Kamen temeljac

KAMEN TEMELJAC ZA BUDUĆE SPOMEN OBILJEŽJE

Pred velikim brojem mještana te predstavnika društeno političkog života Unsko sanskog kantona i općine Sanski Most, jučer je u centru ovog mjesta svečano položen kamen temeljac za izgradnju budućeg spomen obilježja. Spomen obilježje koje će se graditi u centru ovog mjesta biće posvećeno svim poginulim pripadnicima Armije RBiH, civilnim žrtvama rata iz ovog mjesta te Amiru Žiliću, nosiocu najvećeg ratnog priznanja “Zlatni ljiljan”, po kojem nosi ime centralni trg u ovom mjestu.

Kamen temeljac za ovo spomen obilježje položili su doskorašnji načelnik općine i aktuelni ministar u Vladi FBiH, dr. Sanjin Halimović i Abdulah Žilić, otac rahmetli Amira Žilića. Ovaj projekat će biti realiziran kroz dvije faze, a a prva podrzumjeva uređenje prostora na mjesnom trgu na kojem će se nalaziti spomen obilježje. Vrijednost ove faze projekta iznosi 15 hiljada maraka, a ova sredstva je obezbjedilo ministarstvo za pitanja boraca Unsko sanskog kantona.

Za mještane Starog Majdana, realizacija ovog projekta ima veliki značaj.  Prisutnima se na ovom skupu obratio i ministar razvoja, obrta i poduzetništva u Vladi FBiH, dr. Sanjin Halimović, istakavši kako će realizaciju ovog projekta pomoći sve razine vlasti.

Prema riječima predstavnika mjesne zajednice Stari Majdan, izgradnja spomen obilježja, prema predračunima, koštaće oko šezdeset hiljada maraka. Dio sredstava obezbjediće i općina Sanski Most, a očekuje se i učešće mještana, kako onih koji žive u Starom Majdanu, tako i onih koji u poslijeratnom periodu žive i rade u stranim zemljama.

preuzeto sa: Sanski Most - zvanična web stranica

SVEČANO OTVORENA NAJZAPADNIJA BOŠNJAČKA DŽAMIJA

SVEČANO OTVORENA NAJZAPADNIJA BOŠNJAČKA DŽAMIJA

Pripremio: Nihad Krupić, pisac i publicist..Photos: Mahir Dizdar i Melina Krupić.....Seattle, USA 12 mart 2011







KAMEN TEMELJAC ZA DŽAMIJU U SEATTLU
 Sarajevo, 27. maj 2007. (MINA)
 U okviru bošnjačkih susreta u Sjevernoj Americi u prisustvu velikog broja Bošnjaka u subotu 26. maja su reisu-l-ulema dr. Mustafa Cerić i dr. Haris Silajdžić, član predsjedništva BiH postavili kamen temeljac za džamiju u Seattleu. Naime, nakon dobivanja dozvole za izgradnju džamije sa munarom, Islamska zajednica Bošnjaka u Seattleu će otpočeti radove na džamiji koju karakteriše munara visine 18. metara, što je prvi slučaj u ovom dijelu zapadne Amerike na istočnom Pacifiku. Takodjer, džamija će sadržavati prostor za namaz, mekteb i  salu za omladinu. Planira se u drugoj fazi izgradnja podzemnog parkinga, šest velikih učionica za edukaciju djece, dva poslovna prostora te stan za imama i hostel za goste.
Prilikom obraćanja prisutnim dr. Haris Silajdžić je istaknuo da
je ovo značajan trenutak za sve Bošnjake. Reisu-l-ulema dr. Cerić je proučio dovu  u kojoj je molio Boga, dž.š., da buduća džamija bude mjesto gdje će se ljudi sastajati u vjeri i ljubavi. Prim. Dr. Muhamed Saračević iz Sarajeva , predsjednik IZ-e Bošnjaka u Seattleu je kazao da je postavljanje kamena temeljca za džamiju garancija da će Bošnjaci  sačuvati svoj islamski i bošnjacki identitet u Americi. Velike zasluge ima Ahmed Kulaga iz Foče za ideju izgradnje džamije, kao i ostali članovi odbora iz gotovo svih krajeva BiH  koji vrijedno rade u slozi i ljubavi za svoju vjeru. I  imam Abdullah Polovina radi vrlo dobro svoju imamsku duznost. (kraj)
Dan prije na hudbi Reisul-l-ulema Dr. Mustafa ef. Cerić je između ostalog rekao :
« Naš narod može podnijeti mnogo toga, ali ne može trpiti ničiju oholost ni kibur. Stoga, svi oni koji na ovaj ili onaj način hoće da predstavljaju naš narod ne smiju se od njega udaljavati i ne smiju ga sa visine gledati. Moraju s njim biti i dijeliti njegove radosti i žalosti, njegove muke i bolesti. Vi koji danas živite u Sjevernoj Americi ste dio našeg naroda i zato smo mi danas ovdje da podijelimo zajedničku brigu za našu domovinu, ali i da izrazimo našu zajedničku nadu da će nam biti bolje, ako Bog da. Bez obzira na potečkoće s kojima se danas suočavamo, mi moramo biti optimisti i gledati naprijed, jer Bog, dž.š.,je obećao pobjedu onima koji strpljivo rade i grade za dobrobit svakog čovjeka… »
 Ovako je Muslimanska Informativna Novinska Agenicija iz Sarajeva MINA javila o postavljanju kamena temeljca za najzapadniju bošnjačku džamiju na svijetu

 NA DAN KADA JE OTVORENA DŽAMIJA
 12. mart 2011 godine će ući u historiju ne samo Bošnjaka ovog dijela svijeta nego čitave bošnjačke dijaspore jer taj dan je otvorena džamija koja nosi priličan broj interesantnih rekorda:

1. Džamija je izgrađena za tri godine
2. Na gradnju je utrošeno manje od 900 hiljada dolara, dok je u momentu njenog otvaranja procjena vrijednosti ovog objekta blizu 4 miliona dolara
3. Džamija ima prvi minaret u ovom dijelu svijeta

1. Unutar džamije nalazi se mihrab sa više od dvadeset vrsta drveta kojeg je svojim rukama u Njujorku napravio i donirao Hadži Kemal Šarkinović. Na dvije strane u vrhu mihraba je drvo specijalno donešeno sa dvije planine blizu Kemalovog rodnog kraja Plav Gusinje. Hadži Kemal je inače skupa sa graditeljom džamije Ahmetom Kulagom i hadži Ragibom Čekićem vlasnik ključa za otvaranje džamije jer su njih trojica na aukciji svojom donacijom od 30, 000 dolara postali najveći vakifi ove džamije.
2. Džamija će imati luster sa najviše sijalica od svih džamija u Americi i on je skupa sa tepihom poklon turske zajednice u Sjevernoj Americi.
3. Džamija ima kupolu na vrhu čija jedna strana je uradjena u obliku polumjeseca i naveče kada se unutra svijetla upale taj žuti polumjesec se vidi izdaleka.
4. Na džamiji su radili besplatno Bošnjaci stručnjaci u svim zanatima

