BOSANSKA TRILOGIJA

Prim. Dr. Muhamed Saračević

U kratkom vremenskom periodu pojavile su se dvije vijesti koje na izgled nemaju mnogo zajedničkog. Prva vijest je vezana za otkrivanje dokumenta koji je analitički prikaz političkog i financijskog kriminala, kao i korupcije, u koji su uključeni najviši bošnjački politički, vjerski i privredni autoriteti.
Druga vijest je priznanje bivšeg predsjednika USA Bila Klintona, da Evropa nije željela u svome okruženju imati muslimansku državu, i da je sve učinila devedesetih da se to ne desi. Indikativno je, da se od prve vijesti ograđuju najviši dužnosnici iz OHR-a, koji kažu da niko nije tražio informaciju o tome i da će se istražiti porijeklo informacije.? Naime izvjesni Eric je iskonstruisao analitičku podlogu za kriminogenu insinuaciju. Bilo bi komično da nije tragično.

Prije svega, osjećam se podcijenjen i uvrijeđen činjenicom da oni u OHR-u misle da smo toliko glupi i naivni misleći da je neki Erik to uradio na svoju ruku. Drugo, ova taktika se dugo koristi kako bi izazvala dezinformacije , nezadovoljstvo, i političku nestabilnost u Bošnjačkom narodu. Oni koji žele da utiču na politička kretanja i raspoloženje među Bošnjacima, dobro znaju da je ubacivanje sumnje ( Reis Mustafa Cerić Branković, Bičakčić, Radončić) najednostavniji put da se bave sobom i iniciraju međubošnjačkog sukoba. Ta metodologija je ujedno i najači argument da se opravda vlastita naklonjenost ( Karl Bilt, Solana itd.) prema Dodiku, njegovoj politici i učvršćenju RS. Naravno, nije slučajno što se ovo sve dešava u trenutku kada međunarodna zajednica kreira Butmirski dogovor, koji treba da bude smjernica za buduće Ustavno uredjenje BiH . Ovdje prije svega EZ prejudicira riješenje koje potvrđuje postojanje RS, zanemarujući fakta da je ista nastala na krvavom genocidu. Prijevremeno puštanje Biljane Plavšić iz Švedskog zatvora, prisjećanje na prisustvo Karla Bilta u Beogradu na sastanku sa Miloševićem i ostalim sudionicima koji su učesnici u svemu onome što će se uskoro desiti u Srebrenici. Njegova naklonjenost genocidnom projektu RS u Butmirskim dogovorima, govori o kontinuitetu ne principijelnosti Evropske zajednice u rješavanju Bosansko-Hercegovačkog političkog čvora.

Izjava Bila Klintona da Evropa nije željela,( ne želi i neće željeti muslimansku državu) u svome okruženju najbolje objašnjava sva dešavanja i licemjerstvo koje je predhodilo agresiji na Bosnu, namjernom sporu MZ da zaustavi genocid nad Bošnjacima, i da se desi Srebrenica, Žepa itd. Takođe primjetno je tendenciozno učešće MZ u kreiranju zamjene teza o ratu u Bosni odnosno o zamjeni uloga žrtve i krivca, kao i projeciranom zaboravu i oprostu . To sve ne bi bilo prihvatljivo čak da se i ne radi o stotinama hiljada ubijenih, silovanih, protjeranih Bošnjaka u projektu etničkog čišćenja BiH. Dajtonski sporazum je uzrok ne funkcionalnosti države koji kroz sistem etničkog glasanja omogučava da 20% jednog naroda nameće svoju volju nad 80% ostalog dijela stanovništva direktno stopirajući svaki napredak u BiH.

Novi ustav je spas BiH
U cijelom poslijeratnom periodu Bošnjaci insistiraju na novim Ustavnim promjenama, koje se neće zasnivati na etničkim i nacionalnim kriterijima, uz punu zaštitu i pravo konstitutivnih naroda. Bošnjaci nude spremnost da se primjene demokratski principi koji su osnova Ustava bilo koje Evropske zemlje ili SAD. Zašto demokratski svijet ne podrži taj prijedlog i zašto kontradiktorno odstupa od prijedloga Venecianske komisije, Briselskih ovlaštenja, i vlastitih demokratskih načela, ostaje u sferi spekulacije? U proteklom periodu nema ni jednog Bošnjačkog političkog i vjerskog lidera koji svojim nastupom nije podržavao demokratske principe i zahtijeve zapadne demokratije. Zašto se uvijek takav nastup odbijao od zid ne uvažavanja i ne prihvatanja možda ima odgovor u Klintonovoj tvrdnji.

Bošnjaci u SAD žive u demokratiji, stoje čvrsto iza Ustava nove domovine. Uvažavaju principe slobodnog svijeta i ljudskih prava u kojima u ovoj zemlji odrastaju njihova djeca. Upravo zbog toga imaju pravo vjerovati da će učešće State Department u riješavanju Bosanskog čvora biti na strani istine, žrtve, i demokratije. Novi Ustav ne smije priznati posljedice genocida, zanemariti blisku prošlosti ne zapamćenu u skorijoj Evropskoj istoriji, čije su najveće žrtve Bosna i Bošnjaci. Zanemarivanje istorijskih fakata o BiH, namjerno zaboravljanje žrtava, brojeva, argumenata, vlastite Evropske krivice, kao i fabrikovanje analiza o ne podobnosti Bošnjaka koji stoje ispred svog naroda, neće donijeti ništa dobro ni Evropi ni demokratiji. Bez obzira na sve, BiH je bilo i uvijek će je biti. Vrijeme će pokazati da će BiH opstati kao demokratska, multinacionalna, i da će prebroditi ovaj mučan period svog trajanja. Gubitnici će biti oni koji su je ubijali i oni
koji su stajali iza njih i za sva vremena će ostati kao mračna strana Bosansko-Hercegovačke historije.

