IZMEDJU GMAZA I GLODARA

"Tranzicija kakvu smo sebi dopustili nije morala biti takva kakva je bila. Ona je proizvela sasvim novi tip čovjeka, što nije uspjelo ni Hitleru ni komunizmu, a to im je i bio cilj. Ta tranzicija je stvorila spodobu koja je na Darwinovoj ljestvici potpuno nepoznat stvor i nalazi se u razvoju negdje između gmaza i glodara, i od ljudskih osjećaja zna samo za glad i strah." (Akademik Abdulah Sidran u emisiji Hadži Face od 2. aprila 2011.) Piše: Nihad Krupić, autor i publicist,    15. septembra 2011 godine na ahiret je preselio Nedžad Ibrašimović,  Kanadajedan od najznačajnijih BiH književnika u zadnjih pedeset godina. Nenadano, prerano, još nedorečen u svojoj umjetničkoj viziju novog kulturnog zanosa svog naroda, priznat i hvaljen od kolega po peru akademske provenijencije, neshvaćen od dobronamjernih, uspravnih i gordih običnih smrtnika, a pljuvan i anatemisan od onih stvorova o kojima je pričao Avdo u Senadovom Dnevniku. "Nikoga ne optužujem i nikoga ne krivim za džehennem kroz koji sam prolazio cio svoj život, evo već pedeset godina na svojoj rodnoj grudi, jer je tako Allah odredio, ali nikome i ne zahvaljujem na sreći, snazi i zadovoljstvu i ushićenju koje danas osjećam, osim Allahu džellešanuhu", govorio je rahmetli Nedžad Ibrišimović.  Dr. Ferid Muhić, predsjednik Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti - BANU u povodu preseljana na ahiret Nedžada Ibrišimovića je rekao: "Međe života svakog čovjeka označene su sa dvije kapije: one kroz koju stupamo u život, i one kojom iz života odlazimo. Nedžad Ibrišimović, čovjek-smrtnik, otišao je. Nedžad Ibrišimović, čovjek-vječnik našao je način kako da zauvijek ostane u prostoru između one dvije kapije, ovdje, gdje se zbiva sav život"  "Imali smo mi niz velikih, odličnih književnika i umjetnika, od Kulenovića do Dizdara, koji su živjeli i umrli sa svojevrsnom mimikrijom, svojevrsnim zagušenjem, kao mučenici: morali su se ponašati pa i pisati kako je to od njih tražio tadašnji društveni i politički poredak, a to znači negirati svoje istinsko biće, i samo su u potaji ili pred istinskim prijateljima ostavljali tragove svoga sanjanog muslimanstva ili pripadnosti islamu. Nedžad Ibrišimović je, hvala Bogu, bar djelimično izbjegao tu sudbinu", rekao je reisu-l-ulema IZ-a u BiH Mustafa ef. Cerić.  "Često su me u sarajevskim književnim krugovima ismijavali kada bih rekao da BiH nije iznjedrila darovitijeg umjetnika od Nedžada Ibrišimovića. I danas mislim tako", rekao je Avdo Sidran nakon smrti svog suvremenika i bliskog prijatelja, akademika Ibrašimovića.  Ako ovako tri velika živa autoriteta u Bošnjaka misle i kažu za jednog rahmetliju, onda je on zaista samo fizički preselio, a ostao svojim umjetničkim djelom i dalje među nama, sve do sudnjeg dana. Ima li sumnje da reisu-l-ulema dr. Mustafa ef. Cerić, akademici Muhić i Sidran nisu mjerodavni da kažu ovo što su rekli!? Da su oni predstavnici druga dva naroda u Bosni ne bi bilo ni trunke sumnje, ali pošto su najviši duhovni i akademski predstavnici Bošnjaka, kod kojih je sumnja konstanta, ako ništa biće "More biti da je tako, a more i ne biti." Tako su Bošnjaci kodirani zadnjih stotinjak godina. Obična raja vjerovatno neće ni razmišljati o ovim izjavama a ni o rahmetliji dok im ne padne u ruke jedna od njegovih knjiga. A ona neobična tzv. kulturna avangarda, koja misli da je živa samo ako je kritična prema svome ponajprije (k'o bojagi zbog objektivnosti i titule tzv. nezavisnih intelektualaca), će ako ništa gledati da učepi koji dolar od tuđih poslodavaca secirajući navode pomenute trojice novim jezičkim varijantama u svojim domaćim i internacionalnim kolumnama što su i požurili odmah po dženazi u horu se pitajući  "Odkud reisu-l-ulema može biti književni kritičar i kako se je usudio i ko je on da se, kao, odriče Dizdara, Kulenovića, Selimovića", namjerno stavljajući u drugi plan činjenicu da se sudbina naših velikana pisane riječi, od kojih je nekoliko njih reisu-l-ulema pomenuo, tiče svakog od nas. Ne što im imamo nešto zamjeriti, nego što nas i danas bole njihove nesretne sudbine. Na kraju njihovim sudbinama nije Islamska zajednica bila sevep progona nego sistem kojem su svojevoljno srecem i dušom, a Skender i cjelokupnim familijarnim begovskim imetkom ideološki pripadali i bili na kraju i njegova avangarda. Hvala Bogu da je Skender napisao: „Na pravi put sam ti majko izašao", Mak „Kamenog Spavača", Meša „Derviš i smrt" i tako za sva vremena ipak ostali u pisanoj riječi ono što jesu Bosanci- Bošnjaci, muslimani.  