1. Džamiju su svojim radom i umanjenom cijenom svojih usluga donirali pripadnici svih religija, i tako smanjili cijenu izgradnje za nekoliko stotina hiljada dolara.
2. Džamija je izgrađena od betona, željeza, bakra, cigle, kamena, mermera, granita, stakla i jedna je od rijetkih vjerskih objekata u Seattlu sa ovakvo stabilnom konstrukcijom.
3. Prije džamije je kupljeno i uređeno prvo bošnjačko greblje , sa nišanima od bijelog kamena specijalno izrađenim u Turskoj
4. Islamska zajednica Bošnjaka države Washington u Seattle je brojčano mala zajednica ali je svojom organizacijom uradila u rekordnom roku sve što je planirala; od kupovine prve zemljišne parcele za džamiju, greblja i na kraju završenjem gradnje džamije. Struktura odbora koji je radio u proteklih nekoliko godina je:

Džematski-Izvršni odbor:  Predsjednik Prim. Dr. Muhamed
  Saračević, sekretar Mahir Dizdar, imam Abdulah ef. Polovina,
  Sulejman Kunduklija, Džemo Kazić, Džemal Ćano, Muhko Velagić,
 Zaim Ugarak, Džanan Porča, Mirsad Tirak, Alem Ožegović, Behadil
 Adjemović, Emir Kovač, Elvir Murtić, Alija Šehović i Haris Sadžak
(sada već povratnik U BiH).
Nadzorni odbor: Suvad Tanjo, Vahida Polovina, Selma Porča,Ermin
 Nezir i prijašnji član rah. Tajib Šeta
12.Tokom prikupljanja sredstava za džamiju (fundraising) učestvovali su i ličnosti iz američkog političkog života, a na samoj ceremoniji otvaranja je bio gost i američki kongresman
13.Nikad se nije desilo u jednoj Islamskoj Zajednici kod Bošnjaka, bilo u dijaspori ili u domovini da se u historijskom momentu izgradnje džamije ukonponuje Upravni Odbor sa toliko kvalitetnih i vrijednih ljudi, na čelu sa predsjednikom Dr. Muhamedom Saračevićem, imamom Abdulahom Polovinom i graditeljem internacionalnog ranga Ahmetom Kulagom.
14.Džamija je vakuf Islamske Zajednice Bošnjaka države Washington, Islamske zajednice Bošnjaka Sjeverne Amerike i Islamske Zajednice u BiH.
 DŽUMA I MEVLUD
 Džamija je Islamski Univerzitet gdje se dođe i ostane i gdje čitava familija može naći sadržaj. Džamija je posebno za nas Bošnjake, nakon tragedije koju smo doživjeli od agresora koji su nam rušenjem naših minareta željeli zatrti trg, i kultura sjećanja, a bez kulture sjećanja nema ni kulture življenja...“ rekao je tokom svoje hudbe na džumi u petak 11 marta 2011. glavni imam Bošnjaka u USA i imam Američke Islamske Zajednice u osnivanju „Imam Ćamil Avdić“ iz Čikaga dr. Senad ef. Agić. Način na koji je dr. Agić eloborirao svoje predavanje-hudbu je izazvao veliku pažnju prisutnih pa je naš istaknuti alim morao dugo da ostane poslije džume razgovarajući  i slikajući se sa domaćim džematlijama kao i gostima iz svih krajeva Amerike i svijeta potvrđujući još jednom da je njegova intelektualna sposobnost da na veoma analitičan i prihvatljiv način tumači Božiju riječ sa pravom ponukala Mossad Shaika,pakistanca iz Čikaga. da ga nazove Kraljem imama.

Poslije džume se vrijedne džematlijke i mladi momci u zajedničkim prostorijama koje se nalaze u prizemlju poslužili obilan domaći ručak uz sve vrste bosanskih specijateta.Kada sam ih na kraju upitao za imena rekli su;“Osim onih što su hranu pripremale, a njih je dosta, ovdje trenutno poslužuju: Mirsada Kandžić, Hašima Hajrić, Fatka Kandžić, Ramiza Žižak, Nermina Habul, Adna Tanjo, Indira Merdanović, Sabina Kaljanac, Naida i Selma Tanjo, Amela Kadirić, Alma i Vildana Kunduklija, Elvis Hajrić, Nedžad.“..i mnogi drugi.Uskoro je došao i akšam, svejtla se upalila, džamija osvjetlila, pokazujući iz daleka svoj žuti polumjesec. Mevlud je mogao početi.
“Dobro nam doš'o, najveći sine, arapskog roda i domovine! Dobro nam doš'o, stari plemiću, Hašimoviću, Kurejševiću!
Koji će slabe dići na noge
i lišit ropstva narode mnoge!
Dobro nam doš'o, prosvjetitelju,
zagovorniče i spasitelju!
Suri-Israfil kada zapuše,
u te se naše uzdaće duše.
Ti nesretniku blažićeš muke,
ti griješniku pružaćeš ruke!”
U izvedbi mevluda su učestvovali imami; Dr Senad ef. Agić iz Čikaga, Dr. Muaz ef. Redžić iz Grand Rapidsa, Dr Bajram ef. Mulić iz Njujorka, Mag, Senaid ef. Kobilica iz Norveške, Azem ef. Efendira iz Kentacky, Sabahudin ef. Ćeman iz Phoenixa, Dr. Aras ef, Konjhodžić predsjedndik Sabora IABNA, Jasmin ef. Latifović sa Floride, imam Mehmed iz Turske, koji su ujedno bili gosti imami ovog događaja uz sutradan pridošle Ahmed ef. Cerića iz Jaksnoville, Amira Salihovića iz Salt Lake City,Ismet ef. Zejnilovića iz Atlante i Jasmina ef. Huskića iz Portlanda. Uz imame su mevlud učili Horovi Ilahija i Kasida iz Seattla i Portlanda te djeca iz mekteba Seattle..
“ Najveća potreba današnjih muslimana, jeste potreba za dijalogom i upoznavanjem, i to među njima samima prije nego to urade sa drugima i drugačijima, Nepobitna je istina da su muslimani realnost u Evropi ili generalno na Zapadu, ali je važno da muslimani budu svjesni, odgovorni, mudri i stalno budni. Ja sam bio na postavljanju kamena temeljca ovdje u Seattlu i sada kada se nalazim u novoj džamiji sa sigurnošću mogu posvjedočiti da je ova Islamska zajednica našla najbolji način da postane nezaobilazni faktor kako u životu Bošnjaka ovdje tako i u djelenju duhovnog , kulturnog i ostalog zajedničkog života sa ostalim etničkim zajednicama u gradu Seattlu. A do tog stepena su zajednicu samo mogli dovesti upravo svjesni, odgvorni, mudri i stalno budni…” je istakao Senaid ef. Kobilica glavni imam Bošnjaka u Norveškoj i kordinator Rijaseta za naše džemate u dijaspori.
Na samom kraju mevluda imam Polovina je svima imamima podijelio lijepe zahvalnice kao uspomenu na ovu divnu noć
CEREMONIJA SVEČANOG OTVARANJA
 Ni obilna kiša koja je inače zaštitni znak grada Seattle nije omelo više od hiljadu posjetioca da dođu i stisnu se jedni uz druge ispod šatora kako bi im bilo još toplije u srcu. Bio je to momenat kada se prisustvuje historiji Bošnjaka ovog dijela svijeta. Kada sam prije 15 godina došao u Kanadu jedan naš stari imigrant mi je pričao kako je radio pet godina na sjeveru u jednom rudniku i za to čitavo vrijeme nije riječi bosanskog progovorio. Kada ga je tuga hvatala znao je odšetati nekoliko kilometara od naselja i iz sveg grla zapjevati sevdalinku ili zvati svoju majku, oca, brata i sestru..i plakati dugo, dugo. Taj isti imigrant je vozio jednom tri dana sa Istoka na Zapad Kanade da čuje uživo Mehu Puzića i nakon toga prisustvuje prvom Bajram namaza na našem jeziku poslije deset godina života u Kanadi. Ono što nisu uspjeli za skoro sto godina naši stari imigranti poput ovog što sam napomenuo, uz to prilično ekonomsko dobrostojeći, uspjeli su oni koji su prognani, iscrpljeni, izmučeni, praćeni zločinom i genocidom, praznih džepova došli...formiravši više od 50 džemata, sagradivši 40.tak islamskih centara, vrijednosti koja prelazi i 100 miliona dolara.
 Prije početka programa Muhamed Polovina, prošlogodišnji pobjednik na Prvom takmičenju učenja Kurana u gradu St. Louisu tokom Susreta Bošnjaka Sjeverne Amerike, je proučio Ašare.
 Zvanični program je počeo uvodom Nihada Krupića, pisca i publiste, scenariste i voditelja ove svečanosti.Nakon toga je Mahir Dizdar, sekretar ove zajednice, pročitao pismo-povelju gradonačelnika Seattle Mike McGinn-a. upućeno specijalno za svečanost otvaranja džamije