Prim. Dr. Muhamed Sarčević, autor teksta, je Predsjednik Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike 2000 i podpredsjednik Sabora IZ Bošnjaka Sjeverne Amerike

UTRIŠKA DŽAMIJA – pretplata za Džennetsku kartu

Ono o čeme bih da pišem i govorim,manje-više pisao sam na istom ovom blogu prije nešto više od godinu dana.I ovaj put,nezaobilazna tema i ono što mi u duši posebnim drhatom treperi – džamija na Zalihovcu tj. Utriška džamija.
Moj nedavni boravak kod kuće,u Majdanu dodatno uljepša saznanje da je iz štampe izašla jedna plaha knjiga dvojice autora,Vedada i Edina Biščevića.
»Naseljena mjesta općine Sanski Most« naziv je ove knjige koja jednostavno »puca« od dokumenata i statistike.
I o našoj,Staromajdanskoj čaršiji ima čovjek šta pročitati.
Prahistorija,geografske i katastarske karte,slike starijeg i novijeg' datuma…slika Staromajdanskog bega Rahmetli Bege Mujića…
Malo bih se poslužio statistikom iz ove knjige,nadam se da se autori neće naljutiti.Upravo zbog toga što se često znamo pohvaliti historijom našeg Starog Majdana u prilog tome prenosim evo dio teksta.
Dakle u knjizi »Naseljena mjesta općine Sanski Most« izmedjuostalog se kaže :

Citat 1

»Interesantnu statistiku je dao Abdulah Talundžić,koja nije provjerena ali je ipak iznosim.
Statistički podatci o postojanju različitih objekata u Starom Majdanu u 1873 godine:

džamije – 19 (devetnaest)
zgrade državne uprave – 1
mektebi (osnovne škole) – 23,učenika 1004 (muških -729,ženskih – 275)
broj hanova – prenoćišta – 1
broj kuća – 1961
broj dućana – 45
broj magaza – 10
broj hrišćanskih škola i crkava – 1,(broj redovnih učenika - 55,učenica – 12)
Godine 1876. dućana je bilo 48 dok je magaza bilo 12.
Na drugom popisu stanovništva 1885. godine Stari Majdan je imao:89 trgovacai obrtnika,14 vlastelina, 8 begova, i aga,2 kmeta,9 sveštenika,2 općinska službenika,1 učitelja,150 pomoćnih radnika,168 težaka.«

Citat 2

»Legenda kaže da je Stari Mjadan imao 17 džamija.Ibrahim ef.Pašalić-Mulić muderis je pričao da je sa Perinca brda silazilo 40 – 50 fenjera na teraviju u džamiju na Zukića luci više Gornjeg Utriša.«


Citat 3

»Po trećem Austrougarskom popisu iz 1895 godine u Starom Majdanu su bile:6 džamija i 4 mekteba
Džamije:
-Džamija PALANKA
-Džamija Gornji Utriš
–Pored džamije palanka u Starom Majdanu je bila i »Džamija Gornji Utriš« koja je isto srušena 1992 i još nije obnovljena.Po Austrougarskom popisu bila je vakuf džamija i pripadala je mahali Gornji Utriš sa 11,49 dunuma zemlje.
-Džamija Donji Utriš (srušena 1952)
-Dugandži džamija (Džamija u Dogandži mahale u narodu prozvana Drobadžija mahala pa samim tim i džamij »Dobadžije«),srušena 1952
-Džamija dolnja Gračanica ili Mujića džamija,srušena 1925 godine
Džamija Gornja Gračanica ili »Šehanova džamija«,kao i Mujića džamija i ova je džamija bila vakuf nekog Šehe po čemu je prozvana »Šehanova džamija«,srušena 1925 godine.«

Sada bih da se vratio Utriškoj džamiji i tekstu »test za Džennet?« od prije godinu dana.Od tog teksta javilo mi se par naših Majdanaca,ljudi koji vele da su »ZA« i da podržavaju ideju oko izgradnje tj-obnove ove džamije koja je,uzgred budi rečeno jdina nakon rata neobnovljena džamija na medžlisu Sanski Most.
Ne bih htjeo da nam je stalno prošlost važnija od sadašnjosti.Ne bih da se udavimo danas gledajući u juče a sposobni smo da sebi tj. našoj Majdan čaršiji izgradimo i ljepše sutra.Jedan od tih koraka je nesumnjivo izgradnja džamije na Zal'hovcu.Biće to povratak u budućnost sa lijepim osvrtom na prošlost.
Biće pitanja treba li – ne reba li…?Treba kako da ne treba.Treba nama i Majdanu u budućnosti iša'Allah.Lijepo je čitati kako nekad imadosmo toliko džamija.Gdje su one danas?Gdje smo to danas mi?Gdje je je naš odnos do nas samih?
Nemojmo se učahuriti i od sebe stvoriti kritičare koji će negodovati i osporavati svaki prijedlog i ideju.Sve je lakše samo ako se ne mora ustajati,a za nafakom ustati se treba.