Razmišljajući o onim Avdinim gmazovima na putu do glodara neumitno mi pada na pamet da komunizam u BiH od običnog bošnjačkog naroda i nije mogao stvoriti ništa, kao što danas ne može stvoriti ni ovaj dosad nedoživljeni i neviđeni poredak u raspamaćenoj Bosni i Hercegovini. Kako ni onda tako ni danas obična raja se bog zna kako i ne trudi da čuva poredak i sebe u njemu ili čuva svoje potomstvo od devijacija koje je taj poredak stvorio. Dakle, obična raja, onako sićušna i u strahu, nema skoro nikakav uticaj na javni život zemlje u kojoj živi. Na drugoj strani, međutim, i dalje se množe bosanski - bošnjački ili crnogorsko - bošnjački ...gmazovi koji su zarad svog opstanka zanavijek izbrisali onaj dio mozga gdje stoji ponos i dostojanstvo na narod, zemlju i vjeru iz koje dolaze. Oni su spremni na sve, samo da opstanu. Ima ih za ne povjerovati. U domovini su kodirani da sve rade u behutu, a ovi u dijaspori su programirani da razvale sve i jedan značajniji projekt koji bi služio u svrhu očuvanja punog identiteta i integracija u novo društvu, te spriječio "profesionalne patriote" u redovima nove BiH -dijaspore da žive od prodaje našeg dostojanstva.  Da nam je japanskog ponosa i kubanskog rodoljublja Šta je u suštini ponos i dostojanstvo jednog naroda, pitao sam se mnogo puta, neprekidno tražeći odgovor u svojim putovanjima širom svijeta. Upoređivao sam druge narode sa svojim, u strahu  i prije, a još više danas, da ne izgubimo ono parče zemlje po kojem smo to što jesmo. Uz sav optimizam kojeg mi nikad nije nedostajalo, znam da će proći dosta vode Bosnom, Drinom, Unom, Savom, Neretvom...dok se ne kutarišemo za sva vremena otrova naše kaste iz redova gmizavaca.  Početkom februara 2008. godine, ujutro, u jednom hotelu u Nariti, gradu udaljenom kojih stotinjak kilometara od Tokija, razgledao sam primjerke raznih japanskih dnevnih novina tražeći barem jedne na engleskom jeziku. Naime, interesiralo me je kako je naša nogometna reprezentacija prošla sa Japancima u noć ranije odigranoj prijateljskoj utakmici. Nailazio sam na izvještaje i slike, ali sve na japanskom jeziku,  pa potražih nekog od zaposlenih da mi kaže rezultat. I opet teškoće. Samo se klanjaju uz odgovor "No English". Napokon mi priđe recepcionar. Ja ga upitah za utakmicu, a on se, po tradicionalnom japanskom običaju duboko nakloni i pokaza prstima obje ruke. Japan tri, a BiH krug, znači nula. Ja mu rekoh da sam iz Bosne. On se zacrvenio kao da ga je bilo sramota, još više se sagnu i  reče "sorry, sorry". Nakon toga razvuče lice u širok osmjeh i reče ubrzanim glasom: "Osim, Osim..." i pokaza palcem gore, što je najvjerovatnije značilo da vole Ivicu Osima koji je još bio u teškom stanju nakon moždanog udara. Kasnije sam šetajući ulicama tog grada vidio da nema engleskih oznaka. Čak ni u McDonaldsu! Samo slike i sve na japanskom. Na svakom koraku je takav red da nema zemlje koja se može uporediti sa Japanom. I sve uz osmjehe i naklone ljudi. Tada sam se direktno uvjerio da je sav uspjeh i progres japanske države zasnovan na njihovoj disciplini u konstantnom održavanju sopstvene tradicije i kulture, bez obzira što im, od vremena atomskih bombi bačenih na Hiroshimu i Nagasaki, Amerikanci i danas određuju sudbinu. Za Japance se može reći da i nisu ni veliki vjernici, ali su domovinu izjednačili sa Bogom.  