OVO JE NAŠA BOSNA...
OVO JE NAŠA HERCEGOVINA...
“ Vedran je lijepo, lagano i romantično ime. Dosta Vedrana su nastali iz ljubavi sljedbenika Dobrih Bošnjana. Prve nacionalne loze kod nas. Vedran je prije mogao biti i Kulin, sa istom ljubavi prema Bosni kao Kulin Ban. Možda zbog toga Vedrana Puljića doživljavam kao istinskog Bosanca. On ima sve te osobine jer njegova majka Fehma i otac Željko su i djeca Bosne Srebrene. Ovaj niz se nastavlja do druge djece arhaično bogumilskih gena u ovim vremenima, sa imenima Andrea, Katarina, Danijel, Jelena, Loris,Damir, Zlatan……
Piše: Nihad Krupić
Vedran
Dosta razmišljam ovih dana o Vedranu Puljiću. Njegova smrt je puna simbolike, slutnji, predskazanje i veoma je drugačija od onih na koje smo navikli poslije prestanka blokade Sarajeva 1995 godine. Zbog toga je poprimila široku nacionalnu dimenziju. Baš poput smrti Suade Dilberović na Vrbanja mostu. Ovo dvoje mladih ljudi su izgubili život na različitim mjestima ali pod sličnim okolnostima. Oboje praznih ruku na busiju i srcem na metak. Naivno su vjerovali da ih smrt neće tek tako zaskočiti. I Vedran i Suada su željeli Bosnu i Hercegovinu bosanskiju i hercegovačkiju od bilo koje do sada. A ubili su ih oni kojima je neko rekao da takva BiH nikad nije ni postojala nego nam se sve ove godine samo činilo. Kao da nam je fatamorgana udarila u oči pa ne vidimo jasno ljepotu mjesta rađanja, življenja i nadasve željenog prirodnog umiranja. Od starosti a ne od metka domaćeg nacionalfašističkog ološa.
Vedran je lijepo, lagano i romantično ime. Dosta Vedrana su nastali iz ljubavi sljedbenika Dobrih Bošnjana. Prve nacionalne loze kod nas. Vedran je prije mogao biti i Kulin, sa istom ljubavi prema Bosni kao Kulin Ban. Možda zbog toga Vedrana Puljića doživljavam kao istinskog Bosanca. On ima sve te osobine jer njegova majka Fehma i otac Željko su i djeca Bosne Srebrene. Ovaj niz se nastavlja do druge djece arhaično bogumilskih gena u ovim vremenima, sa imenima Andrea, Katarina, Danijel, Jelena, Loris, Damir, Zlatan…Znam dosta roditelja djece sa ovakvim imenima i nadasve sam siguran da je njihova ljubav prema domovini neizmjerna i iz tog razloga ne želim nikad stavljati razliku između Vedrana Puljića i mojih sinova Adnana, Sanjina, Kenana i Emira. Svi su oni djeca Bosne i Hercegovine, koju je nažalost opet pomračila Mešina slutnja:
“U Bosni se umire da bi se živjelo a ne živi da bi se umiralo”.
Oliver
Vedranov osumnjičeni ubica Oliver Knezović je takođe rođen u Sarajevu. Obojica imaju braću po imenu Igor. Igor je još jedno ime slično Vedranu. U zemljama oko BiH ova dva imena i nisu posebna, ali unutar nje oni znače suživot, toleranciju i brak iz ljubavi a ne iz interesa. Neprimjerno je reći da su većina djece ovih imena iz mješovitih brakova kako se ima običaj kod nas naglasiti. Riječ mješovita vjerovatno nije ni nastala u BiH, nego uvezena sa Zapada i Istoka, kao i još neke na kojima je počivala ideja Jugoslavije, poput imena prijašnjeg bh jezika. Eto, neka ne bude Bosanski nego srpsko-hrvatski, kao biće nam tako skupa lakše živjeti i bolje ćemo se razumjeti. Na kraju tih priča uglavnom idejni tvorci nakalamnjenih riječi i termina u postkominističkoj BiH su i uzrokovali devedesetih potoke krvi.
Za jednu zemlju poput naše u kratkom historijskom vremenu isuviše je u njoj odraslo i rođeno “Olivera”,koji su poput Knezovića izašli iz rodnog grada, popeli se na okolna brda, granatrajući ga nekoliko godina i na kraju se nastanili tamo gdje je najveći grijeh pomisao da se u BiH može zajedno živjeti. Tokom opsade Sarajeva došlo je do pregovora sa srpskim vojnim i civilnim vrhom da se propusti konvoj sa ranjenicima. Našli su se licem u lice Momčilo Krajišnik i njegov nekadašnji kolega iz iste firme, inače u delegaciji sarajevske ratne vlade. Kada su po ko zna koji put i ti pregovori propali, on je upitao Krajišnika:
“Momo, kada ćete nas prestati bombardovati”?
