"Tranzicija kakvu smo sebi dopustili nije morala biti takva kakva je bila. Ona je proizvela sasvim novi tip čovjeka, što nije uspjelo ni Hitleru ni komunizmu, a to im je i bio cilj. Ta tranzicija je stvorila spodobu koja je na Darwinovoj ljestvici potpuno nepoznat stvor i nalazi se u razvoju negdje između gmaza i glodara, i od ljudskih osjećaja zna samo za glad i strah." (Akademik Abdulah Sidran u emisiji Hadži Face od 2. aprila 2011.)
Piše: Nihad Krupić, autor i publicist,
15. septembra 2011 godine na ahiret je preselio Nedžad Ibrašimović, Kanadajedan od najznačajnijih BiH književnika u zadnjih pedeset godina. Nenadano, prerano, još nedorečen u svojoj umjetničkoj viziju novog kulturnog zanosa svog naroda, priznat i hvaljen od kolega po peru akademske provenijencije, neshvaćen od dobronamjernih, uspravnih i gordih običnih smrtnika, a pljuvan i anatemisan od onih stvorova o kojima je pričao Avdo u Senadovom Dnevniku. "Nikoga ne optužujem i nikoga ne krivim za džehennem kroz koji sam prolazio cio svoj život, evo već pedeset godina na svojoj rodnoj grudi, jer je tako Allah odredio, ali nikome i ne zahvaljujem na sreći, snazi i zadovoljstvu i ushićenju koje danas osjećam, osim Allahu džellešanuhu", govorio je rahmetli Nedžad Ibrišimović. Dr. Ferid Muhić, predsjednik Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti - BANU u povodu preseljana na ahiret Nedžada Ibrišimovića je rekao: "Međe života svakog čovjeka označene su sa dvije kapije: one kroz koju stupamo u život, i one kojom iz života odlazimo. Nedžad Ibrišimović, čovjek-smrtnik, otišao je. Nedžad Ibrišimović, čovjek-vječnik našao je način kako da zauvijek ostane u prostoru između one dvije kapije, ovdje, gdje se zbiva sav život" "Imali smo mi niz velikih, odličnih književnika i umjetnika, od Kulenovića do Dizdara, koji su živjeli i umrli sa svojevrsnom mimikrijom, svojevrsnim zagušenjem, kao mučenici: morali su se ponašati pa i pisati kako je to od njih tražio tadašnji društveni i politički poredak, a to znači negirati svoje istinsko biće, i samo su u potaji ili pred istinskim prijateljima ostavljali tragove svoga sanjanog muslimanstva ili pripadnosti islamu. Nedžad Ibrišimović je, hvala Bogu, bar djelimično izbjegao tu sudbinu", rekao je reisu-l-ulema IZ-a u BiH Mustafa ef. Cerić. "Često su me u sarajevskim književnim krugovima ismijavali kada bih rekao da BiH nije iznjedrila darovitijeg umjetnika od Nedžada Ibrišimovića. I danas mislim tako", rekao je Avdo Sidran nakon smrti svog suvremenika i bliskog prijatelja, akademika Ibrašimovića. Ako ovako tri velika živa autoriteta u Bošnjaka misle i kažu za jednog rahmetliju, onda je on zaista samo fizički preselio, a ostao svojim umjetničkim djelom i dalje među nama, sve do sudnjeg dana. Ima li sumnje da reisu-l-ulema dr. Mustafa ef. Cerić, akademici Muhić i Sidran nisu mjerodavni da kažu ovo što su rekli!? Da su oni predstavnici druga dva naroda u Bosni ne bi bilo ni trunke sumnje, ali pošto su najviši duhovni i akademski predstavnici Bošnjaka, kod kojih je sumnja konstanta, ako ništa biće "More biti da je tako, a more i ne biti." Tako su Bošnjaci kodirani zadnjih stotinjak godina. Obična raja vjerovatno neće ni razmišljati o ovim izjavama a ni o rahmetliji dok im ne padne u ruke jedna od njegovih knjiga. A ona neobična tzv. kulturna avangarda, koja misli da je živa samo ako je kritična prema svome ponajprije (k'o bojagi zbog objektivnosti i titule tzv. nezavisnih intelektualaca), će ako ništa gledati da učepi koji dolar od tuđih poslodavaca secirajući navode pomenute trojice novim jezičkim varijantama u svojim domaćim i internacionalnim kolumnama što su i požurili odmah po dženazi u horu se pitajući "Odkud reisu-l-ulema može biti književni kritičar i kako se je usudio i ko je on da se, kao, odriče Dizdara, Kulenovića, Selimovića", namjerno stavljajući u drugi plan činjenicu da se sudbina naših velikana pisane riječi, od kojih je nekoliko njih reisu-l-ulema pomenuo, tiče svakog od nas. Ne što im imamo nešto zamjeriti, nego što nas i danas bole njihove nesretne sudbine. Na kraju njihovim sudbinama nije Islamska zajednica bila sevep progona nego sistem kojem su svojevoljno srecem i dušom, a