Tribina na Tursko- Bosanskom Koledžu, Sarajevo, jan 2010
Akademik Ferid Muhić
Ako bi mene neko pitao šta je Bosna, rekao bih da je Bosna država koja je nastala prije države Nemanjića i opstala duže, skoro dvostruko duže od države Nemanjića. To je država Bošnjaka koja je opstala preko 480 godina i zvala se uvijek Bosna. Mijenjala je svoje granice ovisno o okolnostima, ali je to država koja je na Balkanu trajala najduže prije dolaska Osmanlija. Kao toponim nastala je prije Srbije i Hrvatske, jedino je toponim Makedonija nastao prije. Na političkom planu, također je nastala prije svih drugih država u regionu. Na političkom planu postoji duže i od Makedonije. Dakle, mi imamo povijesni, geografski i politički kontinuitet. To je za mnoge iznenađenje.
Kroz svoje školovanje nikada nisam mogao čuti niti pročitati o ovome, a ni danas u školama se o tome ne uči, jer se ne pitaju o tome stručnjaci iz regiona i nemaju zadnju riječ, nego neko drugi i danas odlučuje šta će se i kako učiti. Dakle, mnogo štošta je i danas fabrikovano.
Kada bi me pitali, ko su Bošnjaci? Rekao bih da su to oni koji su stvorili državu Bosnu, održali je duže od drugih i uvijek tu živjeli, na ovim prostorima. Pojmovi poput Srbi i Hrvati su fabrikovani zadnjih osamdeset - sto godina. Bosna sa tim imenom traje i ono se ne mijenja i to se mora za sva vremena izvesti na čistac, ona traje sa promjenljivom srećom i snagom gotovo pet stoljeća prije dolaska Turaka. Zašto se to nije znalo? Nije se znalo, ili se krilo, jer je Bosna uvijek bila neka vrsta mamca na udici naših susjeda.
Mrginj
Ima jedan pojam koji se spominje u starim bošnjačkim rukopisima, a koji i Vuk Karadžić preuzima. Kada ga nekim starijim spomenem prisjete se, a taj pojam je MRGINJ. Mrginj je tanka brazda koja dijeli dvije njive, jer se one ne mogu presjeći na nulu. Taj dio koji razdvaja dvije njive se ostavlja neobrađen, ali bi svaki od vlasnika htio da malo zaore u mrginj i sebi ga prisvoji. Meni je uvijek bilo čudno zašto se ljudi toliko svađaju oko zemlje, pa i glave padaju, kada će na kraju svi dobiti svoj komad koji mu pripada, kada odu sa ovoga svijeta, ali eto, to je sad već druga tema.Ta riječ sjajno pogađa u psihologiju naših susjeda. Bosna je u očima svojih susjeda bila mrginj, posebno nakon pada Osmanskog carstva i to povelika brazda od Drine do Une, od Save do Dalmacije. Tu se moglo podobro zaorati. Zadnji primjer Tudžmana i Miloševića oslikava apetite naših susjeda na mrginj koji žele podijeliti. Na maramici su crtali kako zarezati. Tebi lijevo, meni desno, a dobro znamo kako je to zarezivanje završilo. Međutim, Bosna nije mrginj i nije neobradiva. Bosna opstoji i postoji kako smo rekli i prije svojih susjeda, međutim, pritisci su bili ogromni.
I u mirnim vremenima bilo je pritisaka, kako Bosna nije država i kako ovdje nikada nije živjelo autohtono stanovništvo, te kako su to samo Srbi i Hrvati koji su prihvatili islam. I danas se ta teorija zastupa. Činjenice su drugačije i govore da nikada tu u značajnijem broju nisu živjeli ni Srbi ni Hrvati. Oni su samo dio kompaktnog segmenta kao i Bošnjaci. Kao što su Bošnjaci primili islam, tako su oni prihvatili katoličanstvo i pravoslavlje, a onda su primili nacionalno opredjeljenje.
Ne može se biti pravoslavac, a da ne prihvatiš nacionalno određenje. Tako su oni više Bosanci nego Srbi i Hrvati. Ne može se njima, niti bilo kome, osporavati pravo da budu šta hoće, ali je bitno znati od koga oni objektivno vode porijeklo. Tamo gdje je bio najveći utjecaj katoličanstva prevodili su ih u katoličanstvo, a time su ih hrvatizirali, ili pravoslavlja s druge strane, pa su ih srbizirali. Svako kompariranje, pa i DNK analiza će pokazati velike razlike između Srba iz Srbije sa ovima ovdje, za razliku od Srba i Bošnjaka. Isto je i sa Hrvatima, jer i jedni i drugi su postali od Bošnjaka, a ne obrnuto. Svi oni su dio kampaktne cjeline, koja je prihvatala različita religijska uvjerenja i to je neosporno, ali je neosporno i to da mi nismo nastali od Srba ili Hrvata kako nam se želi prikazati. Bošnjaci nisu postali ni od koga, a pogotovo od Srba ili Hrvata. Naš identitet je nesumnjiv kroz svoje postojanje. Niti smo srpski otpadnici, niti hrvatsko cvijeće, nego Bošnjaci koji su prigrlili vjeru islam. To može nekoga da iritira, ali to nije govor mržnje, nego činjenica.
Činjenica je da na teritoriju Bosne nikada nije bilo značajnih migracija ni iz Srbije ni iz Hrvatske, a niti je Bosna ikada bila administrativni dio Srbije ni Hrvatske i to znači da su tu prisutni Bošnjaci.
1905. godine Solun je bio u sastavu Osmanskog carstva. U njemu je od 180 000 stanovnika bilo 151 000 Jevreja. Većinu su dakle činili Jevreji, ali ne može zato danas Izrael tražiti da to bude jevrejski grad, niti su to ikada mogli. Po istoj logici ne može se smatrati da je Bosna dio Srbije ili Hrvatske, samo zato što danas u njoj žive oni koji se izjašnjavaju kao Srbi ili Hrvati.