17. februara 2008, samo koju sedmicu od japanskog iskustva, šetao sam biserom islamske kulture u Indiji, gradom pod nazivom Agra, u kojem se nalaze Tadž Mahal, Crvena Tvrđava i palače Akbara. (čuvenog indijskog vladara.) U gradu je većina muslimanskog življa. Skoro na svakom uglu džamije, ezani sa svih strana, rekao bi oaza islamskog uma i duha, ali strani čovjek, pogotovo bijeli, je svakog momenta na udaru prevare onih koji rade za državne službe, od taksista do portira, čuvara, a posebna priča su recepcionari u hotelima. Cijene su, kako za koga! Moji indijski domaćini su to znali pa su mi unaprijed platilil prevoz vozom do Delhija, te taksi od glavnog grada Indije do 180 kilometara udaljene Agre. Uz sve to poslali su mi provjerenog pratioca koji me skoro držao za ruku braneći me od naleta tih varalica. Kada mi je jedan od portira na ulazu čuvene "Crvene tvrđave" pokušao po drugi put zaredom naplatiti kartu upitao sam ga je li musliman? Alhamdulillah, odgovorio je. Pa muslimani ne trebaju varati, ja već imam kartu, a uz to sam kao i ti musliman - rekao sam mu. On  je samo iskezio zube poput hijene  i otišao u potragu za novom žrtvom. Tih dana se nisam mogao nagledati ljepote onog što je muslimanski narod Agre napravio prije 600, 700 godina. Međutim, bio sam više nego zbunjen i ožalošćen spoznajom da mnogi muslimani Agre sada nemaju nikakvog ponosa, dostojanstva na svoje porijeklo i da su obična masa onih koji upravo gmažu i glodare na bogatoj riznici svojih časnih predaka. Samo Tadž Mahal godišnje skupi više novca od turizma nego sve bivše Yu - države u 20 godina. Istovremeno je preko 200 miliona muslimana u Indiji sa kompleksom niže vrijednosti i manje je politički, ekonomski i svakako drugačije uticajan od 20 puta manjeg broja Sikha koji već nekoliko godina zaredom daju premijera Indije. Posebna priča je prljavština indijskih gradova, čiji smrad sam osjećao u nosu mjesecima poslije posjete ovoj ogromnoj zemlji.  Prošle godine u novembru, u prvim danima odmora na Kubi, mogao sam osjetiti sa koliko poštenja i ljubavi obični Kubanci osjećaju svoju zemlji, porijeklo, časni i puni dostojanstva koje nije ubilo ni 50 godina izolacije i samoće koje im je priredio režim Fidela Castra.  Za mene je kubanski narod sinonim ponosa na svoje korijene, pamet, obrazovanje, ljepotu, poštenje, i nadsve, ljubav prema svojoj domovini. Oni su potpuno odvojili politički sistem koji vlada u državi  od onog šta za njih znači i predstavlja domovina. Čak neće ni da diskutuju o Kastru i komunizmu, iako su dovedeni na mizeriju svakodnevnog preživljavanja. Mnogi od Kubanaca sa kojima sam razgovarao su mi pominjali da samo žele imati pasoš i putovati svijetom, poput drugih ljudi,  ali bez selenja u druge zemlje. Pitam se šta bi bilo da je kod nas u Bosni standard Kubanaca, (gdje profesor na univerzitetu ili hirurg u bolnici za svoju platu može kupiti 5 kg mesa). Kako bi tek onda  naši raspamećeni svakojaki kritičari izbjegli i stvorili sebi novinske baze blizu Zagreba ili Beograda, poput onih Kubanaca u Majamiju, i svakodnevno svijet zapljuskivali kako je Bosna zemlja primitivaca i radikalaca. Bošnjačkom narodu, kojem i sam dušom i srcem pripadam, nametnuta je sudbina upravo tog nepoznatog stvora između gmaza i glodara sistemom koji je od njega potiskivao imena zarad šifara i obmanu zarad karijere. Biće i dalje velike borbe na život i smrt između onih sa kičmom i onih bez kičme.  Koliko god naporno bilo pominjanje bošnjačke uloge u očuvanja tog svog jedinstvenog bića, niko ne može negirati činjenicu da su Bošnjaci odlučujući faktor u opstanku države Bosne i Hercegovine. Da bez te države nema ni njih, ni njihove vjere, ni duha, ni tradicije, ni kulture, ni jezika, a ni Evrope na Balkanu, pa ni časnih bosanskih katolika, bosanskih pravoslavaca i drugih koji vole svoju Bosnu, svoju Hercegovinu kao i mi i koji su je rame uz rame sa nama branili u zadnjoj agresiji. Kamo sreće da je drugačije pa da se ne bavimo ovakvim teškim temama i pustimo drugima da budu i više od nas BiH patriote i domoljubi.