PRETPLATA ZA DŽENNETSKU KARTU

Sve vam ovo ispričah i napisah kako bih vam ustvari kazao da se je počelo sa ozbiljnim razmišljanjem u vezi realizacije projekta »Utriška džamija«.
Kao prvo potreban je projekat odnosno arhitekta koji će nam taj projekat napraviti.Napraviti ga neće bez para,znači kao prvo trebaju nam pare da se izfinansiraju prvi koraci koji bi svakim danom trebali i moraju biti čvršći.
Veliki zagovornik i pobornik ove akcije je jedan moj veliki prijatelj,doktor koji sa Starim Majdanom nema ništa zajedničko osim što voli pomoći kad je frka.Bio je je on i ranije u Majdanu po pitanju pomoći onima kojima je tad' pomoć bila neophodna.
Upravo me je taj momak i ovog puta preduhitrio rekavši:«Evo ja sam prvi a ti budi drugi pretplatnik za Džennetsku kartu a ako Bog da javiće se još ljudi,vidjećeš.«
Njegov prijedlog mi došao nekako ko mehlem i olakšanje duši,a prijedlog za »Džennetsku kartu«je slijedeći:
Mjesečna pretplata za »Džennetsku kartu« bila bi 25 € (dvadesetpet eura) odnosno 50 KM (petdeset konvertibilnih maraka).To bi bio dakle početni impuls koji bi uzrokovao hair u daljem radu.Ovim putem pozivam svakog onog ko može i hoće da pomogne da se napokon »stvar« već jednom pomjeri sa mrtve tačke.Pozivam svakog onog ko osjeća ili bar predpostavlja šta znači učestvovati u izgradnji Božije Kuće.Pozivam svakog onog' ko se osjeća sposobnim da mjesečno izdvoji 25 € a spreman je ustrajati i istrajati do momenta kad se bude vidjelo da pristiže dovoljan iznos sredstava.Ta pretplata bi nam bila neophodna sad na samom početku a počela bi nakon Bajramskih blagdana.Ovisno od toga koliko će nas biti za predplatu ovisiće i dalji nastavak akcije.Ja se iskreno nadam i Dragog' Boga molim da nas bude dovoljno da do Nove Godine sakupimo dovoljno sredstava s kojima bismo mogli platiti arhitekta tj.projekat (ukoliko se u medjuvremenu ne iznadje kakva »džabe varijanta«).
Nakon izrade projekta otprilike bi se znala ukupna cijena izgradnje džamije.Znalo bi se koliko nam valja prikupiti a tad zna se...akcija da se napravi »sobica sa krovom i munarom«.Svi mi znamo kakva je i kolika džamija je bila i valjda smo svjesni da ponovna izgradnja tolikog objekta nije milionska investicija.
Iskreno se nadam da će ovaj moj prijedlog,odnosno prijedlog mog tj. našeg prijatelja i brata
Naići na vaše odobravanje i pozitivnu reakciju u našem narodu.Volio bih da mi se što prije i u što većem broju javite pa da se sa realizacijom krene što prije.Za sva pitanja,informacije,sugestije,prijedloge,ideje pišite i javite mi se putem maila zalihovac@gmail.com

Za sve daljnje pojedinosti tu smo da se dogovaramo jer opšte poznata je stvar da »Složna braća dvije kuće grade!«
Dragi moji prijatelji.
Ovaj poziv bih završio sa dovom Allahu Uzvišenom da nam pomogne,da nam da snage,volje i strpljivosti da istrajemo u nakani da izgradimo Utrišku džamiju,kuću u kojoj će se Njegovo ime veličati i da na Danu Suda budemo od onih koji će po ovom pitanju svijetla obraza pogledati u oči svome Gospodaru.
Amin

RAT NIJE NAŠA SUDBINA

Prije nego smo krenuli svako svojim putem ovaj domorodac je rekao nešto što mi i danas odzvanja u ušima:
“Vi u Bosni bi se trebali ugledati na nas, stanovnike Fiji. Da živite bez rata i zločina, jedni sa drugima, bez obzira na bilo kakve razlike. Gledajući vas na televiziji primjećujem da ličite jedni na druge, govorite istim jezikom i čak što više imate iste vojne uniforme. Siguran sam da pri prvom susretu sa svojim zemljacima ni sami ne možete uvijek pogoditi kojem narodu ili religiji taj pripada. Uostalom, zašto vi uopšte i ratujete ?.“