Pritisak je bio direktan i bezočan
Treća stvar, koja se nama prebacuje, koja je urezala veliku brazdu i mnogim našim intelektualcima bila rak-rana, ogromna rana koja ne zacjeljuje, koju nisu preboljeli ni najveći umovi, intelektualci, pisci i drugi iz ovog naroda, a to je muslimansko prokletstvo.To je bio žig koji ja nosim iz svog iskustva, o tome mogu govoriti iz prve ruke. Ja i moj brat smo se školovali u 11 gradova, a u čak sedam gradova smo bili tada jedini muslimani. Kad ima više muslimana i učitelji su pažljiviji prema djeci, ali kad su samo dva dječačića, onda niko ne pazi. Ni učitelj, ni čistačica, ni dijete, niko. Pritisak je bio direktan i bezočan. Tada vidiš koliko se uvriježio osjećaj oholosti u onim Bošnjacima koji nisu primili islam prema onima koji jesu. Nametnuli su nam osjećaj krivice što smo Bošnjaci (muslimani), a to su olahko prihvatili islamski intelektualci.
Pogledajte samo narodne pjesme. U školi se učilo da smo mi nejaki, plašljivi, kad počne bitka jednom sabljom se odsiječe 20 turskih glava, preci su nam bili hrabri jer nisu prihvatili islam. Djevojke su se sa stijena bacale u vodu da ne prihvate islam.
Taj osjećaj je rodio krivnju koja je bila sindrom među Bošnjacima.
To je rodilo krivicu koju su nosili naši intelektualci. Zato se i desilo da najveći broj ateista u SFRJ je bio regrutovan iz reda Bošnjaka. Bilo nas je stid što su nam preci primili islam, bili smo nikakva nacija. Najveći broj miješanih brakova je bio iz redova Bošnjaka, jer smo željeli da se što prije izbriše trag naše islamske krivnje. I tu su uspjeli. Taj veliki projekat brisanja sjećanja, sjećanja na Bosnu. Ubacili su crva koji je iznutra izjedao sočnu jabuku našeg identiteta. Nekoliko sjajnih intelektualaca su ostavili islam da bi se izdigli iz „prašine“, i oslobodili se tog nametnutog srama.
Srbima i Hrvatima se ni danas ne može objasniti činjenica da mi nismo primili islam prinudno. Prva stvar je da islam ne prihvata prisilu u vjeri. Drugo, nigdje nema niti jednog relevantnog dokumenta koji može potvrditi da se radilo o prisili, javno sam na jednoj raspravi ponudio da bilo ko donese bilo kakav dokument o tome i da o tome počnemo raspravljati na naučnoj osnovi, ali niko do danas nije ponudio niti jedan dukument o tome, jer ga nema.
Pogledajte primjer Indonezije gdje je 210 mil. muslimana, a nije bilo nikakvih Turaka koji su eto silom tjerali u vjeru. Tamo je više muslimana nego u Emiratima, Turskoj i na Balkanu zajedno i tamo se, kao i ovdje islam širio nurom, ljepotom svoga primjera.
Samo je Osmansko carstvo iza sebe ostavljalo crkve i škole
Osmansko carstvo je bila vojnička nomadska država. Pisao je o tome Klod Levistros koji je sada ušao u 101. godinu života. Pisao je o karakteristikama vojničke nomadske države i zabilježio da je bilo važno imati mir na teritoriji i pregled svega u tom regionu čime se raspolaže, a za stanovništvo je najbolje da sami funkcionišu. Drakonske kazne za neposlušnost ili pobunu. Samo je Osmansko carstvo iza sebe ostavljalo crkve i škole. Kad su oni otišli sa određene teritorije, svima su ostale njihove škole i njihove crkve. To je bio slučaj samo sa Osmanskim carstvom. Prije i za vrijeme Osmanlija su crkve bile pod direktnom zaštitom i sa fermanima Sultana, a 1463. je to dobio i Franjevački manastir, poslanicu u kojoj se kaže da se svako moli na svoj način, da su za Sultana svi kao njegova djeca, a njihove hramove štiti on lično. Ko je dirnuo u crkvu na kolac je bio nabijan kao da je dirnuo u džamiju. Pa makar bio paša ili vezir.
U Budimpešti je, kad su se povukle Osmanlije, bilo 212 džamija, a dvije godine nakon toga nije ostala nijedna. Ne želimo praviti komparaciju, ali eto, nek se zna.
Nomadska - vojnička država želi mir, poslušnost i tačan pregled s čim raspolaže. Postoje dokumenti u kojima su oni bili veoma pedantni i koji govore da 1630. godine po selima Makedonije država zna tačno na koliko u kojem selu mogu računati jaja, žita, jagnjadi, a za vjeru i identitet se nisu brinuli. Logistika, to je njihov model. Dilema i u Bosni je dakle bila: možeš postati musliman, a ako nećeš, ostani to što jesi.
Poslije ovih činjenica, koje iznesete na ovu temu, neformalni govor ide na pitanje:
Zašto su onda ljudi prihvatali islam? Imali su neke koristi.
Ljudi žive i iz koristi, ali ako se samo gleda od čega živiš, ali ne i zbog čega živi, onda život izgubi smisao. Zamislimo da nam neko kaže: imaćeš sve što ti treba, ali ne ono što voliš. Ako si slikar, imat ćeš sve, samo ne možeš slikati. Kad nema onoga zbog čega se živi, život ne vrijedi.
Plitak je stav da se samo zbog interesa živjelo i tada i danas. I kod ovog činjenice govore drugačije.