“Budimo ponosni na svoj islam!
Budimo ponosni na svoju džamiju ovdje!Jer naša vjera je primjer plemenitosti i mira. Islam i znači mir. Budimo slobodni! A vrhunac slobode je kada stavimo čelo na sedždu i pokorimo se samo Jednom Jedinome. Onaj ko se pokori Jednom Jedinome neće morati više nikad nikom. Ko se Njemu ne pokori pokoravaće se raznim božanstvima. A njih je toliko da što  im se više budemo pokoravali više će nas gaziti..”, istakao je u svom govoru dobrodošlice imam ovog džemata Abdulah ef. Polovina.
“Stojimo ispod svetog objekta u ovom mubarek danu kada treba da otvorimo vrata jednog od najzapadnijih, a kako neki kažu i jednog od najljepših muslimanskih zdanja u Sjevernoj Americi. Svi koji prođu ovuda bez obzira kojoj vjeri pripadali, izazvani očaravajućom ljepotom i pozivom vjere u jedinog Boga, namjerno ili ne namjerno moraju podići glavu, da se dive neodoljivoj privlačnosti  ove Božije kuće jer lijepe i velike stvari se gledaju samo uzdignute glave. Ova džamija pripada svima onima koji su utkali bar zrno svoga truda, vremena ili novca u njenu izgradnju. Ona pripada i onima koji su lijepo govorili o njoj. A zar drugačije može i biti… “  riječi su predsjednika Upravnog Odbora IZBW Seattle Prim. Dr. Muhameda Saračevića.
“Esselamu alejkum braćo i sestre, drago mi je biti danas sa vama i dijeliti radost otvaranja ove džamije u zemlji koju ste obogatili svojim dolaskom. Kada je moj prijatelj Keith Ellison iz Minesote postao prvi musliman u američkom kongresu pomogao sam mu da dobije lični Kuran, jednog od najvećih američkih predsjednika Tomasa Jaffersona i položi zakletvu držeći ruku na njemu jer duboko vjerujem da je Amerika zemlja i muslimana kao slobodnih ljudi. Vi ste danas potvrdili na najbolji način da ste jedni od najboljih građana ovog grada i kao vaš kongresman sam vam na usluzi. Sloboda religije je jednaka slobodi čovjeka i neka Vam ovaj objekat pomogne da budete još vise slobodni i u njemu gajite nove generacije amerikanaca bosanskog porijekla…” nadahnuto je govorio nasmijani i sretni visoki gost ovog skupa kongresman Jay Inslee često prekidan gromoglasnim aplauzima prisutnih.
“ Na početku svog obraćanja bi prijateljskom narodu Japana ispred konzulata BiH u Čikagu USA uputio izraze saučešča zbog tragedija koja je zadesila ovu zemlju juče ujutro. Bosna i Hercegovina i Bošnjaci kao najmnogobrojniji narod u njoj, su oduvijek bili primjer tolerancije i suživota različitih religija. U Sarajevu na nekoliko stotina metara možete naći islamske, pravoslavne, katoličke i jevrejske vjerske objekte. Iz tog razloga ovaj grad zovu i evropski Jeruzalem. Tu toleranciju Bošnjaci nisu ni napustili ni tokom agresije na njihovu domovinu, ni poslije strašnog genocida koji se desio nad njima i neće nikad, jer njihov najvažniji dio identiteta je poštivanje komšija i njihove tradicije, kulture i vjere…” sažetak je govora generalnog konzula BiH u Čikagu, Eldina Kajevića, koji je specijalno za ovu priliku došao da podijeli radost sa svojim nekadašnjim sugrađanima i prijateljima.
Skupu su se dalje obratili i glavni imam Bošnjaka u Sjevernoj Americi dr. Senad ef. Agić, Senaid ef Kobilica glavni imam iz Norveške,  predstavnici grada Seattle, imami iz drugih zajednica, dok je na kraju glavni gost iz domovine Mr. Mirsad ef. Kalajdžić, kao izaslanik reisu-l-uleme dr. Mustafe ef. Cerića rekao: „Čestitam domaćinu na velikom uspjehu, koji su u kratkom vremenskom periodu uspjeli postići i za nepune tri godine izgraditi ovakav objekat. Iako je ovo jedan od naših mlađih džemata na prostoru Sjeverne Amerike, nesebičnim radom, velikim požrtvovanjem uspjeli ste ostvariti izvanredne rezultate i možete poslužiti kao dobar primjer drugim našim džematima na ovom području.Svoju djecu i unučad od momenta kada se rode trebate okretati prema ovim objektima, moleći Uzvišenog Allaha dž.š. da im pomogne da budu od onih koji će dolaziti u njih i koji nikada neće zaboraviti svoju matičnu domovinu Bosnu i Hercegovinu...",
Između govora su nastupili horovi ilahija i kasida iz Protlanda i Seattle, djevojčica Selma Kapidžić iz Vankuvera Kanada koja je sve oduševila  ilahijom „U dergjahu srca moga“,  Mehmed Hasaković takođe iz Kanade sa recitacijom „Teoba“ i isječkom iz monodrame „Ime Mi je Enes...“natjeravši suze na oči mnogima u publici. Svoju poemu je izvela i Fahra iz Seattle.Posebnu pažnju prisutnih je izazvala grupa „Mevlije“ iz Seattle sastavljena od amerikanaca koji su prešli na Islam i posvetili se izvedbi mevlijskog zikra, svake godine posjećujući Tursku, sjedište ovog derviškog reda usavršavajući se u ovom zahtjevnom duhovno scenskom performansu.
Poslije ovog dijela programa imam Abdulah ef. Polovina je podijelio  diplome vakifima i svim zaslužnim dok je konzul BiH iz Čikaga Eldin Kajević iznenadio sve prisutne i u ime MVP BiH predsjedniku IZBW Prim. Dr. Muhamedu Sarčeviću uručio Srebreni Bosanski Zvekir, specijalno za ovu priliku urađen u Sarajevu.
Na kraju programa je došao dugoočekivani  dio na kojem se po našem starom bošnjačkom običaju takmiče u dobročinstvu oni koji žele da kao najveći vakifi otvore džamiju. Master ovakvih ceremonija, kao i u skupljanju donacija dr. Aras ef. Konjhodžić je manirom iskusnog aukcijaša krenuo sa cifrom od 20,000 dolara. Nije trebalo dugo da bini priđe hadži Ragib Čekić i nešto šapatom prenese Aras ef.
Odmah smo saznali da je ponuda udružene trojice izuzetnih Bošnjaka i muslimana, dokazanih donatora, dobrotovora i vakifa Hadži Kemala Šarkinovića i Hadži Ragiba Čekića iz Njujorka i Ahmeta Kulage iz Seattla  30, 000 dolara. Aras je udario u dasku ispred sebe i povikao; „Je li neko daje više.“..jedan, dva, tri i ključevi u rukama dvojice hadžija koji su sa svojim hanumama maksuz došli iz Njujorka za ovaj događaj da na taj način ostanu u historiji ove džamije zapisani skupa uz neimara Ahmeta Kulagu koji je još jednom otvorio svoje srce, dušu i džep i ušao u legendu Bošnjaka Seattla uz svoj odbor, imamom i sve one koji su makar i kahvu donijeli radnicima na džamiji. Kljućeve im je predao Mirsad ef. Kalajdžić dok su trojica vakifa u radosti i ponosu se uhvatili za ruke, visoko ih podigli i tako pokazali čitavom dunjaluku da gdje su Bošnjaci tu će  uspravan biti džamijski alem, gdje je alem tu muslimani slobodno žive, bez straha od budućnosti i sa istinom iz prošlosti, a gdje nema ni jedno ni drugog tu nema ni Islama, a ni slobode.
Tokom više od dva i po sata programa je neprestano padala kiša. Kada je stavljen ključ u bravu i masa svijeta pohrlila obaviti prvi namaz, da proklanja novu džamiju, kako se kod nas u Bosni kaže, sunce je izašlo sklonilo oblake i obasjalo džamiju svojim zracima. Ima li ljepšeg znaka od ovog.
Islamska Zajednica Bošnjaka iz grada Seattle u američkoj državi Washington, nam iz daljine poručuje da su preko svog alema zavijek premostili svoje srce i tijelo, prošlost i sadašanjost, u boljoj i uzdignutijoj budućnosti onih koji nisu svojom voljom otišli iz rodnih ognjišta ali su svojom snagom odlučili da ne budu poraženi do kraja.