Piše: Nihad Krupić

Maj 1999. godine je izmicao. Dani su bili topli, sunčani. Lagani povjetarac je nosio tople valove vazduha sa široke plohe, svjetloplavog Pacifika, čineći temparaturu od 35 C podnošljivom. Nikad nisam volio velike vreline i baš mi je odgovarala klima Fiji, države sastavljene od grupe sitnih ostrva smještenog između Australije i Novog Zelanda. Koristio sam ljepotu prirode na najbolji način, svaki dan mjenjao plaže, dok se nisam ustalio na jednoj lijepoj uvali, dugog poluluka, pjeska poput praha, kojeg su sa pučine izbacili veliki valovi, tokom kratkog zimskog perioda. Bilo je kasno nedeljno popodne. Ležao sam na pustoj obali i sa vremena na vrijeme pogledavao zadnju stranu lokalnih novina, gdje je bio komentar, od noć prije odigrane nogometne utakmice. U sredini teksta je bila moja slika.
Više nje je pisalo :“Temparamentni trener kanadskog tima, porijeklom iz Bosne, nezadovoljan suđenjem”.
Raširenih ruku,reagovao sam burno, ljuteći se na sudiju koji je do kraja bio naklonjen domaćoj selekciji. Ta scena je podigla publiku na noge. U pozadini slike, na tribinama stadiona su bila neubičajna, tamna i pomalo divlja lica domaćeg stanovništva, kojeg su uglavnom činili Fiji domorodci, Hindusi i muslimani iz Indije, doseljeni engleskom kolonizacijom pacifičkih pustih ostrva, početkom 19. stoljeća.
Sve oči su bile uprte u mene. Osjetio sam i neku milost u njihovim pogledima, možda uzrokovanu riječima oficijalnog spikera na početku utakmice, kojim sam predstavljen kao trener kanadske selekcije, rođen u Bosni i Hercegovini i protjeran u Kanadu prije četiri godine zbog ratnih prilika.Sve što sam više pokušavao odgonetnuti simboliku te slike, nisam mogao a da se ne sjetim prijašnjih prizora sa naših TV ekrana, iz ratom zahvaćenih područja Centralne Afrike, gdje su se mogla vidjeti na hiljade izmasakriranih tijela po zabačenim pustarama afričke divljine. U meni, kao i u većini drugih gledalaca, taj prizor je izazivao trenutnu jezu i žalost koja se skoro potpuno gubila mjenjanjem kanala. Suosjećanje bijelog čovjeka za nesrećom crnog skoro i da nije postojala. Uvijek je to bilo daleko, u tamo nekoj divljoj Africi, gdje žive plemena Zulu i gdje je rat poput svakodnevne potrebe za hranom i pićem.Iz tog razloga sam želio proučiti do kraja izraz lica iz crne publike i zaključiti je li se stvarno radi o suosjećanju sa patnjama mog naroda ili je u pitanju lagahno zadovoljstvo da eto ima na ovom svijetu i bijelih plemena koji su i te kako krvoločniji od najgorih crnih domorodačkih.

Ostadoh dugo na toj zadnjoj strani, više gledajući sliku, nego čitajući tekst, dok me iz razmišljanja ne prenu dubok glas koji me je pozdravljao. Podigoh glavu. Više mene je stajao ogroman čovjek. Imao je široku glavu, viskog čela, široko otvorenih usta, punih bijelih zuba. Kosa mu je bila afro stila, lice prijatno, bez imalo znakova opasnih namjera. Započeli smo razgovor. Bio je veoma obrazovan i upućen u svjetska zbivanja. Reče mi da je došao u posjetu familiji koja živi u domorodačkom selu nadomak plaže. Inače živi u glavnom gradu Suva i zaposlen je u državnoj službi. Razgovor je tekao uobičajnom izmjenom pitanja i odgovora. Kada je čuo da sam rođen u Bosni, bio je veoma zainteresovan za situaciju u mojoj domovini. Pokušavao sam mu objasniti kako smo živjeli prije i šta je predhodilo ratu u ex YU. Slušao je pažljivo, želeći da mu ništa ne promakne. Nakon skoro sat razgovora zašutili smo obojica. Sunce se na pučini spojilo sa okeanom. Počeo sam kupiti svoje stvari, želeći da se prije mraka vratim u hotel. Prije nego smo krenuli svako svojim putem ovaj domorodac je rekao nešto što mi i danas odzvanja u ušima:
“Vi u Bosni bi trebali se ugledati na nas, stanovnike Fiji, i da živite bez rata i zločina, jedni sa drugima, bez obzira na bilo kakve razlike. Gledajući vas na televiziji primjećujem da ličite jedni na druge, govorite istim jezikom i čak što više imate iste vojne uniforme. Siguran sam da ni sami ne možete uvijek pogoditi pri prvom susretu sa svojim zemljacima kojem narodu ili religiji taj pripada. Uostalom, zašto vi uopšte i ratujete ?.“