Ekonomska analiza pokazuje da je harač (porez) bio veći kod muslimana. Kršćani su davali 10% poreza fiksno od ustanovljene imovine na početku, ne od godišnjih prinosa, pa je njima bio interes proizvoditi više, jer što je imao više manje je davao. Muslimani su davali porez 10% od onoga što proizvedu, i drugo, muslimani su imali obavezna vjerska davanja.
Otpada dakle priča o interesu, jer bi im bilo bolje da nisu pelazili na islam.
Ljudi uvijek teže za istinom, osjećaju potrebu za Bogom. Nekada je kod nekih koristoljublje u pitanju, ali su mnogi iskreni iz ubjeđenja i željom prihvataju vjeru. Ta potreba je u srednjem vijeku bila posebno jaka.
Dolazak islama je značio dolazak ogromnog svjetla koje je izbrisalo sve svijeće i reflektorčiće i ljudi su iz najdubljeg zanosa prihvatali islam. Samo tako se može objasniti da su mnogo puta stavljani na kušnju da ostave islam, ali nisu, nosio ih je ruh vjere, koji ne jenjava, stalno je jak i kad se prepozna, sve drugo je nevažno.
Prešutili su nam čak na svim nivoima, školama i univerzitetima da nemuslimani nisu imali vojnu obavezu. Dakle, djeca ti neće ginuti ako ostaneš to što jesi, a opasnost da izginu je bila velika, jer su Osmanlije stalno ratovali osim u periodu kad je Carevina bila toliko jaka da je niko nije napadao, nije se usudio, jer svi koji su je izazvali na mejdan bili su poraženi.
Vojni rok je kod Osmanlija trajao od 8 do 15 godina. U periodu od 130 godina nije bio kraći od 15 godina, a kasnije 8 i nikad manje.
Poslati dijete na vojni rok 8 godina je značilo ostati bez radne snage, djecu ostaviti bez oca, ako su imali kad i oženiti se, ženu bez muža ostaviti, a nije ih se vraćalo više od 20 %. Iz Sarajevskog okruga od 5140 regruta vratilo se za osam godina njih samo 40, dakle manje od 1 %, tačnije 0,7%. Kuća je stalno ostajala nezaštićena, djeca siročad. Rizik je bio ogroman. Da su pristajali na to, može se objasniti samo iskrenom vjerom. Ovaj momenat nije uziman u obzir, a ja ga smatram veoma važnim.
Istina je bila da nemuslimanska djeca nisu mogla praviti karijeru, Mehmed - paša Sokolović je bio bošnjački pravoslavac, ne Srbin, ali je bio značajan tek nakon prihvatanja islama. Da, to je tačno, ali koliko ih nije uspjelo. Dakle, moglo je biti po onoj, neka njega nama ovdje, ne mora on biti Mehmed - paša.
U tom periodu, hrišćanstvo se umnožava za 20 %, najmanje natalitetom, više doseljavanjem, jer su porezi bili niži za 20 %. Car Frudrih Hengel je pisao da su porezi u Otomanskoj imperiji bili manji nego u hrišćanskim zemljama i kako su seljaci pribjegavali Otomanskom carstvu.
Poturaju nam žig srama, jer smo primili islam, što je neistina. Ako bismo išli mak na konac, kukavice su bili oni koji nisu primali islam, posljednju objavu, da bi im djeca ostajala i da su im manji porezi. Islam je povezivajuća, nije fragmentirajuća vjera. Mi se moramo osloboditi ovih zavjera.
Govori se u Bosni Srpsko-hrvatski, a žive tamo Bosanci i Hecegovci.
Onda jezik. Pogledajmo sada problem jezika. Koji je ključni segment identiteta? Formula identiteta je ono što je samo sebi jednako. A=A, to je identitet. Identitet je ono u tebi, ono što je svojstveno samo tebi i nikome drugom. Ono što posjeduje narod kao takav i niko drugi to ne posjeduje. Ako to imaš, pripadaš tom narodu.
Kroz sve moje školovanje nisam čuo sintagmu Bosanski jezik, za mene je to bila novost do1991. godine, a nisam o tome ni razmišljao. Govori se u Bosni Srpsko-hrvatski, a žive tamo Bosanci i Hecegovci. Pa na kojem jeziku su stećci, poslanice Kotromanjića, na kojem je jeziku pričala moja nena? O tome nisam nikada razmišljao niti mi je ikada na pamet palo, a utvrdilo se da je to bio i zvao se Bosanski jezik kao Bošnjakča, ne Turkče. Funkcionirao je do Venecije kao službeni jezik. Pisane su poslanice na Bosanskom i Turskom jeziku. Iz 17. vijeka postoje riječnici na Bosansko-talijanskom, piše se Langvija - Bošnjaka. Dakle, to je bio Bosanski jezik, sve do1907. kada je zabranjen direktnim ukazom Austrougarske. Od tada se ostrugao naš jezik sa sjećanja.
Naši intelektualci su to lahko pustili, bio je to ogroman gubitak. Činjenica da je zabranjen govori da je morao postojati, jer da nije postojao ne bi se mogao ni zabraniti. Ni jedan dvor ni kralj nije lud da zabranjuje nešto čega nema.
Cuna bulji paljku, doktore
Vuk Karadžić je 1815. bio u kontaktu sa Geteom i već tada je nastao, kodificiran Srpski jezik sa rječnikom Srpskog jezika Vuka Karadžića. Nije rečnik, nego rječnik. Tamo ima čovjeka, ne čoveka, mlijeka, a ne mleka, dakle ijekavica, a u uvodu piše da su fonetika i riječi uzete iz Centralne Bosne i nekih drugih krajeva prema Crnoj Gori. Nije uzet iz Niša, ni Kragujevca, već odavde.