Nek' ti je rahmet dragi naš Hoki

     Volio bih pisati o vedrim temama, al' k'o da mi neko na dušu sjede i to na onaj kraj gdje se radost nalazi. Iskreno govoreći volio bih da ništa ne pišem. Emocije su su ustvari ono što svako toliko časa provriju i razliju se po papiru a tu bih 'fleku' da sa vama podijelim.
       Bijaše jedan momak kojeg nikad nisam vidio ljutog, slabe volje i kaharli. Bijaše to momak sa izrazitim i posebnim smislom za humor. Mnogo šta je odlikovalo ovog momka, u mnogo čeme bio poseban al' opet običan i sasvim normalan. Tražeći mjesto svojoj glavi pod kapom nebeskom ne morade ići daleko. Svoj komad neba pronašao je u svom rodnom Majdanu, u avliji svojoj.
 Vrijedno radeći i tako služeći svoj kruh bijaše mnogima na usluzi, i opet... ni odkog nisam čuo da Hoki nije htio nekom' pomoći.
 Svoju mladost i kratki svoj vijek proboravio je u svom rodnom mjestu  i... tu ostao. Dana 27 08. '11. upravo u mjestu iz kojeg nije išao, u mahali u kojoj se i rodio, pred avlijom svojom završi se ovodunjalička staza Muharemova.
   U 42-goj god. na ahiret je preselio Zahić Muharem "Hoki".

Pun je život iznenadjenja i nepredvidivosti rekao bi neko.

Kod Dragog' Boga iznenadjenja nema pa je suvišno o tom i raspravljati i na taj način otvarati šejtanu vrata. Sve se dogadja onako kako biti mora. Nama koji ostajemo da koračamo dunjalučkom stazom ostaje da iz svega onog' što se oko nas zbiva uzmemo pouku.  Jesmo li svjesni onog' što se oko nas zbiva? Koliko smo svjesni? I Hokijevo preselenje na ahiret nek' nam svima bude razlog više da se zamislimo i shvatimo prolaznost našeg' života. Dragog Allaha molim da Hokijevoj majci, braći, sestri, rodbini, prijateljima dadne snage i sabura u ove za sve njih teške dane.

 Allahovi smo i Njemu se vraćamo.
  Tebi dragi naš Hoki nek' je lahka zemlja Staromajdanska. Molim Dragog Allaha da te čuva i na boljem svijetu pomogne.
  Amin.
Suza je ono što insanu u ovakvim momentima iz oka poteče. Boli ona kad  poteče iz srca a ja bih rek'o ono što je u jednoj kasidi lijepo rečeno "Nemoj žalit' suzama već se sjeti dovama, nemoj da ti suza krene kad probudiš uspomene.."

Srpski general Ratko Mladić

OGLEDALO SVOG NARODA

 

 

 

 

200 godina je srpski narod proizvodio krvoloke i Ratko Mladić je najgori od svih. Ti krvoloci su instrument koji funkcioniše po šablonu da uvijek u bosanskom muslimanu vidi nekakvu prijetnju fizičkom opstanku čak i kada su ih procentualno dvostruku nadmašivali. Analizirajući motive srpskog zločina u Bosni i Hercegovini dolazimo do neoborive činjenice da Srbi imaju stoljetni problem razdvajanja dobra od zla, časti od sramote, istine od laži, herojstva od kukavičluka...I još mnogo bi mogao pričati o osobinama ovog naroda, što i može i ne mora da utiče na njihov daljni odnos prema nama, ali na kraju ipak ostaje da oni sami odluče šta i kako dalje sami sa sobom pa tek kako se u budućnosti ponašati prema narodima u svom bližem okružju.