“Kada prestanete misliti da možemo skupa živjeti”, odgovorio je današnji osuđenik haškog suda za ratne zločine. Ova epizoda na najbolji način oslikava prirodu agresije na Bosnu i Hercegovinu i genocida nad Bošnjacima.
A ništa se slučajno ne dešava. Težnja navijača Sarajeva da barem na moment donesu dah Bosne i Hercegovine u Široki Brijeg je okončana smrću onog koji je volio iz svih damara ovu zemlju. Da nas Bošnjake malo umire kažu: “Eto Hrvati ubiše Hrvata, zbog čega se vi toliko uzbuđujete”. Ovo je bezobzirna podvala neukima. Ubica Oliver je težio da bude veći Hrvat od svih u Hrvatskoj, i to je njegov izbor. Žrtva Vedran je bio u biti nešto više od obične nacionalne kategorije. On je bio onaj koji nije imao straha da kaže koliko voli Bosnu i ondje gdje takva riječ donosi smrt. I zbog tog je Vedran moj, a Oliver najobičniji odpadnik domovine.
Široki Brijeg
Oliver i drugi koji su pucali na navijače Sarajeva su pucali u Bosnu koju nikad neće moći osjetiti, ali i u Hrvatsku koju strpljivo gradi predsjednik Stjepan Mesić. Oni su ubistvom Vedrana Puljića od nekadašnjeg gradića Lištice a današnjeg Širokog Brijega napravili Martićev Knin. Baš tako. Knin je bio onda ograđen balvanima a danas je Široki Brijeg preplavljen dečkima kratkih frizura ,izrbrijanih sulufa sa ostavljenim ostrvom oštre kose više čela koja se tako dobro uklapa u imidž zaljubljenika muzike i scenskog nastupa Marka Perkovića Tomsona, u stvari ideologije koju propagira ovaj sve više nego običan pjevač. Lištica je do 1990 bila skoro mrtva palanka. Danas kažu ima najorganizovaniju malu privredu, 26 benzinskih pumpi za razliku od dvadeset puta veće Rijeke u Hrvatskoj koja ima samo 6. Sve ovo i nije i jeste važno u ovoj priči jer su stari Lištičani uvijek bili vrijedni i čuvarni domaćini da nije današnji Široki Brijeg postao centar hrvatskog nacionalfašizma na Balkanu. Po tome se ni jedno mjesto u Hrvatskoj ne može uporediti sa Širokim Brijegom. Čak su izabrali i gradonačelnika koji tako fizički liči fanovima Tompsona. Pošto je Široki Brijeg na teritoriji Bosne i Hercegovine, i ta činjenica je nepobitna, postavlja se pitanje da li ima nade za širokobriježane da dožive ovu zemlju kao svoju i umjesto mora šahovnica izvjese i ponekoji dejtonski saobraćajni znak, kako neki vide službenu BiH zastavu.
Sigurno je da poslije ubistva Vedrana Puljića, te predaje Olivera Knezovića i puštanje istog iz policijske stanice, ovaj grad nikad neće biti isti.
Široki Brijeg je preuzeo na sebe da bude ubica, braneći se da je to urađeno u samoodbrani. Ta odbrana se i pored demostracija koje se održavaju ovih dana čini toliko neuvjerljivom da se čak i zvanične institucije hrvatske države u Zagrebu žele ograditi od svega. Tako je Široki Brijeg mimo impozantnog ekonomskog progresa postao običan feud u kojem uglavnom žive oni koji vide u Oliveru Knezoviću heroja.
Da samo jedan dan iz groba ustane Miroslav Krleža , ode u Široki Brijeg, pogleda u lice njegove stanovnike i napiše šta je tamo video.A pošto se to nikad neće dogoditi ovaj gradić će i dalje u masi kriti one koje su nišanili i pucali na sarajevske i BiH navijače i na duši će nositi nevinu smrt Vedrana Puljića sve dok ne dođe neki domaći Stjepan Mesić i kaže otvoreno na trgu svojim sugrađanima: “Ovo jeste naš grad i on pripada državi Bosna i Hercegovina, a ne Hrvatskoj”.
Do tog momenta ne vrijedi ići tamo i gledati djecu, omladinu i odrasle koje nose majice sa natpisom:“Svi smo mi Oliver”.