Najdraži je svuda oko nas, a samo uzdignuti, strpljivi i dostojanstveni  osjete svu slast Njegove nagrade. Zauvijek će se u gradu Seattlu izgovarati sa poštovanjem imena onih koji su učestvovali u gradnji ove džamije.
BLAGO SE NJIMA NA OVOM I NA ONOM SVIJETU.

SJEĆANJE NA AMIRA ŽILIĆA

Preuzeto sa:   Sanski Most zvanična web stranica

U Starom Majdanu je obilježena osamnaesta godišnjica pogibije „Zlatnog ljiljana“, Amira Žilića.Tim povodom delegacije općine Sanski Most, boračkih organizacija i političkih partija  posjetile su roditelje rahmetli Amira Žilića koji žive u porodičnoj kući u centru Starog Majdana. U razgovoru su evocirane uspomene na mladog heroja koji je svoj život ugradio u temelje slobode i nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Amirov otac Abdulah smatra kako žrtva njegovog sina nije bila uzaludna. „Amir je imao siguran posao u Sloveniji gdje je radio. Mogao je da ostane tamo, ali ga je srce vuklo u Bosnu.

Zvao ne je telefonom sa ratišta i pitao me da nije možda pogriješio što je otišao u rat. Rekao sam mu tad da nije, ali da su i drugi trebali slijediti njegov primjer.“, prisjeća se Abdulah Žilić jednog od poslednjih razgovora sa sinom. Delegacije, kao i mještani Starog Majdana i općine Sanski Most, okupili su se u centru ovog mjesta, na trgu koji nosi ime po Amiru Žiliću. Na spomen obilježje koje se nalazi na ovom mjestu položeno je cvijeće te je učenjem fatihe odata počast ovom bosanskom sinu.

Prisutnima se u ime boračkih organizacija obratio Ismet Seferović, koji je podsjetio na Amirovo herojsko djelo. Na današnji dan, prije tačno osamnaest godina, 24-godišnji oficir Armije RBiH poginuo je tokom akcije na ratištu kod Visokog. U to vrijeme Amir Žilić je bio najmlađi komandant u redovima Armije RBiH.  Za zasluge i hrabrost ispoljenu u toku odbrane od agresije na našu zemlju, posthumno je odlikovan najvišim ratnim ordenom „Zlatni ljiljan“.

Amir Žilić nije dočekao slobodu. U tom trenutku bio je komandant Drugog bataljona 17 krajiške brigade. Vječno počivalište ovoga bosanskog junaka je šehidsko mezarje u Travniku. 14. aprila 1994. godine, naredbom štaba Vrhovne komande Armije RBiH, Amir Žilić je posthumno odlikovan najvećim armijskim priznanjem – “Zlatnim grbom sa mačevima”.