Živjeti u miru kao domorodci
Danas više od deset godine od ovog događaja skoro da se ništa nije promjenilo u glavama onih koji i dalje BiH vide kao zemlju u nestanku. Čini se da više nije u pitanju zemlja, nego narod koji je voli. Šta sa njim!? U tor poput ovaca, bez pastira, da ih vukovi čuvaju ili malo humanije, dalje u bijeli demokratski hrišćanski svijet da se pridruže onim što su tamo već petnaest godina. A Bošnjaci su baš posvuda po svijetu. Nije ih lako izbjeći . U Japanu, Indoneziji i Kini, su rjeđi nego u Banjaluci, Trebinju, Bijeljini. Bileći, Čapljini, Livnu... Opet više ih je u Beogradu a pogotovo u Zagrebu i Ljubljani. Gdje god kreneš ima Bošnjaka. Čini mi se da nas uvijek zakidaju za stvaran broj. Je li to što bi svoje gene stavili na iskušenja ili da nas demografski stave u narod na odlasku od kuće.
Bošnjaka ima i u Radikalnoj stranci ratnog zločinca Vojislava Šešelja. Jedan Spaho, iz čuvene loze Mehmeda Spahe, ovih dana u parlamentu Srbije traži da se Šešelj nagradi specijalnim ordenom za očuvanje srpstva. Lice ovog Spahe možda i nema boje, a srce bošnjaštva ali može se on prevrtati koliko hoće on je opet Suljo. Dok se istočno od naše zemlje pravoslavci muslimanskih imena bave kulturom i politikom, zapadno su uglavnom šaljivdžije. Od toga fino živi glumac Enes Bešlagić. Priča viceve i glumi portira bosančerosa na zagrebačkoj televiziji. Inače Hrvati veoma vole viceve o Muji i Sulji. Ondašnja gospoda se do suza ismije. Kažu veliki Miroslav Krleža, inače poznat po svoj teškoj naravi i ironičnom i mrzovoljnom raspoloženju, se grohotom smijao kada je čuo dobar bosanski vic. Sve ovo nas dovodi do zaključka kako čitav okoliš bivše nam države ne bi imao boju, okus i miris bez nas Bošnjaka. Iskren u tome je Milan Bandić, današnji zagrebački gradonačelnik koji ne krije da javno nazove i Selam Bošnjacima, a bliže se i ponovni izbori. Nije valjda da smo toliko jaki u Zagrebu da će naši glasovi prevagnuti i Bandić ponovo biti izabran i tako Zagreb sačuvati svoj poznati gosparski imidž.

Iz gore rečenog zaista šta bi Beograd, Zagreb a i Ljubljana bez plemena Bosanaca. A šta bi i mi u BiH bez plemena sa Istoka i Zapada.Kako bi samo bilo dosadno i njima i nama. Kod njih bi historija stala, kultura presušila, pjesma ojadila i lopta umirila, a kod nas kafane i barove zatvorili jer bez folka, striptiza i kazina nema ni mušterija sekularnih smjerova. Koliko god pokušavao da mislim o onom domorodcu koji mi je čitao lekcije prije deset godina, toliko danas razmišljam sa kojom ludošću oni u banjalučkim banskim dvorima razmišljaju o referendumu za odcjepljenje.

A od čega, od koga odcjepiti, kada, kuda i kome pripojiti? Bosna ti je baš poput lonca punog špageta. Od kojeg god kraja pođeš nabadati sve više se zapetljava. Gubi kontrolu onaj što pokušava glumiti Talijana a i joguljasto tijesto što ga uvrće neznalac. A ako nekako uspiješ da namotaš na viljušku i povučeš prema ustima Krajinu, za njom krene i Posavina. Posavinu nisi napustio, a ono se iz tanjira pada Centralna Bosna. Počneš žaliti za Centralnom Bošnom a čitav smotuk Hercegovine ti bubne u krilo, umasti do pasa, da ti presjedne sva Bosna. I na kraju niti prazna zdjela a niti pun onaj što se poželi najesti jogunastog smotuka a da pri tom ostane čist, kulturan i nadasve finih manira, ne znajući pri tom koliko se je samo prije njih uneredilo želeći da proguta Bosnu u jednom zalogaju.

Danas je glavni adut Bosanca iz Laktaša i Hercegovca iz Širokog Brijega da ne žele biti domorodci iz Bosne i Hercegovine. U čitavom procesu da svoj kraj odnesu do Šumadije i Zagorja zaboravili su da tamo ne mogu biti ondašnji domorodci. Neće ih, a oni ne žele istini pogledati u oči. U srbijanskoj seriji „Selo gori a baba se češlja“ u 50 nastavaka emotivne i dirljive ljubavi prema selu pokraj Morave, familiji, prijateljima i komšiluku; scenarista, režiser i glavni glumac Radoš Bajić je spominjao samo Bosnu, kao susjednu državu a ni jednom Republiku Srpsku i ni to nije dovoljno da separatisti iz Banjaluke shvate poruku i okrenu se svojoj domovini i komšijama da napokon svi žive u miru , bez straha od prvog mraka.

Dobra zemlja se prepoznaje po ljudima, a i dobri ljudi po zemlji. A pravi domorodci ne nose svoje zemlju nigdje. Onog momenta kada je žele nazvati kako joj nije ime i pripojiti onom čemu prirodno ne pripada, tada je i gube. A možda odrođeni u BiH i neće izgubiti svoja imanja, nego ih prodati baš nama Bošnjacima. Da ih isplatimo do kraja, pa neka sa tim parama kupuju gdje im je volja, ograđuju ogradama do neba i zovu ih kako žele. Biće tako svjetski ljudi, a oni domorodci koji ostanu se neće ljutiti kako god da ih zovu jer će napokon pronaći mir u odlasku onih koji rat uvijek naprasno spajaju sa svojom sudbinom.

VEDRAN PULJIĆ - In memoriam

OVO JE NAŠA BOSNA...
OVO JE NAŠA HERCEGOVINA...

