tako kontrolisanim sredinama, bez obzira na posljedice. U bivšoj Jugoslaviji to se posebno odnosilo na intelektualce u BiH, a taj stil ponašanja velikim djelom ostao je i sada, bez obzira ko je na vlasti. Problem je u tome što to ograničava razvoj intelektualne misli i na buduče vrijeme, čime se teško izlazi iz začaranog kruga. Ni sam “Preporod” koji bi trebao da bude nosilac bošnjačkog intelektualnog promišljanja i največi kritičar trenutnog pogubnog stanja, nije opravdao očekivanja i utopio se u sivilo svakodnevnice. Tragično je da se intelektualna snaga Fakulteta Političkih Nauka, kao i Filozofskog Fakulteta, umjesto da bude avangarda ne ovisnog reagovanja na društvene promjene i izvor idejne supstance, nastavila ponašati kao potpora i nijemi saučesnik stanja. Sve podsjeća na ponašanje istih u prošlom sistemu.

Istina mi u BiH imamo pojedinaca zavidnog intelektualnog kapaciteta, ali teško je zaraditi svojim intelektualnim radom pristojna primanja na jeziku i veoma ogranicenom tržišnom prostoru. U svakom slučaju trebali bi učiniti daleko više i biti neovisno daleko angažovaniji.

 Od Kulina Bana i dobrijeh dana do Dodika i lošijeh dana. Je li ova sintagma označava ovog čovjeka kao moćnog  i odlučujućeg za daljnu sudbinu BiH ili nemoć prvenstveno bošnjačkih političara da mu se politički  i pravno suprostave?

Mislim da pridajemo mnogo značaja Dodiku koji ga u istinu ne zaslužuje. Mnogo je više do nas i naših političara, njihove ne spretnosti, sujeta, razjedinjenosti i želje za pozicijom. Da li je Dodik kriv sto nam ekonomija ne funkcioniše? Ko je kriv za ne organizovanost u Sarajevu, najsporiju i naj skuplju izgradnju autoputeva, ne legalnu privatizaciju, sporu skupu i ogromnu administraciju. Kriminal i ne sigurnost na teritoriji za koju smo mi zaduženi. Naravno da za sve to nije kriv Dodik.

Ko nam je kriv sto smo naivni ili podkupljeni pa previše vjerujemo i međunarodnoj zajednici. Koliko je toga obečanog ispunjeno prema BiH i Bošnjacima? Zar posljednnji primjer iznevjerenih obećanja Međunarodne Zajednice-MZ oko Mostara kao jedinstvenog grada i posljednje odluke Ustavnog suda o izbornim pravilima “jedan čovjek – jedan glas” iza koje stoji i MZ, nije uvođenje trećeg entiteta na mala vrata. Ovo nije izuzetak ovo je pravilo u ponašanju MZ. Zašto ista ta MZ ne stane iza zahtjeva jedan građanin jedan glas na nivou cijele BiH. Nismo ni mi  Bošnjaci bez grešaka, ali negativno iskustvo iz proteklog perioda ( dogovori u Karađorđevu, Gracu, zločin u Ahmićima itd. ) učinili su nas opreznim.

Da proširim temu. Suđenje Mladiću u Hagu trebalo bi da dovede do osude. Da li će on biti osuđen kao general vojske RS koji je počinio genocid, što automatski negira postojanje tog entiteta nastalog na genocidu. U koliko bude osuđen za zločine u 26 ili (17) općina u BiH, a kao general Jugoslovenske-Srpske armije onda se ponovo dovodi u pitanje Optužba u Hagu protiv Srbije i oštete za nanesenu ratnu štetu u BiH u toku agresije. MZ, izmedju ukidanja RS kao tvorevine nastale na genocidu ili osude Srbije za obeštećenje za nanesenu ratnu štetu, će sigurno izabrati licemjerno ponašanje, tj. ne mjenjanje stanja silom dok se političari u BiH ne dogovore.  Frankenštajnska tvorevina od dva ili tri entiteta, sa najgorim ishodom po nas Bošnjake, moguća je ako naši političari ne izaberu agresivniju politiku, kako unutar prostora kojim vladaju ( da bi pokazali da mogu ) tako i prema MZ, jer sva međunarodna prava su na našoj strani, osobito ne derogirani legitimni Ustav BiH. Može se i on promjeniti, ali samo u Parlamentu BiH.