SJEĆANJE NA HEROJE

   Ovih dana kad se obilježava 18-ta godišnjica pogibije Amira Žilića čovjek bi onako "na prvu" rek'o "Čovječe, pa zar ima 18 godina. Za to vrijeme dijete se rodi i punoljetno postane?" O Amiru je dosta toga rečeno ali, čini mi se,  nikad toliko da bi bilo dovoljno.
 Nemojte mi zahatoriti što ću možda ispasti iz koncepta ali ovu bih priliku iskoristio da spomenem i da svi zajedno od zaborava otrgnemo još neke ljude, Bošnjake heroje 1. sv. rata.
 Dakle 1. sv. rat. Godina 1916  -  Bitka na Monte Meletti.
Boreći se za drugog', u tudjoj vojsci i  pod tudjom zastavom u ovoj bitci (sjeverni dio Italije -  južna Tirolija) svoju hrabrost iskazaše izmedjuostalih:

Meho suljanović,
Ćamil Reis,
dodjela odlikovanja pripadnicima 4. Bosanskohercegovačkog puka 1917 godStefan Duić,
Ivo Jakovljević,
Hasan Medić,
Stevo Kurika,
Šerif Miljković,
Avdaga Kuzmić,
Smail Muhić,
Sulejman Osmančević,
Josef Lipp,
Jusuf Šekić,
Meho Taljić,
Huso Zrnić   i
Meho Mahmutović

              

  Zašto  nabrajam sve ove ljude?
Zato da nam svima dokažem da heroji ne umiru i da sjećanju na našeg Amira nećemo dati da izblijedi koliko i jedan trun.
Bećir Bašić je bio heroj Soškog fronta. Čovjek koji je samo u par sahata, u tri zasjede sa još četvoricom saboraca zarobio 83 Italijanska vojnika i četiri njihova oficira.
Čini mi se da su po svojoj hrabrosti dosta blizu rahm. Amir i rahm. Bećir. Za svoju hrabrost i zasluge Amir odlikovan "Zlatnim grbom sa mačevima" a Bećir "Zlatnom medaljom za hrabrost"... bošnjo je bošnjo.
Ne bih plaho da duljim a nadam se da razumijete moju potrebu zbog koje sve ovo pišem.  Postoje neke stvari koje se apsolutno nisu trebale desiti al' isto tako postoje stvari koje se ne smiju zaboraviti. Tako npr. nije bila Amirova želja da se upiše u knjige historijske. Silom prilika tu se našao. Danas nam ne preostaje ništa drugo nego da rahm. Amiru Žiliću, heroju i Zlatnom ljiljanu našem ne dozvolimo da ode iz tih knjiga. Ako je je ovaj moj priliog pomoć tome biće mi veoma drago. Iz mojih knjiga, glave, duše i srca neće ga istjerati niko i ništa. Čuvajmo našeg' Amira u knjigama debelim i srcima našim.
Zamolio bih Dragog Boga da nam čuva heroje naše Bosanskohercegovačke.

šehidsko mezarje u Travniku - mezar rahm. Amira Žilića

Iskoristio bih ovu priliku da se zahvalim mom vrlom ahbabu dr. Ahmedu Pašiću na horizontima koje mi je otvorio u pogledu mnogo čega pa tako i oko "dešavanja" Bošnjaka na Soškom frontu. Imena gore navedenih bošnjaka kao i sve u tekstu vezano za Soški front preuzeo sam iz njegove knjige "Bošnjaki na Soški fronti"

PEDESET GODINA SAMOĆE

PEDESET GODINA SAMOĆE

Svaka, a pogotovo oslobodilačka revolucija je poput lijepe djevojke. Svi je vole i žele dok je mlada i netaknuta. A kada postane stara, puna bora, tužnog pogleda, sve manje je onih koji je sjećanjem žele podmladiti. Zadnja crvena revolucija, ona kubanska, traje više od pedeset godina. U pokušaju zaustavljanja starenja te revolucije, još uvijek živi vođa Fidel Castro, je otišao najdalje. Revolucijom je donio slobodu svom narodu, oslobodio ga terora i gladi, opismenio ga, i onda im je „zaustavio“ vrijeme , izolovao ih od prvih susjeda, donio samoću i na kraju do kraja ponizio. Kubanski akademci danas rade kao sobari, kelneri, čistači bazena i zabavljači po luksuznim hotelima na predivnoj kubanskoj obali.



  


Piše: Nihad Krupić, autor 
Bosanska Dubica, Bosna i Hercegovina 
Vancouver, Canada 

 CRVENA KUBA I CRNO-BIJELI SVIJET

I dio

Odlazak zadnje crvene revolucije

 Groznog izgleda lica, široko otvorenih očiju, ispod kojih su se podlivali tamni podočnjaci, umirao je Josif Visarionovič Džugašvili, "Staljin". Sijeda i još uvijek gusta kosa lijepila se za jastuk natopljen znojem koji se slivao sa blijedih obraza. Nekad gusti brkovi su se stisnuli uz nozdrve ostavljajući usne puste i bez zaštite , zauvijek ogoljavajući čovjeka iz čijih usta je tiho i nešumno izašlo na milione smrtnih osuda. Tijelo je bilo pokriveno debelim bijelim pokrivačem do ispod pazuha. Desnom rukom je trgao  otkopčanu kragnu široke ruske noćne košulje, oslobađajući svaku prepreku svježem zraku, dok je lijevom grčevito stezao ruku kćerke Svetlane koja je sjedila uz očevo uzglavlje. Na desnoj strani kreveta su bez riječi u stavu mirno stajali Laventry Berija, zadnji Staljinov osobni izvršilac u ubijanju maršala, generala i drugih visokih oficira ruske vojske, Nikita Hruščov, kasnije prvi čovjek zemlje-predsjednik Politbiroa KP Sovjetskog Saveza i Vječeslav Molotov, ministar vanjskih poslova u vladi Hruščova. Gledali su neprikosnovenog vođu od kojeg se godinama i njima ledila krv u žilama bez ikakve želje da mu pomognu u zadnjem smrtnom hropcu. Na njihovim licima nije bilo emocija. Kao da su jedva čekali da se napokon riješe dugih besanih noći u iščekivanju kada će stati pred cijevi pištolja do juče najboljeg prijatelja, novog Staljinovog izvršioca, ili u redu za sibirski voz bez povratka.Na momente bolesnik je želio uspraviti trup i nasloniti uz uzglavlje kreveta, međutim, tijelo je otkazivalo i vraćalo se nazad. Bjelina postelje na širokom krevetu je prizor činila još strašnijim. Staljin se trgao, okretao,gušio,udarao po prsima,čupao kose,psovao,vikao,lomio prste na rukama sve dok mu lice nije preplavilo tamnilo, napunilo oči krvlju i široko otvorilo usta. Odjednom se tijelo potpuno umiri. Disao je tiho, skoro beščujno dok mu oči ponovo ne zasjaše kao nekad. Trojica ljudi kraj kreveta se trgoše.

„Oče“: izusti Svetlana.