Srpska Krajina ne govori ovaj jezik i uglavnom su im u školi jedinice iz srpskog jezika, jer ga ne znaju, nemaju padeže. Mnogo je primjera kako taj jezik zvuči interesanto. Iz Leskovca momka dovode u Beograd doktoru. Doktor pita šta je momku, a on na čistom leskovačkom srpskom kaže doktoru: »Cuna bulji paljku» , a doktor kaže: „Šta?“ « Cuna bulji paljku, doktore.» Ne razumije ga. Momak je poljubio dasku i razbio nos.
Blizu Bosne se govori Bosanski jezik, a oni dalje govore kodificirani Srpski jezik. U Hrvatskoj isto, Una, Sava naš jezik, a tamo dalje nema veze sa kodificiranim Hrvatskim jezikom. Dakle, ovi jezici su nastali iz Bosanskog jezika. Srbi, Hrvati i muslimani svi govore istim jezikom i vrlo dobro se razumiju, za razliku od doktora koji u Beogradu ne razumije svoga zemljaka iz Leskovca.
Neka se zovu kako hoće. Neka svoj jezik zovu kako hoće, to je njihovo pravo, mi im ne namećemo ništa, ali je naš identitet nesumnjiv, a po svim pitanjima vrlo sistematski brisan.
Sad je vrijeme da se fiksira istina o nama, o Bosni. Ta istina je da Bosna ima teritoriju, ime, jezik i postoji mnogo duže od drugih. Da se islam prihvatao iz niz pragmatičnih razloga, a ne iz prisile. Nikakvih hipoteka, ni srama, da nismo ni bolji ni gori od bilo koga, ali smo tu na ovoj teritoriji autentični i takvi treba da ostanemo.
11.1.10
7.1.10
ŽILIĆ AMIR Zlatni Ljiljan
| Radio Sana SANSKI MOST: SJEĆANJE NA HEROJA | PDF | | Ispis | | Mail |
 Jucer je u Starom Majdanu obilježena sedamnaesta godišnjica pogibije „Zlatnog ljiljana“, Amira Žilića.Tim povodom delegacija općine Sanski Most, na čelu s načelnikom doktorom Sanjinom Halimovićem, te delegacije boračkih organizacija i političkih partija iz sanske općine, posjetile su roditelje rahmetli Amira Žilića. Delegacije, kao i mještani Starog Majdana i općine Sanski Most, potom su se okupili u centru ovog mjesta, na trgu koji nosi ime po Amiru Žiliću. Na spomen obilježje koje se nalazi na ovom mjestu položeno je cvijeće, te je učenjem fatihe odata počast ovom bosanskom sinu. Prije tačno sedamnaest godina, 24-godišnji oficir Armije RBiH poginuo je tokom akcije na ratištu kod Visokog. U to vrijeme Amir Žilić je bio najmlađi komandant u redovima Armije RBiH. Za zasluge i hrabrost ispoljenu u toku odbrane od agresije na našu zemlju, posthumno je odlikovan najvišim ratnim ordenom „Zlatni ljiljan“. Na skupu u Starom Majdanu je rečeno da se herojski čin Amira Žilića i mnogih drugih heroja koji su dali svoj život u borbi za slobodu BiH nikada ne smiju zaboraviti. Nakon toga prisutni su obišli i postavku ratnih fotografija i eksponata Edina Seferovića u holu ovdašnje mjesne škole. Potom je održan okrugli stol na kojem su se prisutni podsjetili na lik, djelo i herojstvo Amira Žilića. Načelnik općine Sanski Most, Sanjin Halimović, istakao je kako herojstvo Amira Žilića treba da bude putokaz mladim generacijama, ali i ostalima kako se patriotizmom i ljubavi brani domovina. Amir Žilić nije dočekao slobodu. Imao je svega 24 godine kada je 6. januara 1993. godine izgubio život na ratištu kod Visokog. U tom trenutku bio je komandant Drugog bataljona 17 krajiške brigade. Vječno počivalište ovoga bosanskog junaka je šehidsko mezarje u Travniku. 14. aprila 1994. godine, naredbom štaba Vrhovne komande Armije RBiH, Amir Žilić je posthumno odlikovan najvećim armijskim priznanjem – “Zlatnim grbom sa mačevima”. |
Reportaža ntv 101 Sanski Most
Pogledaj OVDJE
2.1.10
OSAM GODINA PROGONA
“ Mi danas imamo priče međunarodne zajednice kako je Dejtonski ugovor spasio BiH. Na našu nesreću to su prihvatili i neki bošnjački političari. BiH je spašena zahvaljujući Armiji RBiH i njenim građanima koji su učestvovali u odbrani domovine. Zahvaljujući njima mi smo i došli u situaciju da pokušamo Dejtonom produžiti državnost Bosne i Hercegovine i spasiti je od nestanka. Za sve loše poslije Dejtona su okrivljeni oni koji su ga potpisali u ime države BiH, a za sve ono što je dobro je međunarodna zajednica uzela kredit. Ja danas svjesno kažem Dejton je zaustavio rat u BiH ali i zamrznuo njenu budućnost i iz tog razloga sam povukao svoj potpis sa ovog dokumenta. Sada nam barem niko ne drži pištolj na glavi da moramo nešto potpisati …”
Piše: Nihad Krupić
Prvi ambasador Bosne i Hercegovine
Nakon prvih višestranačkih izbora u jugoslovenskim federalnim jedinicima svima je bilo jasno da je to početak kraja ove države. Samo se čekalo da krenu referendumi po bivšim republikama i pukne Jugoslavija po šavovima. Znajući važnost USA u cjelokupnoj međunarodnoj politici Predsjednik Predsjedništva RBiH Alija Izetbegović je redovno održavao vezu sa svojim dugogodišnjim prijateljem Dr. Nedžibom Šaćirbegovićem koji je zahvaljujući velikom uticaju stečenim dugogodišnjim boravkom u Americi, odigrao veoma važnu ulogu u prijemu Bosne i Hercegovine u UN. Sve jugoslovenske ambasade širom svijeta su bile pod kontrolom srbijanskih kadrova još od 1988 kada je Beograd tajnim planovima počeo sklanjati ne Srbe iz jugoslovenskih diplomatskih predstavništava i naravno bilo koja aktivnost vezana za prijem BiH u UN se odvijala izvan ovih prostora, što je još više otežavalo posao Dr. Šaćirbegoviću kojem se u poslu stvaranja BiH misije odmah pridružio i sin Muhamed, dajući svoje poslovne prostorije za prvo BiH američko predstavništo. Muhamed Šaćirbey je u tom vremenu imao nešto više od trideset godina, briljantnog rezimea: doktora prava, tačnije nauke o pravu, Pravnog Univerziteta u Tulane i magistra businissa, Columbia Univerziteta ,koji je gradio veoma uspješnu poslovnu karijeru u bankarskom investmentu i poslovnom razvoju kao i advokatskim poslovima u Standard & Poor's to Security Pacific Merchant Bank od 1981 sve do 1992, kada je i počeo njegov rad u našoj misiji.