“ Vedran je lijepo, lagano i romantično ime. Dosta Vedrana su nastali iz ljubavi sljedbenika Dobrih Bošnjana. Prve nacionalne loze kod nas. Vedran je prije mogao biti i Kulin, sa istom ljubavi prema Bosni kao Kulin Ban. Možda zbog toga Vedrana Puljića doživljavam kao istinskog Bosanca. On ima sve te osobine jer njegova majka Fehma i otac Željko su i djeca Bosne Srebrene. Ovaj niz se nastavlja do druge djece arhaično bogumilskih gena u ovim vremenima, sa imenima Andrea, Katarina, Danijel, Jelena, Loris,Damir, Zlatan……

Piše: Nihad Krupić


Vedran

Dosta razmišljam ovih dana o Vedranu Puljiću. Njegova smrt je puna simbolike, slutnji, predskazanje i veoma je drugačija od onih na koje smo navikli poslije prestanka blokade Sarajeva 1995 godine. Zbog toga je poprimila široku nacionalnu dimenziju. Baš poput smrti Suade Dilberović na Vrbanja mostu. Ovo dvoje mladih ljudi su izgubili život na različitim mjestima ali pod sličnim okolnostima. Oboje praznih ruku na busiju i srcem na metak. Naivno su vjerovali da ih smrt neće tek tako zaskočiti. I Vedran i Suada su željeli Bosnu i Hercegovinu bosanskiju i hercegovačkiju od bilo koje do sada. A ubili su ih oni kojima je neko rekao da takva BiH nikad nije ni postojala nego nam se sve ove godine samo činilo. Kao da nam je fatamorgana udarila u oči pa ne vidimo jasno ljepotu mjesta rađanja, življenja i nadasve željenog prirodnog umiranja. Od starosti a ne od metka domaćeg nacionalfašističkog ološa.

Vedran je lijepo, lagano i romantično ime. Dosta Vedrana su nastali iz ljubavi sljedbenika Dobrih Bošnjana. Prve nacionalne loze kod nas. Vedran je prije mogao biti i Kulin, sa istom ljubavi prema Bosni kao Kulin Ban. Možda zbog toga Vedrana Puljića doživljavam kao istinskog Bosanca. On ima sve te osobine jer njegova majka Fehma i otac Željko su i djeca Bosne Srebrene. Ovaj niz se nastavlja do druge djece arhaično bogumilskih gena u ovim vremenima, sa imenima Andrea, Katarina, Danijel, Jelena, Loris, Damir, Zlatan…Znam dosta roditelja djece sa ovakvim imenima i nadasve sam siguran da je njihova ljubav prema domovini neizmjerna i iz tog razloga ne želim nikad stavljati razliku između Vedrana Puljića i mojih sinova Adnana, Sanjina, Kenana i Emira. Svi su oni djeca Bosne i Hercegovine, koju je nažalost opet pomračila Mešina slutnja:
“U Bosni se umire da bi se živjelo a ne živi da bi se umiralo”.

Oliver

Vedranov osumnjičeni ubica Oliver Knezović je takođe rođen u Sarajevu. Obojica imaju braću po imenu Igor. Igor je još jedno ime slično Vedranu. U zemljama oko BiH ova dva imena i nisu posebna, ali unutar nje oni znače suživot, toleranciju i brak iz ljubavi a ne iz interesa. Neprimjerno je reći da su većina djece ovih imena iz mješovitih brakova kako se ima običaj kod nas naglasiti. Riječ mješovita vjerovatno nije ni nastala u BiH, nego uvezena sa Zapada i Istoka, kao i još neke na kojima je počivala ideja Jugoslavije, poput imena prijašnjeg bh jezika. Eto, neka ne bude Bosanski nego srpsko-hrvatski, kao biće nam tako skupa lakše živjeti i bolje ćemo se razumjeti. Na kraju tih priča uglavnom idejni tvorci nakalamnjenih riječi i termina u postkominističkoj BiH su i uzrokovali devedesetih potoke krvi.

Za jednu zemlju poput naše u kratkom historijskom vremenu isuviše je u njoj odraslo i rođeno “Olivera”,koji su poput Knezovića izašli iz rodnog grada, popeli se na okolna brda, granatrajući ga nekoliko godina i na kraju se nastanili tamo gdje je najveći grijeh pomisao da se u BiH može zajedno živjeti. Tokom opsade Sarajeva došlo je do pregovora sa srpskim vojnim i civilnim vrhom da se propusti konvoj sa ranjenicima. Našli su se licem u lice Momčilo Krajišnik i njegov nekadašnji kolega iz iste firme, inače u delegaciji sarajevske ratne vlade. Kada su po ko zna koji put i ti pregovori propali, on je upitao Krajišnika:
“Momo, kada ćete nas prestati bombardovati”?
“Kada prestanete misliti da možemo skupa živjeti”, odgovorio je današnji osuđenik haškog suda za ratne zločine. Ova epizoda na najbolji način oslikava prirodu agresije na Bosnu i Hercegovinu i genocida nad Bošnjacima.

A ništa se slučajno ne dešava. Težnja navijača Sarajeva da barem na moment donesu dah Bosne i Hercegovine u Široki Brijeg je okončana smrću onog koji je volio iz svih damara ovu zemlju. Da nas Bošnjake malo umire kažu: “Eto Hrvati ubiše Hrvata, zbog čega se vi toliko uzbuđujete”. Ovo je bezobzirna podvala neukima. Ubica Oliver je težio da bude veći Hrvat od svih u Hrvatskoj, i to je njegov izbor. Žrtva Vedran je bio u biti nešto više od obične nacionalne kategorije. On je bio onaj koji nije imao straha da kaže koliko voli Bosnu i ondje gdje takva riječ donosi smrt. I zbog tog je Vedran moj, a Oliver najobičniji odpadnik domovine.