Staljin je pogleda. Usne razvuče u skoro zaboravljen osmjeh.

„Djevuško moja“...podiže ruku i pomilova joj kosu. Svetlana je oduvijek željela baš takvog oca. Ali, bilo je kasno. Svi u sobi su znali to. Josif ne izdrža dugo u momentu zadnje roditeljske nježnosti nego se okrenu prema trojici ljudi. Zaustavi pogled na Beriji.

„Još si živ“ reče Staljin.

„Trebao sam ti, nisi me dao ubiti“:, odgovori Berija

„Svinjo židovska“:...Staljin tiho izusti.

Ruke mu klonuše pored tijela. Lice se pretvori u ružnu grimasu. Oči pođoše gubiti sjaj. Ostao je samo nijemi i ukočeni pogled. I on se polako gasio iza kćerkinih leđa na slici njene majke Nadežde Allilujevne,  žene koju je Staljin doveo do sloma. Digla je ruku na sebe jer nije mogla zaustaviti svog čovjeka u krvavom piru ubijanja, čak i bliže familije i najboljih kućnih prijatelji.

Tako je otišao zauvijek strašni čovjek u svojoj 74.godini života. Bilo je to petog marta 1953 godine u 9 sati i 50 minuta naveče.Monstrum Berija je odmah istrčao napolje, znajući da su i njemu dani odbrojani. Molotov i Hruščov su se bez riječi zaputili u veliku kupaonu na kraju hodnika. Nisu žurili. Ovaj momenat su istina priželjkivali, ali im nije donio olakšanje. I dalje su bili tmurni. Hruščov se nagnu na velik porculanski umivaonik, otvori slavinu i pljusnu se hladnom vodom. Podignu lice prema ogledalo.Iza njega je stajao Molotov i gledao mu u zatiljak.

“ Kada ćemo svom narodu reći koliko je Staljin pobio ljudi“? upita Hruščov Molotova

„Nećemo mu reći“ , odgovori Molotov.

„Saznat će sami, i okrenuti se protiv nas. Šta ćemo onda?“ nastavi  Hrušov“

„Historija će reći svoje. Možda je ovom narodu i trebao Staljin ovakav kakav jeste, Nikita“.

„Da je ovaj narod u svojoj historiji imao još dva Staljina ne bi ga više  bilo, odgovori Nikita Hruščov“.

 2008 godine, uklanjanje zauvijek Staljina  iz rodnog grada Gori, Gruzija

Osam mjeseci poslije toga je istina došla i do najudaljenijih ruskih stepa, tundri i ledenika. Masovni ubica Josif Visarionovič Džugašvili "Staljin" je u 29 godina strahovlade Sovjetskim Savezom, od 1924 do 1953 godine, naredio ubistva 3 od 5 maršala Sovjetske vojske, 13 od 15 generala, 8 od 9 admirala, 50 od 57 komandanta korpusa, 154 od 186 komadanata divizija,  25 od 28 načelnika generalštaba, svih 16 vrhovnih političkih komesara. Staljin je direktni krivac za smrt oko 20 miliona Rusa, uključujući 14,5 miliona koji su umrli od gladi, više od milion direktno streljanih pod optužbom za izdaju. Devet i po miliona je protjerano za Sibir od čega se pet miliona nikad nije vratilo. Neki čak tvrde da je broj deportovanih dostigao cifru od 28 miliona. Od Staljinove diktatorske ruke je stradalo dvostruko duplo više Rusa nego od Hitlerovih nacističkih trupa. Protiv Hitlera su Rusi umirali kao heroji, a od krvavih ruku svog vođe poput seoskih pasa lutalica. Od blizu deset hiljada najviših političkih predstavnika SSSR, članova Dume, koji su stanovali skupa sa familijama u specijalno napravljenim zgradama preko puta ovog ruskog parlamenta, ostalo je živa samo trećina.Te martovske noći 1953 godine sa Staljinom je trebala da zagasne i zadnja crvena zvijezda na beretkama revolucionara širom svijeta. Ali nije. Zasjala je punim sjajem na drugoj strani svijeta, u Latinskoj Americi.

 ***

         Nekoliko mjeseci nakon Staljinove smrti, 26 jula 1953 godine Fidel Alejandro Castro Ruz skupa sa bratom Raulom, je poveo grupu od 135 pobunjenika i napao Moncadu, dobro utvrđenu bazu kubanske vojne hunte generala Fulgencia Batista, brutalnog diktatora koji je drugim dolaskom na vlast 1942 godine širom otvorio vrata kapitalu američke mafije i svoj narod stavio u poziciju sluge na sopstvenoj zemlji.Batista je od radničkog sina postao diktator, dok je jedan od tri sina veleposjedničke familije Castro, visoko obrazovani mladi čovjek imenom Fidel postao revolucionar vođen idejom boljševička revolucije.

 Na trgu kubanske revolucije Fidel Castro 9. januara 1959 godine, prvi put govori u slobodnoj Havani, ispred više od milion ljudi

          Autor 2010 god na istom ali pustom trgu


Fidel je oslobodio svoj narod od tiranije ili kasnije kao neprikosnoveni vladar uveo staljinistički metod kontrole svih društvenih zbivanja. Nakon prvog govora u oslobođenoj Havani 9 januara 1959, na Trgu Revolucije, pred više od milion ljudi Fidel je taj divni otok pretvorio u nešto što ni on sam na kraju vjerovatno nije želio. Sve poslije ovog na Kubi i jeste i nije ličilo na Rusiju i ostalo bi skoro od ostatka svijeta nevažno i ostavljeno po strani da mirni starac Santjago loveći ribu i razmišljajući o životu ne uđe u priču velikog Ernesta Hemingweya i tako Kubu utisnu na kulturnoj mapi svijeta. Roman „Starac i More“ je napunio svjetske biblioteke i donio autoru 1952 godine Pulitzerovu, a dvije godine kasnije i Nobelovu nagradu za književnost. Hemigweyu je Kuba bila inspiracija, a Fidelu prvo opsesija i radost a kasnije i poligon za učenje svakog građanina ove zemlje da im je dovoljno imati samo jednog prijatelja SSSR, da su Lada i Moskvić najbolja vozila i da mogu živjeti bez ijednog susjeda.
Ernest Hemingway je u španjolskom građanskom ratu 1936 godine kao reporter američkih novina osobno vidio sa koliko strasti i ljubavi se narod borio za slobodu i prestanak vojne diktature i na kraju kako su svi slobodarski snovi španjolskog običnog čovjeka ugušeni topovima Frankove kontrarevolucionarne vojske. Kubansku revoluciju je doživio kao konačnu pobjedu španjolske revolucije, Unatoč dočeku revolucionara u Havani, nekoliko mjeseci intezivnog druženja sa vođom revolucije, znao je da će uskoro morati napustiti tu zemlju jer ipak pripada narodu čija matična država SAD nikad neće mirno gledati postojanje jedne komunističke države u svojoj bližoj okolini.
  1959 godine je Hemingway zauvijek napustio Kubu i došao kući u Idaho. Tada je rekao reporteru New York Times da je oduševljen rušenjem diktature generala Batiste, kubanskom revolucijom i oslobađanjem Havane u čijoj okolini je u prekidima živio 20 godina. Kastro mu to nikad nije zaboravio. I danas je Ernest Hamingway rijetki Amerikanac o kojem se slobodno i sa oduševljenjem može govoriti u Kubi.