 

 

 

 

Autor: Nihad Krupić, pisac i publicist

Srpski general Ratko Mladić 

   Na samom otvaranju suđenja, dok je kamera prikazivala mrzovoljno lice generala Ratka Mladića osjetio sam silnu mješavinu žalosti i gađenja, skoro bez trunka mržnje, za koju sam ranije mislio da će me ovladati. Žalost je duboko u meni budila pomisao na dugo čitanje imena srebreničkih žrtava tokom masovnih dženaza, uplakane majke, sestre, žene,kćerke, sinove... više zelenom čohom prekrivenih tabuta, koji u redu čekaju na spuštanje u kabur. Gađenje nije bilo vezano samo za tog orunulog starca koji pokušava odglumiti zadnju predstavu časnog generala, nego svima onima u srpskom narodu koji generala Mladića smatraju herojem. A takvih je mnogo više nego što normalan um može i zamisliti.

        To gađenje nema kraja i bojim ga se jer naprosto ne vidim način da se normalno može živjeti pored, sa ili uz narod kojem je general Mladić simbol vojničke časti i discipline. Ratko Mladić je sve ono što su Srbi osmislili, planirali i izvršili u zadnih dvjesta godina prvenstveno nad svojim komšijama Bošnjacima. On nije bez razloga rekao u prvom satu zauzimanja Srebrenice da je to poklon srpskom narodu i osveta „Turcima“ za „Buna protiv dahija“. Čak i slavni srpski antifašizam tokom II Svjetskog rata je zatamnjen bošnjačkom krvi koja je tekla rijekom Drinom danima.

200 godina je srpski narod proizvodio krvoloke i Ratko Mladić je najgori od svih. Ti krvoloci su instrument koji funkcioniše po šablonu da uvijek u bosanskom muslimanu vidi nekakvu prijetnju fizičkom opstanku čak i kada su ih procentualno dvostruku nadmašivali. Analizirajući motive srpskog zločina u Bosni i Hercegovini dolazimo do neoborive činjenice da Srbi imaju stoljetni problem razdvajanja dobra od zla, časti od sramote, istine od laži, herojstva od kukavičluka...I još mnogo bi mogao pričati o osobinama ovog naroda, što i može i ne mora da utiče na njihov daljni odnos prema nama, ali na kraju ipak ostaje da oni sami odluče šta i kako dalje sami sa sobom pa tek kako se u budućnosti ponašati prema narodima u svom bližem okružju.

   

Phoenix, USA

28 maja 2011,

tokom 16. Susreta Bošnjaka Sjeverne Amerike,

u društvo sa Azemom Derviševićem Zengom i dr. Esom Boškailom, dva dana nakon hapšenja generala Mladića

Kada bi birao snagu i moć koju je oduvijek imao srpski narod i naivnost i slabost sopstvenog naroda , ostao bih i dalje slab i naivan jer ne bi mogao podnijeti i od sramote bih iskopnio da se moj general na ovakav način pojavi pred međunarodnim sudom za ratne zločine a ja ga i dalje branim, ne hajući šta čitav svijet kaže o njemu, usput ga u medijima braneći nekakvom svojom istinom. I sve što bih mogao reći o krvoloku Mladiću malo bi bilo. Svejstan sam da on nije sam. I onda i sada iza njega stoji više od 90 posto srpskog naroda, jer na kraju ovaj general je ogledalo njihovih planova i nada da žive u zemlji gdje će do kraja dominirati i bez ikakve prepreke uzimati ono što nije njihovo, ponižavati, protjeravati, paliti, ubijati i silovati i ne odgovarati nikome za to.

       Ovih dana u razgovoru sa prijateljima sam želio čuti njihove utiske i osjećaje povodom hapšenja i pojavljivanja generala Mladića pred haškim tužiocima i pošto su autentični i interesantni podijeliću ih sa vama.