Skender i cjelokupnim familijarnim begovskim imetkom ideološki pripadali i bili na kraju i njegova avangarda. Hvala Bogu da je Skender napisao: „Na pravi put sam ti majko izašao", Mak „Kamenog Spavača", Meša „Derviš i smrt" i tako za sva vremena ipak ostali u pisanoj riječi ono što jesu Bosanci- Bošnjaci, muslimani. Razmišljajući o onim Avdinim gmazovima na putu do glodara neumitno mi pada na pamet da komunizam u BiH od običnog bošnjačkog naroda i nije mogao stvoriti ništa, kao što danas ne može stvoriti ni ovaj dosad nedoživljeni i neviđeni poredak u raspamaćenoj Bosni i Hercegovini. Kako ni onda tako ni danas obična raja se bog zna kako i ne trudi da čuva poredak i sebe u njemu ili čuva svoje potomstvo od devijacija koje je taj poredak stvorio. Dakle, obična raja, onako sićušna i u strahu, nema skoro nikakav uticaj na javni život zemlje u kojoj živi. Na drugoj strani, međutim, i dalje se množe bosanski - bošnjački ili crnogorsko - bošnjački ...gmazovi koji su zarad svog opstanka zanavijek izbrisali onaj dio mozga gdje stoji ponos i dostojanstvo na narod, zemlju i vjeru iz koje dolaze. Oni su spremni na sve, samo da opstanu. Ima ih za ne povjerovati. U domovini su kodirani da sve rade u behutu, a ovi u dijaspori su programirani da razvale sve i jedan značajniji projekt koji bi služio u svrhu očuvanja punog identiteta i integracija u novo društvu, te spriječio "profesionalne patriote" u redovima nove BiH -dijaspore da žive od prodaje našeg dostojanstva. Da nam je japanskog ponosa i kubanskog rodoljublja Šta je u suštini ponos i dostojanstvo jednog naroda, pitao sam se mnogo puta, neprekidno tražeći odgovor u svojim putovanjima širom svijeta. Upoređivao sam druge narode sa svojim, u strahu i prije, a još više danas, da ne izgubimo ono parče zemlje po kojem smo to što jesmo. Uz sav optimizam kojeg mi nikad nije nedostajalo, znam da će proći dosta vode Bosnom, Drinom, Unom, Savom, Neretvom...dok se ne kutarišemo za sva vremena otrova naše kaste iz redova gmizavaca. Početkom februara 2008. godine, ujutro, u jednom hotelu u Nariti, gradu udaljenom kojih stotinjak kilometara od Tokija, razgledao sam primjerke raznih japanskih dnevnih novina tražeći barem jedne na engleskom jeziku. Naime, interesiralo me je kako je naša nogometna reprezentacija prošla sa Japancima u noć ranije odigranoj prijateljskoj utakmici. Nailazio sam na izvještaje i slike, ali sve na japanskom jeziku, pa potražih nekog od zaposlenih da mi kaže rezultat. I opet teškoće. Samo se klanjaju uz odgovor "No English". Napokon mi priđe recepcionar. Ja ga upitah za utakmicu, a on se, po tradicionalnom japanskom običaju duboko nakloni i pokaza prstima obje ruke. Japan tri, a BiH krug, znači nula. Ja mu rekoh da sam iz Bosne. On se zacrvenio kao da ga je bilo sramota, još više se sagnu i reče "sorry, sorry". Nakon toga razvuče lice u širok osmjeh i reče ubrzanim glasom: "Osim, Osim..." i pokaza palcem gore, što je najvjerovatnije značilo da vole Ivicu Osima koji je još bio u teškom stanju nakon moždanog udara. Kasnije sam šetajući ulicama tog grada vidio da nema engleskih oznaka. Čak ni u McDonaldsu! Samo slike i sve na japanskom. Na svakom koraku je takav red da nema zemlje koja se može uporediti sa Japanom. I sve uz osmjehe i naklone ljudi. Tada sam se direktno uvjerio da je sav uspjeh i progres japanske države zasnovan na njihovoj disciplini u konstantnom održavanju sopstvene tradicije i kulture, bez obzira što im, od vremena atomskih bombi bačenih na Hiroshimu i Nagasaki, Amerikanci i danas određuju sudbinu. Za Japance se može reći da i nisu ni veliki vjernici, ali su domovinu izjednačili sa Bogom. 