***

         Staljinov sistem vladanja Fidelu vjerovatno nije bio drag, ali je primjenio njegove metode u kontroli svih društvenih zbivanja. Da je poživio još koju deceniju Staljin bi se i te kako divio Fidelu na umjeću zabijanja prsta u oko Americi više od 50 godina. Na samo 140 milja morske razdaljine od najveće supersile jedan komunistički predsjednik je nadživio devet američkih i izbjegao 638 atentata američke centralne obavještajne služba CIA. U priči o Staljinu i Kastru, Hemingway je samo puka slučajnost. Dijelio je sa njima isto vrijeme življenja, prostor, ali i neke navike. Sva trojica su voljeli žestoka pića, kubanske cigare i lijepe žene. Fidel je jedinstven i po nečemu drugom. 1944 godine, kao osamnaestogodišnji sredjoškolac proglašen je najboljim kubanskim školskim atletom. Od tada nije prestao biti okružen između ostalog i sa lijepim ženama. Odnedavno su počele i curiti informacije iz njegovog privatnog života i jedna od njih kaže da je spavao sa više od 35 hiljada žena, po čemu nadmašuje i čuvenog Kazanovu. I po tome će sigurno ući u historiju čovječanstva. Rusi i drugi narodi u državama bivšeg Sovjetskog saveza bi bili sretni da im se nikad nije dogodio Staljin. Sve što podsjeća na njega sklanjaju od očiju generacija koje dolazi. Davno su ga izmjestili iz Lenjinovog mauzoleja, od raspada SSSR skinuli njegovo ime sa svih trgova i stavili u najmračniji dio svoje historije, dok na drugoj strani Staljina i te kako ima danas na Kubi. Smrknuto gleda sa mnogih knjiga izloženih na  starom havanskom trgu ispred Nacionalnog muzeja i eksluzivnog hotela gdje je od 12 do 17 maja 2002 god. odsjeo tada već penzionisani Jimi Carter, jedini američki predsjednik koji je nakon poblede revolucije posjetio ovu zemlju.

Dok sam stajao ispred jednog štanda i gledao u stare, izblijedele knjige, poredane na montažnim stalcima i stolovima, imao sam osjećaj da se Kuba teško odvaja od sivog šinjela i beretke. Taj trg knjiga me podsjeti na nekoliko kontejnera pored jedne ljubljanske škole punih portreta maršala Josipa Broza Tita, koje sam ugledao tokom mog prognaničkog života 1993 godine. Stariji podbornici naviknuti da  dobro čuvaju i glancaju ove ikone su neke slike lijepo poredali uz zid škole i ostavili da se stari partijaši i jugonostalgičari besplatno namire i ukrase svoje samačke sobe. I zaista, komunizam je ubijena utopija. U samom teoriji donekle i primjenljiva ali u praksi ipak uništena od lidera oslobodilačkih narodnih revolucija.Komunizam je kasnije od svih njih pretvoren u čisto jednoumlje. Koliko god mi imali pozitivno mišljenje o Maršalu Titu neprikosnovenom jugoslovenskom lideru, on je na Zapadu okvalifikovan kao diktator društva u kojem ipak nije do kraja zaživjela jednakost i sloboda građana koji su živjeli u njemu. Gdje je jedna partija, jedan vođa, jedna ideja to se na kraju završi u moru krvi. Mi u Bosni i Hercegovini smo svjedoci ove istine u zadnjih 20 godina.
 Za razliku od uličnih prodavača, djevojaka u tradicionalnim nošnjama spremnim za fotografisanje, uličnih crtača portreta, lijepo obučenih staraca sa ogromnim cigarama koji su jednastavno gurali turiste da kupe nešto od njih ili se “uslikaju” dobivajući obavezno za tu uslugu jedan konvertabilni pesos, prodavači knjiga su mirno sjedili, bez želje da nametnu prodaju, čak i onima koji su uzimali u ruke knjige i preslistavali ih.
 

Trg knjiga, Havana 2010

 Skoro da sam dobio želju da i sam uzmem jednu, ali me je muka hvatala od Staljinovog pogleda, tako da sam više gledao knjige na čijoj naslovnoj strani je bila slika mladog revolucionara Che Gevare. 1975 godine na omladinskoj radnoj akciji u Nišu sam platio plavom novčanicom od 5 hilada tadašnjih jugoslovenskih dinara da mi jedan stariji akcijaš prisloni šablon sa vanjskim crtama lica Che Gevare na leđa moje akcijaške tamnozelene bluze i crnim sprejom ostavi čuveni lik ovog omladinskog simbola svijeta. Taj isti lik ogromne veličine se i danas nalazi na na fasadi visokospratnice , tačno preko puta Trga revolucije u Havani, okrenut počasnoj bini sa koje se na Dan revolucije drže neprekidni govori pred milion ljudi, koji su znali na suncu bez hrane i vode stajati čitav dan slušajući satima uvodne govore, dok bi na red došao Kastro.

Ernesto Che Guevara je i dalje najomiljeniji lik u Kubanaca, istinski srcem prihvaćen kao njihov. Čovjek koji nikad nije ostario i obružnio , sa kojim se i dalje veže zanos i ideja kubanske revolucije. U narodnim masama Kube revolucija je i dalje uzvišena, ali Kastro nije. I on to zna. Iz tog razloga je revoluciju za čiju pobjedu je ipak najzaslužniji održao do sadašnjih dana između ostalih Che Guevearinim likovima na svim važnijim trgovima kubanskih gradova i sela. Narod i to zna, ali naravno šuti. A slobodni osjećaji naroda će se pokazati onog momenta kada objave da je Kastro umro. I poslije ovog će Cheguevare biti na svakom koraku u Havani i drugim gradovima. Njegov spomenik niko neće rušiti. Možda i iz tog razloga nisam nigdje vidio Fidelov spomenik. Valjda su svih ovih godina Fidel i Kuba potpuno spojeni i nerazdvojni tako da nema potrebe to i dokazivati Fidelovim bistama. A i Fidel se u pedeset godina svoje vladavine nagledao nabacivanja velikih sajli oko bakarnih i granitnih glava Lenjina, Staljina, Sadama Huseina, Čaušeskua, Enver Hodže, Honeckera i mase koja u transu stoji i čeka da se napokon obali sa trona nekadašnji im vođa kako bi mogli “hrabro” stati cipelom na glavu i najslikovitije pokazati svijetu pod kakvim režimom su živjeli sve godine vladavine takvih.