BiH je skupa sa Slovenijom i Hrvatskom na prijedlog Finske primljena u UN i nedugo poslije imenovanja Dr. Muhameda Šaćirbeya za ambasadora BiH i stalnog predstavnika u UN krenula je agresija na BiH. Čitav svijet je zahvaćen prenošenjem rata u živo iz BiH a naš glas nade iz Amerike i UN u tim teškim vremenima je bio upravo ambasador Šaćirbey koji se odlično snašao u novoj ulozi. Postao je čest gost CNN, Fox News, BBC, ABC... pri tom dominirajući u direktnim duelima sa predstavncima srpske diplomatije. To je trajalo tokom čitave agresije do 1995 godine kada je Šaćirbey postavljen za Ministra Vanjskih Poslova BiH. Na toj funkciji je bio manje od godinu dana dajući ostavku 16. dana pregovora u Daytonu, prepuštajući to mjesto Jadranku Prliću. Ovaj podatak nosi i poruku da dejtonski dogovor nikad nije bio Muhamedova konačna tačka nego određena platforma koja se trebala u miru pravnim putem transformirati u novo ustavno rješenje države Bosne i Hercegovine. Misionari RS umjesto BiH diplomata
Ambasador Šaćirbey je svojim svakodnevnim radom stekao veliko povjerenje predsjednika USA Billa Klintona, državnog sekretara Malden Olbright, mnogih USA senatora, ambasadora UN i Briselu, pa je 1998 godine postavljen za podpredsjednika Pripremne grupe za utemeljenje Međunarodnog suda pravde. Pet godina prije toga,1993, je postao agent i podnosioc tužbe BiH protiv SR Jugoslavije za agresiju i genocid na Internacionalnom Sudu za ratne zločine počinjene na području ex Yu u Hagu (ICTY). Sve to vrijeme je radio na prikupljanju dokaza za izdaju Srebrenice, Žepe (namjerom na Goražde) od strane međunarodne zajednice kao i izdaju pravde "rule of law" kada se radi o hapšenje srpskih ratnih zločinaca, upoznavajući ICTY, pogotovo glasnogovornicu Florence Hartmann i Sir Geoffrey Nice, tužitelja protiv Slobodana Miloševića (osobno tražio da Šaćirbey svjedoči) koji i sada javno tvrdi u zadnjem interviju BBC-u da se cjela istina oko Srebrenice i Žepe i dalje krije. Šaćirbeyeve poteškoće kreću dolaskom Alijanse na vlast 2000 godine kada se čisti i kompletna diplomatska BiH garnitura koja je bila rješena da istraje u traženju pravde za svoju zemlju. U New York dolaze nove „ BiH diplomate“ koji su svoje „diplomatsko iskustvo“ iskustvo gradili na Palama kao savjetnici i ratni šefovi kabineta Radovanu Karadžiću, Momčilu Krajišniku i Biljani Plavšić, ili u centru agresije u Beogradu poput Darka Trifunovića, „stručnjaka za Bijelu Al Kaidu i evropsku opasnost od radikalnih bosanskih muslimana“, kojeg Milorad Dodik i danas uvijek vadi iz rukava kada bude pritisnut od međunarodne zajednice da malo popusti sa nacionalističkom retorikom i udobrovolji se da nešto pozitivno kaže o BiH. Kada je već bilo jasno da je Alijansa rješena da naročito New York misiju potpuno očisti od onih koji bi se radije slikali ispred zastave sa ljiljanima nego one dejtonske, između ostalog, iz higijenskih razloga nisu mogli dijeliti iste prostorije Darko Trifunović ili Miloš Prica, branioci genocida nad Bošnjacima i ratnih zločinaca Karadžića i Mladića i ambasador Muhamed Šaćirbey, branioc bošnjačkih žrtava.
Dok su nove diplomate pravile prve šetnje New Yorkom ili bili na putu iz Beograda, Banjaluke, Sarajeva, onog sa Istoka, dolazi montirana optužnica iz BiH u USA, i na radost Beograda, Podgorice i Banjaluke kao i lidera Alijanse , Muhamed Šaćirbey se vezanih ruku vodi u zatvor gdje ostaje godinu i po dana. Poslije puštanja na uslovnu slobodu Šaćirbeya, ICTY traži od vlasti u Sarajevu da suspendira na nekoliko dana Interpolova tjeralica protiv njega kako bi mogao doći u Hag i biti glavni svjedok optužbe protiv Slobodana Miloševića i generala Momčila Perišića. Sarajevo ne udovoljava ovom zahtjevu i Šaćirbey preko video konferencije iz New Yorka više od 40 dana svjedoči protiv ove dvojice ratnih zločinaca. Ovo pokazuje koji stepen svijesti i brige o budućnosti naše zemlje je bošnjačka politička elite u Sarajevu pokazala.