OVO JE NAŠA HERCEGOVINA...
“ Vedran je lijepo, lagano i romantično ime. Dosta Vedrana su nastali iz ljubavi sljedbenika Dobrih Bošnjana. Prve nacionalne loze kod nas. Vedran je prije mogao biti i Kulin, sa istom ljubavi prema Bosni kao Kulin Ban. Možda zbog toga Vedrana Puljića doživljavam kao istinskog Bosanca. On ima sve te osobine jer njegova majka Fehma i otac Željko su i djeca Bosne Srebrene. Ovaj niz se nastavlja do druge djece arhaično bogumilskih gena u ovim vremenima, sa imenima Andrea, Katarina, Danijel, Jelena, Loris,Damir, Zlatan……
Piše: Nihad Krupić
Vedran
Dosta razmišljam ovih dana o Vedranu Puljiću. Njegova smrt je puna simbolike, slutnji, predskazanje i veoma je drugačija od onih na koje smo navikli poslije prestanka blokade Sarajeva 1995 godine. Zbog toga je poprimila široku nacionalnu dimenziju. Baš poput smrti Suade Dilberović na Vrbanja mostu. Ovo dvoje mladih ljudi su izgubili život na različitim mjestima ali pod sličnim okolnostima. Oboje praznih ruku na busiju i srcem na metak. Naivno su vjerovali da ih smrt neće tek tako zaskočiti. I Vedran i Suada su željeli Bosnu i Hercegovinu bosanskiju i hercegovačkiju od bilo koje do sada. A ubili su ih oni kojima je neko rekao da takva BiH nikad nije ni postojala nego nam se sve ove godine samo činilo. Kao da nam je fatamorgana udarila u oči pa ne vidimo jasno ljepotu mjesta rađanja, življenja i nadasve željenog prirodnog umiranja. Od starosti a ne od metka domaćeg nacionalfašističkog ološa.
Vedran je lijepo, lagano i romantično ime. Dosta Vedrana su nastali iz ljubavi sljedbenika Dobrih Bošnjana. Prve nacionalne loze kod nas. Vedran je prije mogao biti i Kulin, sa istom ljubavi prema Bosni kao Kulin Ban. Možda zbog toga Vedrana Puljića doživljavam kao istinskog Bosanca. On ima sve te osobine jer njegova majka Fehma i otac Željko su i djeca Bosne Srebrene. Ovaj niz se nastavlja do druge djece arhaično bogumilskih gena u ovim vremenima, sa imenima Andrea, Katarina, Danijel, Jelena, Loris, Damir, Zlatan…Znam dosta roditelja djece sa ovakvim imenima i nadasve sam siguran da je njihova ljubav prema domovini neizmjerna i iz tog razloga ne želim nikad stavljati razliku između Vedrana Puljića i mojih sinova Adnana, Sanjina, Kenana i Emira. Svi su oni djeca Bosne i Hercegovine, koju je nažalost opet pomračila Mešina slutnja:
“U Bosni se umire da bi se živjelo a ne živi da bi se umiralo”.
Oliver
Vedranov osumnjičeni ubica Oliver Knezović je takođe rođen u Sarajevu. Obojica imaju braću po imenu Igor. Igor je još jedno ime slično Vedranu. U zemljama oko BiH ova dva imena i nisu posebna, ali unutar nje oni znače suživot, toleranciju i brak iz ljubavi a ne iz interesa. Neprimjerno je reći da su većina djece ovih imena iz mješovitih brakova kako se ima običaj kod nas naglasiti. Riječ mješovita vjerovatno nije ni nastala u BiH, nego uvezena sa Zapada i Istoka, kao i još neke na kojima je počivala ideja Jugoslavije, poput imena prijašnjeg bh jezika. Eto, neka ne bude Bosanski nego srpsko-hrvatski, kao biće nam tako skupa lakše živjeti i bolje ćemo se razumjeti. Na kraju tih priča uglavnom idejni tvorci nakalamnjenih riječi i termina u postkominističkoj BiH su i uzrokovali devedesetih potoke krvi.
Za jednu zemlju poput naše u kratkom historijskom vremenu isuviše je u njoj odraslo i rođeno “Olivera”,koji su poput Knezovića izašli iz rodnog grada, popeli se na okolna brda, granatrajući ga nekoliko godina i na kraju se nastanili tamo gdje je najveći grijeh pomisao da se u BiH može zajedno živjeti. Tokom opsade Sarajeva došlo je do pregovora sa srpskim vojnim i civilnim vrhom da se propusti konvoj sa ranjenicima. Našli su se licem u lice Momčilo Krajišnik i njegov nekadašnji kolega iz iste firme, inače u delegaciji sarajevske ratne vlade. Kada su po ko zna koji put i ti pregovori propali, on je upitao Krajišnika:
“Momo, kada ćete nas prestati bombardovati”?