***

 Ernesto Che Guevera je rođen u argentinskom gradu Rosario 14 juna 1928. Kao student medicine je već postao poznat po svojim socijalističkim idejama. U svom prvom obilasku latinskih zemalja, od Argenine,Čilea, Perua , Ekvadora, Kolumbije, Venecuele, Paname, i drugih gdje je vladao teror bogatih nad siromašnim, vojne hunte na vlasti, nakratko je posjetio Majami u Americi, vratio se u Buenos Aries juna 1953, diplomirao i stekao zvanje ljekara, nakon čega se zauvijek oprostio od Argentine i Argentina od njega.
 Dvije godine je lutao zemljama Latinske Amerike. U Guatamali je upoznao i oženio 1955 godine svoju prvu ženu Hildu Gadea. 1956 Che sreće u Meksiku Fidela Castra i 2 decembra iste godine, , motornom jahtom “Granma”, punoj oružja i gerilaca prvi put dolazi na Kubu. I ostaje tamo sve do pobjede revolucije, nakon čega je imenovan za ministra industrije. To su bile i godine kada su došli i prvi nesporazumi sa Kastrom. Che Guevara je ideološki bio ubijeđeni marksista, nosilac ideje velike slobode čovjeka u potpunoj vladavini demokratije. Kastro je više težio boljševičkim metodama nacionalizacije zemlje, ateizacije kompletnog društva, jačanje vojne i policijske službe, potpune kontrole života svakog građanina Kube, jer po njemu je Komunistička Partija Kube bila ideološka majka svakog pojedinca. Kastro je više volio tvrdog Brežnjeva nego preko noći smjenjenog  liberalnijeg Hruščova, a Che se nakon posjete Sovjetskom Savezu decembra 1960 uvjerio da je ruski sistem daleko od izvorne ideje komunizma. Che Guevera je postao rado viđen u svim metropolama svijeta, kod lidera i kapitalističkih i komunističkih zemalja. Različiti pogledi na budućnost Kube su kulminirali Kastrovim vezanjem za Sovjetski Savez i postavljanjem sovjetskih raketa dugog dometa, američkom blokadom ruskih brodova koji su vozili vojnu opremu prema Kubi, a zbog kojih je umalo izbio Treći Svjetski Rat. Nakon niza uspjeha u reformama privrede dok je bio na dužnosti ministra, 1 aprila 1965 godine Che je privatnim pismom podnio ostavku na sve funkcije.
U njemu se na početku obraća Kastru riječima:
„Danas sve ima manje dramatičan ton, jer smo sazreli, ali se događaji ponavljaju. Osjećam da sam ispunio moju dužnost koja me je vezala za kubansku revoluciju i teritoriju i zato kažem doviđenja tebi, mojim drugovima, ljudima ove zemlje koji su sada moji...“.
i završava
„Uvijek sam se poistovjećivao sa potrebom i veličinom naše revolucije i tako će i dalje biti. Bilo gdje da se nalazim, osjećam odgovornost mog bitisanja kao kubanskog revolucionara i tako se ponašam. Nije mi žao što ne ostavljam ništa materijalno mojoj ženi i djeci i sretan sam što je tako. Ne tražim ništa za njih, dok im država obezbjeđuje dovoljno za život, pruža šklovanje, medicinsko osiguranje i sve ostalo što daje i drugim ljudima...“
 Nekoliko mjeseci od ostavke na sve dužnosti u Kubi, Che Guevara je napustio otok ,otišao u Kongo, borio se na strani lidera gerile Laurent-Desire Kabila, u želji da se oslobodi ova zemlja od tadašnjeg diktatora Patrice Lumumba. Poslije Afrike je boravio najviše u čehoslovačkom glavnom gradu Pragu, kojeg je napustio novembra 1966 uputio se za Boliviju gdje je skupa sa 50 ljudi osnovao Nacionalnu Oslobodilačku Armiju Bolivije sa ciljem da obori bolivijsku vladajuću huntu koja je uz pomoć američke CIA i izdaje lokalnih seljaka uspjela da uhvati ovog revolucinara i strelja ga. Bolivija je tako postala i zadnja revolucionarna destinacija, po američkom časopisu Time, jednog od sto najvećih i najuticajnih ljudi u historiji čovječanstva.
 Gledajući lijepo lice Che Guevare na mnogim razglednicima od hotelskih do uličnih štandova nisam mogao potisnuti iz glave onaj drugi lik, polugolog mrtvog čovjeka, razbarušene kose i brade, široko otvorenih očiju koji je ležao na stolu ispred nasmiješenih agenta CIA i policajaca bolivijske vlade neposredno poslije streljanja 9 oktobra 1967. U kuluarima Kube gdje nema u blizini državnih doušnika odavno se priča da u izdaji i smaknuću Che Guevare ima i Fideolovog udjela. Ali, na pravi dogovor se još treba čekati.
 Che je sahranjen skupa sa ostalim pobunjenicima u masovnoj grobici u Centralnoj Boliviji i tek 1997, 30 godina od smaknuća njegovi posmrtni ostaci su prenešeni u centralnu kubansku proviciju Villa Clara, u grad Santa Klaru. Uz najviše državne počasti Che je zauvijek spojen za zemljom za koju se vezao srcem i dušom. Ernestu Che Guevari zasluženo pripada mjesto jednog od najvećih idealista i romantika što je ikada živio na ovoj planeti. Tako ga i doživljavaju ljudi koji znaju prave životne vrijednosti. Legenda o Che Guevari je legenda o narodnim vođama koji nikad nisu izdali i zloupotrebili svoj narod i stavili sebe u povlašten položaj u odnosu na njega. Na drugoj strani Fidel kastro je potvrdio da se dugovječnost opstanka na vlasti ne gradi suvišnim emocijama I na romantizmu i  idealizmu nego upravo na čvrstoj ruci. Paradoks njegove vladavine je da je Kuba postala zemlja najpismenijih ljudi na svijetu ali bez obzira na tu prednost i zemlja sa najmanjim godišnjim dohodkom po glavi stanovnika. .

             Che Guevara Memorialni Centar, Santa Clara, Cuba

              Zadnje počivalište romantičnog revolucionara

                                   ***   ***   ***

 Uskoro II dio, 

Reportaža o prirodnim ljepotama Kube, ljubaznosti naroda Kube koji iako pripada jednom od najpismenijih i najobrazovanijih naroda svijeta živi u velikom siromaštvu, praktično bez privatnog vlasništa, u državnoj kontroli primanja novca izvana, otvaranju pošte, prisluškivanja telefona, stroge kontrole kretanja, limitiranih izdavanja pasoša, ne dopuštanjju kupnje ali dozvoli  stranih investitora da ulažu u turističke kapacitete, bračnoj slobodi  ali i besplatnom odličnom zdravstvenom osiguranju, obrazovanju...