Široki Brijeg

Oliver i drugi koji su pucali na navijače Sarajeva su pucali u Bosnu koju nikad neće moći osjetiti, ali i u Hrvatsku koju strpljivo gradi predsjednik Stjepan Mesić. Oni su ubistvom Vedrana Puljića od nekadašnjeg gradića Lištice a današnjeg Širokog Brijega napravili Martićev Knin. Baš tako. Knin je bio onda ograđen balvanima a danas je Široki Brijeg preplavljen dečkima kratkih frizura ,izrbrijanih sulufa sa ostavljenim ostrvom oštre kose više čela koja se tako dobro uklapa u imidž zaljubljenika muzike i scenskog nastupa Marka Perkovića Tomsona, u stvari ideologije koju propagira ovaj sve više nego običan pjevač. Lištica je do 1990 bila skoro mrtva palanka. Danas kažu ima najorganizovaniju malu privredu, 26 benzinskih pumpi za razliku od dvadeset puta veće Rijeke u Hrvatskoj koja ima samo 6. Sve ovo i nije i jeste važno u ovoj priči jer su stari Lištičani uvijek bili vrijedni i čuvarni domaćini da nije današnji Široki Brijeg postao centar hrvatskog nacionalfašizma na Balkanu. Po tome se ni jedno mjesto u Hrvatskoj ne može uporediti sa Širokim Brijegom. Čak su izabrali i gradonačelnika koji tako fizički liči fanovima Tompsona. Pošto je Široki Brijeg na teritoriji Bosne i Hercegovine, i ta činjenica je nepobitna, postavlja se pitanje da li ima nade za širokobriježane da dožive ovu zemlju kao svoju i umjesto mora šahovnica izvjese i ponekoji dejtonski saobraćajni znak, kako neki vide službenu BiH zastavu.

Sigurno je da poslije ubistva Vedrana Puljića, te predaje Olivera Knezovića i puštanje istog iz policijske stanice, ovaj grad nikad neće biti isti.
Široki Brijeg je preuzeo na sebe da bude ubica, braneći se da je to urađeno u samoodbrani. Ta odbrana se i pored demostracija koje se održavaju ovih dana čini toliko neuvjerljivom da se čak i zvanične institucije hrvatske države u Zagrebu žele ograditi od svega. Tako je Široki Brijeg mimo impozantnog ekonomskog progresa postao običan feud u kojem uglavnom žive oni koji vide u Oliveru Knezoviću heroja.

Da samo jedan dan iz groba ustane Miroslav Krleža , ode u Široki Brijeg, pogleda u lice njegove stanovnike i napiše šta je tamo video.A pošto se to nikad neće dogoditi ovaj gradić će i dalje u masi kriti one koje su nišanili i pucali na sarajevske i BiH navijače i na duši će nositi nevinu smrt Vedrana Puljića sve dok ne dođe neki domaći Stjepan Mesić i kaže otvoreno na trgu svojim sugrađanima: “Ovo jeste naš grad i on pripada državi Bosna i Hercegovina, a ne Hrvatskoj”.
Do tog momenta ne vrijedi ići tamo i gledati djecu, omladinu i odrasle koje nose majice sa natpisom:“Svi smo mi Oliver”.

OBNOVA DŽAMIJE U SKOČIGRMU

U Ramazanskoj akciji Bošnjaci.Net
ZA OBNOVU DŽAMIJE U SKOČIGRMU KOD TREBINJA SAKUPLJENO 6,293 KM
Autor: Bosnjaci.Net


Ramazanska akcija Bošnjaci.Net za prikupljanje sredstava za obnovu džamije u Skočigrmu kod Trebinja, je zaključena.

Kamen po kamen: Početak zidanja mesdžida u Skočigrmu


Akcija je trajala od 20. augusta do 20. septembra 2009. godine preko web magazina Bošnjaci.Net. Kao svake godine do sada, i ove je godine pokrenuta akcija za obnovu džamija u istočnoj Hercegovini, jer smatramo da je u tom dijelu naše domovine BiH najteža situacija za naše povratnike i obnovu porušenih islamskih sakralnih objekata. Naša je namjera da akcije traju dok se ne obnove sve porušene džamije, mesdžidi, mezarja kao i svi drugi bošnjački kulturno-historijski hajrati u Nevesinju, Gacku, Bileći i Trebinju. Pod vodstvom agilnog glavnog imama za istočnu Hercegovinu, ove je godine na području Trebinja, Gacka i Bileće osam aktuelnih gradilišta. Očekivati je da će biti u 2010. godini, ako Bog da, nekoliko svečanih otvorenja tih objekata. O tome će nas detaljnije obavijestiti Medžlis IZ Trebinje.

Objavljujemo spisak svih donatora. Kao što možete vidjeti, donacije su pristizale iz mnogo zemalja, što dokazuje ljubav naših čitaoca prema BiH, bez obzira gdje bili. Očekivali smo manji iznos donacija zbog dvije činjenice: kako se ramazan sve vise približava proljeću, mnogo je više Bošnjaka iz dijaspore za vrijeme ramazana u BiH što povećava finansijske izdatke. Drugi je razlog ekonomska recesija koja je zahvatila cijeli svijet prošle godine i još uvijek traje. Međutim, i pored toga možemo reći da je akcija uspješno sprovedena.