 Azem Dervišević Zenga,

heroj odbrane Sarajeva

Boston , USA

Ratko Mladić je bio komandir kasarne u Štipu, Makedonija, dok sam služio regularnu JNA, 1987 godine. Bio je tada u činu potpukovnika. U gađanju bestrzajnog topa sam bio najbolji i on mi je lično u nekoliko navrata uručivao nagradno odsustvo kao i značku primjernog vojnika. Pamtim ga kao čvrstog, fanatičnog i odlučnog oficira kojeg su se više bojali oficiri nego obična vojska. Nije volio kancelarijske , štapske oficire i dok je bio u kasarni vladala je nevjerovatna disciplina. Ujutro su svi oficiri sa vojskom radili vježbe i on je to lično nadgledao. Po svemu što sam moga primjetiti bio je ubjeđeni Jugosloven, čuo sam kasnije da je čak istjerao četnike iz kasarne u Kninu gdje je imao zadnju prekomandu prije nego je došao u Bosnu. Nažalost sa ovim osobinama je bio spreman i odlučan da naredi i provede genocid u Srebrenici jer onda a i danas u Hagu je njegovo ubjeđenje da je pravilno postupio i mislim da se nikada neće pokajati zbog toga. Danas kada ga gledam u Hagu, ne mogu da pronađem ni najmanju sličnost sa onim potpukovnikom iz 1987 godine i vraćajući sve događaje unazad ne mogu da nađem ni najmanji detalj iz tog mog vojničkog života koji bi me makar i na momenat uputio da misao kako je i onda Mladić bio skriveni nacionalista i četnik najgore vrste. General Ratko Mladić je sigurno i sinonim za mnoge bivše JNA oficire koji su svoju čast, zakletvu i vojnička pravila na najgori način zloupotrijebili nad mojim narodom. Žalim što nas je svijet zaustavio kada je Armija Republike BiH stala na vrat zlikovcima ovakve vrste i bila spremna da ih vojnički porazi i oslobodi Bosnu i Hercegovinu za sva vremena od njih.

Dr. Esad Boškailo,

Ljekar-psihijatar, autor dvije naučne studije-knjige iz oblasti ratnih trauma, vanredni profesor na Phoenix Univerzitetu, USA

Ne slažem se sa mnogim izvještajima o Ratku, kako će Srbija nešto dobiti, kako je on živio na slobodi ovolike godine itd. Mislim da se takvim vjestima umanjuje veličina i važnost hapšenja , te sudjenja pred medjunarodnim sudom za sva zlodjela koja on učinio. Mi sada trebamo biti ponosni da ne pripadamo narodu čija su tri GLAVNA lidera 20.vijeka završila u Hagu. Slobodan Milošević, ne zaboravite, je umro u zatvorskoj ćeliji, Radovan Karadžić je na sudjenju skoro svaki dan i dugo će tamo ostati, i na kraju general Mladić. Ratko je živio u jednom strahu koji je teško opisati. On je SVAKI DAN, ama baš Svaki DAN zadnjih 16 godina samo razmišljao kad će biti uhapšen. Njegov život ovih zadnjih 16 godina nije ličio na život. Na pojavljivanju u Hagu, tokom prvog saslušanja, mogu se vidjeti klasični znaci trauma kroz koju je prolazio zbog stalnog straha od hapšenja. Možda mu je to bila veća kazna od moguće doživotne robije koja ga vjerovatno čeka.

Važno je napominjati da je ova “Trojka” uhapšena i sudjena od strane medjunarodne zajednice. Medjunarodna zajednica se jasno opredjelila i pokazala odakle zločinci dolaze a i gdje završavaju. Što se tiče protesta po Srbiji i proglašavanju zločinca Ratka za nacionalnog junaka, moram reći da me ne čudi a i ne smeta mi plaho. Onima koji su u stanju slaviti ubice više od osam hiljada nedužnih za samo nekoliko dana, mogu slobodno poručiti da im se budalesanja po ulicama niko ne boji.

Nova generacije sljedbenika srpskih zlikovaca

Koliko god naslov ovog teksta izgledao prejak, baziran je na procjenama proisteklih iz mog 18. godišnjeg dijasporskog saznanja da ogromna većina srpskog naroda danas smatra generala Mladića herojom i potpuno nevinim po svim tačkama optužnice. Za mali dio, možda manji i od 5 posto, Mladić je možda i prljavi masovni ubica i ne žele imati njegovu krv na svojim rukama ali svakako žele imati Republiku Srpsku i dalje, što znači ne smeta im što je stvorena genocidom i agresijom i samo za nijansu se razlikuju od one većine, sa tim da im je zajedničko ostalo da skupa grle i njeguju krajnji proizvod Radovana Karadžića i Ratka Mladića zvanu „RS“. Ja još nisam čuo iz usta nijednog Srbina da kaže kako „Republiku Srpsku“ treba ukinuti. Jeste li vi?