Dejtonom je zaustavljen rat u BiH ali i zamrznuta njena budućnost
A šta u stvari obični BiH građanin zna o Muhamedu Šaćirbeyu? Najvjerovatnje ono što kaže Federalna Televiziji ili tzv. nezavisni sedmičnici poput BiH Dana i Slobodne Bosne. Pošto je FTV i navedeni printani mediji uglavnom u šemama senzacija stvaranih na kriminiliziranju svakog viđenijeg Bošnjaka i pogotovo institucija sa islamskim i nacionalnim predznakom a sedmičnici i u sponzorskim relacijama sa strancima, priča o slučaju Muhameda Šaćirbeya počinje i završava se novčanom pronevjerom iz kase BiH misije u UN. I kada su amerikanci nasjeli na to, držali u zatvoru godinu i po dana jednog od najmlađih i najomiljenijih ambasadora u UN, uz to svog državljanina, čekanje dokaza je trajalo skoro osam godina i kada ga nisu dobili, napokon je američki sud prošle sedmice završio slučaj Šaćirbey.U slobodnom obrazloženju odluke suda stoji : Ambasador Dr. Muhamed Šaćirbey nije optužen za bilo koju kriminalnu radnju,obustavlja mu se sudski proces i ne može biti isporučen BiH. Ukinuta mu je i mjera ograničenog kretanja.
Ovo neumitno navodi na zaključke:
1.Kompletan sudski proces protiv dr. Šaćirbeya je motiviran izvanpravnim razlozima političke prirode što najbolje pokazuje činjenica da tužilaštvo BiH nikad nije uputilo USA sudu optužnicu sa dokazima za navodnu kriminalnu radnju dr. Šaćirbeya. A sam on je u nekoliko pisama od BiH suda tražio ubrzanje ovog procesa i da bude saslušan od predstavnika bosanskohercegovačkog tužiteljstva. To se nikad nije desilo. Inače u Americi se posebno nadgledaju strane novčane transakcije i bilo koja pronevjera je poslije terorizma najoštrije sudski kažnjavana. Al Kapone nikad nije osuđen za mafijašku djelatnost i beskrupulozna ubistva ali jeste za neplaćanje poreza državnim vlastima.
1.Kompletan sudski proces protiv dr. Šaćirbeya je motiviran izvanpravnim razlozima političke prirode što najbolje pokazuje činjenica da tužilaštvo BiH nikad nije uputilo USA sudu optužnicu sa dokazima za navodnu kriminalnu radnju dr. Šaćirbeya. A sam on je u nekoliko pisama od BiH suda tražio ubrzanje ovog procesa i da bude saslušan od predstavnika bosanskohercegovačkog tužiteljstva. To se nikad nije desilo. Inače u Americi se posebno nadgledaju strane novčane transakcije i bilo koja pronevjera je poslije terorizma najoštrije sudski kažnjavana. Al Kapone nikad nije osuđen za mafijašku djelatnost i beskrupulozna ubistva ali jeste za neplaćanje poreza državnim vlastima.
2. Naredba za progon ambasadora Šaćirbeya je došla iz političkih krugova u BiH koji između ostalog kontrolišu i pravosudni sistem tamo. Pogledajte samo ko je sve danas od Bošnjaka pod optužbom, kakve se šeme prave i ko medijski ovo podržava.
3. Kada god je Muhamed Šaćirbey govorio na televiziju i pisao kolumne u kojem je naglašavao da je napravljen dogovor između Radovana Karadžića i Richarda Hoolbruka da se Karadžić povuče iz politike a zauzvrat neće biti proganjan i uhapšen, pojačavala se medijska hajka iz Sarajeva na Šaćirbeya, što očito pokazuje odlučnost predstavnika međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini da prvenstveno otupi sjećanje Bošnjaka ne neposrednu prošlost. To i nije toliko teško jer nikada elita Bošnjaka u cjelokupnoj historiji BiH nije bila ovoliko podanička kao ova danas.
4. Stvarni povod progona dr. Šaćirbeya se nalazi u njegovoj postdejtonskoj kritičnosti ovog dogovora, propagiranju snaženja Bošnjaka kao najvažnijeg političkog faktora ne samo u BiH nego i na Balkanu i Evropi, insistiranju na priznavanja su-odgovornosti međunarodne zajednice za genocid u Srebrenici, ukidanju RS kao spomenika genocida i hitno primanju BiH u NATO i Evropsku Zajednicu. Upravo je to zasmetalo onima koji su od bošnjačke političke avangarde napravili pratioce i pobornike protektorata.
5.Osam godina od zatvora do slobode sa ograničenim kretanjem bez pasoša, mentalne i fizičke opeterećenosti ambasadora Šaćirbeya napokon je donošenjem ove presude pokazana snaga USA pravosudnog sistema i poruka da je ipak Amerika zemlja vladavine prava. Vjerujem da su se postidili motiva progona dr. Šaćirbeya i sudije koje su pročitali ovu odluku, sami svjesni da je slučajem Dr. Šaćirbeya izigran i ponižen američki pravosudni system od strane BiH pravosuđa.
Pravda je uvijek dostižna
“Mi tražimo od amerikanaca da podrže one principe u Bosni i Hercegovini koji su između ostalog temelj ustava USA, a to je sloboda , pravda i demokratija…”“Pojedini predstavnici međunarodne zajednice žele da nas uvjere da su danas isti oni koji su branili BiH tokom agresije u Bihaću, Sarajevu , Goraždu, Bužimu, Teočaku… i širom svijeta tražilli pravdu za žrtve agresije i genocida, i oni koji su je napadali i poslije razgrađivali. Mi ne smijemo to dopustiti, jer bi tako poništili sve ono što su BiH patriote uradili od 1990 do danas…”
“ Veliki dio međunarodne zajednice žele nas uvjeriti kako je u BiH bio građanski rat, da su svi patili podjednako. Ima tu velike razlike, od broja poginulih, raseljenih, uništenih objekata, kao i optužnica za ratne zločine. RS ako ostane ovakva kakva jest, postaće jedinstven spomenik genocida u svijetu...”