17. februara 2008, samo koju sedmicu od japanskog iskustva, šetao sam biserom islamske kulture u Indiji, gradom pod nazivom Agra, u kojem se nalaze Tadž Mahal, Crvena Tvrđava i palače Akbara. (čuvenog indijskog vladara.) U gradu je većina muslimanskog življa. Skoro na svakom uglu džamije, ezani sa svih strana, rekao bi oaza islamskog uma i duha, ali strani čovjek, pogotovo bijeli, je svakog momenta na udaru prevare onih koji rade za državne službe, od taksista do portira, čuvara, a posebna priča su recepcionari u hotelima. Cijene su, kako za koga! Moji indijski domaćini su to znali pa su mi unaprijed platilil prevoz vozom do Delhija, te taksi od glavnog grada Indije do 180 kilometara udaljene Agre. Uz sve to poslali su mi provjerenog pratioca koji me skoro držao za ruku braneći me od naleta tih varalica. Kada mi je jedan od portira na ulazu čuvene "Crvene tvrđave" pokušao po drugi put zaredom naplatiti kartu upitao sam ga je li musliman? Alhamdulillah, odgovorio je. Pa muslimani ne trebaju varati, ja već imam kartu, a uz to sam kao i ti musliman - rekao sam mu. On je samo iskezio zube poput hijene i otišao u potragu za novom žrtvom. Tih dana se nisam mogao nagledati ljepote onog što je muslimanski narod Agre napravio prije 600, 700 godina. Međutim, bio sam više nego zbunjen i ožalošćen spoznajom da mnogi muslimani Agre sada nemaju nikakvog ponosa, dostojanstva na svoje porijeklo i da su obična masa onih koji upravo gmažu i glodare na bogatoj riznici svojih časnih predaka. Samo Tadž Mahal godišnje skupi više novca od turizma nego sve bivše Yu - države u 20 godina. Istovremeno je preko 200 miliona muslimana u Indiji sa kompleksom niže vrijednosti i manje je politički, ekonomski i svakako drugačije uticajan od 20 puta manjeg broja Sikha koji već nekoliko godina zaredom daju premijera Indije. Posebna priča je prljavština indijskih gradova, čiji smrad sam osjećao u nosu mjesecima poslije posjete ovoj ogromnoj zemlji. Prošle godine u novembru, u prvim danima odmora na Kubi, mogao sam osjetiti sa koliko poštenja i ljubavi obični Kubanci osjećaju svoju zemlji, porijeklo, časni i puni dostojanstva koje nije ubilo ni 50 godina izolacije i samoće koje im je priredio režim Fidela Castra. Za mene je kubanski narod sinonim ponosa na svoje korijene, pamet, obrazovanje, ljepotu, poštenje, i nadsve, ljubav prema svojoj domovini. Oni su potpuno odvojili politički sistem koji vlada u državi od onog šta za njih znači i predstavlja domovina. Čak neće ni da diskutuju o Kastru i komunizmu, iako su dovedeni na mizeriju svakodnevnog preživljavanja. Mnogi od Kubanaca sa kojima sam razgovarao su mi pominjali da samo žele imati pasoš i putovati svijetom, poput drugih ljudi, ali bez selenja u druge zemlje. Pitam se šta bi bilo da je kod nas u Bosni standard Kubanaca, (gdje profesor na univerzitetu ili hirurg u bolnici za svoju platu može kupiti 5 kg mesa). Kako bi tek onda naši raspamećeni svakojaki kritičari izbjegli i stvorili sebi novinske baze blizu Zagreba ili Beograda, poput onih Kubanaca u Majamiju, i svakodnevno svijet zapljuskivali kako je Bosna zemlja primitivaca i radikalaca. Bošnjačkom narodu, kojem i sam dušom i srcem pripadam, nametnuta je sudbina upravo tog nepoznatog stvora između gmaza i glodara sistemom koji je od njega potiskivao imena zarad šifara i obmanu zarad karijere. Biće i dalje velike borbe na život i smrt između onih sa kičmom i onih bez kičme. Koliko god naporno bilo pominjanje bošnjačke uloge u očuvanja tog svog jedinstvenog bića, niko ne može negirati činjenicu da su Bošnjaci odlučujući faktor u opstanku države Bosne i Hercegovine. Da bez te države nema ni njih, ni njihove vjere, ni duha, ni tradicije, ni kulture, ni jezika, a ni Evrope na Balkanu, pa ni časnih bosanskih katolika, bosanskih pravoslavaca i drugih koji vole svoju Bosnu, svoju Hercegovinu kao i mi i koji su je rame uz rame sa nama branili u zadnjoj agresiji. Kamo sreće da je drugačije pa da se ne bavimo ovakvim teškim temama i pustimo drugima da budu i više od nas BiH patriote i domoljubi. |
Politička zrelost jednog naroda se ne mjeri brojem političkih lidera i opcija koje im se nude nego sposobnošču da u jednom od lidera pronađu dosljednog predstavnika politike koja im najviše odgovara. Kod bošnjačkog naroda se desilo upravo da im lider uveliko nadmaši političku zrelost. Mnogi svjetski državnici nisu uzalud dolazili na Alijinu samrtničku postelju po savjet, odaju priznanja ili priliku da kažu kako su imali za prijatelja lidera jednog malog naroda koji je nadživio svo zlo krvoločnog Balkana zadnjih trinaest godina. I osmu godina poslije smrti Alije Izetbegovića mnogi Bošnjaci nisu svjesni da im se zaista desio veliki vođa u njihovom najtežom povijesnom periodu?