Od života koji nam je ostao , najmanje što želimo je da mrzimo ili se bavimo nečijom mržnnjom. Vjerujem da većina Bošnjaka ne mrzi ali sudbina nam je dala težak teret da se ipak moramo baviti nečijom mržnjom i naći načina da je neutrališemo. Zbog samog našeg opstanka. I iz tog razloga nema bošnjačke familije čiji dan zadnjih 16 godina je prošao a da se makar u mislima na tren nije pojavio lik Ratka Mladića. A Bog sami zna koliko suza je proliveno za životima koje je on uzeo, ognjištima koje je spalio... Suđenje Ratku Mladiću i Radovanu Karadžiću je i suđenje izboru srpskog naroda da agresijom i genocidom stvori etnički čisti prostor na krvi nevino ubijenih i zemlji tuđoj. To je suđenje „Republici Srpskoj“, rezultatu zločina nad Bošnjacima i njihovoj domovini.

Koliko je važna misija opstanka ove genocidne tvorevine za buduće srpske generacije, bilo gdje da se nalaze pokazuje, pripremljeni propagandni materijal srpske omladine koja je sa bosansko-hercegovačkog štanda na evropskom folklornom festivalu u Vankuveru, samo dva dan nakon hapšenja generala Mladića, počela da dijeli propagadni materijal (kojeg imate na slici) sve dok se nisu članice društva Zambak upustile u poravu borbu sa tim pročetnicima i maltene iz ruku im otimali tu brošuru. Na kraju je došao predsjednik festivala i zaplijenio im taj materijal. General Ratko Mladić je nesumnjivo neraskidivi dio srpske historije i histerije i treba ga prihvatiti kao takvog sve do onog momenta kada ga se deklarativno odrekne njegov narod i taj čin bude krunisan pravnom likvidacijom Republike Srpske. Dobro pogledajte ovaj letak i razmislite šta vam je dalje raditi.





BOŠNJAK

Sasvim slučajno, u jednoj od knjižara moga grada ugledah knjigu „Bosnom i Hercegovinom uzduž i poprijeko“.

      Ništa posebno, rek'o bi čovjek... pa na tu temu se kod nas sevdalinke pjesme pjevaju. Pažnju mi privuče godina na koricama knjige. 1896-ta. To je ustvari godina u kojoj je pisac knjige Heinrich Renner prošao Bosnom i Hercegovinom i o tome, u to vrijeme, knjigu napisao. Stara knjiga i plaho dobra.

     Nije mi nijet pisati o ovoj nego o drugoj knjizi... knjizi „Bošnjak“i o Bošnjacima iz vremena 1.sv. Rata.

I tu knjigu nadjoh u istoj knjižari. Zainteresiralo me je šta je to Hans Fritz o Bošnjacima napisao.

Otvorih knjigu. Prelistah je 'nako na brzinu. Aferim. Meni draga tema, Bošnjaci u 1. sv. ratu. Soški front. Autor knjige je ustvari jedan od komandujućih i čovjek što cijelo vrijeme rata proživi među Bošnjacima te sebe nazva Njemačkim Bošnjakom.

      Trinaest godina nakon rata, služeći se svojim ratnim zapiscima napisa knjigu u kojoj izražava zahvalnost svojim saborcima te na taj način pokušava podstaći stvaranje „literaranog spomenika“ bosanskohercegovačkim jedinicama, elitnim jedinicama Austrougarske armije.

S obzirom da je razlog pisanja ovog' posta da vam približim autorova zapažanja dozvolite mi da vam ih prenesem u njihovom izvornom obliku.

                                                         * * * * * * * *

...Prvoj bosanskohercegovačkoj pješadijskoj regimenti pristupio sam dobrovoljno i služio sam samo od bosanskih trupa, pa se osjećam prinuđenim priložene skice dnevnika predati javnosti d bih izrazio dužnu zahvalnost svojim uvijek vijernim bosanskim prijateljima.

Bošnjaci imaju jedan jedini spomenik u Vojnom muzeju u Beču... Ko danas još ide u ove počasne dvorane stare austrijske armije?

S toga želim potaći stvaranje literarnih spomenika Bosancima.

Nijemac po rođenju i porijeklu, ipak, ostajem zauvijek „Bošnjak“

                                                                                                            Hans Fritz

                                                                                                           Waidhofen a.d. Ybbs, u ljeto

                                                                                                                                                     1931.

...Bošnjaci su bili pravi vojnici. Car je zapovijedio da se jave u vojsku, krenu na front, i oni su poslušno išli u rat, baš kao u polje. Znali su da je rat, ali su se pomirili s tim da se ne može suprostaviti sudbini. Smatrali su da ako u Knjizi sudbine piše da će neko pasti (poginuti), on će pasti (poginuti), pa makar ga čuvao bilo kakav oklop. A ako nekom piše da će opet svoju Bosnu vidjeti, on će je vidjeti, makar ga kuršumi izrešetali kao sito...