Ima li u BiH sada politički pravac ili stranka u BiH koja može narod i zemlju dovesti do nekog ekonomskog i političkog  smiraja?

Neka buduća politička opcija u BiH prije svega mora biti jedinstvena i usklađena uz političke i ekonomske hitne i organizovane akcije svih probosanskih snaga. Potrebno je napraviti takve agresivne i bolne hirurške zahvate na bolesnom tkivu, koji moraju odstraniti prije svega sve nezdravo u vlastitom prostoru. Tu mislim na političke i zakonske instrumente koji će vratiti povjerenje u pravni sistem. Zakoni ekonomskog poslovanja, društvenih odnosa, sigurnosno-bezbjedonosne situacije, suprostavljanje korupciji, kriminalu, poštovanju pozitivnih vrijednosti i sankciji ne savjesnog poslovanja, promovisanju znanja nad podobnošću i ponovnoj izgradnji radnih navika kakve vladaju na zapadu, na uštrb zivota na humanitarnoj pomoći. Sve spomenuto, uvoditi u dnevni život korak po korak, je jedini izlaz iz ove situacije. Možda ovo zvuči nestvarno i ne izvodljivo, ali nema alternative. I sami znamo, da ništa ne pada sa neba, i ne dolazi bez truda.Ako nismo spremni na ovo, ostaje sporo odumiranje do nestanka.

Kakva će BiH biti za deset godina, i kakvu će transformaciju za to vrijeme doživjeti BiH dijaspora ?

Mi smo narod koji je strpljiv, koji je preživio niz genocida i nikada nije radio komšijama ono, što su oni činili njemu. Spremni da praštamo, ali ne zaboravljamo. Mi želimo bolji život u BiH za sve one koji u njoj žive. Mi ne želimo majorizaciju nad bilo kim. Postoje mehanizmi da se to osigura. Naša država je BiH u kojoj ćemo živjeti skladno i u dobrim odnosima sa drugim narodima. Naš jezik je Bosanski, BiH državljanstvo i nacionalnost. Da bi to postigli moramo dokazati prvo sebi da možemo i da hoćemo. Moramo zavesti pravni, ekonomski i svaki drugi red ovdje, među nama. Ako to možemo, onda moramo dokazati i drugima da isto pravo i obaveze važe za sve. Država BiH je omeđena svojim istorijskim granicama i kao takvi ulazimo u odnose sa MZ odnosno EU.

 Što se tiče dijaspore, manje sam optimista. Asimilacija čini svoje. Postoje naučne studije o emigraciji i dijaspori, koje su veoma egzaktne. Primjeri daleko većih emigracija i dijaspore poput Italijana, Njemaca, Iraca, orijentalaca, i drugih emigranata i izbjeglica širom svjeta nemaju velikih razlika. Svi se postepeno utapaju u tzv “melting pot”- lonac za topljenje, i donose jedan mali dio svoje posebnosti odnosno egzotičnosti u američku kulturu, a sami preuzimaju najveći dio Američke stvarnosti i postaju postepeno naturalizovani Amerikanci, a potom Amerikanci sa znanim ili ne znanim porijeklom. To je pravilo, razlika je samo što neki uz veliki trud produžavaju malo to vrijeme asimilacije. Mi Bošnjaci smo to činili preko IZ i svojih džamija, ali po meni generacijski će biti u tim džamijama sve manje Bošnjaka, a više drugih. Znam da ovo zvuči grubo, ali to je realnost. Svi projekti koji su Bošnjake dovodili u države-domaćine, znali su što rade i šta im je namjera. Srećemo ovdje mnoge Hrvate i Srbe čiji su preci davno došli. Oni više ne znaju ni jezik ni mjesto iz kojeg su došli, samo znaju po prici da su njihovi pretci tamo negdje iz Hrvatske ili Srbije. Ima i izuzetaka, ali oni nisu pravilo.