“ Danas nam se umjesto pravnog pristupa ustavnom uređenju BiH nude platforme ugovora i dogovora poput Pruda, Butmira..itd- Što je najžalosnije naši predstavnici padaju na ove trikove kao da je Dejton stvorio BiH i svetinja je koja se ne dira. Dejtonom je zaustavljen rat ali i zamrznuta njena budućnost..Iz tog razloga sam i povukao svoj potpis sa ovog dokumenta. Sada nam barem niko ne drži pištolj na glavi da moramo nešto potpisati…”
“Neću stati dok se istina o stradanju Srebrenice i Žepe ne otkrije do kraja. Za to mora odgovarati i međunarodna zajednica jer je imala na svojim stolovima tačan plan Mladićevog pohoda više od deset dana prije početka genocida …” česte su riječi Dr. Šaćirbeya.
Dr. Muhamed Šaćirbey je na svojoj koži osjetio gorčinu sumnje, progona, zatvora, ograničenog kretanja, pokušaja ubistva pravde, negiranje države BiH i stavljanje Bošnjaka u istu ravan sa onima koji su na njima napravili zločin i agresiju. U prošlosedmičnom interviju čikaškom radiju Naša Riječ (http://www.rnr-chicago.com/view_radio.php?id=842) je rekao da uskoro namjerava putovati u BiH i preuzeti incijativu pred sudom u Sarajevu. Želi se lice u lice suočiti sa onima koji su ga progonilil sve ove godine i kompletnoj BiH javnosti predočiti da je nekoliko puta upućivao zahtjev BiH pravosuđu da se zvanično objavi optužnica protiv njega, kao i da bude saslušan,kako bi znao pravno usmjeriti svoju odbranu. Za očekivati je da se dr. Šaćirbey vrati u politiku na velika vrata i napokon preko puta pregovaračkog stola sa međunarodnom zajednicom Bosna i Hercegovina ponovo ima nekog ko odlično zna kako sa njima treba razgovarati, bez ikakvih ustupaka, opravdanja, ali i nihilističkog pristajanje da nam se sve svede na prihvatanje uloge žrtve i sa tim skrene sa puta jačanja Bošnjačkog faktora kao najvećeg oslonac državnosti Bosne i Hercegovine i kreiranja novog građanskog ustava kojim bi se stavio u smeće Dejtonski dogovor i sve ono što je on proizveo.
Diplomatski kor u UN nikad nije prestao oslovljavati Muhameda Šaćirbeya sa gospodine ambassador, pozivajući ga da bude gost govornik na raznim konvencijima, ujedno ga imenujući za jednog od direktora Global Medical Relief Fund. Muhamed Šaćirbey je sada mnogo iskusniji i briljantniji nego prije 2000 godine. I to je najbolja vijest što se može dobiti u BiH političkom beznađu. Svojim srcem, znanjem i hrabrošću poput lava ,visoko podignute glave, prije neki dan je izašao iz sudnice na Manhattnu , grad New York, oslobođen svake odgovornosti za bilo kakvu kriminalnu radnju, brišući još jednom optužnice ljudi pod kodnim imenima ilil šiframa, ideološkim sljedbenicima onih koji su to isto radili u BiH prije skoro šest decenija njegovom ocu Dr. Nedžibu, majci ,rahmetli Dr. Azizi i čitavoj plejadi kulturno, nacionalno i duhovno svjesne bošnjačke omladine.
Objavljeno u Preporodu, Sarajevo
20.12.09
HORIZONT S MINARETIMA
Beogradska “Politika” - Boško Jakšić
Piše: Boško JAKŠIĆ
Od Turaka smo, između ostalog, dobili kulturu spavanja. Jastuk, jorgan, čaršaf, sve su to turske reči. Da smo imali naše, bile bi u upotrebi. Ovako je ostala samo slamarica, jedina za koju smo znali dok nisu došli Turci.
Ukoliko Beograd dobije islamski centar, postoji čovek koji će se tome više radovati i od ovdašnje islamske zajednice, i od predsednika Srbije i Turske koji su ideju podržali – Moamer el Gadafi.
Sklon sasvim posebnim teorijama, libijski vođa dugo zastupa tezu o “prirodnom savezništvu” muslimana i pravoslavaca, kao odgovor na ono što on naziva dominacijom jevreja i katoličko-protestantskog zapada.
Ne mislim da su Boris Tadić i Abdulah Gul ovako nešto imali u vidu kada su podržali projekat islamskog kulturnoobrazovnog centra koji bi podsticanjem dijaloga kultura i religija doprinosio razvitku regiona.
Bajrakli džamija, izgrađena 1575. i jedina preostala u Beogradu od 273 koliko ih je nekada bilo, premala je za 200.000 beogradskih muslimana, posebno u vreme velikih praznika. Ne postoji groblje na kome bi se oni sahranjivali u skladu sa zakonima Šerijata.
Ukoliko se u Beogradu izgrade tri nove džamije, ukoliko nisu u funkciji rivalstva tri mešihata, ukoliko islamski kulturni centar ne bude korišćen u borbi za birače raške oblasti i ukoliko bude imao odgovarajući sadržaj rada, zar to ne bi pomoglo boljem međusobnom upoznavanju i razumevanju?
Čitam internet forume. Komentare sa sajta StormfrontSrbija, postavljene u vremena paljenja Bajrakli džamije marta 2007., ne želim da citiram. Preporučujem ih tužilaštvu. Zadržaću se na komentarima sa sajta Serbiancafe. Kako su, nažalost, i oni u većini negativni, još više me uveravaju da je Beogradu takav centar potreban.