                                                                                                                                     Hans Fritz

...Specifičan način odijevanja izdvajao je bosanskohercegovačke jedinice od ostalih jedinica k.u.k. Vojske. Bosanskohercegovački vojnici su nosili svijetloplave uniforme „turske hlače“ i gamaše. U početku su samo muslimani nosili fes, a kasnije svi pripadnici bosanskohercegovačkih jedinica. Od 1909. za sve dijelove k.u.k. Armije, izuzev konjice, uvedene su ratne uniuforme, pa je i fes, prepoznatljivo obilježje bosanskohercegovačkih jedinica dobio ratnu, sivomaslinastu boju.

                                                                                                  W.Schachinger, „Bošnjaci dolaze“

                                                    BIJAŠE JEDNOM

     Naši Bošnjaci – priznajem to otvoreno: i danas me guši, teško gutam a kroz srce mi prolazi neizreciv, bolan osjećaj kad negdje čujem naš stari paradni marš „Bošnjaci dolaze“...

Tada nisam ni zašta...

     Vidim ih pred sobom, tu raskošnu momčad, visoku kao jablani, s očima sokola i vijernih srca, čujem njihov čvrst strojevi korak, koji je pripadao posebnim obilježjima bosanskohercegovačkih regimenata stare monarhije.

      Pod tamnocrvenim fesom, otvorena lica, veselo po vratu skakuće svilena crna kićanka. I ta dva poznata mesing dugmeta, na neobičnim pantalonama, zlatno svjetlucaju na suncu...

I kada se čuje pjesma „Marširala, marširala Prva regimenta“... ne bi se čovjek ni s jednim kraljem mijenjao. Kakve su to bile neustaršive i ponosne trupe!

      Davno, davno skinuo sam vojničko odijelo i nikada, nikada više neću voditi neko bosansko odjeljenje. Nikada više neću, ponosom zažarenih očiju, gledati „svoje“ momke i blistavom sabljom ih pozdravljati. Nikada više slatke djevojke neće stati na ulici i mahati nam – meni i mojim Bošnjacima.

                  Bijaše jednom...

                                                                                                      odlomak iz knjige „Bošnjak“

                                                                                                                            Hans Fritz 1931.

Kamen temeljac

KAMEN TEMELJAC ZA BUDUĆE SPOMEN OBILJEŽJE

Pred velikim brojem mještana te predstavnika društeno političkog života Unsko sanskog kantona i općine Sanski Most, jučer je u centru ovog mjesta svečano položen kamen temeljac za izgradnju budućeg spomen obilježja. Spomen obilježje koje će se graditi u centru ovog mjesta biće posvećeno svim poginulim pripadnicima Armije RBiH, civilnim žrtvama rata iz ovog mjesta te Amiru Žiliću, nosiocu najvećeg ratnog priznanja “Zlatni ljiljan”, po kojem nosi ime centralni trg u ovom mjestu.

Kamen temeljac za ovo spomen obilježje položili su doskorašnji načelnik općine i aktuelni ministar u Vladi FBiH, dr. Sanjin Halimović i Abdulah Žilić, otac rahmetli Amira Žilića. Ovaj projekat će biti realiziran kroz dvije faze, a a prva podrzumjeva uređenje prostora na mjesnom trgu na kojem će se nalaziti spomen obilježje. Vrijednost ove faze projekta iznosi 15 hiljada maraka, a ova sredstva je obezbjedilo ministarstvo za pitanja boraca Unsko sanskog kantona.

Za mještane Starog Majdana, realizacija ovog projekta ima veliki značaj.  Prisutnima se na ovom skupu obratio i ministar razvoja, obrta i poduzetništva u Vladi FBiH, dr. Sanjin Halimović, istakavši kako će realizaciju ovog projekta pomoći sve razine vlasti.

Prema riječima predstavnika mjesne zajednice Stari Majdan, izgradnja spomen obilježja, prema predračunima, koštaće oko šezdeset hiljada maraka. Dio sredstava obezbjediće i općina Sanski Most, a očekuje se i učešće mještana, kako onih koji žive u Starom Majdanu, tako i onih koji u poslijeratnom periodu žive i rade u stranim zemljama.

preuzeto sa: Sanski Most - zvanična web stranica