“Kada prestanete misliti da možemo skupa živjeti”, odgovorio je današnji osuđenik haškog suda za ratne zločine. Ova epizoda na najbolji način oslikava prirodu agresije na Bosnu i Hercegovinu i genocida nad Bošnjacima.
A ništa se slučajno ne dešava. Težnja navijača Sarajeva da barem na moment donesu dah Bosne i Hercegovine u Široki Brijeg je okončana smrću onog koji je volio iz svih damara ovu zemlju. Da nas Bošnjake malo umire kažu: “Eto Hrvati ubiše Hrvata, zbog čega se vi toliko uzbuđujete”. Ovo je bezobzirna podvala neukima. Ubica Oliver je težio da bude veći Hrvat od svih u Hrvatskoj, i to je njegov izbor. Žrtva Vedran je bio u biti nešto više od obične nacionalne kategorije. On je bio onaj koji nije imao straha da kaže koliko voli Bosnu i ondje gdje takva riječ donosi smrt. I zbog tog je Vedran moj, a Oliver najobičniji odpadnik domovine.
Široki Brijeg
Oliver i drugi koji su pucali na navijače Sarajeva su pucali u Bosnu koju nikad neće moći osjetiti, ali i u Hrvatsku koju strpljivo gradi predsjednik Stjepan Mesić. Oni su ubistvom Vedrana Puljića od nekadašnjeg gradića Lištice a današnjeg Širokog Brijega napravili Martićev Knin. Baš tako. Knin je bio onda ograđen balvanima a danas je Široki Brijeg preplavljen dečkima kratkih frizura ,izrbrijanih sulufa sa ostavljenim ostrvom oštre kose više čela koja se tako dobro uklapa u imidž zaljubljenika muzike i scenskog nastupa Marka Perkovića Tomsona, u stvari ideologije koju propagira ovaj sve više nego običan pjevač. Lištica je do 1990 bila skoro mrtva palanka. Danas kažu ima najorganizovaniju malu privredu, 26 benzinskih pumpi za razliku od dvadeset puta veće Rijeke u Hrvatskoj koja ima samo 6. Sve ovo i nije i jeste važno u ovoj priči jer su stari Lištičani uvijek bili vrijedni i čuvarni domaćini da nije današnji Široki Brijeg postao centar hrvatskog nacionalfašizma na Balkanu. Po tome se ni jedno mjesto u Hrvatskoj ne može uporediti sa Širokim Brijegom. Čak su izabrali i gradonačelnika koji tako fizički liči fanovima Tompsona. Pošto je Široki Brijeg na teritoriji Bosne i Hercegovine, i ta činjenica je nepobitna, postavlja se pitanje da li ima nade za širokobriježane da dožive ovu zemlju kao svoju i umjesto mora šahovnica izvjese i ponekoji dejtonski saobraćajni znak, kako neki vide službenu BiH zastavu.
Sigurno je da poslije ubistva Vedrana Puljića, te predaje Olivera Knezovića i puštanje istog iz policijske stanice, ovaj grad nikad neće biti isti.
Široki Brijeg je preuzeo na sebe da bude ubica, braneći se da je to urađeno u samoodbrani. Ta odbrana se i pored demostracija koje se održavaju ovih dana čini toliko neuvjerljivom da se čak i zvanične institucije hrvatske države u Zagrebu žele ograditi od svega. Tako je Široki Brijeg mimo impozantnog ekonomskog progresa postao običan feud u kojem uglavnom žive oni koji vide u Oliveru Knezoviću heroja.
Da samo jedan dan iz groba ustane Miroslav Krleža , ode u Široki Brijeg, pogleda u lice njegove stanovnike i napiše šta je tamo video.A pošto se to nikad neće dogoditi ovaj gradić će i dalje u masi kriti one koje su nišanili i pucali na sarajevske i BiH navijače i na duši će nositi nevinu smrt Vedrana Puljića sve dok ne dođe neki domaći Stjepan Mesić i kaže otvoreno na trgu svojim sugrađanima: “Ovo jeste naš grad i on pripada državi Bosna i Hercegovina, a ne Hrvatskoj”.
Do tog momenta ne vrijedi ići tamo i gledati djecu, omladinu i odrasle koje nose majice sa natpisom:“Svi smo mi Oliver”.
Kamen po kamen: Početak zidanja mesdžida u Skočigrmu