Spisak donacija prema valuti:

USD –1, 950 USD – 2,592 KM
Bošnjaci.Net - $100
Muhamed Mahmutović, Švedska - $100
Elvir Bektešević, New York - $200
Mehdija Demirović, New York - $50
Ruždija Luković, New York - $300
Nedžad ef. Avdović, New York - $100
Senad Garić, San Jose - $100
Hanifa Ni’mah, Indonezija – $1,000

EUR – 980 EUR – 1,920 KM
Ahmed Pašić, Slovenija - 50 EUR
Anonimna osoba - 50 EUR
Katka Zdelar, Zagreb, Hrvatska - 50 EUR
Kahrić, Slovenija - 100 EUR
Porodica Salanović, Slovenija - 100 EUR
Amir Porić s porodicom, Slovenija - 100 EUR
Samra Pašagić, Slovenija - 50 EUR
Selma Kaliman sa Muhamedom Meslac, Rosenheim - 10 EUR
Salkic Senada i sin Malik, Rosenheim - 20 EUR
Senada Nuhanović, Rosenheim - 50 EUR
Nermina Mahić, Rosenheim – 10 EUR
Aida & Fikret Mešić, Rosenheim - 10 EUR
Edin & Alma sa sinom Zijadom Halilović, Rosenheim - 20 EUR
Naida Baković, Rosenheim - 10 EUR
Azemina & Mustafa sa sinom Hamzom Mulahmetović, Rosenheim 100 EUR
Braca Turci iz Genka, Belgija / Brothers Turks from Gent, Belgium - 150 EUR (uplaceno na ziro racun)
Anonimna osoba - 100 EUR

KM – 490 KM
Samir Bešić, Slovenija - 50 KM
Suada Pašić, Holandija - 50 KM (uplaceno na ziro racun)
Senad Ovnović (Jablanica, BiH) i Samir Kapidžić (Holandija) - 140 KM (uplaceno na ziro racun)
Husein ef. Hodžić, Trebinje, BiH - 200 KM (uplaceno na ziro racun)
Hazhar ibn Hashim, Singapur - 50 KM

CAD – 200 CAD – 255 KM
Sanela Keranović Gorović, Toronto, Kanada - 50 CAD
Željko Milićević, Kanada - 100 CAD (uplaceno na ziro racun)
Midhat Ćehajić, Toronto, Kanada - 50 CAD

SEK – 2000 SEK – 379 KM
Adnan Balo, Svedska – 2,000 SEK

DKK – 2,500 DKK – 657 KM
Org. Most-Bro, Danska – 1,500 DKK
Porodica Jakic, Danska – 500 DKK
Efraim Baraković, Danska – 500 DKK

UKUPNO – 6,293 KM

Kao što možete vidjeti, u Ramazanskoj akciji je skupljeno: 6,293 KM.

U toku akcije nekoliko donacija sa spiska su uplaćene direktno na žiro racun Medžlisa IZ Trebinje. Dok većina novca je uplaćena preko koordinatora akcije dr. Ahmeda Pašića i gl. urednika Bošnjaci.Net u New York.

Pored zahvalnosti koju upućujemo svim donatorima moleći Stvoritelja d aim uveća imetak, ipak želimo iskoristiti priliku da izdvojimo primjer djevojke iz Indonezije. Ona je na Facebook profilu Ahmeda Pašića vidjela apel za pomoć na engleskom jeziku. Javila je da želi donirati novac za obnovu džamije. Imala je veliku želju posjetiti BiH decembra ove godine jer simpatizira našu državu. Skupljala je novac za kartu, međutim kada je vidjela apel za obnovu džamije u Skočigrmu, ona je odlučila taj novac donirati za obnovu Allahove kuće. Izjavila je: “Umjesto karte za BiH želim dobiti kartu za Džennet, insha-Allah!” Hanifa je donirala 1,000 USD.

Ova izuzetno lijep događaj je objavljen na forumu stranice Islambosna.ba i posjetioci su bili toliko oduševeljeni njezinim potezom, da su samoinicijativno odlučili skupiti novac za njezin dolazak u BiH. Žele joj kupiti kartu kako bi mogla vidjeti ljepote naše domovine. Akcija još uvijek traje i trenutno je skupljeno oko pola sredstava. Naša sestra u Indoneziji ne zna za ovo iznenađenje. Koordinator i ove akcije je Ahmed Pašić, pa ako ima neko namjeru učestvovati, neka se javi koordinatoru na e-mail: pasic.ahmed@yahoo.com.

Još jednom se zahvaljujemo svim donatorima, kao i dr. Pašiću koji već nekoliko godina koordinira Ramazanskim akcijama koje se vode preko Bošnjaci.Net. Molimo Allaha (dž.š.) da vas obilato nagradi na oba svijeta. Ostajte u dobrom zdravlju i porodičnoj ljubavi, i sljedećeg ramazana da se sretnemo u novoj akciji, insha-Allah! Ali do tada ne zaboravite da financijski podržite projekat izgradnje Upravne zgrade Rijaseta na Kovačima u našem šeher Sarajevu!