Jedan bloger se pita šta smo mi to pametno od tih Turaka naučili tokom 500 godina ropstva.
Odgovoriću – možemo da budemo ponosni na zlatne viljuške i noževe donete s vizantijskog dvora, treba da se dičimo srpskim fresknim slikarstvom, nekako nam je drago da je Srbin poreklom bio vezir na Porti, ali nemamo pravo da budemo nadmeni prema drugim civilizacijama, religijama i narodima.
Od Turaka smo, između ostalog, dobili kulturu spavanja. Jastuk, jorgan, čaršaf, sve su to turske reči. Da smo imali naše, bile bi u upotrebi. Ovako je ostala samo slamarica, jedina za koju smo znali dok nisu došli Turci.
Drugi bloger piše: “Islam je opasna i agresivna religija. Zar takvoj religiji da pravimo obrazovne centre?” I njemu odgovaram: islam je religija mira. Islamski fundamentalizam ima mnogo više veze sa antiamerikanizmom nego s verom.
“Samo bud… može predložiti otvaranje islamskog centra u hrišćanskoj zemlji”, konstatuje novi bloger. Retko koja evropska metropola nema džamiju i islamski kulturni centar. Sagrađen je u Rimu, srcu katoličanstva. Španija, zemlja koja mnogo toga duguje mavarskoj kulturi, čuva svoje džamije poput Abu Bakrove usred Madrida.
Velika džamija u Parizu, sagrađena u severnoafričkom stilu, jedna je od najlepših građevina te vrste na Zapadu. Po Londonu postoje islamski centri i džamije za sunite i šiite. U Berlinu i Beču glas mujezina nije ništa neobično. Moderna džamija podignuta je u Varšavi.
I pravoslavni svet demantuje one koji misle da “islam nije deo evropske kulture”. U Moskvi, gde živi oko dva miliona muslimana, postoji šest džamija, a ona najstarija, iz 1904., nije zatvarana ni u najgorim staljinističkim vremenima. Minareti se uklapaju u horizonte Bukurešta i Sofije. Plava džamija persijskog stila ima svoje mesto u Jerevanu, prestonici Jermena, prvog naroda koji je prihvatio hrišćanstvo.
Nova vlada Grčke, zemlje u kojoj je pravoslavna vera izuzetno prisutna u svekolikom životu, obećala je finansiranje gradnje džamije, o čemu se raspravlja već tri decenije. Atina je jedini grad u Evropi u kome ne postoji džamija.
Makedoniju, Bosnu i Crnu Goru da ne pominjem. Islamski centar otvoren je u Zagrebu, a nov je upravo počeo da se gradi u Rijeci. Islamski centar i džamija podižu se i u Ljubljani, koja je dugo bila redak evropski grad bez ikakvog islamskog obeležja.
Ovo je promocija “otomanske Turske”, zaključuje novi bloger. Ne bih rekao. Ovo treba da bude promocija ljudi s kojima živimo. Ljudi koje ćemo još češće sretati kada počnemo slobodno da putujemo po Evropi.
Srbija ne može da zatvara oči pred činjenicama. Posebno ne Srbija koja će uskoro pripadati velikoj evropskoj porodici naroda. Nije to samo pitanje ljudskih prava i principa tolerancije.
Islamski centar može da pomogne da se suzbije islamofobija, da se sruše mnoge predrasude sadržane u navedenim reagovanjima. Ima ih svuda. I u medijima. Često čitam da u EU dolaze “muslimani iz severne Afrike i s Bliskog istoka, kao i istočni Evropljani”. Nisu svi migranti muslimani. Zašto “istočni Evropljani” nisu klasifikovani kao katolici ili pravoslavci?
Istovremeno se širi mit da su muslimani u Evropi udaljeni od “evropske kulture”. Pa zar islam nije još od osmog veka bogatio tu kulturu? Zar mnogi muslimani nemaju francuske, britanske ili nemačke pasoše na koje su ponosni?
Pritisnuta niskom stopom rasta i potrebom za jevtinom radnom snagom, Evropa je umnogome preokupirana strahom od muslimana kao “monolitne, otuđene zajednice jedinstvenog identiteta”. Što je netačno. Postoje azijski, arapski, iranski, turski, sada i evropski muslimani. Belgijanci turskog i Belgijanci marokanskog porekla veoma se razlikuju.
Evropa mora da nauči da živi s muslimanima. Kao i oni sa Evropom. Demografske promene su dramatične. Muslimansko stanovništvo Evrope (oko 17 miliona) udvostručilo se tokom poslednje tri decenije i ponovo će se udvostručiti 2015. Predviđanja kažu da će 2050. svaki peti stanovnik Evrope biti musliman.
Muslimani čine četvrtinu građana Marseja i Roterdama, 20 odsto Malmea, 15 odsto Brisela i Birmingema, 10 Pariza, Londona i Kopenhagena. U Španiji su stranci 1998. predstavljali tek 3,2 odsto stanovništva, devet godina kasnije čak 13,4 odsto. U Belgiji sedam najpopularnijih imena muških beba glase: Muhamed, Adam, Rajan, Ajub, Mehdi, Amin i Hamza.
Stari kontinent odavno nije ekskluzivno hrišćansko društvo. Mnoge granice su već srušene. Mnoge će tek biti srušene. Treba se upoznavati. Posebno kada su muslimani svuda oko tebe: kao tvoji sunarodnici, bliži i dalji susedi.
_____________
1 Tekst je objavljen u Beogradskoj "Politici"
14.12.09
SANSKI MOST: PORODICE NEZADOVOLJNE VISINOM PRESUDE
| | Ispis | |
Tekst preuzet sa radio Sana |
Pretplati se na:
Postovi (Atom)
